Nova na Brionima!

Goran Sarić
Autor 26.12.2013. u 10:12

Nova na Brionima!

Foto: Bill Winters

“Gdje ćete na doček”, pitam sina i rođaka, šiljokurane, momke od osamnaest i dvadeset i jednu.

   “Pojma nemamo”, odgovaraju obojica nezainteresovano, uglas, kao da su mjesecima vježbali sinhronizaciju. Obojici u rukama džojstici, zavaljeni na kauču a na ekranu – kakvog li iznenađenja! – najnovija igrica, FIFA 2014.

   Mi, “starci”, samo se zgledamo. Ah, ta današnja omladina…

   Na astalu ostaci božićne večere. “Bogovske” đakonije: piletina u čili-sosu, torta od sira, ćuftice sočne, prste da poližeš, sladoled i zetova urmašica, sočna i meka kao perjani jastuk u domu moje majke…

   Momci već smazali svoje, odmotali poklone, pa opet zauzeli “strateške položaje” pred flatscreenom. “Najluđa noć” kao da ih, eto, ni ne interesuje previše.

A kako je bilo drugačije u ono davno, naše doba! Već kao “mali maturanti”, sedmi razred osnovne, počeli bismo planirati Doček. Pa se, katkad i mjesecima unaprijed, dogovarali šta i kako, gdje, s kim i kod koga. Najveći problem uvijek nam je bila prazna “gajba”. Kao po dogovoru, starci ni da mrdnu iz kuće! Pa bi nama, “mladima” obično na raspolaganju ostali neki opskurni prostori: vlažni podrumi i studene, zimi zapuštene ljetne kuhinje, preuređeni tavani ili, u najboljem slučaju, hladne i grozno neakustične sale u izviđačkim domovima…

   A tu sam ja, već u to doba, bio u golemoj prednosti! Jer, ujna i dajo (ujak), u kući do naše, imali su nešto sasvim posebno: sopstvene Brione! Jest da je (i) to bila tek ljetna kuhinjica – ni mora, ni ostrva, ni Tita, ni egzotičnih životinja, ni Sofije Loren – ali su nama, puberanima, bili baš k’o pravi-pravcati!

   Malo po strani, dio kuće a kao da nije, kuhinjica bješe idealna za tomsojerovske dogodovštine, daleko od očiju i kontrole starih zanovijetala koji bi nam mogli pokvariti novogodišnje planove.

   Ta je kuhinjica kasnih sedamdesetih, u proljeće i ljeto, znala mirom mirisati ujninim slavonskim specijalitetima. Prije mene, za žurke su je koristila ujnina i dajina djeca, stariji rođak i rodica. Zimskih mjeseci obično bi zvrjala prazna, hladna, sa starim kaučem i nešto knjiga i stripova. Tamo bih se, knjiški moljac, ponekad zavlačio pod staru, prašnjavu deku, s “Alan Fordom” ili zagrebačkim “Startom” u prozeblim rukama, milionima kilometara daleko od dosadnog, malog mjesta i majčinih “kvocanja”.

   Bio je tu i jedan stari “Tesla” radio, s “mali million” svjetlucavih stanica: Amsterdam, London, Paris, Dakar i Jakarta …I kao šlag na tortu, pravim-pravcatim gramofonom umjesto poklopca. To stvarno niko u ulici nije imao! Jes’ da je bio samo za singlice (za djecu 2.0: male, okrugle vinilske ploče na kojima se moglo čuti nekakvo krckanje i šuškanje, “mala braća” čuvenih long-plejki), jest da su zvučnici krkljali i kreštali – ali za nas je to, vjerujte, bio san-iz-snova.

   Stidim se, ali moram da priznam da smo Nove godine na Brionima uglavnom provodili jednospolno. Naravno, “drčne muškarčine”,  pravili smo se da nam to uopšte ne smeta. Da, “šta će nam te male glupačice”, da, “šmizlice ionako pojma nemaju”, da “baš su ružne i bezvezne” …

   Ali, kad bismo, nakon divlje partije twista, šiza ili nekog drugog onovremenog “padanja” iz vruće i zagušljive prostorije izašli van, na reski i studeni zrak te zadnje,  decembarske, nešto bi nas zasvrbilo među, hmmm, prstima: ipak bi bilo lijepo pribiti se u neko mlado, drugačije tijelo. Pa bi se neki od nas, petnaestogodišnjaka, u toj tajnoj muci, koju smo jedni od drugih skrivali kao prve bubuljice, masne i odvratne, znao zagušiti dimom prve cigarete, teškim i gorkim poput čašice vlahova.

   Za Brione me, da, i to, vežu i prva pijanstva. Jednom sam se tako naljoskao da sam se jedva dočepao kreveta. Tri dana nisam izlazio iz kuće. Jer, imao sam osjećaj da će mi, ako probam da pređem prag, “nakvasala” glava zapeti za ovratak!

   Kasnije su došli drugačiji dočeci: u većim, sređenim prostorima, s hi-fijem ili pravom, “živom” muzikom, u velikim, “nakresanim” društvima a katkad čak i s toplim, drugačijim tijelom za grijanje. Puno se, kad se osvrnem, lijepih dočeka  nakupilo. O tome svjedoče šake sjedina u kosi i bradi, ali i ova sinčina, zlatna jabuka tajina, jedan od trojice što dane mi i godine – da kucnem u drvo! – čine sve ljepšim, i vedrijim.

   Ova dvojica tu, sa džojsticima, juče rođeni a već punoljetani, što Nova ih, kao, uopšte ne zanima.

   Ali šta ja, “starac”, znam šta oni sanjaju? Kakve planove krišom kuju? Možda su sve već smislili, možda neku “gajbu” već uređuju? I to, ne kao nekad ovo staro gunđalo – sve sa djevojčicama?!

   Zato, uživajte ovih dana, mlada rajo, širom Plavog planeta. A posebno tamo gdje je teško –  širom naše zemlje: od Bosanskog Broda, pa sve do Neuma. I, ako već niste, pod hitno nađite neko tajno, samo vaše mjesto. Neke vaše “brione”.

   I, ovo naročito: ne dajte “starcima”, onima odozgo, da vas zezaju. Prije ili kasnije će vam se “upaliti”: na isti vas način kradu i varaju. U ovoj, na izdisaju, bilo je nekih naznaka da ste to shvatili. Pa ste izašli na ulice: u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci… Možda je to, koliko god slabašan, znak da je počelo. Pošaljite ih, te varalice, tamo gdje spadaju – iza rešetka. Ostalo, vidjećete, dolazi samo po sebi. Istorija se, čak ni na Balkanu, ne ponavlja uvijek ni kao farsa, ni kao tragedija.

   Sretna vam Nova, možda prevratnička.

Vaš

Goran Sarić

 

Goran Sarić
Autor 26.12.2013. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija