Nema vize za Thompsonovu parapolitiku

Marijan Vogrinec
Autor 23.5.2017. u 12:31

Izdvajamo

  • Na videu pak: oko neukusno raspojasane Kolinde Grabar-Kitarović napadno se krevelje obrambeni ministar Damir Krstičević, braniteljski Tomo Medved, vojni biskup Jure Bogdan i buljuk uniformiranih likova iz vojnog i braniteljskog establishmenta RH. Joj, kako su važni! Nedostojno jedne predsjednice države. Ali kad je Grabar-Kitarović posrijedi - koja samozvano, nekulturno skače na pozornicu zagrebačkog HNK otimati slavu i cvijeće plesačima te ukrajinskom umjetniku Vladimiru Malakhovu i klanjati se publici kao da je baš ona bila glavna labudica u čuvenom baletu nad baletima Petra I. Čajkovskog - nije nemoguće očekivati ni najnevjerojatnije iz rubrike vjerovali ili ne. Pa ni oksimoron njezina uma - da Thompsonova „glazba spaja ljude“. Ne'š majci!

Povezani članci

Nema vize za Thompsonovu parapolitiku

Foto: Emica Elveđi/CROPIX

Lakonotni „slavuj“ iz Čavoglava s razlogom ne samo ne treba jednom Mariboru, u kojem još cijene Maršala, a ulice i trgovi nose imena partizanskih brigada i vojskovođa, nego nikom tko zna što je bio naci-fašizam, kome je stalo do tolerantnog suživota u demokraciji, poštivanja manjina i različitosti u svakom smislu. Ovi što sada zdvajaju nad „nepravdom prema pjevaču čija glazba spaja ljude“ (sic), neka slobodno kupuju u Croatia Recordsu njegove albume i slušaju ih kod kuće. Thompson, nositelj nadimka po istoimenoj skraćenoj strojnici, sam si zatvara ulaz na pozornice normalnog svijeta, a samo je pitanje vremena kad će takav dojaditi i publici što u gospodarsko-političko nedoba Bijedne Naše još plaća karte za uvelike klišeizirane koncerte komercijaliziranog „domoljublja“

Marijan Vogrinec

„Domoljubni“ hrvatski lakonotni pjevač Marko Perković Thompson persona je non grata ne samo u nekim gradovima i manjim mjestima u vlastitoj domovini nego i na mnogim pozornicama demokratski respektabilnih europskih zemalja – u Nizozemskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj…, pa od subote i u Sloveniji. Upravo mu je zabranjen već rasprodan subotnji koncert u Mariboru. Navodno zbog sigurnosnih rizika. Policija je objavila da ima spoznaje o tome kako se u gradu na Dravi spremao veliki obračun fanova i protivnika kontroverznog pjevača iz Čavoglava. Dio političke i šire društvene javnosti i u Hrvatskoj i u inozemstvu ne smatra ga – kako se osobno voli predstavljati – domoljubljubom koji bezgranično „ljubi Hrvatsku i hrvatski narod, svoj dom i Boga“, nego politikantskim apologetom proustaštva, naci-fašizma, koji je na tome napravio golemi business te se besramno obogatio širenjem ljute ideološke i međunacionalne mržnje. Meta su mu komunisti i Srbi. Takvog Thompsona ne žele u svojoj sredini.

Thompsonu nije problem na svom koncertu napuniti nogometni stadion fanovima, koji ne razlikuju pjevanje od „glasanja prehlađenog pijanca u podrumu“ (FB-komentator Boris Dimitrovski navodno s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku), ali padaju u trans kada pod svjetlima reflektora na pozornici izroni iz tame Siegfriedov surogat u pripijenoj majici i raskoračen, kamena lica, sijevajući očima nad valovima opčinjenih glava zabije zrakasti ekskalibur ispred sebe. „Za dom…!“ odjekne kao da je netom sama nebeska strijela zaglušno sjevnula na masom, a iz publike vojnički resko, kao jedan: „…spremni!“ Atmosfera, koreografija, ikonografija… slute drugu polovicu 1930-ih u Njemačkoj, predvečerje najcrnjeg poglavlja ljudske povijesti, doba rasnih zakona, arijevštine i „konačnog rješenja“ na što je ustaška paradržava pristala od prvog dana.

Pjevač – po izobrazbi svršeni srednjoškolac ugostiteljske struke – prvi put se pred tv-kamerama pojavio „Bojnom Čavoglave“ na početku Domovinskog rata i munjevito se prometnuo u pravu zvijezdu pretežno (ultra)desničarski, šovinistički i nacionalistički  nabrijane publike. Ne samo u Hrvatskoj nego i među dijasporom u Kanadi, SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji… te europskim zemalja sa znatnijim brojem hrvatskih gastarbajtera i političkih emigranata. Svađalačkim tekstovima svojih pjesama protiv „četnika“ i „komunista“, što na čudan način poistovjećuje s ljubavlju prema hrvatstvu, domovini i Bogu koje će samopozvao braniti, nije mu ravan ni jedan drugi pjevač u RH, kao ni brojem obožavatelja.

Manipulacije povijesnom istinom

E sad, kad susjedima Slovencima padne na um „morska ideja“ zabraniti Thompsonu koncert u svojoj zemlji jer – objasnile su stranke Fronta za Maribor i TRS – „naš grad nema prostora za govor mržnje“ i „njegovi koncerti ispunjeni su uglavnom proustaškom ideologijom i ikonografijom umotanom u patriotizam“. Prethodno su i Austrijanci svoju zabranu Thompsonovog koncerta objasnili riječima: „Sramota je kad bi mrzitelj Židova i Srba u našoj zemlji širio svoju neljudsku ideologiju“. Slovensko no pasaran „slavuju“ iz Čavoglava dogodilo se nekako istodobno s vrlo glasnim otporom dijela austrijskih medija, civilnih udruga i političara hrvatskoj komemoraciji – službeno vjerskoj (sic) – „nedužnim žrtvama partizanskih zločinaca“ na Bleiburškom polju.

Na tom je mjestu britanska vojska 15, svibnja 1945. izručila Titovim partizanima, svojim saveznicima u Drugom svjetskom ratu, više desetaka tisuća ustaša, četnika,  domobrana, bjelogardejaca, ljotićevaca, nedićevaca i inih kvislinga koji su bježali na Zapad kako ne bi odgovarali za jezive ratne i zločine protiv čovječnosti što su ih činili od 1941. do 945. širom bivše Jugoslavije. Dio tog šljama koji za svoje strahovlasti nije sudio ni jednoj uistinu nedužnoj žrtvi – Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima – likvidiran je bez suda na tzv. križnom putu, dio ih je odrobijao izvjesno vrijeme, a najveći broj ih je prošao lišo. Nakon kraćeg vremena istrage pušteni su kući. Još su živi neki svjedoci koji su to iskusili na vlastitoj ili koži svojih bližnjih, prijatelja, poznanika…

Indikativno je, dakle, da je dio rečene austrijske društvene i političke javnosti ocijenio ovih dana komemoraciju na Bleiburškom polju (navodno oko 15.000 ljudi) kao najveći „skup naci-fašista u Europi“. I Thompson se samopozvao pjevati baš u to doba i baš u neposrednoj blizini navodnih masovnih grobnica „nedužnih hrvatskih žrtava partizanskih zločinaca“!? Političko-ideološko-svjetonazorski mainstream u Sloveniji ne dijeli sa službenim Zagrebom i Kaptolom negativno stajalište i figu u džepu kad su posrijedi Drugi svjetski rat, partizanski pokrat pod vodstvom komunista i maršala Tita, tekovine Narodnooslobodilačke borbe, jugoslavenski socijalizam i, osobito, notorna   bedastoća hrvatske političke desnice na čelu s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović da su „svi totalitarizmi isti“ i da je „žrtva žrtva“. Povijesni revizionizam nije u Deželi pustio korijenje kao u RH, a Katolička crkva pod uistinu sekularnim Alpama zna gdje joj je mjesto. U vjerničkim srcima i bogomoljama. I amen.

Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić – kojem su desni mediji nedavno sladostrasno audiovizualno dokumentirali kako je početkom Domovinskog rata zdušno puhao u proustaške diple – izrekao istinu o totalitarizmima i žrtvama rata i poraća. „Ubijeni u Jasenovcu i za ustaškog režima 1941.-1945. u tzv. NDH nikom ni za što nisu bile krive, a mnogi ubijeni na Bleiburgu itekako su bili krivi za ubijene u Jasenovcu i širom tzv. NDH“, kazao je Mesić, odavno već žestoki antinaci-antifašist.

Marko Perković Thompson i njegova poslovno maštovita „pjevačka industrija“ već se neko vrijeme medijski prse da „nisu nacisti“ i „ne propagiraju ustašku ideologiju“, već svojom glazbom slave „nepomućenu ljubav prema svom hrvatskom narodu, obitelji, domovini i Bogu“. I zato „ne razumiju“ zašto im se u pola civilizirane Europe i dijelu vlastite zemlje ne dopušta slaviti tu „čistu, nepomućenu ljubav“ što, jelte, izvire iz najplemenitijih osjećaja, uvjerenja, iz najdubljih dubina srca, uma i duše.  Ni pjevač niti njegova interesno/financijski povezana družba nemaju odgovor na jedno sasvim „blesavo“ pitanje. Zar Thompsonovi podjednako megapopularni kumovi Miroslav Škoro i Mate Bulić svojim lakonotnim uradcima također ne slave „čistu, nepomućenu ljubav prema svom hrvatskom narodu, obitelji, domovini i Bogu“, kao i prema dragoj, a nitko im nigdje – ne zabranjuje koncerte? Nego baš Thompsonu.

Možda zato što im medijski portal Index.hr nije svojedobno – a nikad ni prije niti poslije – izvukao ništa ni približno slično ustaškoj drndalici „Jasenovac i Gradiška Stara“, gdje se slavi klanje Srba i „Maksove mesare“ (Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednika najzloglasnije ustaške klaonice u tzv. NDH, konc-logora u Jasenovcu? A Thompsonu su to pronašli i nikad se nije oprao od sramote do neba. Kako to da nikom, nikad i nigdje na globusu, uključujući zadnji zaselak bogu iza nogu u Bijednoj Našoj, nije palo na um zabraniti koncert Radojke Šverko, Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, Krunoslava Kiće Slabinca…, pa ni onim jadnicama bez glasa, ali s nešto stasa, koje se s križićima oko vrata, a golosisate/gologuze krevelje na pozornici? A Thompsonu zabranjuju? Pa nije on jedini bez pjevačkog dara, glasa i odgovarajuće glazbene naobrazbe.

To što si je „slavuj“ iz Čavoglava namro izlaskom na javnu scenu i bildanjem statusa zvijezde proustaške desnice, ima svoje ozbiljne posljedice. Jedna je od „božjih kazni“ ta da ga totalitar-ideološki neopterećena javnost ne želi u svojoj sredini. Stihovi u stilu „auto trubi, mi smo domoljubi“, a glazba „na pet nota“ lakoglazbena je konfekcija koja ima prođu među publikom što se, kako reče Edo Majjka u jednom intervjuu Indexu.hr svibnja 2003., koja se „pali na nacionalizam“.

„Ja ne bi mogo živit sam sa sobom kad bi ja znao da je na račun neke moje pjesme neko nekom prijetio, da ja dižem neku mržnju u ljudima“, kazao je tada Edo Maajka o Thompsonovim pjesmama. „Ja bi se presto bavit muzikom. (…) U njegovoj publici ima raje koji su, jebiga, doktori i inteligentni i sve, ali se jednostavno pale na nacionalizam.“ Na nacionalizmu, međutim, ne može se graditi, kamoli opstati nijedna normalna, demokratska država u suvremenom svijetu. Koliko su toga bili svjesni sam predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka iz proustaške emigracije Gojko Šušak kad su već 1990-ih godina dopustili nesmetano klijati to opasno sjeme – prvi u državi, drugi u vojsci – vidi se danas kad se duboko ukorijenilo i raširilo Bijednom Našom. Ta mrzilačka svijest, kultura separacije i netrpeljivosti prema drugima i drukčijim snažna je i prepoznatljiva eksplicitna i neizravna poruka Thompsonove glazbe koja je više od ijedne druge na lakonotnoj pozornici Bijedne Naše komercijalizirala „domoljublje“.

Do te mjere da je Thompson navodno inkasirao 515.000 eura in chas iz HDZ-ovog crnog fonda samo da, pazi sad – ne pjeva ni za jednu političku stranku uoči izbora za Hrvatski sabor u Sanaderovo doba. Dakako, to nije priznao ni kao svjedok na sudu u procesu HDZ-u i njegovu bivšem Šefu Ivi Sanaderu u kriminalnoj aferi Fimi media. Nikad nije uvjerljivo objasnio otkud mu otprilike isto toliko novca za kupnju u to doba raskošnog penthausa u Zagrebu. Zaradio? Malo morgen da se toliko dade zaraditi i od najzagriženijih tisuća fanova, koji su mu dolazili na koncerte ustaški kostimirani, s ustaškim simbolima, parolama i pripadajućim ponašanjem. Pokazujući desnicom visinu kukuruza, npr.

I onda, kaže sada Thompson i zgraža se nad zabranama svojih koncerata, „nisam ja naci-fašist niti je moja publika naci-fašistička“. Trebalo je prošlih godina doći na one njegove derneke u Čavoglavama, kojima je paralelno „komunističkoj“ proslavi u Kninu „slavio“ tzv. dan VRA Oluje, pa vidjeti kakav svijet tamo dolazi (čak i neki ministri, npr. Dragan Primorac), što se pjeva pod šatrama s alkoholom i pečenjem, kakva se ikonografija prakticira, itsl. Nikad mu nije palo na pamet niti je pokušao reći koju s pozornice protiv ekstremnog ponašanja dijela publike, izjasniti se protiv ustaša i njihove ideologije, jer bi tada nefiskalizirana blagajna „domoljubne industrije“ bila kraća za nezanemarivu svotu što odlazi na brendirane kirvajske suvenire, ića i pića.

Država u stanju pripravnosti

Nije samo bleiburško prenemaganje s „nedužnim žrtvama“ i povijesno-revizionističko pretjerivanje – što je s HDZ-ovim povratkom na vlast dobilo službeni blagoslov – uzrok i razlog da je mariborsko no pasaran Marku Perkoviću postalo, vidi vraga, državni problem No. 1 u Bijednoj Našoj. Sve se to događalo neposredno uoči lokalnih izbora u nedjelju 21. svibnja, baš u nezgodnom trenutku kad su ekstremni desničari iz HDZ-ove saborske većine Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović odlučili ići svojim putem. Plenkoviću su pokazali srednji prst, gnušajući se njegove u lipnju moguće nove vlade sa SDSS-om Milorada Pupovca, HNS-om Ivana Vrdoljaka i, nije isključeno, HSS-om Krešimira Beljka koji je sada armiran uz SDP.

Na Thompsonovoj službenoj mrežnoj stranici osvanula je oštra prozivka najviših državnih dužnosnika: što su poduzeli diplomatskim i drugim kanalima u Sloveniji da se poništi zabrana koncerta u Mariboru? Gotovo svi važniji medijim ustupili su udarni prostor „slavuju“ iz Čavoglava, koji se rezolutno, von oben otresao na sve koji ga osporavaju, ne libeći se skresati u tv-oko: uz koga su i za što su premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, „zar dopuštaju da mi se uskraćuje osnovno ljudsko pravo na rad“? I, gdje Thompson okom, ovih dvoje – skokom. Jer, vlast je itekakva slast. Nije zanemariti Thompsonove fanove na biralištima. Ma koliko ih je zanemariv broj u odnosu na oko 3,8 milijuna građana RH s pravom glasa.

Premijer Plenković je samo koji sat nakon Thompsonovog pitanja „za zdravlje“ izjavio medijima da je zatražio od hrvatske veleposlanice u Ljubljani „da ispita“ što se zbilo u Mariboru i „odmah me izvijesti“. Gotovo istodobno se oglasila i Grabar-Kitarović, kojoj je više od ikog u državi stalo biti na vlasti, neukusno glumatati „državnicu“ koja tri četvrtine radnog vremena provodi na beskorisnim, skupim inozemnim putovanjima o trošku poreznih obveznika. Ona je, objavila je, „višekratno razgovarala sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom“. Naravno, s rezultatom – uništa. Jer, „kolega Pahor“ ne dijeli ni približno ideološko-svjetonazorske „vrijednosti“ što ih nekontrolirano/napadno promiče „kolegica Grabar-Kitarović“. Kulturno je odbio njezinu intervenciju.

„Predsjednica je razgovarala sa svojim slovenskim kolegom prošlih dana i prenijela mu svoje mišljenje da je glazba tu da spaja ljude, a zabrane su kontraproduktivne“, pojasnio je njezin glasnogovornik Luka Đurić televiziji N1 Hrvatska. Predsjednik slovenskog parlamenta Milan Brglez, objavio je glavni dnevni list Delo, smatra kao i predstavnici niza političkih stranaka, udruga, inicijativa i državnih dužnosnika da je Thompson nepoželjan u Sloveniji budući da svojim pjesmama „ne spaja ljude“, već  „se radi o pjevaču koji širi mržnju te rehabilitira tzv. NDH i ustaški pokret“.

U RH su se u Thompsonovu korist javile i neke udruge, pa i njegov ekskluzivni izdavač Croatia Records, a rigidni (ultra)desni mediji su upravo eksplodirali napadima na „komunističku Sloveniju“ i njezine političke prvake. Nijedan među njima nije bio ravan ekstremističkom tv-agitpropu „Bujici“ na lokalnom Z1 formatu notornog Velimira Bujanca, gdje mu je po valjda već milijunti put bio gost osuđeni slovenski kriminalac i samozvani „istraživač komunističkih zločina“ Roman Leljak. Njih dvojica su se zbog zabrane Thompsonovog koncerta u Mariboru naizmjenično nabacivali najsmrdljivijim blatom na bivše, sadašnje i možda buduće slovenske političare, osim oporbenjaka Janeza Janše, koji podržava Thompsona u njegovom proustašluku, pa je pristrano intonirao svoj intervju „Bujici“.

Združeno plakanje premreženo prijetnjama i objedama začinjeno je na kraju videom s maturantske Norijade u Zagrebu, gdje je navodno – „ali mladež se ne da prevariti“, zaključio je Bujanec – skupina maturanata Obrtničke srednje škole sa Selske ceste i Drvodjeljske sa Savske iz inata pjevala Thompsonove pjesme te uzdignute desnice skandirala ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Jest da se u kakofoniji graje više tisuća djevojaka i mladića nije čulo što tko pjeva, viče i gdje je kome ruka, ali važno da je lik iz „Bujice“ pokušao uvjeriti svoje šovinistički zadrte gledatelje u samoobmanu kako se „mladež ne da prevariti“. Mo’š mislit’! Skora će budućnost, po svoj prilici, pokazati tko je, zašto, kako i koliko uistinu prevario mladež koja ravno s vjeronauka juriša na nogometne stadione i Thompsonove koncerte dernjati se „Ubij, ubij, ubij Srbina!“ i „Za dom spremni“. Pokazat će se i za što su uistinu spremni kad im se glave ohlade.

Ista ta državna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, teško ovisna o rasipanju ono malo novca poreznih obveznika na beskorisna putovanja u inozemstvo, što se vežu jedno na drugo bez reda i smisla, povela je svitu državnih dužnosnika s oko 800 pripadnika HV-a, policije, branitelja i obitelji na vojno hodočašće u Lourdes, gdje su se – neukusno zagrljeni i razvaljenih vilica dali snimiti kako prkosno pjevaju poznatu Thompsonovu pjesmu po čijim su stihovima Hercegovina (BiH), Dalmacija, Istra i Slavonija u istoj državi. Velikoj Hrvatskoj, koja je i dalje nedosanjani san svih desnih rigida u hrvatskom društvu, uključujući Katoličku crkvu.

Na videu pak: oko neukusno raspojasane Kolinde Grabar-Kitarović napadno se krevelje obrambeni ministar Damir Krstičević, braniteljski Tomo Medved, vojni biskup Jure Bogdan i buljuk uniformiranih likova iz vojnog i braniteljskog establishmenta RH. Joj, kako su važni! Nedostojno jedne predsjednice države. Ali kad je Grabar-Kitarović posrijedi – koja samozvano, nekulturno skače na pozornicu zagrebačkog HNK otimati slavu i cvijeće plesačima te ukrajinskom umjetniku Vladimiru Malakhovu i klanjati se publici kao da je baš ona bila glavna labudica u čuvenom baletu nad baletima Petra I. Čajkovskog – nije nemoguće očekivati ni najnevjerojatnije iz rubrike vjerovali ili ne. Pa ni oksimoron njezina uma – da Thompsonova „glazba spaja ljude“. Ne’š majci!

Cijenjeni kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavićić ironično ju je podčkaljio već u naslovu svog uratka: „Glazba uistinu spaja ljude, ali ne kada pjeva Tkompson. Ni na jednom njegovom koncertu nije se pojavio netko sa zastvom duginih boja“. Istina. A neće se ni pojaviti. Što bi tamo imao tražiti? „U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku“, ispravno primjećuje Pavičić, „predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilina konjica, nije razrješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.

Kolinda Grabar-Kitarović je – ukratko – političarka bez sadržaja, paradigma praznog populizma. (…) Dugi je popis muzičara koji – eto – ‘spajaju ljude’. Spajaju ih i sofisticirani umjetnici i najcrnji kičeri. Spajaju ih Severina i Rozga, i Balašević i Gibonni, spajaju ih Sandra Afrika, Goga Sekulić i Ministarke, spajaju ih Stefan Milenković i Petrit Çeku, spajaju ih Rundek i Mile Kekin, spaja ih čak i Justin Bieber. No, postoji – eto – jedan muzičar kojem začudo ta stvar sa spajanjem nikako ne uspijeva. A taj je muzičar Marko Perković Thompson.“

Estradnjak isključivanja

Muzičar je to koji razdvaja. Žešće od Milanovićeve predizborne crvene krpe za HDZ-ove kokošare „ili mi ili oni“, što je samo loša parafraza mostarskog intelektualca iz Srbobrana 1902. – „do istrage vaše ili naše“. Thompsonov glazbeni stil je „smjesa Bregovićevog pastirskog rocka, makedonskog folklora i hard rocka“, tvrdi kolumnist, svojevrstan „jugovićki esperanto koji je ujedinjavao jugoslavensku provinciju“ te kao takav bio popularan od Vardara pa do Triglava. I dalje je, ali ne u Thompsonovoj samoreklamirajućoj izvedbi što se svela na političko i ljudsko – isključivanje.

„Tekstovi, muzika, scenski rekvizitarij i koncertno iskustvo Perkovića Thompsona funkcionirali su kao latentni ideološki tekst koji je afirmirao Mi, a to Mi bila je ideja Pravih Hrvata – dakle, nacionalista, s jakim uporištem u klerikalnoj ideologiji, s moralnim osloncem u Vojujućoj Crkvi i i kulturnoj tradiciji Triplex Confiniuma na kojem je Tuđa Vjera ujedno uvijek i Tuđa Nacija, a tuđa nacija, u osnovi, neprijatelj“, ističe Jurica Pavičić. „A upravo onako kako je samolegitimirao dominantnu predodžbu Pravog Hrvata, Thompson je muzikom i tekstom i isključivao. Isključivao je Druge, a ti su drugi bili – just name it: Srbi, nehrvati, komunjare, ateisti, Jugoslaveni, urbani rasisti, orjunaši… (…) I zato Marko Perković Thompson – za razliku od Goge ili Rozge – nije nikad bio ‘glazbenik koji spaja ljude’. Cijeli atrakcijski potencijal njegovog parapolitičkog rocka sastoji se u tome da ljude razdvaja: razdvaja na Nas i Njih.“

A takvi estradnjaci ne samo ne trebaju jednom Mariboru, u kojem još cijene Maršala, a ulice i trgovi nose imena partizanskih brigada i vojskovođa, nego nikom tko zna što je bio naci-fašizam, kome je stalo do tolerantnog suživota u demokraciji, poštivanja manjina i različitosti u svakom smislu. Ovi što sada zdvajaju nad „nepravdom prema pjevaču čija glazba spaja ljude“ (sic), neka slobodno kupuju u Croatia Recordsu njegove albume i slušaju ih kod kuće. Thompson, nositelj nadimka po istoimenoj skraćenoj strojnici, sam si zatvara ulaz na pozornice normalnog svijeta, a samo je pitanje vremena kad će takav dojaditi i publici što u gospodarsko-političko nedoba Bijedne Naše još plaća karte za uvelike klišeizirane koncerte komercijaliziranog „domoljublja“.

Marijan Vogrinec
Autor 23.5.2017. u 12:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija