Nemiri & Nesanice: Mnogopoštovanoj gospodi ustašama

Drago Pilsel
Autor 2.6.2013. u 08:52

Nemiri & Nesanice: Mnogopoštovanoj gospodi ustašama

 Ja hoću sa vama podijeliti ushit jer spoznah da je čestitost plod slobode, jer možda ne znam što je to, ali znam gdje je ona: u snazi dobrih pisaca. Utrne li ona, tama će se kao grmljavina sručiti na nas.

Hvala Slavku Goldsteinu koji me je preporučio da nastupim na festivalu pisaca u Dublinu gdje sam prošle subote (25. svibnja/maja) govorio na tribini posvećenoj jednom odista velikom irskom piscu, Hubertu Butleru (1900-1991), a u povodu njegova interesa Balkanom, točnije, što je bila tema te tribine, odnosima Katoličke crkve (Aloizija Stepinca i drugih) prema ustašama, što ga je dovelo u središtu velikog skandala 1947. jer irski katolici nisu trpjeli, kao ni ova ekipa katoličkih neofašista i nacionalšovinista u Hrvatskoj i BiH, da se govori istina o tom crnom razdoblju u povijesti ovdašnjeg katolicizma.

Butlerovi eseji su frapantno točni: poznavao je teren jer je živio u Jugoslaviji nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata i u nju se vratio u više navrata nakon pobjede antifašista. Bio je i u Lepoglavi, jer je želio razgovarati sa utamničenim zagrebačkim nadbiskupom Stepincem i skenirao je situaciju na izvanredno precizan način. Posebno sam se zadržao na esejima ”Report on Yugoslavia” iz 1947, i ”The Artukovitch File” iz 1985., ali sam uspio, prije nastupa, pročitati još dosta toga pa se nadam da ću, pošto irske kulturne institucije daju novac, naći izdavača koji će tiskati na hrvatskom Butlerove eseje. Tko želi malo bolje shvatiti o čemu govorim, može na slijedećoj adresi pročitati ”The Stepinac File”, esej koji je napisao ponajbolji poznavalac Butlera, pjesnik i urednik Chris Agee, glavni urednik odličnoga književnoga časopisa ”Irish Pages”, koji mi je bio domaćin u Dublinu: http://www.archipelago.org/vol5-1/agee2.htm.

Po povratku iz Dublina, prepun dojmova jer sam bio u narodu koji ozbiljno čita, u kulturi u kojoj je književnost važna stvar (Irci su nacija otprilike velika kao Hrvati a dali su čak četiri književa nobelovaca: William Butler Yeats, 1923., George Bernard Shaw, 1925., Samuel Beckett, 1969. i Seamus Heaney, 1995., mada svi misle da ju je trebao dobiti i James Joyce), imao sam čast i zadovoljstvo, što ne govorim iz kurtoazije već iz srca, prisustvovati razgovoru Filipa Davida s urednikom zagrebačke Frakture, Seida Serdarevića (najbolje hrvatske izdavačke kuće), a u povodu izlaska sabranih i novih priča Filipa Davida ”Princ vatre”. Te večeri, dok mi se u glavi motala Stepinčeva izjava na sudu da mu je savijest mirna, a koja je toliko fascinirala Butlera, nisam mogao ne zamjetiti, jer je toga dana ”pala” prvostupanjska presuda Prliću i ostalima iz velikohrvatske manufakture HVO-a, i to da je ta sintagma ponavljana masu puta, naročito pred haškim sucima, sve do Slobodana Praljka kojem je također savijest ”mirna” i/ili ”čista”. Trznuo sam se kada je Filip David kazao da bi volio napisati još barem jednu knjigu, o fenomenu zla jer on je mišljenja da je ”malo dobrih knjiga o zlu”. Osim možda promatranja Adolfa Eichmanna od strane Hanneh Arendt u Jeruzalemu, kada konstaira ”banalnost” zločinaca i zla kao takvog: ”Izvještaj o banalnosti zla” a kasnije i ”O zlu”, ili ”Anatomija ljudske destruktivnosti” Ericha Fromma, nema dobroga štiva o tom pitanju a tako je žurno ga dobiti!

Naša omladina ništa ne zna. A ni stariji nisu nešto bolji. Recimo, David podsjeća na razornu činjenicu da možda ni ”2 posto Beograđana ne zna za logor Sajmište, gdje je ubijeno najmanje 7 hiljada Jevreja”. A kako je kod Hrvata? Spremno će nacionalisti navesti to čega sam se već dotaknuo, Stepinčeve završne riječi na sudu: “Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna… Ja sam za svoje uvjerenje, sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas umrijeti (…) Što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost – savjest mi je mirna”, ali neće znati, ili neće htijeti znati da je taj isti Aloizije Stepinac pohrlio blagosloviti Antu Pavelića i NDH 16. travnja, prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb (to sam u ovim kolumnama već naveo ali valja ponoviti).

Neće im biti drago da ih podsjetimo da je 28. travnja 1941. urgirao katolike da prigrle Poglavnika i novostvorenu marionetsku tvorevinu ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”. Dapače, zaključujući: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”, a već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja/aprila), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja/aprila) kojom se ozakonio najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.

Većina ne zna i neće da zna za činjenice. Većina se smatra izuzetnom, neokaljanom, izvanrednom i moralnom. Ali većina, dobro kaže Filip David, nikad nije bila u pravo!

No, zašto sam se opet uhvatio ove teme? Ne samo zato što sam u Dublinu govorio o kolaboracionizmu katolika i ustaša, kolaboracionizam koji se, treba li oko toga uopće dvojiti, mnogima učinio oportunim ponoviti i u nedavnom ratu, da, tako je, gospodo HVO-vci. Već zato što Butler, David, njegov dobar drug Mirko Kovač, drugi velikani spomenuti od Filipa Davida (Primo Levi, Bora Pekić, Danilo Kiš, itd), te ovaj koji za ovu kolumnu odgovara, vjeruju da u pisanju mora biti neka vrsta morala, mora biti pouka i mora postojati svrha.

Jer, kakvo to svjedočanstvo imamo? Od Stepinca do, hm, Praljka, kada je u pitanju savijest? Ja sam se uhvatio Miroslava Krleže da vidim što je on o tomu kazao pa ga navodim, iz razgovora s Milošom Jevtićem: ”Trebalo bi metodički ispitati čitavu seriju tipova, karakterističnih, ne samo nastranih, nego baš manijaka, kliničkih slučajeva, kakvi predstavljaju ‘elitu’ u okviru raznih ljudskih prevara po crkvama, u politici, u karijerama, u hijerarhiji uopće, a naročito u štampi, trebalo bi o ovoj mnogopoštovanoj gospodi mravima posjedovati čitavu malu kartoteku sa pouzdanim podacima kako se ponašaju i vladaju, odakle su stigli (…) kakve su tjelesne građe, kakve su im najintimnije tajne, slabosti i porodi, pa kad bi čovjek svladao svu ovu moralnu i materijalnu smjesu, kad bi mu ovi fabrički produkti od lutaka postali jasni i prozirni i plastični, i to ne samo po svojim bijednim ulogama, nego i po najskrivenijim mislima, onda bi se takvo distancirano, mirno, udaljeno i takozvano ‘objektivno’ razmatranje, uzvišeno iznad svih ljudskih napasti, pretvorilo doista u uvjerljivo svjedočanstvo”.

Filip David, kao ni Hubert Butler, nije mogao odabrati pozu ”ruke neću okrvaviti, zaprljati ili ovo me se ne tiče”, poza koja je tako omiljena ogromnom broju tzv. intelektualaca. Jer, David i Butler, ja vidim tu sponu, gospoda su koju treba zvati intelektualcima. Jedan uvaženi kršćanski pisac, dominikanac o. Frano Prcela, dobro opisuje intelektulani habitus ljudi poput Filipa Davida (Prcela nije možda mislio na Davida ali ja mislim da ovo što je o. Frano napisao vrijedi za Filipa): ”Ne definira (ih) u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara.

Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pri tom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan! Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ”sekularnog duhovnika” – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora. Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici”.

Prcela zaključuje da se nameće pitanje: ”jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u ”izdaju”? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju!”, ali ću zaključiti da Butler, David i takvi ozbiljni ljudi i pisci, nisu takvi.

Filip David i Hubert Butler stvaraju vrhunsku literaturu, takva, kako kaže Mirko Kovač, ”koja nas uvodi u nepoznate svjetove i očarava nas ‘magijom pisanja i pričanja’, ali je isto tako bitno da je s nama, na fešti, i autor toga djela kao iznimna figura na intelektualnom i moralnom planu, kao ličnost koja se nepogrešivo odredila u svom vremenu, lucidna ličnost koja razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti, a sve je opake demone i kušnje prebrodila”. Pametan, obrazovan, duhovit i hrabar – to je Filip David.

Ali, više od toga, oni nas drže na površini života. Oni sve govore, odnosno govore i pišu slobodno i otvoreno. Naročito kada treba govoriti o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva. Jer da nema te potpuno iskrene, izravne, osobne odluke i odvažnosti u iznošenju istine, da nema te moralne dužnost: da se to mora učiniti kako bi se pomoglo i sebi i drugima da dođu do istine, mi ne bismo imalo ono što je bitno obilježje demokracije: red, rad, procedura (a rasni pisac ju poznaje) i, na koncu, srž građanske hrabrosti i angažman. Ta točna podudarnost uvjerenja i istine nije samo mentalno, ni retoričko, nego životno iskustvo.

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i s njom se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njenih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem. Pitanje istine ne može se ignorirati, a pisac ili novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Od Butlerova Dublina, preko Krležina Zagreba do Davidova Beograda, nema nam druge nego vrednovati vrhunske kriterije autorstva koji će biti prepoznatljiv po njegovanju kulture, glad za pravdom, i po ublažavanju psiholoških i moralnih rana prouzročenih notornim grabežom, egoizmom, nesolidarnim ponašanjem i strahovitim zločinima koji su nas opteretili za duga desetljeća.

Kod Filipa Davida i Huberta Butlera ja vidim primjere adekvatne radne i društvene etike, s osobitim naglaskom na pravilo poštivanja nenasilja, odnosno snaga istine, nasuprot svih, a danas dominantnih oblika agresije: parapolitičke, klanovske, medijske ili tko zna kakve. Samo takvim pristupom može se projicirati svijet kakav želimo i budućnost dostojna čovjeka, jer, nezanemariva je potreba stvaranja društvene klime odgovornosti, odnosno napuštanja principa etnonacionalizma, a samim tim širenje kulture snošljivosti.

Ja se nadam da ovo što pišem stiže ne samo do onih koji se s ovime slažu. Jer poanta egzistencije velikana poput Butlera i Davida jest u tome da se kaže istina o barbarima. Ovima koji sada trgaju košulje i čupaju kosu jer su im kazali da su se latili poznatih fašističkih manira, toj mnogopoštovanoj gospodi ustašama, treba reći da ih je svijet upoznao i prepoznao, da se moraju promijeniti, priznati nevaljalo ponašanje i mišljenje, kleknuti, jer Boga ima, i poželjeti da im se za života još može dogoditi dobrota.

Da nema moralnih grdosija poput gospodina Filipa Davida, da Ircima na vrijeme u brk istinu nije istresao (i onu o pedofilskim odvratnostima) Hubert Butler, da nema i nas koji ne šutimo pred očitim – da se valja otarasiti klerofašizma (onog i ovog), ja se bojim da bismo zaslužili nestati kao Sodoma i Gomora. Ali, ne, ja imam nade, ja znam da nismo sami ali i da se ništa ne postiže nasumce. Ja hoću sa vama podijeliti ushit jer spoznah da je čestitost plod slobode, jer možda ne znam što je to, ali znam gdje je ona: u snazi dobrih pisaca. Utrne li ona, tama će se kao grmljavina sručiti na nas.

Drago PILSEL 

[email protected]

Drago Pilsel
Autor 2.6.2013. u 08:52