Nečovječno je jasenovačku i bleiburšku žrtvu smatrati istom žrtvom, jer nisu

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 17.4.2019. u 11:54

Izdvajamo

U Berlinu, glavnom gradu danas opet u svakom smislu najmoćnije europske zemlje, mesingane pločice na nogostupu i fasadama podsjećaju prolaznike na Židove, koji su tu obitavali do Führerova i dolaska nacista na vlast i holokaust-pogroma nad cijelim narodom (i narodima, osobito Slavenima), a RH je sravnio sa zemljom više od 3000 tzv. partizanskih spomenika narodnim herojima i najslavnijem epizodama hrvatske povijesti. Epizodama i pojedincima koji su Hrvatsku izveli iz Drugog svjetskog rata na pobjedničkoj strani i teritorijalno cjelovitu, oslobođenih velikih dijelova zemlje, što su ih ustaše darovali fašističkoj Italiji i nacističkom Trećem Reichu. Kao naknadu za prijeratno jataštvo. Pod egidom komemoriranja tzv. nedužne hrvatske žrtve, na Bleiburškom se polju komemorira/slavi zločinački režim, truje mlade lažima i priziva aveti zla: „U ime Krista“, je li, „protiv komunista“. A komunista više nema... Ni Udbe, ni Jugoslavije prve ili druge, ni... A Krist je, avaj, ipak bio na strani Titovih komunista i pravde. Pomogao je kumrovečkom Joži i mezimcu, velikotrgovišćanskom Franceku s druge strane brda, okupiti oko sebe većinu Hrvata (i inih žitelja, dakako) te uvjerljivo poslati u vražju mater i ustaše, i domobrane i tzv. NDH. I ine narodne veleizdajnike.

Povezani članci

Foto: pinterest

Da zbunidba ili politikatstvo u vezi s komemoriranjem žrtava budu veći, predsjednice RH Kolinda Grabar-Kitarović ne želi pod jasenovački Kameni cvijet ni s Plenkovićevim državnim izaslanstvom, ni s antinacifašistima, ni sa Srbima, ni sa Židovima niti s Kajtazijem i Bandićem. Nešto izvodi u svom aranžmanu, sama, kobajagi inkognito, ali uz tv-kamere (sic transit), ponizno korača, u dizajnerskoj crnini, nosi cvijeće, polaže zapaljen trobojni lampion, skrušeno stoji u kripti Kamenog cvijeta na željezničkim pragovima ustaških vlakova smrti… Kamera fokusira stihove velikog pjesnika „Jame“ Ivana Gorana Kovačića. Ni Bog niti vrag ne znaju kakva je to poruka, komu, zašto? Isti performans iste slabokrvne „tv-inkognito“ poruke opetuje na Bleiburškom polju pred onom hrgom sivoga granita s pločom „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945“. Hrvatska vojska je bila u partizanima – ne među tima, što su izdali Hrvatsku i svoj narod okupatoru – borila se za hrvatsku državu i slobodu u federalnoj Jugoslaviji, koja joj je državnost (izrijekom piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH) omogućila 1990-ih osamostaljenje i međunarodno priznanje

Marijan Vogrinec

Travanjske kolone iskrene sućuti, ali i licemjerja i prljavog politikantstva ne prestaju, je li, već četvrtu godinu u i oko bivšeg ustaškog konc-logora Jasenovca, najstrašnijeg nacifašističkog gubilišta u Drugom svjetskom ratu u jugoistočnoj Europi, gdje su crno zlo, nečovječnost, genocid i rasizam, pokazali svoje sotonsko lice. HDZ-ova državna vlast ni ovog se travnja nije iskazala odgovornošću prema povijesnoj istini i nedužnoj žrtvi, koju bolje od ičeg simboliziraju baš jasenovački Kameni cvijet velikog srpskog umjetnika/arhitekta Bogdana Bogdanovića i poetika „Jame“ velikana hrvatskog stiha, partizana Ivana Gorana Kovačića, čija je neprolazna misao zapisana u samoj kripti, korijenu spomeničke gromade što stremi u nebo. Vlada Andreja Plenkovića ostala je ideološkim hermafroditom, suprotstavljena i ukopana nasuprot antinacifašističkoj, tj. jasno većinski oprdijeljenoj Hrvatskoj. Šteta. Ne zbog te i takve državne vlasti, koja ionako nije na međunarodnoj cijeni kao vjerodostojna, sposobna i neovisna, nego zbog kontaminiranog dostojanstva zemlje i građana. Kojima, je li, čak i jedna Austrija, bivša anektirana (Anschluss, ožujka 1938.) nacistička pokrajina Hitlerovog Trećeg Reicha uvjerljivo čita bolne lekcije o nedoličnom odnosu HDZ-ova službenog Zagreba prema najprljavijem dijelu hrvatske novije prošlosti. Ustašama i tzv. NDH.

Ideološki hermafroditizam Plenkovićeve vlade, ali i svih HDZ-ovih ranije – u kompi s rigidnim vrhom hrvatske filijale Rimokatoličke crkve, proustaških političkih stranaka, udruga i još živih podanika međunarodno nepriznate ustaške paradržave tzv. NDH – iz travanjskog se Jasenovca jednako licemjerno prelijeva na svibanjsku ledinu blizu austrijskog gradića Bleiburga, gdje se – o trošku pola milijuna kuna hrvatskih poreznih obveznika i pokroviteljtsvom Hrvatskog sabora (sic transit) – nariče, moli i pale svijeće upravo krvnicima nedužnih jasenovačkih žrtava. Osamdeset i pet tisuća sa službena popisa, kojima se znâ ime i prezime, gdje su ih ustaše oteli, etc. Točan broj je znatno veći, najmanje dvostruki, jer su mnogi transporti za jasenovačku klaonicu završavali izravno na stratištima na obali Save, na Gradini, Staroj Gradiški, na okolnim poljima… i nisu zabilježeni u logorskoj evidenciji. Pod nekrofilskom, neljudskom egidom žrtva je žrtva, ideološki hermafroditi jednako paradiraju svijećama i molitvama u travnju u Jasenovcu, pa u svibnju na Bleiburškom polju, morbidno pozivaju tv-kamere snimiti ih kako „ljudski suosjećaju“ sa žrtvom i obiteljskim potomcima. Morbidno je, čak i vjerski izopačeno – ljudski pak neprihvatljivo, nečovječno – jednako žaliti i moliti za nedužnu jasenovačku žrtvu i za krvavu dušu njezinog ubojice, kojeg je, ako je, sustigla kazna. Zaslužio je. Ako ne zbog drugog, iz pedagoških/preventivnih razloga radi budućih bolesnike te vrsti. Ubijeni i ubojica, to nije isto, žrtve nisu iste, jer ubijeni u Jasenovcu jest žrtva, a ubijeni njegov ubojica – nije žrtva. Žrtva nije žrtva.

„Maršal“ Franjo Tuđman? Glupost!

Svojedobno je satirični tjednik Feral Tribune gromoglasno ismijao svojevrstan mikser za kosti, nebuloznu ideju tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o tomu da se, je li, baš u Jasenovcu podigne zajednički spomenik svim ubijenima u Drugom svjetskom ratu na tlu tzv. NDH – partizanima, utašama, domobranima, civilima, etc. – što bi dovelo do (među)nacionalnog pomirenja i gdje bi sve suprotstavljene strane, osobito iz hrvatskog naroda, imale gdje komemorirati svoje žrtve, položiti koji cvijet, zapaliti svijeću i pomoliti se. Tuđmanov je mikser za kosti „svih žrtava“, ubijenih i ubojica, zdušno ismijala i sva zdravorazumska javnost, koja je zazirala od njegovog „državničkog“ glumatanja autoriteta svog ideološkog uzora i mecene, partizanskog maršala i uvažavanog svjetskog državnika Josipa Broza Tita (vidi Franju „maršala“ na vojnomu mimohodu svibnja 1995. na zagrebačkom Jarunu). HDZ-ovom državnom mainstreamu – uključivo gaf-predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, koja je u tom smislu posebna, ironična storija – nikako ne ide treniranje pomirbene strogoće na način da izjednačava žrtvu Jasenovca i tzv. žrtvu Bleiburga. To nisu iste žrtve i ne zaslužuju isti pijetet. Indikativno je za političko licemjerje i ideološki hermafroditizam Plenkovićeve vlasti i to da je obnovila državno pokroviteljstvo nad svibanjskom tzv. komemoracijom žrtvama Bleiburga, plaća u tu svrhu 500.000 kuna kontroverznoj udruzi Počasni bleiburški vod, šalje na svibanjsko okupljanje svoje najistaknutije ljude koji tamo drže političke govore… Istodobno, Jasenovac nema „visoki“ državni tretman te vrsti niti dobiva makar približno isti novčani iznos, pa…

A, kažu: žrtva je žrtva!? Dajte najte, kazao bi Francek iz Velkog Trgovišća, a neka bi mu sijeda glava rimskog Senata odobravajući namignula mudrošću ponajboljeg cara svog doba Tita Flavija Vespazijana: Verba volant, scripta manent. Slobodnije, djela ostaju, riječi možeš objesiti mačku o rep. A djela Plenkovićeve vlasti takva su da mu, na sramotu, desničarska austrijska vlast Sebastiana Kurza, rođena sestra iz političke obitelji europskih pučana (EPP) u kojoj je i HDZ, mora zakonom zabranjivati ustašluk na austrijskom tlu, a filijala Rimokatoličke crkve u Koruškoj poručiti HBK-u: proustaški dernek na Bleiburškom polju, propala ikonografija i ekstremizam? No pasaran! Očito je iz druge galaksije da žrtva nije žrtva ni za službenu Hrvatsku, dok ju vode ti kojima je ustaško „hrvatstvo“ bliže srcu od partizanskog, antinacifašističkog hrvatstva, a na jeziku su im sloga, tolerancija, zajedništvo, domovina i tako te lijepe imenice. Treba li boljeg dokaza da se ustaše i partizani nikad neće niti trebaju pomiriti, niti ih se smije gurati u ikakav pomirbeni mikser tipa žrtva je žrtva, od toga kako se vladajući odnose prema Jasenovcu i Bleiburgu? Odnosno svemu što simboliziraju te ključne lokacije iz novije hrvatske povijesti. A ne odnose se razborito. Govore jedno, misle drugo i čine treće; štetno danas i štetnih posljedica sutra.

Povijest je takva kakva jest, ne dâ se promijeniti. Jer, tako je bilo, kazao bi Tomislav Jakić. I točka. Badava novohrvatski povijesni alkemičari, badava krivotvorine i revizije što izvrću činjenice na glavu, „istraživanja“ i „otkrića“ kako je Jasenovac bio, je li, radni i sabirni logor, a ne ustaško stratište/gubilište/klaonica u genocidnoj funkciji. Zločin protiv čovječnosti. Veleizdaja hrvatskog imena, kulture, tradicije i časti toga naroda. Ustaše su krvava mrlja na hrvatskom obrazu, koja se nikad više i ničim ne dâ oprati i zato bleiburška tzv. žrtva nije ista jasenovačkoj žrtvi. Ili bilo kojoj žrtvi ustaške kȁme, malja, metka… Da to državni mainstreami Bijedne Naše imaju na pameti, a ne među debelim mesom, povijest bi imala svoje dostojno mjesto na političkoj polici i ljude se ne bi politikantski/populistički tjeralo u međusobne sukobe zbog toga tko je čijeg ćaću i zašto u Drugom svjetskom ratu naganjao po šumama i gorama niti maltrerirao ljude pomirbenomikserskim hibridom – žrtva je žrtva. Kao, ni partizani nisu bili ništa bolji od ustaša, dapače, bili su još veći zločinci. Eto vam Bleiburg. „Tristo tisuća na pravdi Boga pobijenih Hrvata samo zato što su bili Hrvati i nisu željeli komunizam“. Glupost na entu. Krivotvorina, bljutavija od srpske o 700.000 pobijenih u Jasenovcu ili pak te da je konc-logor bio „sabirni i da u njemu nije bilo masovnih egzekucija“ (Igor Vukić).

Ubijeni i ubojica iste žrtve? Glupost!

Bilo koje ubijeno srpsko, židovsko, romsko ili hrvatsko dijete ustašama nepoćudnih roditelja – registrirano je 21.000 ubijene djece u Jasenovcu, za čija se znâ imena i prezimena, mjesta iz kojih su odvedena u konc-logor, etc.; iksti je broj nepopisane, a ubijene nejači – nije ista žrtva niti će ikad biti kao zarobljeni na Bleiburškom polju, pa zatučen, npr. na Kočevskom rogu „Maksov mesar“. Tog krvavog „Maksovog mesara“, kojim se u drndalici „Jasenovac i Gradiška Stara“ diči onaj Marko Perković Thompson – persona non grata u pola Europe, gdjegdje po Bijednoj Našoj i susjedstvu – mogu držati žrtvom, paliti mu svijeću i moliti za krvavu dušu samo isti takvi. Koji smatraju da su dopušteni, pače poželjni, zločini kobajagi u ime nacije, vjere, ideologije ili slične izmišljotine. Da to prolijevanje krvi drugih i drukčijih nije zločin, kao što u inkvizicijskih pola milenija kršćanstva nije bio zločin spaljivati pamet i samosvijest na lomačama, utapati „vještice“, vješati, nečovječnim torturama u krvi suzbijati eppur si muove, etc. Nije ista žrtva na smrt osuđeni 1946. godine hercegovački fratar Tomislav Filipović nadimkom Majstorović – kojim ga je „častio“ ludi kapo jasenovačke klaonice Vjekoslav Maks Luburić budući da se fratar iskazao majstorstvom u klanju nedužnih logoraša svih dobi i obaju spolova – dakle, taj zlotvor u „pastirskom“ habitu uopće nije žrtva, kamoli ista žrtva kao i jedna-jedina od „više od stotine“, što na suđenju u Beogradu mogao sjetiti da ih je ubio svojom rukom.

Majstorsku svjedodžbu je stekao u srpskim selima u Potkozarju na djeci, ženama i starčadi uoči promaknuća na krvavi „posao“ u Jasenovcu. Fratar iz pakla Filipović, kojeg se Crkva nikad nije odrekla – ali jest zatajila i još prešućuje omiljenog svećenika zagrebačke crkve sv. Marka Svetozara Rittiga, koji je otišao u partizane – zarobljen je po raspadu marionetske ustaške paradržave, suđen i, prema zaslugama, osuđen na smrt. Koja je to kretenska logika u stanju kazati da je krvavi fratar – katolički „pastir“, fratar, bogobojazan čovjek evanđeoske krvi, sic transit – ista žrtva kao ustaška!?

Nisu iste žrtve „crnog“ ustaškog pukovnika Ivana Stiera – inače djeda HDZ-ovog polit-konzervativca tzv. prve brzine Davora Ive Stiera – kojima je izmasakrirao tijela onim njemačkim 12-kilogramskim šarcem, s kojim se na ramenu, u ustaškoj odori dično fotografirao na nekom banditskom maršu, i Stierovi do grla krvavi crnolegionari, što nisu imali sreće dopasti usluga svećenika Krunoslava Draganovića, lažnih identiteta krivotvorenih u Hrvatskom zavodu sv. Jeronim u Rimu i pobjeći s njim u Argentinu, nego su dopali osvetničke ruke partizanskog egzekutorskog voda Sime Dubajića. On i pobjednički su partizani imali istu količinu milosti u odnosu na (ne)dokazanu krivnju – je li trebalo/moglo u to doba biti drukčije? – koliko su ustaše imali u četiri godine svoje kvislinške strahovlade prema svojim žrtvama. Svi ti ubijeni nisu i nikad neće biti iste žrtve. Jasenovačke – da se i ne govori o četvrdesetak drugih konc-logora i zločinima nad civilima po svim gradovima i selima, zarobljenim partizanima, njihovim obiteljima, ranjenicima, bolesnicima… – nisu iste/jednake tzv. bleiburškim žrtvama. Uzgred, na ledini nedaleko od Bleiburga nitko nije ubijen, nego manji dio zarobljenih pripadnika naoružanih bandâ kvislinških režima na tlu raspadnute (1941.) Kraljevine Jugoslavije nakon što su ih zapadni antinacifašisti izručili svom savezniku Josipu Brozu Titu – na dispoziciju. Svako vrijeme nosi svoje breme, pa je i to vrijeme nekima bilo maćeha.

Međutim, to nije ni najmanji razlog za izvrtanje povijesne istine naglavačke, kao što i Plenkovićeva vlast dopušta. I neodgovorno se zamjera velikom dijelu svojih građana. Razlika između proustaša i antinacifašista itekako je vidljiva na političkoj sceni, gdje prvi, ni da se ujedine – što je zbog maloumnih taština političkih patuljaka nemoguće – nisu u stanju pridobiti više od 10 posto biračkog tijela. Možda ni toliko, jer je povijesna tema ustaša i partizana, komunista/udbaša/Jugoslavena i hrvatskih nacionalista već apsolvirana. Ljude zanima kako žive danas i što čeka njihovu djecu sutra, a ne tko je koga i zašto 1941.-1945., odnosno od 1945. do 1990. Tu ne pomaže ni inzistiranje na znaku jednakosti među žrtvama, palim prije gotovo jednog stoljeća. Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić znao brzopotezno, ljudski i vjerski – ako se baš hoće – gadno uzrujati proustaške krivotvoritelje novije hrvatske povijesti, što su se tako unosno i bahato raskomotili na pseudoznanstvenim državnim jaslama i kojekakvim interesnim skupinama: jasenovačke žrtve nisu krive baš ni za jednu smrt nedužnih ljudi, etničke, vjerske i ideološke progone, pljačku i palež, silovanja, etc., a mnoge tzv. bleiburške žrtve bile su krive za sve to, i mnogo više. Jasenovačke žrtve su nedužne, ljudi ubijen bez suda, samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi i ustašama nepoćudni Hrvati. Ljudi druge nacionalnosti, vjere ili jednostavno nisu simpatizirali genocidan/rasistički/marionetski ustaški režim. Ili su se političko-ideološki i oružano aktivirali na ispravnoj, domoljubnoj hrvatskoj strani, a ta je bila narodnooslobodilačka, partizanska, pritivna okupatoru i ustašama, sluganima nacista i fašista.

Kvislinzi pak, deportirani s Bleiburškog polja u zemlju, kojoj su imali položiti račun za sve što (ni)su činili u četiri stravične godine tzv. NDH, manjim su dijelom ubijeni po kratkom postupku netom po izručenju i nakon tzv. presude „deseti bataljun“ na partizanskom pokretnom vojnom sudu. Ta je sudbina dohvatila dokazane ratne zločince za koje se i prije izručenja s Bleiburga znalo tko su, što su, odakle su i kakva su im zlodjela na duši. Skončali su na tzv. križnom putu, na Kočevskom rogu, u Teznom, Hudoj jami, Maceljskoj šumi, u protutenkovskim rovovima blizu Maribora, etc. Velika je većina deportiranih bjegunaca s Bleiburškog polja – vojnika, civila i raznih problematičnih skupina ne samo iz tzv. NDH nego i ostalih krajeva bivše Kraljevine Jugoslavije (četnika svake vrsti, nedićevaca, belogardejaca, etc.) – prošla tadašnji pravosudni tretman, gdje im se strogo vagala krivnja/nedužnost. Neke je dopala zaslužena smrtna kazna (kao fra Tomislava Filipovića-Majstorovića), a neke pak višegodišnja teška robija s prisilnim radom, neke kraća zatvorska kazna, gubitak građanskih prava na neko vrijeme, konfiskacija imovine, etc. ili su oslobođeni krivnje.

Ustaški „prostor slobode“? Glupost!

Dio zarobljenika iz deportiranog zbjega je izravno vraćen kući, jer se pokazalo da se radi o zavedenim, obmanutim i preplašenim nedužnim civilima, koji nisu okrvavili ruke ni ustašlukom zaprljali obraz. Ustaše su ih natjerali u zbjeg kao živi štit od Titovih armija koje su ih željele sustići u bijegu i zarobiti prije prelaska slovensko-austrijske granice. Mnogi (ima ih još dosta živih) s tzv. križnog puta, koji su 1945./46. prošli tretman vojnog i civilnog pravosudnog sustava nove jugoslavenske vlasti, već time što su preživjeli – neki su postali uvaženi građani, partijski i politički faktori Titove SR Hrvatske/SFR Jugoslavije, uspješni direktori, umjetnici, znanstvenici, profesori, etc. – opovrgavaju pokvarene hiperbole o tomu da su „partizanski zločinci masovno ubijali Hrvate“ s Bleiburga, „bez suđenja i samo zato što su bili Hrvati, što su željeli svoju, hrvatsku državu“. Sic transit. Gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović ulizivat će se (pro)ustaškoj emigraciji u Argentini maloumnom tvrdnjom kako su (pro)ustaški emigranti 1945./46. na Zapadu „samo tražili prostor slobode“. Glupost na entu. Bili su u paničnom bijegu od odgovornosti za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti, a ispomoć su imali na zagrebačkom Kaptolu – tada mu je bio na čelu kardinal Alojzije Stepinac – umreženom s Hrvatskim zavodom sv. Jeronima u Rimu te klerom u zemlji.

Povijesne činjenice i ogromna dokumentacija o tom razdoblju netom što je utihnulo oružje u Drugom svjetskom ratu, ne negirajući ekscesne slučajeve ubijanja iz osvete ili neposlušnosti nekih nižih partizanskih zapovjednika, argumentirano opovrgava proustašku krivotvoriteljsku promidžbu ne samo u emigraciji 1945.-1990. nego i svu kasniju u Bijednoj Našoj, kojoj vlasti RH nakon 1990. godine neodgovorno gledaju kroz prste. Hrvatska je međunarodno proskribirana kao zemlja, koja tolerira ustašk i ekstremizam šovinističkog tipa, ksenofobna je i protusrpska/protumanjinska, a skup na Bleiburškom polju austrijski europarlamentarci i mediji ocijenjuju kao „najveće okupljanje nacifašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“. U jednoj desničarskoj Njemačkoj Angele Merkel – rodnomu mjesto nacizma i Drugog svjetskog rata koji je odnio 60 milijuna života, od toga 32 milijuna samo Rusa – ali i u desničarskoj Austriji Sebastiana Kurza se ide u zatvor na uzvik „Sieg Heil“, nacističke grafite… Ustaška inačica „Za dom spremni“ ima u Bijednoj Našoj premijera Andreja Plenkovića časno mjesto u javnom prostoru, on ne zna kako je završio Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i prepušta izvjesnom povjerenstvu za bolju prošlost sveučilišnog profesora nuklearne medicine akademika Zvonka Kusića da mu savjetuje što tu (ni)je u redu. Sic transit. Pa je „Za dom spremni“ službeno zabranjen, ali dopušten u – svečanim prilikama.

Da ti pamet stane. I s takvim Plenkovićem i ministrima koji mu povlađuju, jer ih drži na ministarskoj plaći i moći, pa moraju misliti njegovom glavom – ići komemorirati jasenovačke žrtve ustaškog režima!? Nema šanse, kažu Srbi, Židovi, antinacifašisti i sav ostali svijet s barem dva zrna soli u glavi i makar malo ljudskosti u srcu. Ili pak s gaf-predsjednicom Grabar-Kitarović, koja je do jučer govorila da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, pa se valjda zato slobodno koči na crnoj HOS-ovoj zastavi, na njihovim pločama palim braniteljima, ori se sa stadiona, bode oči s fasada i prometnih znkova, etc. A premijer, koji tvrdi kako je preuzeo odgovornost za narod i državu, sve to „ne vidi“ i, pače, čudi se kako drugi – vide. Morlai bi, je li, hitno okulisti.

U Berlinu, glavnom gradu danas opet u svakom smislu najmoćnije europske zemlje, mesingane pločice na nogostupu i fasadama podsjećaju prolaznike na Židove, koji su tu obitavali do Führerova i dolaska nacista na vlast i holokaust-pogroma nad cijelim narodom (i narodima, osobito Slavenima), a RH je sravnio sa zemljom više od 3000 tzv. partizanskih spomenika narodnim herojima i najslavnijem epizodama hrvatske povijesti. Epizodama i pojedincima koji su Hrvatsku izveli iz Drugog svjetskog rata na pobjedničkoj strani i teritorijalno cjelovitu, oslobođenih velikih dijelova zemlje, što su ih ustaše darovali fašističkoj Italiji i nacističkom Trećem Reichu. Kao naknadu za prijeratno jataštvo. Pod egidom komemoriranja tzv. nedužne hrvatske žrtve, na Bleiburškom se polju komemorira/slavi zločinački režim, truje mlade lažima i priziva aveti zla: „U ime Krista“, je li, „protiv komunista“. A komunista više nema… Ni Udbe, ni Jugoslavije prve ili druge, ni… A Krist je, avaj, ipak bio na strani Titovih komunista i pravde. Pomogao je kumrovečkom Joži i mezimcu, velikotrgovišćanskom Franceku s druge strane brda, okupiti oko sebe većinu Hrvata (i inih žitelja, dakako) te uvjerljivo poslati u vražju mater i ustaše, i domobrane i tzv. NDH. I ine narodne veleizdajnike.

Dok to Plenkovićeva vlast ne shvati, kažu predstavnici najvećih ustaških žrtava, Srba i Židovi neće u istu jasenovačku kolonu s njegovima iz vlasti, a na Bleiburgu ionako ne žele ni primirišati. Bilo bi maloumno. Rome valjda nije uzeti za ozbiljno, jer njihov trenutno najistaknutiji predstavnik Veljko Kajtazi – pazi sad, višemandatni saborski zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske narodne manjine – komemorira žetve u Jasenovcu i s krovnom udrugom antinacifašista u RH, i sa Srbima, i sa Židovima, ali i službeno s državnom svitom i diplomatskim zborom. No, komemorira i s Milanom Bandićem, zagrebačkim i nesuđenim „gradonačelnikom Hrvatske“ u Uštici, lokalitetu jasenovačkog konc-logora na kojem su ustaše pobili većinu od oko 16.000 Roma, a Bandić je obećao platiti zagrebačkim novcem uređenje tog stratišta. Spomen-muzej i okoliš. Da zbunidba ili politikatstvo budu veći, predsjednice RH također ne želi pod Kameni cvijet ni s Plenkovićevim državnim izaslanstvom, ni s antinacifašistima, ni sa Srbima, ni sa Židovima niti s Kajtazijem i Bandićem. Nešto izvodi u svom aranžmanu, sama, kobajagi inkognito, ali uz tv-kamere (sic transit), ponizno korača, u dizajnerskoj crnini, nosi cvijeće, polaže zapaljen trobojni lampion, skrušeno stoji u kripti Kamenog cvijeta na željezničkim pragovima ustaških vlakova smrti… Kamera fokusira stihove velikog pjesnika „Jame“ Ivana Gorana Kovačića. Ni Bog niti vrag ne znaju kakva je to poruka, komu, zašto? Isti performans iste slabokrvne „tv-inkognito“ poruke opetuje na Bleiburškom polju pred onom hrgom sivoga granita s pločom „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945“. Hrvatska vojska je bila u partizanima – ne među tima, što su izdali Hrvatsku i svoj narod okupatoru – borila se za hrvatsku državu i slobodu u federalnoj Jugoslaviji, koja joj je državnost (izrijekom piše u Izvorišnim osnovama Ustava RH) omogućila 1990-ih osamostaljenje i međunarodno priznanje.

Tzv. NDH = NOB? Glupost!

Za taj ideal se (po)ginulo 1941.-1945. pod crvenom zvijezdom petokrakom, a ne pod ušatim U i krilaticom „Za dom spremni“. Ustaše i domobrani nisu bili hrvatska, nego kvislinška, veleizdajnička vojska, koja se borila i ginula za nacifašističke okupatore, činila je genocid nad Srbima i Romima u tzv. NDH, ratne i zločine protiv čovječnosti i osramotila hrvatsko ime dok je svijeta i vijeka. I zato jedne i druge žrtve nikad neće biti – iste žrtve. Na toj mikserskoj floskuli ne može biti pomirbe. Ubijeni s obiju strana ne bi oprostili svojim ubojicama, a živi nemaju što u njihovo ime opraštati živima, koji ili nisu bili fizički/idejni akteri na stratištima ili tada još nisu bili ni rođeni. Onda, kamo se guraju Plenković i Grabar-Kitarović sa svojim inačicama Jasenovca i Bleiburga, jer jednako plakati za ubijenima ustaškom i partizanskom rukom uvreda je i povijesnoj istini i zdravom razumu. Svak neka oplakuje svog pokojnika, ali to nije državna stvar. Državna je obveza, međutim, poštivati povijesnu istinu i učiti mlade toj istini, a HDZ-ova država RH – na opću sraotu do neba – to izbjegava činiti. Neodgovorna je.

„Danas se dopušta stavljanje znaka jednakosti između tzv. NDH i antinacifašističkog pokreta NOB-a“, kazao je u Jasenovcu Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina Hrvatske, pojašnjavajući razloge zašto njegovi sunarodnjaci ne žele komemorirati s Plenkovićevom vladom. „Ovdje smo četvrti put sami, mi potomci žrtava zločinačke tzv. NDH. Mi nikad nismo izjednačavali hrvatski narod s tzv. NDH, ali nećemo nikad prihvatiti da su žrtve Jasenovca i Bleiburgaškog polja isto. O ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ dao je mišljenje Ustavni sud RH, zabranjen je Ustavom i zakonima RH, no dok se ZDS ne makne iz upotrebe, nećemo sudjelovati u službenoj komemoraciji. Da ste u razgovore s nama uložili onoliko energije koliko ste uložili u komemoraciju u Bleiburgu, bila bi jedna komemoracija u Jasenovcu. Tražimo samo da poštujete hrvatske zakone kao što ćete poštivati austrijske.“ Ako i po kojim uvjetima ovog svibnja uopće bude bleiburškog okupljanja.

„Mislim da sam baš onaj predsjednik vlade koji radi jako puno da u RH povećamo napore na pravi način kada je riječ o kulturi sjećanja, kada je riječ o poštivanju žrtava i jasnoj i nedvosmislenoj osudi ustaškog režima“, replicirao je premijer Plenković u intervjuu Hrvatskom radiju birokratski hladno, odajući svoje uvjerenje kako ne kani ništa mijenjati u odnosu državne politike prema Jasenovcu i Bleiburgu, ma što držali oponenti. „Smatram da je zdravo za hrvatsko društvo da postoji jedna komemoracija u Jasenovcu. Bilo bi dobro da dođemo do određenok konsenzusa. Uložili smo puno i mislim da bi trebalo doći malo napora i s druge strane. Ne vidim da smo na dvije strane. Mi smo tu na istoj strani i volio bih da iduće godine ta komemoracija bude jedinstvena. Što se tiče zakona, vladine politike i HDZ-a, ne vidim iz kojeg se to segmenta moglo protumačiti (toleriranje proustaških pojava u društvu, op. a.). Izvlačiti zaključke na taj način može jedino biti, ako su to neki marginalni akteri, koji imaju to u nekim svojim aktivnostima, programima, a izvan su HDZ-a, naravno. A postoje u hrvatskom društvu takve ambicije. Ja ih ne dijelim na takav način i nemaju nikakve veze sa službenom politikom vlade ni vladajuće stranke.“ Nije bitno što premijer privatno/osobno (ne) dijeli, ali itekako je važno upražnjava li odgovornost za zdravlje zemlje i društva, koji su mu izborno povjereni. I kako je upražnjava.

Jamačno nekom trebaju naočale ili barem nova stakla. Pitanje za milijun eura: komu?