NEDELJA KAD JE OTIŠO HASE

Ivo Anić
Autor 15.7.2020. u 12:18

NEDELJA KAD JE OTIŠO HASE

In memoriam Dragutin Šurbek 

S posebnim guštom odvrtim besmrtnu stvar od Pušenja „Nedelja kad je otišo Hase.“ Ta je stvar bila „vađenje“ Pušenju za „crknuti Marshall“ što u to vrijeme i nije bila dobra zajebancija. Kada odvrtim prve taktove, dok vozim Trešnjevkom, sjetim se Haseta, svog Haseta. Hase je zbilja tuko i Engleze, Švabe i Ruse, možda ne onaj Hase o kome je pjevalo Pušenje, ali moj Hase je tuko bogami i braću nam Kineze u to vrijeme. Što tek nije bila mala zajebancija.

I to kako ih je tuko. U njihovom sportu.

Prije točno dvije godine, na današnji dan nam je otišo Hase.

Odlaze velikani tog vremena svi polako i čini mi se da na kraju nikog ostati neće doli ove moje spoznaje da sam živio u to vrijeme sa ljudima, da sam zbilja živio u toj zemlji, da nisu ostali od nje samo preplašeni ljudi koji ostaju na njoj kao što ostaju putokazi uz cestu. Putokazi koje vremenom ljudi promijene, pa više ni sam ne znaš kuda ideš i kamo voziš.

Oni koji izblijede, pa ih promjene. Ali kako putokaze u srcu promijeniti? Kako nekom tko je bio dva puta prvak svijeta kazati,  Barba, bio si prvak u krivoj državi. Tukao si istina i Kineze, Švabe i Ruse, šamarao si Engleze, a Francuzima si uzeo dva srebra na svjetskim i četiri na europskim prvenstvima.

1979, u Pjongjangu, na njihovom terenu, postao si svjetskim prvakom. E to nije mala zajebancija.

Postoje ljudi veći od života. Veći i od sporta samog. Jer što je taj nesretni sport nego prilika, prilika da budeš čovjek, pa nekako ostaneš u vječnosti putokaz. Nikad to nisu znali velikani za koje držimo da su velikani. Ali znali su najveći. Zamislite da danas Luka Modrić, ili Zlatko Dalić progovore o stvarnoj Hrvatskoj? O svemu što je ona zapravo? Zamislite Zlatka Dalića koji odbija uzeti od predsjednika medalju?

Zamislite da postoje takvi veliki ljudi? Ja sam živio u vremenu kada su postojali takvi ljudi. Ako ih je napravio u sportu Muhammad Ali, da sport bude veći od života samog, možda je to i ta priča, no oni su znali iskoristiti svoje prilike. Prilike da uđu u besmrtnost.

Jer su znali iskoristiti svoje prilike da budu ljudi. One prilike koje imaš jednom u životu.

Pa da o tebi i nehotice Zabranjeno pušenje spjeva pjesmu.

“Bilo je to u ratnom vihoru 1995. godine. Imao sam i imam velike prijatelje u Crnoj Gori, stonotenisere, nekadašnjeg ministra sporta Božidara Ivanovića, nekadašnjeg predsjednika Stonoteniskog saveza Banju Kaluđerovića, Izeta Beganovića… Za njih me vezuju lijepe uspomene. Kada je Jevrem Brković bio u Zagreb, kada je bio bolestan, nosio sam njegova pisma u Crnu Goru, a njemu otuda neku rakijicu i pršut, koje mu je preko mene poslala familija”.

Danas će mediji u Hrvatskoj spomenuti da je na današnji dan preminuo jedan od najvećih sportaša bivše Jugoslavije. U moru kvadratića i kockica ta vijest se neće ni primjetiti. Ostala bi ionako zaboravljena i da nije. Jer nikom u ovoj zemlji ne trebaju svjetski prvaci. Svijetski prvaci koji su to bili, ali su bili valjda previše ljudi da bi ih slavili. Svjetski prvaci jedne zaboravljene zemlje. Nestale u potopu kao Atlantida. Tko se još uopće sjeća svjetskih prvaka sa Atlantide? U deficitu s takvima, mi slavimo drugačije heroje.

Slavimo ljude koji to nisu, prvake koji to nisu i zemlju koja to nije. I zbog toga je ta stvar od Pušenja niti kriva, niti dužna postala besmrtna. Jer je opjevala sve one koji su otišli da bi nam pokazali što to znači biti istinski svjetski prvak. Što to znači biti istinski čovjek. To u ovom današnjem vremenu jednostavno nije moguće.

Moj Barba, previše si bio Svjetski prvak i previše čovjek da bi bio nacionalista. Ovi ti ovdje to ne mogu zaboraviti. Previše čovjek i previše Svjetski prvak da bi se zbijao u male mahale  i male krčme Balkana.

Danas je nedelja i na današnji dan je otišao moj zadnji Hase. Pjevam u njegovu čast s Pušenjem dok se vozim kroz izmaglicu jutra njegove Trešnjevke. Na tom mjestu bilo je svjetskih prvaka. Sve me veže za to mjesto iz prošlosti, i ništa iz sadašnjosti. Ništa me ne veže za ovu današnju mahalu i od nikog ne očekujem niti tražim više ništa. Jedino što me čini ponosnim jest što sam te znao. Što sam takve ljude znao. Što sam znao takve ljude da ih pamtim. Ljude koji su hrabro znali stati ispred svih biti drugačiji. Biti svjetski prvaci. Barem onoliko kratko, koliko možeš bit istinski svjetski prvak. Ne onaj što diže pehare.

Već onaj što ih odbija!

A takvi ne mogu bit nacionalisti. I oni su veći od života.

Nedelja je danas i dan je kada nam je otišo Hase.

Svi u napad, jedan je Hase!

Ivo Anić
Autor 15.7.2020. u 12:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija