Neobjašnjiva neobičnost – Stjepan Mesić

Ladislav Babić
Autor 6.10.2014. u 10:06

Neobjašnjiva neobičnost – Stjepan Mesić

Ako je Evropa iole zabrinuta, trebala bi biti za manjak državnika od formata u samostanoj Hrvatskoj, čemu je najbliže iz hrpe antijugoslavenskih urotnika jedini evoluirao Stjepan Mesić. A o njemu već posve dovoljno brinu domaći konzervativci, ekstremna desnica, klerikalci i medijski podguznici vlasti. 

Piše: Ladislav Babić

Jesu li banditi razbili Jugoslaviju (ne mislim samo na Miloševićevu kliku) i stvorili nakaze od državica koje se utapaju u nezaposlenosti, dugovima, nacionalizmima, šovinizmima, konzervativizmu, desničarenju, klerikalizmu i sluganstvu stranim gospodarima, na žalost je postalo nevažno – takva je politika. Stvorena je nova realnost do koje se nije došlo kontinuiranim popravljanjem prilika, već kontrarevolucijom odnosno restauracijom kapitalizma, uz sudjelovanje najgoreg taloga društva. Nije da sam ikada bio oduševljen Stjepanom Mesićem ni silnom bratijom izniklom na sve četiri strane Regije – velikim dijelom iz članstva SKJ – koji su se polarizirali u atomiziranju zemlje na čiji značaj nastali Liliputi niti blijedo ne podsjećaju. Njegovo ustašovanje po Australiji, izjave o hrvatskim Srbima i zemlji koju mogu ponijeti sa sobom na svojim opancima, uz slične idiotarije, uveliko su tome doprinosile. Prvi put je čovjek – tada Predsjednik Sabora – počeo misliti vlastitom glavom, a ne ponavljati propagandne gluposti „oca domovine“ i njegovih ustašiodnih saveznika iz zemlje i inostranstva, pobunivši se protiv hrvatske politike prema BiH. Od onda do danas traje proces njegovog ponovnog dolaženja na pravi put, iliti otrežnjenje. Do te preobrazbe s njim bijaše sve u redu, bio je „naš“ i odlično se uklapao, a onda je iznebuha poludivši prešao na „njihovu“ stranu. Naravno, „komunjarsku“ (a to su svi koji nisu „naši“), što je za nacionaliste gora objeda i veći krimen negoli biti Dario Kordić likom i djelom. Razumu brojnih „velikih Hrvata“ odjednom se ukazao kao neobična, neobjašnjivija pojava i od „Gospina ukazanja“. Mesićevi politički stavovi za vrijeme dvomandatnog predsjednikovanja državom, kao i oni nakon njega, jasno pokazuju kako je čovjek uspio „doći k sebi“. Jeli naprosto iživio svoja očekivanja stvaranjem Hrvatske države ili je nešto drugo na djelu, sem psiholozima je nevažno u usporedbi s razumnim potezima koje je počeo vući. Umirovljenje hrvatskih pučistički nabrijanih generala, obračun sa vojnim ordinarijem Jezerincem koji je zaboravio gdje mu je pravo mjesto, podsjećanje Crkve na njen položaj u sekularnoj državi, doslijedno isticanje antifašizma uz uvažavanje Titovog značaja po Regiju i svijet u NOB i nakon njega, neuspješno traženje da se uđe u trag novca iznesenog iz zemlje (neuspješnog, jer su tragači bili sami pljačkaši – velikim dijelom tvorci nove države), sudjelovanje na konferencijama Pokreta nesvrstanih u svojstvu promatrača i prestanak njihova podcjenjivanja, kao i kritički odmak spram agresivne politike Zapada uz sve učestalije ignoriranje UN kao jedinog mjesta legitimnog vođenja globalne politika,…, učinili su od nekadašnjeg politikantskog demagoga i kratkotrajnog proustaškog propagandista, ličnost čije stavove treba poštivati, odbacujući zablude iz faze državotvorne opijenosti koje je i sam napustio (ako su to bile; kod političara je često nejasno jesu li u zabludi ili se svijesno koriste demagogijom za animaciju masa. Tuđmanov HDZ – kome je pripadao – bio je izrazito populistički, a takvi na sve moguće načine mame ovce u svoj tor). Nakon završetka mandata, Mesić koristi novoosnovanu instituciju „Ureda bivšeg predsjednika“, kako bi putovao svijetom nastojeći širiti ekonomske prostore za hrvatsku suradnju sa inozemstvom, te promoviranje svojih stavova na međunarodnim skupovima. To više nisu nužno službeni stavovi hrvatske politike već njegovi privatni, što se novinarima „Jutarnjeg lista“ ni najmanje ne sviđa.

Subotnji broj ove novine obrušio se na bivšeg predsjednika člankom „Mesićevi neobični istupi ‘Jedino Hrvatska ima bivšeg šefa države koji veliča Putina’“, izražavajući prvenstveno svoju, pod egidom navodne evropske zabrinutosti. Koji to stavovi bivšeg prvog čovjeka hrvatske politike brinu plaćenike ovog lista; što u njima ima neobičnog? Na konferenciji “Dijalog o međusobnom razumijevanju za svjetski mir”, održanoj u J.Koreji, Mesić je – govoreći o ukrajinskoj krizi – rekao:

“Svjedočimo krajnje opasnim zbivanjima u Ukrajini, što su izazvana pogrešnim kalkuliranjem sračunatim na to da se ide korak dalje u tzv. obuzdavanju Rusije i u njezinu okruživanju s režimima koji joj neće biti skloni, niti će željeti nastaviti dosadašnju gospodarsku suradnju s njom. U svemu tome uporno se i sve očitije zaobilazi UN. Uvođenje ‘reda u svijetu’ svedeno je na unilateralne akcije pojedinih zemalja, praćenih tzv. koalicijama voljnih, a zapravo poslušnih. Čak i proglašavanje međunarodnih sankcija, što ih legitimno može proglasiti samo i jedino UN, prebačeno je u domenu djelovanja jedne velike sile i Europske unije koja je, nevoljko i s podijeljenim osjećajima, slijedi.”,

dok je u Andori, na skupu posvećenom mehanizmima za rješavanje sukoba u Evropi, pobliže objasnio:

“Može se o ruskoj politici misliti ovako, ili onako, ali krajnje je opasno frustracije naslijeđene iz sovjetskih vremena prenositi na današnju Rusiju. ‘Okidač’ je nedvojbeno bila kriza u Ukrajini u kojoj ni zapadna Europa ni SAD nisu čisti. Napokon, kako bi u Parizu, Londonu, ili Washingtonu reagirali kada bi tamo izbile velike demonstracije protiv vlasti, a onda bi se redali političari iz stranih država koji bi hrabrili i poticali demonstrante?”

Što se u citiranom ne slaže s činjenicama, to vjerojatno ni kritičari ne znaju: dali to što Zapad, na čelu sa SAD, izigrava usmeni dogovor između Gorbačova i Busha Prvog – sklopljen u vrijeme raspada SSSR-a – o neširenju NATO pakta prema granicama Rusije? Jeli lažna izjava o zaobilaženju UN što svakodnevno vidimo na djelu, u najnovije vrijeme stvaranjem koalicije protiv ISIL-a? Ili u tome što Zapad nikada ne bi podržao inostrano potpirivanje unutarnjih demonstracija, a ponajmanje naoružavanje antirežimskih ili separatističkih pokreta u svojm državama, što inače sam godinama prakticira po svijetu? Možda tvrdnje o sankcijama koje SAD i EU – čija je Hrvatska članica – na svoju ruku a mimo UN, proglašavaju prema Rusiji? I neinteligentniji stvorovi od potpisnika članka s dodatnim komentarom, znaju da je to notorna istina. Što daklem njih uistinu smeta?:

„Kao bivši predsjednik opet nije shvatio odgovornost te titule: promicati državne interese, a to znači i politiku, ne samo zbog toga što ga država plaća i ne samo zbog toga što često nastupa kao izaslanik sadašnjeg predsjednika, što je također dvojbena odluka Ive Josipovića. Mesić je izravno protiv službene hrvatske politike bio već u slučaju pada Gadafija i nije naučio lekciju – kad se malo bolje pogleda njegov itinerer, vidi se da baš i nema nešto puno zapadnog svijeta.“

Daklem, u tome je stvar: domoljubne plaćenike hrvatskog glasila smeta što bivši Predsjednik ne zastupa službene hrvatske stavove i ne „promiče državne interese, a to znači i politiku“, nasuprot istini za koju se ovaj odlučio odlučno je promovirati! Njima je krajnje neobičan primat istine i morala nad interesima, pa bili oni navodno i državni. Uostalom, za razliku od novinara koji jedinu doslijednost pokazuje braneći politiku trenutno vladajućih (a može se zadesiti neki novi Pavelić!), Mesić ne zastupa nikakve drukčije stavove negoli ih je imao za vrijeme predsjednikovanja; zar to jasno ne svjedoči njemu u prilog? Da je to država kako spada, njeni interesi nikada ne bi smjeli biti izvan istine i morala. Prisjetimo se samo kuda je zastupanje državnih interesa i politike dovodilo Hrvatsku u poslijednjih stotinu godina. Prvi put – u okviru k.u.k. monarhije – u vihor 1.svjetskog rata, na strani njegovih gubitnika a protiv svojih najbližih susjeda. Drugi put, tek tridesetak godina kasnije (slabašna je memorija hrvatskih političkih elita), u savez sa najcrnjim zamislivim vragom na planeti – Trećim Rajhom – kao sudionika njegove genocidne „politike“, te su joj čast morali spašavati antifašistički partizani. I sada, po treći put, sudioništvo s NATO paktom – a nadasve s njegovim neupitnim liderom – u zaobilaženju pokušaja izgradnje i učvršćivanja mira putem institucije koju je čovječanstvo desetljećima pokušavalo što temeljitije osposobiti za tu zadaću! Još jednom na strani gubitnika, koji to jesu jer s krivim premisama (u obrani svojih pravih interesa) provode međunarodnu politiku. Tko će ustvrditi da Amerikanci nisu izgubili u Vijetnamu, a podjednako u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji – od stabilnih zemalja (kakve bile da bile, s potencijalima unutrašnje evolucije) stvorivši krvavi kaos, umjesto obećavajuće demokracije? Upravlja li Krležin „hrvatski bog Mars“ skretanjima Hrvatske prema tamnim stranama povijesti, ili je to gotovo permanentno nekritičko nagnuće elita spram „zapadnih vrijednosti“, ma kako se one u praksi prečesto ukazale devijantnima? Državaje još jednom na strani sirove sile, izigravanja međunarodnih dogovora i akcija legitimnih, validnih i opravdanih samo ako su provedene pod okriljem „Ujedinjenih nacija“. Ma kakvim se floskulama pokušavala pravdati i braniti od činjenica. Kakve to individue smiju, mogu i hoće očekivati – zahtijevati čak – od bilo kojeg čovjeka da ne zastupa istinu, jer je državni plaćenik? Upravo one koje su, u službi novinskih magnata slizanih s režimima na vlasti, sposobne svoju ljudskost i profesionalno dostojanstvo izdati za sitne pare, iznajmivši ih u obranu „državnih interesa“ (prisjetimo se Jovića i Ivkošića, bivših propagatora politike SKH). Da ih plaća mafija, vjerojatno bi pisali u njenom interesu, pod izlikom da tako rade pravi profesionalci. A kako je i vlast rečene države prepuna sličnih tipova, nekako se uobičajilo očekivanje, da će to činiti i „službena hrvatska politika“ u obrani „državnih interesa“. Moguće – za one koji se smatraju sinonimima države – ali ne ni mojih, ni onih kojima je više stalo do istine, morala i etike negoli licemjerno poturenih interesa klike bez morala, kao interesa građana.

Pokušavajući dezavuirati Mesića predbacuje mu se svašta, još od njegova predsjednikovanja; od posjeta Kubi čiji višedesetljetni embargo podržavaju još samo njegov začetnik i Izrael, precjenjivanja nesvrstanih – jer ova država liže stražnjicu samo snagatorima – do izjave da je nešto morao naučiti od rušenja Gadafija, aludirajući time na njihove uzajamne susrete i posredničku ulogu koju je Gadafi – u namjeri da odstupi u zamjenu za prekid NATO intervencije – tražio od već bivšeg Predsjedniku RH. Naučiti? Od ilegalnog naoružavanja opozicijskih skupina sa strane Zapada, vojne intervencije mimo OUN, sramotnog silovanja libijskog suverena pred kamerama bez i dijela odziva zapadnje javnosti kakvo izaziva dekapitiranje sumnjivo namnoženih zapadnih „humanitaraca“ na kriznim područjima, do anarhije koje vlada zemljom nakon zbacivanja diktatora i uvođenja demokracije. A nafta, teče li teče put Zapada pod njegovim uvjetima, dok krv lipti potocima gdjegod se ovaj umiješa. Eto, vjerojatno je ovo poslijednje – prema istančanom kriteriju novinara – Mesić trebao naučiti od jedne među bezbroj sramotnih zapadnjačkih epizoda u njihovom shvaćanja međunarodnih odnosa: ulizuj se jačima, i ne razmišljaj kuda će te pohlepa konačno odvesti. Predbacuju mu se pokušaji suradnje sa nesvrstanima (oko 120 država), i što na njegovom putovanjima „baš i nema nešto puno zapadnog svijeta“ – podrazumijevajući valjda da time šteti uvaljivanju nadaleko poznate i nadmoćne hrvatske tehnologije zapadnim tržištima. Etičko vaganje aktuelne hrvatske vanjske politike s Mesićevim stavovima, preteže izrazito u korist potonjeg. Interes i etika uvijek su činili suprotne polove humanizma, vrlo rijetko se susrećući.

Senzacionalistički naslov članka spominje „bivšeg šefa države koji veliča Putina“. Gdje i kako ga veliča, to znaju samo profesionalni lašci na platnom spisku „Jutarnjeg lista“. Putin je manje-više podjednaka gnjida kao i njegovi zapadnjački, naizmjenični partneri i protivnici – ne izuzimajući ni većinu domaćih pandana – u to nema nikakve sumnje. Zašto gnjida? Iz banalnog razloga, jer i njega vodi ono što bi htjeli novinari hrvatske tiskovine – obrana nacionalnih interesa u obliku kakvom ih pred naciju manipulativno predstavljaju vladajuće elita. Međutim, gledajući sa strane, čovjek s imalo morala i objektivne percepcije može uvidjeti kad jedna gnjida provocira drugu i obrnuto, u namjeri da nešto ušićari ne glede na žrtve potrošne robe – vlastitih i tuđih građana. A kad Mesić – za razliku od sluganske šake jada imenom „hrvatska vlada“ – to uvidi i javno ukaže na provokatorsku ulogu Zapada, on navodno veliča Putina. Ne može on svojim djelovanjem i stavovima toliko veličati ruskog Predsjednika, koliko se piskarala i komentatori „Jutarnjeg lista“ jednim svojim člankom mogu srozati u očima mislećih ljudi. Neću reći profesije, jer ona je kontinuirano zagađena huškačkim tipovima (Šagolj, Čuljak, Maček, Freundlich, Kosovac, Ivanković, Jović, Ivkošić,…) koji su „spremni za Hrvatsku i lagati“ (Ujević).

Mesić nije, niti ikada može biti etički i humanistički uzor ovog autora, daleko mi kuća od bilo kojeg političara. Međutim, u aktualnoj hrvatskoj političkoj močvari on je jedan od igrača, sada na žalost bez jakih karata, s kojim bi ova država posjedovala daleko veću težinu i dignitet negoli je ima. Ekonomski pokazatelji su joj u rangu smeća, Ameri je uključuju u svoje koalicije ni ne pitajući, MOL se s njome igra mačke i miša, kad Nijemci prdnu izručuje svoje državljane namjesto da im sama sudi,… Razvaljena zemlja iz koje su se ispilile karikaturalne državice imala je vanjskopolitičkog digniteta, utjecaja i međunarodnih prijatelja kakve iste mogu samo sanjati. Ako je Evropa iole zabrinuta, trebala bi biti za manjak državnika od formata u samostanoj Hrvatskoj, čemu je najbliže iz hrpe antijugoslavenskih urotnika jedini evoluirao Stjepan Mesić. A o njemu već posve dovoljno brinu domaći konzervativci, ekstremna desnica, klerikalci i medijski podguznici vlasti.

Ladislav Babić
Autor 6.10.2014. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija