Nemiri & Nesanice: Hrvatska ulazi u EU ali vi se ne smijete obeshrabriti!

Drago Pilsel
Autor 30.6.2013. u 08:58

Nemiri & Nesanice: Hrvatska ulazi u EU ali vi se ne smijete obeshrabriti!

Nisam siguran da ove moje kolumne zadovoljavaju publiku ovoga portala pa se bojim da ispisujem posljednje tekstove. Slabo reagirate, a tu i tamo mi netko pošalje reakciju na moju e-mail adresu. Ako bi, recimo, ovo bila moja zadnja kolumna, svakako smatram da ju moram posvetiti epohalnom događaju ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Najprije ću dati neke opservacije i pokušati demantirati neke mitove euroskeptika, a onda ću stvar zaključiti jednim razmišljanjem. Volio bih da vas ne razočaram ni ovim, desetim tekstom.

Pročitao sam jednu analizu u kojoj se kaže da su u posljednjih dvadeset godina Europljani ostarjeli i postali manje produktivni i da je u tom razdoblju milijarda stanovnika jugoistoka Azije ušla u svjetske trgovačke procese, dok su SAD izvele takvu tehnološku revoluciju temeljenu na informatizaciji da je naš način proizvodnje, organizacije i razumijevanja, pa i mišljenja, potpuno drugačiji.

Svejedno, taj zadatak prilagodbe promjenjivom kontekstu (zbog čega nas u Europi Amerikanci i Japanci i dalje gledaju s visoka) ne smije proizvoditi defetizam niti nas dovesti do stanja zaborava da je Europa svojim ljudima posljednjih pola stoljeća omogućila blagostanje kakvo se ne pamti u povijesti čovječanstva. Navesti ću samo jedan važan pokazatelj dobre politike EU: Unija može biti ponosna što, dok SAD predstavlja 43 posto ukupnog troška na svijetu u vojnoj industriji, EU posjeduje 58 posto ukupnog troška na socijalnim politikama cijeloga svijeta kako bi se izgradila država blagostanja.

I o ovomu sam mislio da možemo analizirati: pet je glavnih mitova kojih smo dužni i pozvani provjetriti:

 

Mit #1: Europa je u strmoglavom padu.

Unatoč općem uvjerenju, od početka trećeg milenija Europa je porasla jako puno i više nego SAD i to na način da predstavlja 30 posto svjetske proizvodnje, dok su SAD pale na 23 posto. Jeste, SAD je i dalje velika mašina koja integrira useljenike (kao i Kanada ili Australija), ali Europa integrira cijele države i gura ih propulzivno na bolje, na viši standard, poboljšavajući svakojake odnose među njima. Komu je ovo teško shvatljivo neka se pokuša zamisliti u Dublinu ili u Varšavi prije dva desetljeća i shvatit će koliko je promašena teza da je EU jedan veliki neuspjeh. Hajde da ovo malo točnije izrazim: prosječna je zarada po stanovniku u Poljskoj 2000. godine bila 2.000 dolara dok je danas 13.000 dolara.

 

Mit #2: Europski je kapitalizam u velikoj krizi.

Ovo je samo relativno točno, jer ako se uspoređuju prometi globalnog kapitala, europske su financije zdravije nego kineske, s obzirom da Peking forsira ulaganja u dugove bogatih zemalja umjesto da svoju zaradu uloži u vlastitoj zemlji kako bi poboljšala standard svojih stanovnika. Osim toga, europske su financije bolje nego američke koje imaju veći nivo zaduživanja, fiskalnog i vanjskog.

Mit #3: Europska poduzeća nisu kompetitivna.

Kako se onda tumači desetljeće masovnog izvoza europskih proizvoda u Brazil, Rusiju, Indiju ili Kinu? Istina jest da su ekonomije zemalja juga Europe (o Grčkoj da i ne govorimo) u recesiji, ali to ne baca sjenu na dominantnu tendenciju u glavnini zemalja Unije.

 

Mit #4. Države su prevelike i preglomazne.

Točno je da su, prema prosjeku, europske države oko 10 posto veće (više zarađuju i više troše u odnosu na BDP). Ali to je ono što ”košta” europski socijalni model: dobre mirovine, kvalitetan fond za nezaposlene, solidno, negdje i vrhunsko obrazovanje i besplatno ili jako subvencionirano i vrlo dobro zdravstveno i socijalno osiguranje. Riječ je o uspješnom gospodarskom modelu u velikom broju članica EU (ne, nažalost, u nekim mediteranskim zemljama).

 

Mit #5. Europa se mora riješiti svog ekonomskog modela.

I to je netočno. Modelu su svakako potrebne reforme, ali su principi na kojima počiva vrlo valjani. Zemlje kao što su Danska, Švedska ili Finska dokazuju da se može biti ”jakom državom”, s velikim aparatom, s izuzetno kvalitetnim javnim službama, a da se istovremeno može biti na vrhu svjetske ljestvice u inovacijama, izvozima i konkurentnosti.

Elem, ako dobro promislite, ti mitovi su, u stvari, pet dobrih razloga da mi u Hrvatskoj ne paničarimo a vi u BIH ne očajavate što vas ostavljamo, privremeno, i da svi zajedno krenemo u susret budućnosti s potrebnim optimizmom, bez straha i s pouzdanjem. Baš onako kako, vjerujem, ovaj novinar s pouzdanjem kreće u EU po dokaze profesionalizma i izvrsnosti i po razloge za nadu.

Javnom se mnijenju čini da vlade koje se nižu u ovdašnjim zemljama jedna za drugom ne mogu riješiti velike probleme sadašnjice niti jasnije ocrtati budućnost: vlade, kažu za sebe, poduzimaju sve brojne mjere i oblike javne pomoći, ali nezaposlenost se rijetko smanjuje, a siromaštvo se ozbiljno povećava. U Hrvatskoj je već postalo normalno promatrati građane kako kopaju po kantama za smeće a broj korisnika javnih kuhinja samo raste. U sadašnjem, osobito teškom kriznom stanju europske i svjetske povijesti – financijskom, gospodarstvenom, socijalnom te ponajviše moralnom – i naša zemlja, te susjedne, imaju ozbiljnih problema. Sveopća je kriza zapravo još dublja zbog mnoštva frustracija, tjeskoba i strahova preostalih nakon pretrpljenog rata. Međutim, postanimo svjesni gdje smo i tko smo. Zapravo, kakvi smo.

Pokušat ću iznijeti moje viđenje problema. Socijalne nejednakosti postaju sve napetije i često izbijaju na teritorijalnoj razini, dovodeći tako u opasnost povezanost i koheziju društva. Uz to, muškarci i žene koji se bave politikom, često se pokazuju nesposobnima pristupiti dubokim i nužnim reformama i predvidjeti budućnost. Oni donose, najčešće je tako, kratkoročne odluke, i to vrlo često za vrijeme priprema i provođenja izbora.

No, bez obzira na krizu i zbog toga što se moramo ozbiljno pozabaviti teškim poslom rehabilitacije politike, trebamo postaviti svoje prioritete, uočiti posebne probleme te pronaći načine njihova rješavanja, a usto i da ostvarimo svoje i europske legitimne interese u europskom kontekstu. Pred nama je razdoblje konsolidacije, usklađivanja i prilagođivanja nacionalnog života, kao i demokratskog sustava i institucija unutar europskih i svjetskih integracija, u čijim će se okvirima morati zaštititi i promicati što bogatiji i svestraniji razvoj našega identiteta i uvjete našega postojanja.

Mnoge gospodarstvene i razvojne nejednakosti, kao i one između bogatih i siromašnijih, te osobito krajnje siromašnih dijelova i krajeva svijeta, ostaju neriješen problem našeg vremena i neodržanih obećanja bogatih siromašnima, tako da danas tvore njegovu tragičnu i neprihvatljivu podijeljenost. Njoj valja pridodati i kulturnu zaostalost, neprosvijećenost i nepismenost te nedovoljnu ili gotovo nikakvu zdravstvenu i ekološku skrb.

U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga, kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život, dostojan čovjeka.

Zato valja uočiti sljedeće probleme (uočeni su, na vrlo točan način, prilikom pisanja Manifesta Kršćanskog akademskog kruga, 2009.): stavljanje pojedinačnih interesa – bili to interesi pojedinih političkih stranaka ili drugih interesnih skupina – iznad javnog interesa i zajedničkog dobra; nepoštovanje i nedovoljno zalaganje za izgradnju pravne države, kao i ignoriranje europskoga demokratskog duha u institucijama od javnog interesa – od najviših do najnižih; velike socijalne nepravde i gospodarske nejednakosti među ljudima i pojedinim društvenim slojevima koje nisu plod poštenoga rada; toleriranje različitih oblika korupcije i podmitljivosti, od sukoba interesa do iznuđivanja i iskorištavanja javnih službi ili položaja za privatne svrhe i interese te čak i zakonima reguliranih društveno i moralno neprihvatljivih povlastica.

Naš problem je i mirenje s visokom nezaposlenošću i bezperspektivnošću mladih te osobito s trajnim napuštanjem zavičaja i odljevom mlađeg i visokoobrazovanog stanovništva, što sve pridonosi kulturnom osiromašenju zemlje i demografskom slomu; navođenje na pretjeranu potrošnju, iznad materijalnih mogućnosti pojedinaca i obitelji te stvaranje dužničke ovisnosti i dužničkoga ropstva; bezobzirno uništavanje neobnovljivih prirodnih bogatstava te rasipanje i onečišćavanje mnogih drugih.

Neosjetljivi smo na smanjivanje prava zaposlenikâ, osobito radnikâ s nižim primanjima i neredovitost, štoviše izostanak isplata zasluženih zarada; na nedovoljnu brigu države za socijalno ugrožene kategorije stanovništva, napose za djecu, mlade, žene, radnike i umirovljenike kao i, uopće, velike socijalne nepravde te gospodarstvene nejednakosti među ljudima i društvenim slojevima.

Još uvijek postoji velika doza toleriranja bahatosti odgovornih ljudi (nitko se nije ozbiljno pobunio nakon što je Radimir Čačić poželio ostati u politici i nakon pravomoćne osude zbog smrti dvoje ljudi u Mađarskoj ili, recimo, Tomislav Karamarko i čelnici MUP-a nisu ekspresno iz vodstva HDZ-a i policije potjerali one koji su plagirali svoje diplomske radove već ih, štoviše, brane!), čelnikâ civilnih vlasti i stranaka, zatvorenosti javnih službi, birokratizacije i neosjetljivosti za prava, potrebe i probleme građana; promicanje sebičnog individualizma, relativizma i nihilizma, kao i društvene anomije i neodgovornosti. Naše društvo razdiru rašireno bezakonje i nasilje, posebno među mladima, njihovo padanje pod utjecaj droge i organiziranog kriminala; stvaranje osjećaja u građana da su nezaštićeni te da ih dovoljno ne štite ni policija, ni sudovi, ni odvjetnici, što mnoge od njih potiče da uzmu pravdu u svoje ruke.

Olako prihvaćamo neoliberalna rješenja u gospodarstvu, kao i zastupanje prijeke potrebe deregulacije, liberalizacije i privatizacije gotovo svih sektora društva, a posebice zdravstva i školstva što su jamci jednakosti i solidarnosti. Ukratko, imamo neprepoznavanje i neuvažavanje legitimnih nacionalnih interesa u politici i gospodarstvu, navlastito identiteta u kulturi, te njihova nedovoljna zaštita i promicanje u odnosima sa svijetom, bez uskogrudnog nacionalizma i zatvaranja, ali i bez podložničkog odnosa i polaganje isključivoga prava na istinu i nedovoljno poznavanje temeljnih problema suvremenog čovjeka, kao da su naše elementarne karakteristike.

Plemenitost političke obveze trebala bi biti neporeciva. Zlouporabe koje se javljaju ne bi smjele predstavljati stablo što pokriva šumu svih onih koji, potaknuti brigom za pravednost i solidarnost, ulažu u to svoju snagu, shvaćajući svoju djelatnost kao službu, a ne kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih prohtjeva. Ukazivati na nemoral i na korupciju ne znači osuđivati politiku u cijelosti, niti to znači opravdavati nepovjerenje i nezainteresiranost za političko djelovanje.

Danas se u svijetu puno govori o dostojanstvu čovjeka, bilo da se ono poštuje, bilo da je riječ o kršenju dostojanstva čovjeka. Slično je i kod nas u Hrvatskoj. Ne samo u medijima, već i među pučanstvom, u poduzećima, u različitim većim ili manjim skupinama, često je u središtu zanimanja čovjek koji je ugrožen u svojim pravima ili pak ne može živjeti dostojno čovjeka. Sve je veća nezaposlenost u svijetu i kod nas, otežano školovanje; sve je više problema u hrvatskom zdravstvu čije posljedice najvećim dijelom osjećaju obični ljudi.

Zbog toga moramo neumorno inzistirati na dostojanstvu ljudske osobe protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na političkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života.

Postavlja se pitanje kakvog čovjeka i kakav je njegov odnos prema društvu? Osoba je shvaćena u ODNOSU prema drugima. Jer, čovjek je po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti. Traži se, dakle, poštivanje ljudske osobe, poštivanje drugoga i drugih, a osobito nemoćnih, napuštenih i potrebnih. Poštivanje i ljubav moraju se protegnuti i na one koji drukčije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog. Ljudska osoba teži zajedništvu s drugim ljudima. Ta ljudska društvenost je temelj svakog oblika društva i svih etičkih težnji koje iz toga proizlaze. Čovjek ne može biti dostatan sam sebi da bi dostigao svoj puni razvoj. On treba druge i zajednicu, društvo.

Potrebno je više pozornosti posvetiti socijalnim strukturama i institucijama u svijetlu etičkih i moralnih principa. Čovjek živi u društvu, u zajednici. Njegovo mijenjanje vezano je i uz mijenjanje zajednice. Nažalost, u ovom našem ambijentu se još uvijek naglasak stavlja na ono loše u pojedincu, a zanemaruje se zlo u određenoj socijalnoj strukturi ili općenito u društvu. Misli se da je dovoljno promijeniti pojedinca ali treba staviti naglasak i na nepravedne strukture. Naravno, treba naglasiti da je za obnovu-promjenu na bolje potrebno mijenjati kako strukture tako i čovjeka pojedinca.

Kako bi važno bilo da se više govori o načelu sudjelovanja. To je pravedno, proporcionalno i odgovorno sudjelovanje svih članova i sektora društva u razvoju: društveno-gospodarskom, političkom i kulturnom… Baviti se ljudskim pravima i izgradnjom političke kulture, to je moralni imperativ najvišeg prioriteta. Ma koliko god neke naše primjedbe na EU bile opravdane, ja mislim da je po srijedi projekt koji ne smije propasti.

U dubini i na površini pitanja, EU je za mene, iznad svega, sinonim mira (kakvog takvog), pomirenja i povjerenja, prosperiteta, demokracije i ljudskih prava. Nikomu ozbiljnome ne biježe problemi, ogromni, ali ne smijemo zaboraviti kakva je bila Europa nakon Drugoga svjetskoga rata pa je važno da se ne obeshrabrimo u poslu koji čeka. Govorio je veliki španjolski filozof Ortega y Gasset da “Europljani ne znaju živjeti ako se ne vide uključeni u veliku avanturu”.

Za mene je mir nekakavDNA Unije pa bih volio da, shodno zabrinjavajućeg stanja u kojem se EU nalazi, ulazak moje zemlje u punopravno članstvo Unije doživimo kao dokaz postignutog mira, pomirenja i povjerenja. A to je taj kozmopolitski ideal Europe zbog kojeg žarko želim uspjeh Uniji i Hrvatskoj u njoj.

U objavi odluke o dodjeli Nobelove nagrade za mir 2012. godine norveški je odbor izričito spomenuo ulazak Hrvatske u članstvo EU ove godine kao značajan događaj koji pridonosi pomirenju na ovom našem području jer ćemo doista tada osjetiti Europsku uniju kao kolektivnog mirotvorca koji umije cijeniti žrtve ratnih stradanja i uliti im vjeru u mir. Sa tim vas mislima pozdravljam, odan i dalje obavezi da promoviram mir i pravdenost, slobodu i prosperitet.

Drago PILSEL

[email protected]

 

Drago Pilsel
Autor 30.6.2013. u 08:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija