Nemiri & Nesanice: Slovo u čast fra Drage Bojića ili zašto nam treba iluzija o pravdi?

Drago Pilsel
Autor 24.6.2013. u 08:52

Nemiri & Nesanice: Slovo u čast fra Drage Bojića ili zašto nam treba iluzija o pravdi?

Bilo je neko tužno vrijeme u mom životu kada mi se prvi brak raspadao ali ja tada zbog toga nisam žalio jer sam znao da je taj brak bio moj veliki promašaj (što sam tada, sad ću i uvijek konstatirati jer moja bivša supruga Nataša, koja je vrlo draga osoba, nije kriva za neuspjeh, ne u onoj mjeri u kojoj sam ja siguran da sam uletio u brak nepripremljeno i nepromišljeno), već sam patio što razbijam nešto što je trebalo trajati, a iza koje je uslijedilo blagoslovljeno doba, ovo u braku s Claudijom. U tom prijelaznom razdoblju, a i ranije, onih dana kada sam sjedio sam u sobi i gledao u franjevački habit koji i danas visi u mom ormaru jer sam ga donio iz Argentine, gdje sam položio prve zavjete, a odlučio zadržati kao podsjetnik da, što god napravio u životu i sa svojim životom to mora biti u duhu franjevaštva, često sam razmišljao da bih, kada bih mogao o tome odlučiti i kada bi bile takve okolnosti, u smrt želio otići obučen u franjevačko odjelo i u zajedništvu s bosanskim fratrima!

Nećemo se lagati: ovu kolumnu pišem jer se i danas tako osjećam. Naime, nije mi žao što sam skinuo habit (možda je tako trebalo jer po dolasku iz Argentine sam smatrao da ga ne znam više nositi, da u njemu na ovim prostorima stršim), ali kada čitam tekstove kao onaj na ovome portalu koji potpisuje fra Luka Markešić, bivši provincijal, teolog i drug svačije raje, dakle i moj, a gdje staje u obranu nepravedno i grubo sankcioniranog, dosadašnjeg urednika franjevačkog lista Svjetla riječi, fra Drage Bojića, onda u meni raste sjeta. Jer znam da nigdje na svijetu, osim u braku, a to već imam, nije moguće bratstvo, kvalitetno neko, poput onoga što sam iskusio dok sam bio mladi fratar ili ovo koje me vuče a sačinjava duhovno, više od toga, kozmičko prijateljstvo koje imam s fra Lukom, sa fra Ivom Markovićem i drugim bosanskim franjevcima.

Mislim da mojega imenjaka, fra Dragu Bojića, nisam imao prilike upoznati iako sam pratio što je pisao i objavljivao, to jest kako je to činio i da je to bilo prema duhu Koncila, kako u njegovoj obrani piše fra Luka Markešić. Ali imam veliku potrebu mu priopćiti da razumijem to što prolazi jer se meni dogodilo i događa slično: kažnjavanje koje je počelo šikaniranjem i cenzurom a završilo, to jest, kulminiralo kada su me izbacili iz Hrvatskog društva katoličkih novinara.

Pita me neki dan apostolski nunciji u RH kako je ovdašnja Crkva (misli on na kler i na biskupe) primila moju knjigu o papi Franji (”Franjo – Papa s kraja svijeta”, izdanje Večernjeg lista, koja je izašla dva mjeseca prije ove koja se isto zove i koja je izuzetno nekorektan potez Kršćanske sadašnjosti, naime, ja sam svoju knjigu naslovio par dana nakon Franjina izbora što mogu posvjedočiti odgovorni ljudi u Večernjem listu) a ja, što da mu kažem nego da su je bojkotirali, naime, Glas Koncila i IKA, da se nitko od biskupa nije osjećao pozvanim pozdraviti da netko papi blizak a van crkvenih struktura, dapače, kritičan prema njima, piše prvi i piše korektno, kažu mi i jako dobro štivo, te da je to sinonim/nastavak stanja netrpeljivosti prema mom slobodarskom duhu i mom, vjerujem, ispravnom tumačenju novinarske etike i profesije?

Elem, fra Drago je nagrabusio od slične kerefeke: mene su iscipelarili mediokriteti poput Ivana Miklenića a njega stavljaju na galge beskičmenjaci poput fra Lovre Gavrana i njemu sličnih, kakvih ima svugdje, naime, onih koji se boje vlastite sjene i sposobni su izdati brata ako im netko malo jače priprijeti, a ovi dolje u Hercegovini se smatraju jačima jer mogu tjerati svoja parkirališta preko imovine muslimana i dizati zvonike do neba kako bi samome Bogu stisli jajca.

Čovjek se čudi nad tzv. međugorskom teologijom, teologijom koja je znala pomiriti krunicu i koncentracijske logore HVO-a i mi se križamo s lijevom rukom jer smo još 1994. na KBF-u u Zagrebu, uz vodstvo dokazanih bibličara i mariologa, konstatirali da su ta ukazanja i poruke obične muljaže, narod bi rekao pizdarije, a fra Luka Markešić dodaje da se o tomu može i treba govoriti slobodno i bez kažnjavanjana te da se ne ”radi o biblijskoj nego o apokrifnoj Mariji s mirakuloznim osobinama i porukama za znatiželjne i radoznale koje su i za Isusa tajne Božje”. Iako, boli đon hercegovačke fratre za kritiku tzv. međugorske teologije dokle god im se ne dira u pare. Njih svrbi to što ih se podsjeća na krivnju koja proizlazi iz podrške, svakojake, zločinačkom projektu tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne. Samo je nedostalao da Gospi preko telefonskog automata ne pripišu kako je poželjela ugodan boravak i blagoslov korisnicima usluga u odmaralištima Dretelj, Heliodrom, Gabela, Vojno, Šunje…

No, nisam se želio ovdje ponavljati: ”sporne” tekstove i izjave fra Drage Bojića su vam dostupne, a fra Lukin apel je na ovom portalu i neka stoji neko vrijeme, neko ozbiljno vrijeme jer se radi o ozbiljnoj stvari! Ja sam želio, to sam u stvari nakanio, ohrabriti subrata Dragu i sve one koji bi se mogli naći u sličnom položaju jer, kaže fra Luka, to je iskušenje iz kojega treba izaći jači i uvjereniji da iluzija o pravdi, makar nebeskoj, nije bezvezna.

Pošto će se mnogi ponavljati ja želim fra Dragi pokloniti komad te moje iluzije, prizor ljepote: ništa drugo nemam za dati nego ono najbolje što je spremljeno u mom srcu. A da mi je stalo do ovoga iskustva govori činjenica da sam tekst posvetio papi Franji u rečenoj knjizi.

Nije da ga imam ali sam to vidio: čisti pogled. Znali su me kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu”’. Vjerujem da smo svi mi to kadikad primjetili, možda ne na papiru kao gore citirani argentinski pisac Jorge Luis Borges, ali jamačno u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko u pamćenju. Ovakvo iskustvo, neimanja čistog pogleda, nekome može odrediti životni smjer, novi put. Meni jest. Bilo je to prije puno godina kada puno toga još nisam znao. Recimo, partnericu koja te budi srcem koje je zagrijano iskonskom ljepotom duše.

Da vidimo, kako je to zapravo bilo? Morao sam se pitati: Drago, jesi li ikad osjetio blažen, smiren, dubok, nježan, ljubazan, neobičan, jednostavan, iskren pogled? Pitao sam se jesam li ikad osjetio da me tko pogledao takvim pogledom? Nadao sam se da će mi se to dogoditi. Možda još na vrijeme. Čini se da do sada nisam još ništa rekao, ali sve je već rečeno.

Naučio sam da je čisto srce isto što i čisto oko. Bilo je za vrijeme novicijata krajem 1988., u godini kušnje prije polaganja prvih redovničkih zavjeta. Ta, bio sam franjevac pripravnik. Pošli smo iz našega matičnog samostana (u gradu Salta, u istoimenoj pokrajini, na sjeverozapadu Argentine) na tjedan dana duhovnih vježbi u kuću u brdima u vlasništvu biskupa grada Jujuya (tako se zove i pokrajina južno od Bolivije, 1.600 km sjeverozapadno od Buenos Airesa). Naš cilj je bio da nekoliko dana provedemo u tišini i u prirodi, a kuća, La Almona, sagrađena 20 km zapadno od Jujuya, nalazila se u šumovitom predjelu među brdima, samo 100 metara od istoimene rijeke koja se spuštala, bučno i snažno, donoseći ledene vode s obližnjih visokih Anda.

Jedno jutro pošao sam u šetnju uz rijeku, uzvodno. Poslije tri sata hoda susreo sam čovjeka koji je silazio puteljkom vodeći malo stado ovaca na obližnje pašnjake. Bio je vedra duha. Rekao mi je da živi gore u brdima i da silazi povremeno po hranu i drugo što im treba, njemu i njegovoj supruzi koja je ostala gore ”da čuva koze”. Pitao sam ga kako je tamo gdje živi. Nakon što mi je opisao kraj i put do svojega doma, zatražio sam dopuštenje da odem do njegove kuće i posjetim mu suprugu (on se kanio vratiti k njoj tek za nekoliko dana). Poglavar naše kuće usuglasio se s mojim avanturističkim planovima a nije mi bilo teško nagovoriti jednoga subrata da pođe sa mnom. Takvo je bilo pravilo: na putu uvijek u dvoje. Just in case, zapravo: prema pravilu što ga je Isus dao apostolima i učenicima kada ih je poslao diljem svijeta.

Uzeli smo što nam je bilo potrebno za put, nešto darova za gospođu i rano ujutro napustili kuću i drugu braću koja su još spavala. Od mjesta gdje sam  susreo onog čovjeka, slijedeći tok rijeke, pješačili smo još dva sata. Nekoliko puta smo morali zaobilaziti velike stijene, a potom smo stigli do jednog šumarka što mi ga je čovjek opisao. Napustili smo tok rijeke i počeli se penjati uz brdo po vidljivoj i dobro utabanoj stazi. Šuma je ostala dolje u nizini. Što smo se više uspinjali, zelenila je bivalo sve manje. Valjalo je stići prije mraka. S teretom na leđima ubrzano smo slijedili vijugavu stazu, poznatu tek magarcima. Imali smo kartu. Negdje na 3.200 metara nadmorske visine počeli smo osjećati što znači ne biti navikao na taj teren. Trebalo je stati i odmoriti se. No, odmah smo krenuli dalje jer smo bili jako znatiželjni, a i sunce je već silazilo. Na prijelazu iz jedne planine u podnožje druge, prešli smo kamenu ogradu koja je označavala jednu od mnogih granica plemena Aymarás (pripadnika velikog naroda Inka). Oni su tu nekad živjeli i vladali.

Pogled je bio veličanstven. Daleko u dolini, rijeka, oko nas vrhovi, snježni obronci, oblaci, sunce, vjetar. Mir. Pred nama još, po prilici, četvrtina puta. Kada smo se popeli do vrha, ispred nas se otvorila nova dolina. U njoj, daleko, za sat, sat i pol hodanja, nekoliko kuća. Nakon deset sati puta konačno smo stigli. Zatekli smo tri male ograđene kuće od kamenja. Koze su bile blizu. Dosta njih. Tada smo začuli ženin glas. Jahala je i tjerala koze. Pošto smo ju pozdravili, pošla je prema nama. Da nisam znao da je to ona žena koju nam je trebalo naći, rekao bih da je to jak muškarac. Kad je progovorila, jedva smo je razumjeli. Govorila je mješavinom španjolskog i plemenskog jezika. Plemenski joj je očito bio svakodnevni jezik. Imala je tvrd glas. Bila je vrlo iznenađena našim dolaskom. No, čim smo joj se predstavili i rekli da nam je muž dopustio da dođemo k njoj, smirila se i pozvala nas da dođemo do kuće.

Kada je pustila konja, skinula šešir i sjela s nama, vidio sam njeno indijansko lice, naborano, oštro poput kamena oko nas, puno sunca i vjetra, s tajnovitim tamnosivim očima. Mrak je stizao. Pokazala nam je glavnu sobu. Potrčali su neki mali miševi, sasvim dobro uklopljeni u ambijent. Kućica je bila skromna ali ugodna, iako malo zadimljena. Spremila je juhu od krumpira. Mi smo joj ponudili svježi bijeli kruh, pojeli večeru, i stali razgovarati s njom. Začudio sam se: bila je ondje već punih dvadeset i sedam godina. Dolje, ”u gradu”, bila je, ni ne sjeća se kada, da, zbog poroda drugoga sina. Otada nikad više. Sve društvo bili su joj muž, konj, magarci, koze i priroda. Španjolski joj se polako vraćao u sjećanje. Govorila je o svom djetinjstvu. Sjećala se nešto malo vjeronauka što ga je naučila od fratara misionara koji bi se povremeno pentrali po brdima. Pričala nam je o majci. Činilo mi se da je malo zaplakala. Bili smo gotovo u mraku. Svijeću nije zapalila. Nisam odmah shvatio zašto.

Pokušali smo izmoliti neke osnovne kršćanske molitve. Nešto je znala, veći dio toga nije. Kazala nam je da ne zna čitati, ali smo joj svejedno poklonili mali Novi zavjet. Imali smo za nju šećera i brašna, dvije nove deke, ogledalo, češalj i još ponešto… Blagoslovili smo joj stan. Bilo joj je drago: ”Vrag uvijek dolazi i uzme po koju kozu”, rekla je.

Mjesec ogroman, bijel, kao nadohvat ruke, izašao je nad nama. Hladan vjetar nas je potjerao na spavanje. Sve je bilo poput čiste molitve. Pomislio sam: ”Evo mjesta koje bi Franjo Asiški odabrao za susret sa Stvoriteljem!” Pa smo i mi, poput svetog Franje, zastali na čas zahvaljujući Bogu za sva dobročinstva, a posebice za ovu ženu koja je, tolike godine živeći daleko od svijeta, nepismena, stara, gotovo slijepa (shvatili smo to iste večeri), sačuvala djetinju dušu i vjeru s kojom je, u to sam siguran, Bog bio sasvim zadovoljan. Ostali smo sutradan i još jednu noć. Treći dan avanture, na Badnjak, trebalo je rano ujutro poći natrag, k braći. Toga vedrog i hladnog jutra, dok smo se opraštali, dala nam je malo svježeg sira. I meni – barem si tako umišljam… ne, vjerujem – pogled koji još danas nosim sa sobom. Pogled svježeg, meni do tada nepoznatog, indijanskog duha. Dar za Božić.

Primio sam je za ruku, pogledao još jedanput njezine oči. U njezinom pogledu vidio sam njezino sjedinjenje s prirodom. Razumio sam njezinu majčinsku ljubav prema kozama. Njima je, vidjeli smo, i pjevala. Osjetio sam tada u sebi strasnu želju za takvim životom. Stoga, ponekad, kad gledam ljude, možda i kad s tobom razgovaram, ne mičem pogled s očiju. Možda sam pritom čak i nepristojan. Znam da ću kad tad u nečijem pogledu prepoznati oči one žene, Indijanke, te se ponovno sresti s njom. Tražim ju jer sam shvatio da je to Božić: čist pogled, sa suzama ili bez njih, pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima.

I zato, fra Drago, ne očajavaj. Čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu slično. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Treba znati gledati. Prigoda da nam se dogodi milost sasvim je realna. Ja to znam. Duša mojega prvoga istinskog, milosnog Božića jaše podno Anda. U domovini Inka. A ja sam, fra Drago, siguran da ti imaš takvo oko te, još više, da te mnogi gledaju takvim pogledom.

 

 

Drago PILSEL      

[email protected]

 

 

Drago Pilsel
Autor 24.6.2013. u 08:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija