Noćna mora iz Banskih dvora: straćara 85G

Marijan Vogrinec
Autor 2.2.2016. u 09:30

Izdvajamo

  • Dakle, slučaj Crnoja je tek naznaka „bogate žetve“ jada i nevolje što će uslijediti na RH-njivi kad Karamarko i Petrov dovrše podijelu „zaslužnicima“ svih lena, a ovi raspale „reformirati“ po „svojim“ sektorima. Sijali vjetar, a žnjet će tsunami. To se već naslućuje detronizacijom Mije Crnoje i glasnim negiranjem vladajućih da će sastavljati registar ratnih i izdajnika nacionalnih interesa. Ipak, to ništa ne znači da je redikuloznim radikalima došlo iz guzice u glavu. Dapače, osokoljena filonacifašistička svijest metastazirajući je virus za koji ova vlast nije kadra naći lijek. Ako taj virus sasvim podivlja - zbog dominantne domaće gluposti i političke neodgovornosti prema krvavim poukama iz prošlog stoljeća te pogoršanja stanja u svijetu - Bijedna će Naša zaglaviti u građanskom ratu i izgubiti status države. Pa se, ljudi, igrajmo kauboja i Indijanaca, pardon ustaša i partizana. Oni koji su sve to skrivili, ako uspiju sačuvati žive glave, a teško da će, razbježat će se opet nekim štakorskim stazama („novac vrta, gdje burgija neće“) po bijelom svijetu, gdje su već odavno sklonili narodnu muku na tajne račune. Kakva vjera, domoljublje, hrvatstvo, krv i tlo… i te fatamorgane za novačenje topovskog mesa, ljudi su najpokvarljivija roba.

Povezani članci

Noćna mora iz Banskih dvora: straćara 85G

Foto: Nacional

Slučaj Crnoja tek je naznaka „bogate žetve“ jada i nevolje što će uslijediti na RH-njivi kad Tomislav Karamarko i Božo Petrov dovrše podijelu izbornog plijena „zaslužnicima“. Sijali vjetar, žnjet će tsunami. To se već naslućuje detronizacijom Mije Crnoje, na što je vladajuće prisilio masovan javni bunt, ali i maloumnim puštanjem s lanca ekstremne desnice kojoj nikakve pouke iz krvave prošlosti 20. stoljeća ne dolaze iz guzice u glavu, nego drže da je „došlo naše vrijeme“. Osokoljena filonacifašistička svijest metastazirajući je virus za koji ova vlast nije kadra naći lijek. Ako taj virus sasvim podivlja Bijedna će Naša zaglaviti u građanskom ratu i izgubiti status države 

Marijan Vogrinec

Dohvatile se i maškare prošle nedjelje tragikomične afere „straćara 85G, pa je na opće oduševljenje građana i tv-gledatelja ismijavale na dubrovačkom Stradunu. To što je trajalo i trajalo, pa dignulo frku i među odvjetničkim cehom, a moglo se i trebalo u vladi zdrava razuma riješiti za dvije-tri minute, pretvorilo se u indikativnu farsu s ključem. Nepotrebno, amaterski i krajnje neukusno.

Dok ga se nije otjeralo goropadnog ispod Karamarkova šinjela, ne baš uljuđenim postupkom kakav je osobno demonstrirao kad ga je „iz čistog mira napao“ policajac na službenoj dužnosti ili udovica ubijenog agenta HIS-a Veselina Marinova ispred zavarenih vratiju sporne zagrebačke garaže, šestodnevni  braniteljski ministar Bijedne Naše Mijo Crnoja ne bi milimetar ustuknuo s barikade „neću dati ostavku“. Na sramotu političko-ideološko-svjetonazornih izbornika nove vlade – sada ponosnih prvog i drugog potpredsjednika – Tomislava Karamarka (HDZ plus kontroverznih sedam „domoljuba“) i reformski već kompromitiranog Bože Petrova (desetkovani Most tzv. nezavisnih lista). Dakako, na još veću političku štetu „reformske vlade“, koja nije dospjela prosloviti r o „reformama“ ni sastaviti tjedan dana u Banskim dvorima bez skandaloznog potresa u svojim redovima.

Bit će još – očekivano i najavljeno – ohoho tragikomičnih budalaština neprirodno skrpane desničarske vlasti. U koju su zalutali i likovi nesposobni čuvati tri ovce nacrtane na papiru. No, malo je tko očekivao da će prva iritantno glasna petarda zviznuti na Markovom trgu već koji dan nakon ispijanja slavljeničkog pjenušca i slavodobitnog poziranja Tim’s dream teama službenom fotografu na saborskom stepeništu. A onda – buuum! Mijo Crnoja. Zgromilo to i Karamarka, koji ga je – pokazat će se nakon nevjerojatnih dva dana i jedne noći „razglabanja i vijećanja“ s unajmljenim privatnim odvjetnicima – na vlastitu sramotu i braniteljsku nesreću, svjesno izvukao iz „domoljubne“ čekaonice HDZ-ovih „zaslužnih“ aspiranata na podjelu jedva-jedvice dosegnutog izbornog plijena.

Strefio Karamarka grom iz vedra neba. Crni Crnoja! Zacrnilo se „pobjednicima“ poslijeizborne alkemije pred očima kad su mu mediji počeli rafalno nabijati na nos sve navodne grijehe zbog kojih Crnoja, da je samo deseti dio istinit, ne bi smio biti ni portir na ulazu u Ministarstvo branitelja. Kamoli ministar i član vlade.

Crnojin vrući krumpir

Božo Petrov, pak, deklarirani „državni reformist“ iz južne hrvatske provincije i „moralna vertikala“ vrijedna najbogobojaznije molitvene zajednice, nikako doći do daha. Koprca se u vlastitom retoričkom soku, glumata uvježbanu, karakterističnu (ne)ozbiljnost pred tv-kamerama i doimlje se poput isprepadanog adolescenta kojeg je moćni Stipe Gabrić Jambo zgrabio za šiju dok mu je na neretvanskoj plantaži u suton krao prve mandarine. Crni Crnoja! Što učiniti sada, to be or not to be. Još mu eho potpredsjedničke prisege nije usahnuo na jeziku, a već mora odlučiti: biti ili ne biti dosljedan svom javno deklariranom stajalištu da će Most biti korektiv u novoj vlasti bude li HDZ-ovim „domoljubima“ pala na um kakva psina. Ne bude li se Karamarko držao sporazuma o tome da u novoj vlasti nema mjesta nikom za čije se ime vežu bilo kakve afere i moralno-politički nije virgo intacta.

H20160121000738mijocrnoja

Bio je Petrov nedvosmislen: „Most će u tom slučaju raskinuti s Domoljubnom koalicijom“. I pada vlada. I mora Hrvatska na izvanredne parlamentarne izbore. No, osladilo se i Petrovu i ostatku (14) mostovaca to što su „preuzeli odgovornost za neophodne reforme“, pa je najodgovorniji za dovođenje opet HDZ-a na vlast počeo krajnje nespretno prebacivati vruć Crnojin krumpir s dlana na dlan. „Da je gospodin Crnoja ministar iz Mostove kvote, znali bismo što učiniti“, nabadao je Petrov neuvjerljivo, zaboravljajući što može/treba učiniti u tom slučaju, a da ostane dosljedan/pošten u očima građana. Prešutio je svoj uvjet Karamarku i time poručio javnosti da nije onaj kakvim se pred/poslijeizborno predstavljao niti će biti ubuduće jezičac na vagi odlučivanja o presudnim „reformskim“ potezima.

Doduše, pojedini su mostovci (Miroslav Šimić, Nikola Grmoja) bili jasni glede i u svezi Crnojine političke i moralne, ako već ne prekršajne ili kaznene odgovornosti zbog koje više nema što tražiti u ministarskom fotelju, ali od otkrivanja mlake vode nisu išli dalje. Kao, „to je Karamarkova briga, što mi imamo s tim“. Sasvim pogrešno. Itekako su imali, a pravili su se tošo.

Afera Crnoja ponajmanje je „Karamarkova briga“, iako je vođa HDZ-ovih „domoljuba“, kobno kompromitiran/iznenađen/zatečen u nebranom grožđu, do zadnje sekunde branio Crnoju ma što mu se stavljalo na teret. Bolno je svjestan debelog i bujajućeg nezadovoljstva u svojoj stranci time što je HDZ uvjerljivo uškopljen na parlamentarnim, presudnim izborima za samostalno formiranje vlasti i unaprijed dogovorenu podjelu plijena. Karamarko nije postao premijer, čime se mjesecima ranije na sva usta hvalio kao gotovom stvari, a mnogi i najviđeniji hadezeovci osjećaju se poniženima time što je njihov bahati vođa bio prisiljen prepustiti masne komade unosnih državnih apanaža Mostovim neznanim političkim začinjavcima i koalicijskim marginalcima, patuljak-„domoljubima“.

U svoj toj neprilici, koja ne sluti na izglednu političku i reformsku budućnost Bijedne Naše, buuum – Crnoja! A realno gledajući, slučajni šestodnevni ministar Mijo Crnoja ionako nije jedina crna ovca u nepopularno skrpljenoj novoj vladi. Što s krajnje nepopularnim u javnosti i intelektualnim krugovima novim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem kojega, kako tvrde u SDP-u, nikad nitko nije vidio ni na jednoj ozbiljnijoj likovnoj izložbi, koncertu, dramskoj, baletnoj, opernoj ili filmskoj premijeri… Poznati kazališni redatelj Krešimir Dolenčić, član HDZ-ovog odbora za kulturu, razočaran je time što je Karamarko pretpostavio povjesničara Hasanbegovića glumici Anji Šovagović, koju se u stranci mjesecima pripremalo za ministricu kulture i koja je napisala program rada nesuđenog si ministarstva.

„U mojoj kulturnoj branši“, ustvrdio je Dolenčić, „nitko nikad nije ni čuo za tog Hasanbegovića.“ Ali jest u Hrvatskoj čistoj stranci prava (HČSP), gdje je ZDS „stari hrvatski domoljubni pozdrav“, kvislinška Endehazija „ostvarenje tisućljetnog hrvatskog državnog sna“, a antifašizam „zločinačka ideologija“ i pojam „koji se ne spominje u Ustavu RH“. A što s Ladislavom Ilčićem, koalicijskim čelnikom rigidne crkvene stranke Hrast i aktivistom „građanskih inicijativa“ notorne Željke Markić, s kojim Karamarko navodno špekulira kao ministrom O=M+Ž, odnosno strategom pronatalitetno motivirane seksualne revolucije po diktatu muškaraca zavjetovanih na celibat. A što s HDZ-ovim koalicijskim čelnikom HSP-a AS Ivanom Tepešom, čak potpredsjednikom Hrvatskog sabora, koji u jeku afere Crnoja maršira na čelu kolone iz koje se najcrnja protusrpska i protuljevičarska/protuantinacifašistička mržnja grmi grlati ZDS zagrebačkom Savskom cestom i Jagićevom ulicom. A Tepeš niti što vidi, niti čuje niti govori. Mizaru, Kikazaru i Iwazaru u jednom liku.

Ako se po prvim lastama proljeće poznaje, očito će biti „veselo“ u mandatu nove vlasti, ma koliko trajala Karamarko-Petrov-Oreškovićeva vlada. Šest mjeseci, godinu, dvije ili svih četiri. Izvjesno je da je afera Crnoja tek vrh ledenog brijega prema kojem brza Titanik Bijedne Naše. Očešat će se o njega ruzinava državna grdosija već u času kad posada iz Banskih dvora uskoro okrene proračunsko kormilo na kursu u 2016. godinu i sljedeće razdoblje.

Nekritični Karamarko

Zagrebačka već desetljetna politička, pravosudno-istražna, gradonačelnička i svaka druga kontroverza Milan Bandić, čelnik HDZ-u i Mostu koalicijske Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti, jedini je ovih dana pogodio „usridu“: „Ma dajte najte, problem Crnoja se rješava u pet minuta, a ne u dva dana!“ Opalio je političko-moralnu pljusku i Karamarku, i Petrovu i premijeru Oreškoviću. A trojica s vladinog vrha jalovo su prorajtali petinu dosadašnjeg mandata, čak do u gluho doba noći sa srijede na četvrtak, da bi nesretni šestodnevni ministar Crnoja tek u četvrtak oko 20,30 sati zajedljivo, pred Banskim dvorima i gomilom novinara, opet sam sebi skočio u usta. Priznanjem da je dao ostavku – za koju je samo dan prije inatljivo kazao da je neće dati – „jer ne želim biti teret vladi u reformama, a pravni stručnjaci su dokazali da sam nedužan u svemu što mi vi (novinari/mediji, op. M.V.) stavljate na teret“.

Sasvim nekritički na Crnojinoj strani, mašući pred tv-kamerama nekakvim papirom kojim se navodno dokumentira totalna Crnojina nedužnost („na tome ću se sada zaustaviti“), Karamarko je obasuo nesuđenog braniteljskog ministra svim (ne)mogućim verbalnim počastima i također optužio medije za „klasičnu harangu, štetnu i nepotrebnu“. Orešković nije objasnio zašto je prihvatio ostavku, nego je nemuštim/nerazumljivim hrvatskim tralalario o tome da je zahvalan Crnoji na  braniteljskom doprinosu kao i „svim hrvatskim branite’ma koji su nas oslobodili“. Ma što to značilo, jer ni Crnoja niti drugi branitelji nisu išli Oreškovića oslobađati u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, potom u Zagrebu… niti je itko u Domovinskom ratu trebao oslobađati tada žitelje u dvije trećine RH.

Očito su drukčiji aduti bili u nenormalno dugačkoj/kompliciranoj igri koji su prisilili Karamarka i društvo iz vladina vrha da se odreknu Crnojinih ministarskih i svakih drugih javnopolitičkih usluga? Aduti javnosti. Sila masovne javne volje, koju šef HDZ-a Karamarkoi, realno, nadređen Petrovu i glavni u vladi formalnog premijera Tihomira Oreškovića, osvetoljubivo naziva „klasičnom harangom“. Ma neće biti. Ta ishitrena, autodestruktivna Karamarkova uvreda ogromnoj većini građana kojima je dužan služiti, a nije im ovlašten čitati lekcije, doći će mu na naplatu. I to vrlo brzo. Nije vrag da nije svjestan toga kako se i zašto dokopao radnog mjesta u Banskim dvorima, da je godinama anketno najnepopularniji političar u zemlji te da je javnost masovno bila zgrožena likom i djelom šestodnevnog braniteljskog ministra i zahtjevala njegov odstup s vlasti. A mediji su valjda, koliko-toliko u još nezreloj RH-demokraciji, profesionalni trbuhozborci te javnosti.

Nije se prvi put u 25 godina RH dogodilo da javost baš na slučaju Crnoja trenira žestoku strogoću protiv samozvanih moćnika, koji bi reinkarnirali kobnu zabludu kralja Luja XIV. iz praskozorja Francuske revolucije „država to sam ja“ (L’état c’est moi). Pokušao je to onomad Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman, kojega i svoju stranku hadezeovci i danas nekritički poistovjećuju s Hrvatskom, kad je samovoljno pokušao rušiti volju građana u izboru vlasti u Zagrebu i Istri, odnosno policijski rastjerivati „stoku sitnog zuba“, „crvene, žute i zelene vragove“ kada su prebukirali Trg bana Jelačića za prosvjeda potpore radijskoj Stojedinici.

Sličan je građanski i dijelom politički bunt saborske oporbe protiv Crnoje ministra i Karamarkova čudnog (?) kadroviranja u vladi izazvao „nervozu“ (popularna HDZ&Mostova politička dijagnoza), koja je urodila Crnojinim odstupom. Nikakve „klasične harange“ ni oporbena podmukla podmetanja, nego glas javnosti: Crnoja van iz ministarskog fotelja, jer ga obznanjenim likom i djelom nije zavrijedio. Ma koliko se to Karamarku ne sviđalo, sva je sila časnih, školovanih, zaslužnih i moralno uzornih branitelja među više od pola milijuna registriranih, koji su više od Crnoje zaslužili biti dostojni ministri za tu veteransku populaciju.

To građani znaju. Nisu se masovno digli protiv Crnoje zato jer, dokoni i zlobni, možda podjareni osvetom oporbenih političkih gubitnika, uživaju u „klasičnoj harangi“, nego zato što ne pristaju da ih se i ubuduće vuče za nos klasičnom demagogijom političko-ideološko-svjetonazorskih skupina zlih namjera. Pogotovo sada kad su se dokopale vlasti i neke najrigidnije među njima, vođene militantima iz dijela od 1206 braniteljskih udruga, marginalnih ZDS crnih stranaka i medija te dijela Katoličke crkve u Bijednoj Našoj. Što je upravo dan prije javne eksplozije slučaja Crnoja demonstrirano neukusnim desničarskim cirkusom na šatoraškom platou i u zgradi Ministarstva branitelja za primopredaje ključeva.

mijo-crnoja

Uz Miju Crnoju u glavnoj ulozi, koji još nije bio svjestan što mu slijedi idućih sati, gurali su se u gro plan pred tv-kamerama notorni sisački biskup Vlado Košić, pa šatoraški kolovođe Đurom 25.000 Glogogoški i Josip Klemm s pobočnicima u crnini, pa nova ministrica socijalne politike i mladih, bivša časna sestra katoličkog reda ančela Bernardica Juretić, pa lokalni svećenik, pa nekakvi akrobati što su ubrzano pribijali tek dopremljena raspela po zidovima… Rashodovani uredski stolac sa šakom napolitanki imao je ilustrirati šatorašku zluradost pri odlasku iz Ministarstva vukovarske braniteljske legende Predraga Matića Freda, a parola „Dobro došla časna, zbogom nečasna!“ ispraćaj bivše socijalne ministrice Milanke Opačić i pozdrav novoj, poznatoj „sestri Bernardici“ iz komuna za liječenje narkomana. Molitve, zahvaljivanje Kristu, sveta vodica, lampion pod pločom pokojne šatorašice Nevenke Topalušić, Oj hrvatska mati, U boj u boj

U tom je gemištu molitve i psovke, raspamećenog nacionalizma i mržnje Crnoja s izabranim društvom slavio dolazak na vlast s koje će, jelte, najavljenim registrom izdajnika „jedine nam i vječne Hrvatske“ (F. Tuđman) vraćati „dostojanstvo hrvatskim braniteljima i dignitet Domovinskom ratu“. Što je pravo ime za dodatne milijarde kuna iz džepa poreznih obveznika – bez obzira imaju li ih ili nemaju, žele li ih ili ne žele platiti – na već cementiranih šest braniteljskih milijardi godišnje. Plus proširenje ionako (pre)širokih prava o kojima ne-braniteljski kategoriziranih 3,8 milijuna građana ne smije ni sanjati. No, Crnojina nije do jutra svijetlila.

Eho sa šatoraškog platoa

Zloslutan „slavodobitnički“ eho sa šatoraškog platoa na zagrebačkoj Savskoj 66, ironijom manjka urbanističkog ukusa nazvanog trgom, brzinom se virusne zaraze proširio čak do lokalne ispostave Ministarstva u Rogoznici, gdje je Crnojina ideja o registru izdajnika opredmećena. Na najprometnijem mjestu u Rogoznici, javlja internetski portal H-Alter, kod pekare i tržnice, pod okriljem su mraka postavljene tjeralice za sestrom i bratom Vesnom i Zoranom Pusićem, uglednom političarkom i beskompromisnim borcima za ljudska prava, demokraciju i građansko društvo. Ispostava „Rogoznica“ obznanila je tjeralicu karakterističnog naziva Izdajnica, s državnim grbom i žigom, koja zloslutno pdsjeća na ustaške rasističke „izdajnice“ po tzv. NDH, kojima se genocidno progonilo Srbe i Židove te ubijalo gdje se stiglo. Ne samo u tvornicama smrti tipa Jadovna, Jasenovca, Koprivnice, Metajne i niza drugih ustaških stratišta, koja današnji filonacifašistički revizionisti imenuju radnim logorima i pritvorskim jedinicama za neprijatelje hrvatske države. Sic.

„Podružnica ‘Rogoznica’ ministra u ostavci (Crnoje, op. M.V.) aktivna je u skladu s njegovim programom“, prenosi H-Alter izjavu Zorana Pusića, predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava i Antifašističke lige RH. „Takvo tiskanje, a vjerujem da ovo nije jedina odštampana ili kopirana IZDAJNICA, traži volju, vrijeme i novac, novac koji oni izdašno dobivaju od države da bi poticali na mržnju i nasilje. Pri tome, u najboljoj maniri lopova koji viču ‘Drž’te lopova’, izmišljaju i trube nebuloze o tome kako ljudi koji rade na zaštiti ljudskih prava dobivaju silan novac od države.

Po primitivnom, ali djelotvornom Goebelsovom obrascu ‘Stotinu puta ponovljena laž postaje provjerena istina’, takve se laži danas mogu čuti od pojedinih saborskih zastupnika (npr. Ladislava Ilčića, op. M.V.) zaštićenih imunitetom da mogu neodgovorno iznositi neistine, od opskurnih ‘sudaca’ Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta do glavnog urednika Glasa Koncila ali i sve većeg broja pisanih i elektronskih medija koji te laži i klevete objavljuju bez komentara i tretiraju ih kao pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Povijest 20. stoljeća više nego zorno pokazuje kako ovakve kampanje poticanja nasilja mogu završiti.

Odlazak Crnoje sliči malo na hapšenje Al Caponea zbog utaje poreza: svi se prenemažu zbog, u suštini sitnih, financijskih prekršaja, koji se, prema prvom potpredsjedniku Vlade nisu ni dogodili, a u tome da ministar inzistira na sastavljanju Registra izdajnika nacionalnih interesa pola Vlade i pola Sabora ne vidi ništa sporno. Kao ni u tome da je ministar kulture u ovoj Vladi bio član HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret, koji je u Argentini osnovao ustaški poglavnik Ante Pavelić, a 1990. je Franjo Tuđman ukazao njegovim terorističkim pripadnicima gostoprimstvo u RH, op. M.V.) u doba kad je ta organizacija u novinama objavila osudu na ‘gubitak prava na život’ za petero ili sedmero ljudi, počevši s tadašnjim predsjednikom države i predsjednikom vlade. Kako je to objavljeno neposredno nakon ubojstva Milana Levara (hrvatski branitelj, svjedok hrvatskih ratnih zločina nad srpskim civilima na području Gospića, ubijen od podmetnute bombe u svom dvorištu pred očima malodobnog sina, za ubojstvo nitko nije odgovarao, a njegova udovica i dijete pali su u državnu nemilost, op. M.V.), policija je prijetnju shvatila ozbiljno i policajci su pet mjeseci sjedili ispred mog stana.“

Pusić citira premijerovo inauguracijsko „kada, ako ne sada; tko će, ako nećemo mi“, pa istim retoričkim pitanjem apelira na potrebu ozbiljnog suprotstavljanja narastajućem filonacifašističkom zlu u sjeni blagonaklonosti nove vlasti. Bivši će premijer Zoran Milanović ustvrditi: „Evo što Hrvatskoj donosi HDZ – filofašizam, širenje mržnje i pozivanje na nasilje“. Neki Hrvati od stoljeća sedmog ništa nisu naučili iz krvave povijesti 20. stoljeća, a analfabeti uvijek plate najveći ceh. Je li ta svjesna zatolebanost manjine i naivna nonšalancija većine znakovita opomena da krv ponovno prizivlje krv, a osveta se nastavlja na osvetu? Nije nevažno jest ili nije, no oktroirani je premijer Tihomir Orešković u teškoj zabludi drži li da će se provući lišo – „mene ne zanima ajdiologija, nego kako smanjiti državni dug“ – bude li omalovažio tešku političko-ideološko-svjetonazorsku kavernu u razdrtom društvenom tkivu Bijedne Naše.

Formalno je najodgovorniji državni dužnosnik, kojem jednostavno nije dopušteno – ako uistinu nije lutka na HDZ-ovom koncu regidno (ultra)desničarskog pletera – gledati kroz prste svom prvom i drugom potpredsjedniku, Karamarku i Petrovu, koji imaju i odgovornost za „stanje nacije“ i političke i represivne alate za sasjeći u korijenu svaki pokušaj produbljivanja razdora u zemlji, mržnje, isključivosti, straha, nesigunasti, jednoumlja i isključivosti bilo koje vrsti. Dok ne bude kasno. Karamarko i fanovi mu iz ideološko-svjetonazorskog i klerikalnog okoliša „Crkve u Hrvata“ isključivi su krivci što je ne samo bio moguć slučaj Crnoja nego i što je počeo nacionalistički obračun s pozicija jedva-jedvice osvojene vlasti/moći s pluralnom demokracijom, koju rigidna desnica mimo pameti i ljudskih kriterija etiketira protuhrvatskom falangom i neprijateljima koji ne vole Hrvatsku.

„Izdajnica“ iz Rogoznice

Nije nikakva sloboda govora, demokratsko pravo na javno izražavanje vlastitih stajališta kad „domoljubni“ saborski zastupnik Ladislav Ilčić plaši Hrvate biološkom nadmoći muslimana ili utjecajne nevladine udruge poimence proziva kao teško bolesne i građanski štetne. To je govor mržnje, poziv na separaciju. Nema veze s učinkovitom kulturnom politikom u demokratskom ozračju kad novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović, do neba upitan „domoljubn stručnjak“, u srijedu je bez objašnjenja ukinuo Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, a članove o tome obavijestio poštom. Bez objašnjenja, a najcrnji ZDS portali likuju: „Svi smo mi Zlatko Hasanbegović“. I on valjda drži da je „došlo naše vrijeme“ i da će, nekažnjeno, trajati dovijeka. Mislili su to i očevi njegovog HOP-a kad su se na dva Hitlerova kamiona travnja 1941. doklatarili u Zagreb te razgaćili po najljepšim židovskim i srpskim vilama, čije su vlasnike „kršćanski“, s blagoslovom ustaškog vikra Alojzija Stepinca, preselili na drugi svijet. Via Auschwitz, Jasenovac…

zvpi

Nema veze s uljuđenom, demokratskom i europskom Hrvatskom „Izdajnica“ iz Rogoznice, kojoj je jedina svrha poziv na linč sestre i brata Vesne i Zorana Pusića. Poziv na linč hrvatskih Srba („četnika“) i svećenika SPC-a je opetovana proustaška histerija izvjesnog Marka Juriča: građani pripazite na djecu kad prolazite Preradovićevim trgom u Zagrebu pored pravoslavne Saborne crkve sv. Preobraženja Gospodnjeg da iz nje ne izleti kakav četnik i obavi svoj krvavi pir. Vijeće za elektoničke medije kaznilo je lokalnu televiziju Z1 (tzv. Bandićev TV), koja je objavila talk show vanjske produkcije „Markov trg“, trodnevnom zabranom emitiranja, tj. oduzimanjem koncesije.

To je „krimen“ zbog kojeg je netko iz braniteljskih udruga platio novcem poreznih obveznika izradu kartonskog lika predsjednice Vijeća za elektroničke medije,  legende tv-novinarstva na europskom Jugoistoku Mirjane Rakić u partizanskoj odori, s titovkom i crvenom zvijezdom na njoj te automatskom puškom u rukama. Slijeva i zdesna „partizanki Mirjani“, na transparentu s čela crnog stampeda, ona šatoraška parola, tek malo prilagođena sadržaja: „1991. za slobodu Hrvatske, 2016. za slobodu govora“. Rakić će u kultnoj HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva (NU“)“ Aleksandra Stankovića odlučno odgovoriti ZDS pogromašima: „Nitko mene neće tjerati u Srbiju iz moje domovine Hrvatske i mojega grada Zagreba“.

Najgrlatiji u halabuci iz prvog reda desanta na demokratsku instituciju, koji desant nitko iz nove vlasti nije osudio jednom riječju, bili su planetarno poznati bojovnici (sic), jelte, za „demokraciju, međunacionalnu snošljivost i suživot, ljudska prava, sekularnu državu i medijske slobode“ šatoraški kolovođe Đuro Glogoški i Josip Klemm s najviđenijim „braniteljskim“ pobočnicima iz šatre na Savskoj 66, pa rečeni Jurič i kolega mu Velimir Bujanec. A taj Bujanec deklarirani je nacist (na internetu postoji njegova fotografija u nacističkoj odori sa svastikom na rukavu) i proustaša (izjave o trotrećinskom „konačnom rješenju“ srpskog pitanja u RH), nedavno osuđeni diler kokaina i autor opskurnog/bezvrijednog ultradesničarskog talk showa „Bujice“ što ga na silno oduševljenje tzv. NDH nostalgičara emitira nekoliko lokalnih televizija. I prenosi jedan ustaški program u Australiji.

prosvjed-640x405

Da poznati scenarij „događanja hrvatskih branitelja i naroda“ ne bi prošao bez „kulturnog i znanstvenog digniteta“ nacionalno „osviještene elite“, s Bujancem su se, Juričem i operativcima Đure Glogoškog nadvikivali osrednji glumac Božidar Alić, angažirani kolumnist opskurnog medija ekstremne desnice, te narcisoidni Zdravko Tomac, znanstveni ekspert za mjesne zajednice (!?), bivši član Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske i SDP-ove vrhuške 1990-tih ali i, manje je znano, bivši tajnik rigidnog hrvatskog komunista Jakova Blaževića. Blažević je, Titovim nalogom, bio državni tužitelj na suđenju kardinalu Alojziju Stepincu. Danas je Tomac među prvacima krvnih neprijatelja dojučerašnjih drugova iz SDP-a, koji su mu u životu, političkoj i „znanstvenoj“ karijeri sve omogućili uspon neusporedivo većeg dometa, nego nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ Milanu Bandiću. Pa i to da postane najveći bez presedana politički skriboman na militantnoj desnici.

Bez Zdravka Tomca, ništa slično crnom stampedu radi linča Mirjane Rakić ne bi bilo moglo proći, ako to organiziraju HDZ, „hrvatski branitelji“ i militantni biskupi. Ma koliko ga uistinu poodmakla životna dob uvjeravala da bi bilo mudro ostati u kućnom ogrtaču, uz čaj s limunom i kakav pristojan BBC-jev dokumentarac po izboru Đele Hadžiselimovića. Ali, vrag ne da mira Tomcu, pa u predahu pisanja milijun i sedmog ukoričenog političkog pamfleta, zvanog istraživačkim djelom iz prve ruke svjedoka vremena, i on se s raspomamljenima navalio gurati pred tv-kamere. Zirka iz mase, smiješi se na grlatu ZDS kakofoniju zajedno sa saborskim potpredsjednikom Ivanom Tepešom (HSP AS) i nema ništa protiv urlatora što se dernjaju: „Hoćemo Velimira Bujanca na mjestu Mirjane Rakić!“

E, to tek treba vidjeti. Bujnec s „Bujicom“, izvjesna Ozana Bašić s „Olujom“, Jurič s „Markovim trgom“ i nekolicina „kolumnista“ tipa Tihomira Dujmovića, Višnje Starešine, Ante Guge i ohoho sličnih iz desničarskih medija opasno su medijski zadužili novu vlast. I sada očekuju da im se to obilno honorira. „Radmanovizija“ – kako je Bujanec preimenovao HTV – samo je dio HRT-ovog mastodonta od oko 3500 stalnih radnih mjesta na kojima uskoro slijede radikalne promjene. A šefova i šefića ima više, nego što su im HDZ&Mostovi medijski stratezi u stanju naći zamjene u svom personalnom loncu „domoljubnih stručnjaka“, pa će se uskoro pokazati kakve će se tragikomedija igrati u toj javnoj kući.

Žetva jada i nevolje

VIP gost na svečanoj inauguraciji HDZ-ove predsjednice RH i prijatelj Tomislava Karamarka te svih ekstremista koji nešto znače u nacionalističkom, šovinističkom i rasističkom prenemaganju, „domoljubnom“ preseravanju, a sada su isplivali na vlast, Bujanec, s razlogom (ne)će dočekati bogatu nagradu za četverogodišnji angažman. Ne samo u medijskom agitpropu nego i u operativnom aktivizmu kakav je sada bio protiv Mirjane Rakić, a jučer u šatri na Savskoj 66, za pokušaja državnog udara na Markovom trgu…

Dakle, slučaj Crnoja je tek naznaka „bogate žetve“ jada i nevolje što će uslijediti na RH-njivi kad Karamarko i Petrov dovrše podijelu „zaslužnicima“ svih lena, a ovi raspale „reformirati“ po „svojim“ sektorima. Sijali vjetar, a žnjet će tsunami. To se već naslućuje detronizacijom Mije Crnoje i glasnim negiranjem vladajućih da će sastavljati registar ratnih i izdajnika nacionalnih interesa. Ipak, to ništa ne znači da je redikuloznim radikalima došlo iz guzice u glavu. Dapače, osokoljena filonacifašistička svijest metastazirajući je virus za koji ova vlast nije kadra naći lijek. Ako taj virus sasvim podivlja – zbog dominantne domaće gluposti i političke neodgovornosti prema krvavim poukama iz prošlog stoljeća te pogoršanja stanja u svijetu – Bijedna će Naša zaglaviti u građanskom ratu i izgubiti status države. Pa se, ljudi, igrajmo kauboja i Indijanaca, pardon ustaša i partizana.

Oni koji su sve to skrivili, ako uspiju sačuvati žive glave, a teško da će, razbježat će se opet nekim štakorskim stazama („novac vrta, gdje burgija neće“) po bijelom svijetu, gdje su već odavno sklonili narodnu muku na tajne račune. Kakva vjera, domoljublje, hrvatstvo, krv i tlo… i te fatamorgane za novačenje topovskog mesa, ljudi su najpokvarljivija roba.

Veliki je Miroslav Kleža o tome ispisao neprolaznu „Baraku 5b“, a ironija sudbine „reformske vlade“ Tihomira Oreškovića tragikomičnu „baraku Gradna 85G“, koja je došla ministarske glave Karamarkovu braniteljsku uzdanicu – Miju Crnoju.

Marijan Vogrinec
Autor 2.2.2016. u 09:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija