Nemiri & Nesanice: Zašto bi mediji bili kvalitetniji od društva u kojem djeluju?

Povezani članci

• Senja Perunović: TO BAJNO TRŽIŠTE
• Vjerska prava najbolje se mogu ostvariti u sekularnoj državi
• Savjest u grobnici Sredozemnog mora
• BOŽIĆNO ČUDO ZDF-a
• I TAKO, ODE ONA
• Boli guza …(Haško suočenje Mladića i Karadžića)

Na ovu kolumnu me je natjerala česta pojavnost komentara kojima se, uglavnom, anonimci, oni koji se ne udostojavaju potpisati imenom i prezimenom, nasilno obračunavaju s autorom i drugima u diskusiji, dokazujući, gotovo u potpunosti, nesposobnost da se bave temom. Još jednom, takvima ću zabraniti komentare ispod mojih kolumni. Ponavljam, dao sam instrukcije uredništvu da se maknu ili blokiraju svi komentari kojima se ne analizira tema već udara ad hominem. To neću dozvoliti i, mada jedva trpim nepotpisane komentare, ostavit ću ih ako se drže teme.

No, čini mi se da iza toga ponašanja možda leži i problem nedovoljnoga povjerenja u medije, općenito. Ljudi se boje dati ime i prezime iz različitih motiva ali ovo može biti jedno od tumačenja. Novinarima se slabo vjeruje. A agresija koja se vrši na nas također može biti znak nedostatna poštovanja naše profesije.

Istraživanje agencije za istraživanje tržišta GfK provedene u prosincu prošle godine o povjerenju u neke institucije, pokazalo je kako 53 posto ispitanika nema povjerenje u medije, dok je povjerenje u medije iskazalo samo 21 posto ispitanika, što je vrlo malo i govori da mediji stoje jako loše. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1000 ispitanika starijih od 15 godina na području cijele Hrvatske, a rezultat istraživanja jednak je rezultatu istraživanja provedenom 2011., kada su mediji na skali od jedan do sedam ocjenjeni s ocjenom 3,3. Najmanje povjerenja u medije imaju Zagrepčani – s ocjenom od 3,1, dok najviše povjerenja u medije imaju stanovnici Like – 3,9 i Istre – 3,7.

Zašto bi mediji bili kvalitetniji od društva u kojem djeluju? Javnost vjeruje nekim medijima, a nekima ne. Novinarstvo, uz tehnološku revoluciju treba i redefinirati svoju ulogu. Neke kolega smatraju kako je internet novinarstvo narušilo vjerodostojnost medija te kao veliki problem u svim medijima ističu svaštarenje, čija je prva žrtva vjerodostojnost. Problem je i medijska nepismenost pa bi trebalo ljude educirati da budu sposobni iščitavati novine ili portale. Javni, i privatni i neprofitni mediji, mogu biti neovisni, vlasništvo nije važno, ali je najbitnije poštivanje civilizacijskih i profesionalnih normi te pluralizam medija. Postoji niz procesa koji su doveli do narušavanja povjerenja u medije, a kolaterlalne žrtve tih procesa bili su kvalitetni novinari.

Pad povjerenja u medije (pa tako i u neke novinare) često je plod izuzetno lošega novinarstva. Polazim od vlastitih spoznaja. U broju Globusa od 18. siječnja 2013. (broj 1154), na primjer, na naslovnici je najavljena tema ”Ustanak počinje” o tzv. akcijskom planu Crkve kojim se ona protivi uvođenja 4. modula zdravstenog odgoja, onog posvećenog seksualnim temama. Udarni članak toga izdanja Globusa je predstavljen kao ”specijalni izvještaj iz kardinalove palače” (misli se na adresu zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, Kaptol 31) a tema se plasira na čak 10 stranica (od str. 18 do str. 29). Autor teksta, A.M. (rođen je 1985. pa ne treba kolegu izložiti većoj sramoti), prema podacima Hrvatskog novinarskog društva, studirao je sociologiju, a u našoj cehovskoj je organizaciji od studenog 2006. Novinar je već duže vrijeme pa se ne može kazati da ne poznaje pravila profesije. Štoviše, u svom se tekstu poziva na crkvene izvore jer su ga ugostili u Bozanićevom uredu i drugdje. Ipak, u toj temi ima ravno 73 greške, netočnosti i krivih podataka (66 u samom tekstu i 7 u opremi teme)! Nazvao sam tog kolegu, razgovarao sam s njim telefonski i pitao ga za izjavu. Obećao mi se javiti (nakon konzultacije s uredništvom) ali nije. Razumijem njegovu neugodu i što misli da je bolje da se slučaj zataška ili zaboravi.

Elem, mogu li vjerovati tjedniku koji sebi tepa da je ”najutjecajniji i najugledniji”? Ja tom tjedniku ne vjerujem. Pogotovo što se poigrava s publikom jer da se o Crkvi može pisati bez osobitih grešaka dokaz je izvještaj Darka Hudelista sa ovogodišnjeg Teološkog pastoralnog tjedna na Šalati čiji je zvijezda bio dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Tonči Matulić. Općenito ne vjerujem ni novinaru kojem se podvaljuje intervju s bivšim premijerom i koji se lati posla pisanja o istarskoj političkoj sceni pa osnivača IDS-a Ivana Corrada Paulettu proglašava mrtvim iako je taj pisac i umirovljeni političar zdrav i pun života niti mogu vjerovati listovima koji ne provjeravaju informacije.

Želio sam, u povodu nepovjerenja publike u naš posao, ponuditi jedno razmišljanje. Ponajprije, novinarstvo je korisno da bi sagradili što kvalitetniji politički i društveni sistem. Kako bismo raskrinkali sve oblike korupcije i kriminala ili zloupotrebe ovlasti. Sloboda medija jedna je od ključnih točaka u demokratskom razvoju, tema koja je od neovisnosti na ovamo, često bila vrlo aktualna. Neovisnost medija, sloboda izražavanja, problemi različitih oblika cenzure, privatizacija medija, odnos politike i medija, više od dva desetljeća predstavljaju svojevrsni lakmus papir društvenog i demokratskog razvoja.

Navodim testament Josepha Pulitzera, osnivača jedne od ponajboljih američkih tiskovina, ”Saint Louis Post Dispatch” (po tom se Pulitzeru zove glasovita američka novinska nagrada), koji novinarima toga lista reče, da ga parafraziram, od prilike ovako: da se mi novinari uvijek moramo boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku zemlju i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, da svoj novinarski rad ne stavimo u interes političkih moćnika, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonost prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i konzultiranju sviju strana u  potencijalnom konfliktu ili sporu. U cijeloj regiji uočljiv je kroničan nedostatak kulture čitanja, što je rezultiralo kržljavim i pasiviziranim javnim mnijenjem, podložnim najprimitivnijim manipulacijama. Moj opstanak u novinarstvu je i svojevrsna borba za obnovu jedne znatnim dijelom kompromitirane profesije. Recimo, govor mržnje je do te mjere zatrovao medijski krajolik (naročito devedesetih) da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni započeta na odgovarajući način.

Sve to sugerira neophodost potrebe da se vrati dignitet novinarskoj, a samim tim i svakoj javno prezentiranoj riječi. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koje će postati nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije, koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i važan instrument u borbi protiv rasizma, ksenofobije, predrasuda; samim tim, to će novinarstvo prepoznavati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina.

Moje poimanje profesije novinar govori i o potrebnoj obnovi odnosa u društvu, o stvaranju zdrave politke, ekonomije i kulture, o jačanju nade i volje, vodeći pritom računa o postojanju educirane publike koja umije suditi vlastitom glavom. Volim kazati da nisam elitist ali da mi je stalo do educirane publike, one koja prosuđuje, tako i do postojanja korektnih novinarki i novinara, analitičara i kolumnista, koji će i sami biti obnovitelji.  

Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i medijski projekti koji neće kolabirati zbog nesposobnosti uredništva da ostanu politički neovisni, korektno vođeni, seriozni i utjecajni. Stvarni lijek za sve moguće traume proizvedene u ratnom i postratnom razdoblju, uredništva bi trebala supsumirati u pojmu solidaranosti koji nije puka demagoška poštapalica. Solidarnost implicira dostojanstvo svake ljudske osobe, neovisno o svjetonazoru pojedinog autora i čitatelja, a znači isto tako otpor protiv svakog stava koji svoj legitimitet i svoje ispunjenje ne traži u argumentima nego u poziciji moći.

Na taj bi se način, trebali pojaviti novinski projekti koje neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće mistificirati religiju iz pukih etnocentrističkih razloga (ili obrnuto), koje će vrednovati vrhunske kriterije autorstva i koji će biti prepoznatljiv po njegovanju kulture i glad za pravdom, s jedne strane, dok bi s druge strane ublažili psihološke i moralne rane prouzročene notornim grabežom, egoizmom i nesolidarnim ponašanjem. U tom kontekstu valja također voditi brigu o okolišu te odustati od agresivnog ponašanja prema prirodi.

To u prvom redu vrijedi za međuljudske i društvene odnose, o kojima bismo trebali svjedočiti promicanjem korisnih primjera adekvatne radne i društvene etike, s osobitim naglaskom na pravilo poštivanja nenasilja, odnosno snaga istine, nasuprot svih, a danas dominantnih oblika agresije: parapolitičke, klanovske, medijske ili tko zna kakve. Samo takvim pristupom može se projicirati svijet kakav želimo i budućnost dostojna čovjeka.

Nezanemariva je potreba stvaranja društvene klime odgovornosti, odnosno napuštanja principa etnonacionalizma, a samim tim širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja. U zagovaranju takvih vrijednosti vidim jednu od najvažnijih funkcija naše profesije.

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i s njom se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u  punoći njenih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem. Pitanje istine ne može se ignorirati, a novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Zato novinarstvo ne shvaćam kao mehaničko akumuliranje podataka, nego prvenstveno kao kritičko propitivanje koje je u korelaciji s političkim, socijalnim i drugim formativnim odnosima u stanovitoj sredini.

Pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u  rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći. Uvijek bi se, stoga, trebali boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.

Naravno da je takvo što mnogo lakše konstatirati nego provesti u djelo. Važno je biti lokalan i univerzalan i važno je u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane političke kulture. Jer ne smijemo ići u Europu s figom u džepu, nego svakom gestom potvrditi naše posebnosti, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otud krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.

Novinarstvo možda sliči nogometu: možete pojačati ekipu nekom kupnjom zvijezde ali ako nemate male igrače koji se vježbaju od prvih koraka, ako nemate sportski duh u obiteljima, nećete nikada imati veliki nogomet ni velike klubove. Nije, naime, sve u novcu. Traži se i talent. Tako je i u našoj profesiji. Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje publike? Da li nam se vjeruje, kao što se svojedobno vjerovalo kolegama iz The Washington Posta, Carl Bernstein i Bob Woodward (na slici koja prati ovu kolumnu), koji su razotkrili aferu Watergate i koji su sinonim za vjerodostojnost i kvalitetna novinarstva? Obavljamo li svjesno naš posao? Trebamo se okrenuti ovom cilju: nastojati i pokušati vratiti dignitet novinarskoj profesiji kojom ćemo nastojati i pokušati vratiti ugled poslu koji je na tako lošem glasu. Nadam se da ovaj portal, ja to zapravo i vjerujem, ispunjava osnovnu misiju profesije te da publika vjeruje ovom i drugim autorima tacno.net.

Drago PILSEL      

d.pilsel@zamir.net