Neodgovornost na entu: mandat, i tko mi što može

Marijan Vogrinec
Autor 6.11.2020. u 08:04

Izdvajamo

  • Državni lideri koji se, rekosmo, ne moraju voljeti ni biti kućni prijatelji, a nisu u stanju ni odglumiti protokolarno jedinstvo odavanjem počasti na groblju pokojnicima koji su svojim životima/djelima zadužili naraštaje, ne zrače povjerenjem. Kako je očekivati od takvih da će sinergijski, politički savjesno, ekonomski, društveno i moralno odgovorno vući zemlju u tzv. pravom smjeru dok joj prijeti kolaps zbog epidemioloških i gospodarskih razloga na koje jedva može utjecati? Zbog kojih smo PTSP-zemlja.

Povezani članci

Neodgovornost na entu: mandat, i tko mi što može

Foto: Pixsell

„Rado bih došao u Vukovar 18. studenoga“, odgovorio je Milanović na novinarsko pitanje. „Jako puno će ovisiti o dogovoru Plenkovića, Medveda i te ekipe tamo. O svemu treba pitati i gradonačelnika Ivana Penavu. Konzultirat ću se i s čelnicima Sigurnosno-obavještajne službe.“ Taj iskaz ostavlja mučan dojam o zemlji u kojoj žive „Hrvatice i Hrvati“ i ljudima što se populistički busaju u prsa kako su „preuzeli odgovornost“ za državu i njezine građane. Da se jedan predsjednik države mora konzultirati s tajnom službom smije li posjetiti neko mjesto u zemlji kojoj je na čelu, osobito kad se to mjesto naziva Gradom herojem Vukovarom? Da si premijer Andrej Plenković dopušta javno ignorirati predsjednika vlastite zemlje – ustavno/zakonski je dužan surađivati na opće dobro svih žitelja i s predsjednikom RH i s parlamentarnom oporbom, što Plenković napadno ne čini – ozbiljno je kršenje premijerskih ovlasti i nedopušteno samovlašće u svakoj ozbiljnoj i demokratski zreloj zajednici. U Bijednoj Našoj vrijedi praksa „imam mandat, ja sam gazda i – što mi tko može!?“ Praksa ega bez pokrića, neodgovornosti, netrpeljivosti, podjela i razdora. A tako se ne može naprijed 

Marijan Vogrinec

Vlada javno – vidljivo iz druge galaksije – sabotira Ured predsjednika RH, a to nema pravo i ne smije raditi. Država nije ničija privatna prćija da od nje pravi sprdnju neodgovornim ponašanjem naočigled domaće i strane javnosti. Neupitni „gazda“ tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije ni premijer Andrej Plenković sa operativno-provedbenim alatima državničke volje niti predsjednik RH Zoran Milanović s ustavnom/zakonskom skrbi „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“. Zato ni Plenković nije poslodavac Milanović – tim više, jer su predsjednika RH izravno izabrali građani, premijera nisu – niti je Milanović nadređen Plenkoviću. „U ozbiljnom sustavu“, dobro je u Večernjem listu primijetio u povodu Milanovićeve predsjedničke inauguracije Krešimir Kašpar, „podjele nadležnosti u državi, dogovaranje i suradnja su nužni, na njih upućuju i Ustav i propisi, no ako nema jasnog odgovora na sporne situacije, otvara se mogućnost blokade sustava, ali i interesnog trgovanja, zloupotreba i pogodovanja.“

Ako je predsjednik RH izravno izabran u narodu – a jest, uvjerljivo u oba izborna kruga, među 11 kandidata – i ima kontrolnu zadaću „redovitog i usklađenog djelovanja te stabilnosti državne vlasti“, njegova je javna riječ i glas naroda. Ako je riječ odgovorna i na mjestu, a to procjenjuju birači, ne politički oponenti. Pogotovo ne premijer koji se prethodno sukobio s predsjednikom RH ne na načelnoj, nego na osobnoj i vrlo niskoj razini. Svi Milanovićevi prethodnici u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku itekako su zorno demonstrirali – uključivo razdoblje tzv. nacionalističke diktature Franje Tuđmana, kako je medijski prozvano razdoblje 1990-ih godina – praksu kako se predsjednici RH u javnom prostoru nerijetko baš i nisu držali propisanih ovlasti. Premijeri također. Kada jednom zajašiš mandat, heeej, više ti nitko nije ravan!? Formalne ovlasti su jedno, a ego, karakter, kućni odgoj, moral, moć i politička volja nešto sasvim drugo.

Put u autokraciju

Neki s boljim pamćenjem sjetit će se Milanovićeve (pred)inaugurativne tvrdnje: „Ako predsjednik nema karaktera i ako nema znanja, neće mu pomoći nijedna ovlast“ i kasnije pobjedničke dopune: „Nemam pretenzija na velevlast, neće biti zaplotnjaštva, neće biti spletki, tajnih dealova ili poslova, jer mi smo višestranačka parlamentarna demokracija. Nije savršeno, ali boljeg od toga nema. Sve drugo je put u autokraciju, tiraniju, samovolju, otimačinu i predsjednik Republike tome mora biti brana“. Jesu li učestali bučni sukobi u prošlih mjesec i kusur dana dvaju državnih brda u odnosu na kritična zbivanja u zemlji i vani – pandemija virusa SARS-CoV-2, ustavnost djelovanja Nacionalnog stožera Civilne zaštite, ekonomski potezi, ljudska prava i slobode, kupnja borbenih aviona, terorizam na Markovom trgu, Inicijativa triju mora, etc. – razlogom za to što su i premijer Plenković i predsjednik Milanović „izgubili živce“ i pod „istobojnom“ zastavom tzv. (su)upravljačke skrbi za narod i državu neodgovorno gaženjem svojih temeljnih ovlasti i zadaća kontaminirali ne samo javni prostor, izvrgnuli se podsmjehu i nezadovoljstvu, već i nanijeli štetu sustavu, institucijama države gdje obnašaju najviše dužnosti. Nema isprike za to – „on je prvi počeo“, „on je mene uvrijedio“, „on izaziva“… – i nikakvi inati na štetu države i digniteta najviših institucija nisu dopušteni.

Država – ma kakva da jest, a da je ova dobra, ne bi se iz nje već iselilo cca pola milijuna razočaranih ljudi mlađe dobi, u najboljoj radnoj i fertilnoj snazi – pripada njezinim državljanima koji su na izborima povjerili njezino kormilo dvojici kočopernih pjetlića. Da ju vode što bolje znaju i umiju i da – nedajbože da zatreba! – i glavom odgovaraju za to kako ju vode. Nisu ta dvojica dobili mandate za svađati se i brusiti liderske taštine jedan na drugomu. Počelo je žestoko i osobito toksično za zemlju kad je Milanović – u povodu terorističkog napada na vladinu zgradu na Markovom trgu, teškog ranjavanja policajca i Plenkovićeve tvrdnje o širenju ekstremizma, „gnijezdima“ govora mržnje, etc. – predložio hitno sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, a nastavljeno je vladinim dolijevanjem ulja na vatru odbijanjem Milanovićeva  poziva premijeru Plenkoviću i predsjedniku tzv. Visokog doma Gordanu Jandrokoviću da državni vrh – kako je dosad bila praksa – zajednički u povodu blagdana Svih svetih zapali svijeće i položi cvijeće na središnjem zagrebačkom groblju Mirogoju.

Milanović i Plenković odgovorni su svim građanima ove zemlje za svađu, netrpeljivost i krajnje loš dojam o državi/vlasti koja neslogom na samomu državnom sljemenu ne obećava ništa dobro, a za  skandalozan postupak odvojenog odavanja počasti pokojnicima, najzaslužnijima za naše danas i sutra odgovornost nije na objema stranama. Ako premijer Plenković ne voli predsjednika RH Milanovića – i ne mora, gdje piše da mora, ili pak da Milanović mora voljeti Plenkovića – njegova je privatna, ne javna stvar, ali itekako je javna stvar i nedopustivo po svakom mjerilu to da Banski dvori „ne vole“ Pantovčak. Da vlada sabotira Ured predsjednika RH ili obratno. Ta država ne da nema smisla, nego ne može postojati. Čak ni Bijedna Naša kojoj su tzv. ljudi nahvao (dum Marin) netom po dobivanju licencije državne samostalnosti skinuli i sakrili aureolu Lijepe Naše. I više nitko ne zna gdje je, hoće li se ikad naći, hoće li ju itko ikad vratiti gdje joj je mjesto. Državna tragikomedija u dva čina na Mirogoju ne budi nadu.

Dvojna blamaža/sramota na Mirogoju učinjena je neodgovorno, formalno u ime svih još, je li, neiseljenih cca četiri milijuna žitelja balkanskog kiflića – država su svi njezini ljudi, ne tek trojica najviših dužnosnika; Milanović, Plenković i Jandroković su samo mandatni poslovođe – i zato je odvojeno paljenje svijeća i polaganje cvijeća na Mirogoju u povodu Svih svetih vrlo loša poruka građanima o tomu u kakvim/čijim je rukama njihova sudbina. Državni lideri koji se, rekosmo, ne moraju voljeti ni biti kućni prijatelji, a nisu u stanju ni odglumiti protokolarno jedinstvo odavanjem počasti na groblju pokojnicima koji su svojim životima/djelima zadužili naraštaje, ne zrače povjerenjem. Kako je očekivati od takvih da će sinergijski, politički savjesno, ekonomski, društveno i moralno odgovorno vući zemlju u tzv.  pravom smjeru dok joj prijeti kolaps zbog epidemioloških i gospodarskih razloga na koje jedva može utjecati? Zbog kojih smo PTSP-zemlja.

Naknadna pamet

Sramotna mirogojska storija u režiji najodgovornijih u državi prokazala je svu ljudsku nezrelost i političku neodgovornost zbog kojih se tridesetak godina tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, zapravo, događaju loše i sve lošije stvari i koje su Hrvatsku – u doba tzv. socijalističkog mraka treću industrijski srednjerazvijenu zemlju u Europi – srozale nedostojan, grozan fenjeraški status u Uniji. Gaće na štapu, ne obećani raj na zemlji, alter ego Švicarske, Norveške, Njemačke (Franjo Tuđman, pa Kolinda Grabar-Kitarović s 8000 eura plaće iz fotelja u dnevnom boravku, sic transit…). U državi u kojoj vlada duguje zdravstvo blizu 10 milijardâ kuna, pet samo za lijekove i medicinski materijal veledrogerijama, nema za hranu i kisik koronabolesnicima u zagrebačkom KBC-u Dubravi, penziće drži na granici preživljavanja (800.000 ih od 1,2 milijuna prima 2500 kuna na mjesec, ovrhama tjera stotine tisuća građana na prosjački štap, etc, premijer i predsjednik čak i na groblju demonstriraju međusobnu mržnju.

Nikakva tu naknadna pamet iz Banskih dvora i Hrvatskog sabora, iz MORH-a pak novog ministra za kojega svaki drugi građanin nikad nije čuo (anketa Nove TV) kako predsjednik RH mulja, laže i podmeće, pa s Pantovčaka papirologija sa žigovima/autografima koji to opovrgavaju ne može popraviti mučan dojam o nedopuštenim odnosima u vrhu države. O ljudima koji se bezobrazno i neodgovorno pripetavaju animozitetima, taštinama bez pokrića i notornim prostaklukom, a zapostavljaju ključne, dnevnoživotne probleme građana i gospodarstva. Povlašteni i debelo plaćeni da ih rješavaju, ne za to da se međusobno omalovažavaju i vade si obiteljska crijeva, svađaju se i time produbljuju podjele i razdore, šire netrpeljivost i svako zlo umjesto da u kriznim/kritičnim okolnostima po zemlju skupe glave i zasuču rukave.

Tzv. tvrda kohabitacija prerasla je u pravi rat dvaju državnih brda koji jamačno neće završiti – ako do kraja mandata uopće i završi? – čak ni Pirovom pobjedom. Gubitnici se, međutim, već znaju unaprijed: žitelji RH i dignitet države. Ma koliko traljav i nikakav izvan vladajuće opcije kod kuće i posvuda izvan državnih granica. Tzv. tisućugodišnji hrvatski san? Sic transit. To što vladajuća hijerarhija Banskih dvora otvoreno sabotira predsjednika RH zato što se gadno zamjerio premijeru Plenkoviću – ne samo davnom navodnom tvrdnjom o „majci vojnoj lekarki“, o izbjegnutom služenju vojnog roka zbog navodne anemije, pa valjda ne i medijskom provalom o maturalnom radu o jugoslavenskom ideologu komunizma Edvardu Kardelju nego i oštrim jezikom o nizu vladinih, kao, loših poteza – izravno je sabotiranje institucije predsjednika države. Ne Milanovića već institucije koja ima Ustavom i zakonima 188 izravnih i 177 posrednih zadaća u upravljanju državom, pa… Premijer preuzima tu odgovornost?

Ignoriranje predsjednikova prijedloga za sazivanjem sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost – koja će se, ako mu je vjerovati i ako predsjednik RH prihvati, održati sljedećeg tjedna, jer je „Koordinacija za nacionalnu sigurnost (vladino tijelo podređeno Vijeću) „pripremila rješenja“ – premijer je bahato poručio Pantovčaku: „Ja sam gazda države, ja ću odlučiti, ne ti!“ Iako predsjednik RH predsjeda Vijećem, ne premijer. Plenković je za prethodnog mandata na isti način „disciplinirati“ HDZ-ovu samoživu gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. S kojom je povremeno također bio na „vi“ zbog njezina soliranja i arogantnom uskakanja u njegovo ne samo vanjskopolitičko dvorište, znao je protokolarno sjediti pokraj nje u prvom redu i okrenuti glavu, ne razgovarati po mjesec dana… Ali to je prolazilo nekako u tišini i bez javnih skandala kakvi sada zgražaju ljude.

Mirogoj je bio drugi ozbiljan iskorak u Plenkovićevom pokazivanju mišića Milanoviću: nije došao s Jandrokovićem zajednički zapaliti svijeću i položiti cvijeće, uskratio mu Počasno-zaštitnu bojnu i otišao na groblje s Jandrokovićem, Počasno-zaštitnom bojnom i buljukom tv-kamera drugi dan. Milanović je pak uzvratio Plenkoviću ljutitim izjavama za javnost te mu „karakterno“ pokazao srednjim prst objavom dokumentacije iz koje se vidi da je ministar obrane Mario Banožić skočio u vodu virovitu ne bi li spašavao svog šefa u vladi i stranci, a – ne zna plivati.

„Nisam se ni s kim prepucavao pa ni s ministrom Banožićem“, kazao je Milanović medijima nakon svečane sjednice u povodu 30. obljetnice SDP-a na kojoj je bio „iz sentimentalnih razloga“, a „vjerojatno bi se odazvao“ i HDZ-u. „Vlada je traljavo izbjegla zajedničko polaganje vijenca na Mirogoju i to što se dogodilo nije se dogodilo nikad prije. Ni u vrijeme ove garniture niti ikad ranije, da se netko tko je došao iz kadrovskog inkubatora iz Slavonije da se dođe u Zagreb tako obrušiti na načelnika Glavnog stožera OSRH. Tu se ne radi o tričarijama, to su ozbiljne stvari, 24 sata gleda u papire onda kukavički prebaci krivnju na vojnika i admirala kojem nije ni do koljena. Glasnogovornik vlade po nalogu premijera maltretira ministre. Ministar je tu bačen kao mala igračka, da ga se pohazi i izvrgne ruglu ili namagarči. Mijenjaju se ministri, a i predsjednici. Ministri mogu biti osobe koje razumiju ili ne razumiju. Mene su izabrali građani, njega nisu, a ni premijera. Ja sam vrhovni zapovjednik. Suradnja će biti moguća i s premijerom koji je rekao da će biti ‘tvrda kohabitacija’ u noći kad sam izabran. Što to znači? Ozbiljan čovjek to ne bi trebao govoriti.“

Javna je tajna da se u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ništa ne događa u državnom/političkom oktogonu bez palca gore ili palca dolje trenutnoga „gazde“ Banskih dvora. Ni vis-à-vis na Markovom trgu, u tzv. Visokom domu, gdje je premijerova i prva i zadnja. Tko ne vjeruje neka pita Gordana Jandrokovića, lik je iskusniji od ikoga drugog. Budući da u premijerovim rukama stoje najvažniji operativni/izvršni alati političke volje vladajuće opcije, a predsjednik države nakon razdoblja „nacionalističke diktature“ više nema ni približno „kancelarske“ ovlasti Franje Tuđmana, aktualni „gazda“ bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku može birati hoće li mirno, ne zamjerajući se uživati u raskošnoj udobnosti uredskog fikusa i glasanju uokolnih paunova i plemenite visoke divljači ili će biti predsjednički kaktus. S obzirom na karakter, Milanović je izabrao biti – predsjednik-kaktus. A nije da birači nisu znali tko je, kakav je i zašto su mu u oba kruga davali više glasova no svim protukandidatima.

Treći test tzv. tvrde kohabitacije premijera i predsjednika RH na kojemu će javnost okrenuti palac gore ili palac dolje takvim svojim vođama bit će 18. studenoga u Vukovaru. Ovogodišnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara možebitno će biti dramatičniji od onog 18. studenoga 2013., nabrijanog čak fizičkim obračunom HDZ-ovih tzv. hrvatskih branitelja/naroda iz „druge kolone“ sa SDP-ovom državnom vlašću premijera Milanovića i predsjednika RH Ive Josipovića iz prve, službene kolone. Koliko će biti kolona ove godine u Vukovaru: jedna, dvije ili čak tri? Službena, državna Plenkovićevih ministara, uhljeba i takvih. Kolona Domovinskog pokreta Miroslava Škore, tzv. suverenista i radikala koji Plenkoviću ne opraštaju što s njima nije oformio vlast i što je na unutarstranačkim izborima bio energično očistio ZNA SE opciju od tzv. tvrdog krila. Treća pak kolona neostrašćenog, domoljubnog svijeta branitelja, stradalnika i inih koji se groze i prve i „druge“ kolone. Pogotovo tih što su 2013. godine žarili i palili u „drugoj koloni“, a već 2016. preimenovali „drugu kolonu“ u prvu HDZ-ove državne vlasti, da bi ove godine sasvim promijenili stranačka odijela i domovinskopokretno izravno zaprijetili HDZ-ovim kolaborantima iz 2013. godine, danas za državnim kormilom.

Sporne vukovarske koone

Koji se, dakako, uopće „ne sjećaju“ svojih uloga otprije sedam godina ni tih što su zaogrnuti trobojnicama, često s grbom početnoga bijelog pola i bez krune povijesnih hrvatskih pokrajina jurišali na legitimnu vlast, a sada se iznova svrstali u ešalone protiv opet legitimne vlasti vlastite domovine. Vrlo je vjerojatno, međutim, da će 18. studenoga 2020. u Vukovaru ipak biti jedna kolona koju će – po kninskom obrascu eliminacije HOS-ovog remetilačkog ZDS-faktora, 5. kolovoza – nevjerojatno prorijeđenu ustrojiti premijerovi polit-epidemiolozi. Ljudi, virus SARS-CoV-2 je pobjesnio i, je li, moramo biti odgovorni, pa… Jamačno predsjednik Zoran Milanović, dosljedan svom karakteru, neće ni u jednu kolonu. Osobito ne u tu polit-epidemiološki prorijeđenu za koju navodno braniteljski ministar Tomo Medved već priše scenarij. Po načelnim premijerovim uputama. Odustati od ovogodišnjeg Vukovara jest časnije od licemjerja hodnjom u društvu koje te mrzi. Toga nadasve sramotnog 18. studenoga 2013., Milanović je – zajedno sa šefom države, ministrima i diplomatskim zborom – jedva bio izvukao živu glavu od „domoljuba“ u „zaštiti“ (sic transit) tzv. dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata, a ove godine…

„Rado bih došao u Vukovar 18. studenoga“, odgovorio je Milanović na novinarsko pitanje. „Jako puno će ovisiti o dogovoru Plenkovića, Medveda i te ekipe tamo. O svemu treba pitati i gradonačelnika Ivana Penavu. Konzultirat ću se i s čelnicima Sigurnosno-obavještajne službe.“ Taj iskaz ostavlja mučan dojam o zemlji u kojoj živimo i ljudima što se populistički busaju u prsa kako su „preuzeli odgovornost“. Da se jedan predsjednik države mora konzultirati s tajnom službom smije li posjetiti neko mjesto u zemlji kojoj je na čelu, osobito kad se to mjesto naziva Gradom herojem Vukovarom? Da si premijer dopušta javno ignorirati predsjednika vlastite države – ustavno/zakonski je dužan surađivati na opće dobro zemlje i  s predsjednikom RH i s parlamentarnom oporbom, što Plenković napadno ne čini – ozbiljno je kršenje premijerskih ovlasti i nedopušteno samovlašće u svakoj ozbiljnoj i demokratski zreloj zemlji. U Bijednoj Našoj vrijedi praksa „imam mandat, ja sam gazda i – što mi tko može!?“ Praksa ega bez pokrića, neodgovornosti, netrpeljivosti, podjela i razdora. A tako se ne može naprijed.

Marijan Vogrinec
Autor 6.11.2020. u 08:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija