Nove kolonije: prostori u tijelima žena, biljaka i životinja

Ladislav Babić
Autor 30.7.2015. u 10:05

Izdvajamo

  • „Biopiratstvo je kolumbovsko otkriće petsto godina nakon Kolumba. Patenti su i dalje sredstvo kojim se takvo piratstvo nad bogatstvom ne-zapadnih naroda čuva kao pravo zapadnih sila. Patentima i genetičkim inženjeringom klešu se nove kolonije. Zemlja, šume, rijeke, oceani i atmosfera sad su već odreda kolonizirani, nagriženi i zagađeni. Kapital mora tragati za novim kolonijama na koje će navaliti pa ih eksploatirati kako bi se i dalje akumulirao. Prema mojem viđenju, te su nove kolonije unutarnji prostori u tijelima žena, biljaka i životinja.“

Povezani članci

Nove kolonije: prostori u tijelima žena, biljaka i životinja

Foto: sambres

U ludom svijetu prvo će najpametnijega proglasiti najluđim a najiskrenijega, ako već ne ponajvećim lažovom a onda jadnom naivčinom.

„Jednog dana se sastala grupa naučnika da bi vrednovala uspehe i dosege nauke. Zaključili su kako je nauka toliko uznapredovala da im Bog više i nije potreban. Zato su izabrali jednoga između sebe da ode Bogu i kaže Mu kako im On više nije potreban. Tako je naučnik došao Bogu i rekao: “Bože, mi naučnici smo stigli tako daleko da smo odlučili da Te više ne trebamo. Došli smo do stepena da možemo klonirati, ali i činiti mnoge druge čudesne stvari. Sad si Ti slobodan i idi svojim putem”. Bog ga je slušao vrlo pažljivo i ljubazno. Kad je naučnik završio svoj govor, Bog je progovorio: “Bravo, čoveče! A šta misliš o predlogu da organizujemo takmičenje pod nazivom ‘Stvaranje čoveka’?“. Naučnik je spremno odgovorio: “Super, važi”. Zatim je Bog rekao: “Sad ćemo učiniti ono što sam ja učinio u stara vremena s Adamom”. Naučnik je odgovorio: “Svakako, nema problema”, sagnuo se i uzeo prah zemaljski. Bog ga je gledao, a zatim progovorio: “Ne, ne, ne! Ti uzmi svoj prah. Ovaj je moj.”

Ova kratka, šaljiva pričica – ispričana k tome od neznabošca (stoga mu nemojte pripisivati religijske konotacije) – ima veliku psihološku i filozofsku vrijednost. Uči čovjeka, ma bio i vrhunski ekspert svoje struke, skromnosti, poniznosti i samozatajnosti, ograničava njegovu aroganciju, razmetljivost i bahatost – naravno, ako govorimo o čovjeku kao holističkom kompleksu trenutno razvijenih i još razvijajućih se osobina, a ne samo kao i biološkom biću ukrašenom sa par nebitnih atributa koje on smatra dovoljnim da se kiti tim imenom. I još nešto, ne samo bitno ljudima s ugrađenom humanističkom etikom, već i vjernicima – naročito kršćanskim – koji nedjeljom časte Boga a u radne dane eksploatiraju svoju braću bogateći se na njihovu radu i jadu. Boga možemo smatrati vlasnikom patentnih prava na sve postojeće u univerzumu. Što naprosto znači, da bez njegove dozvole ne smijemo koristiti mimo etikom dozvoljenih pravila (osnove kojih je on formirao u obliku 10 zapovijedi) za vlastitu korist, isključujući iz toga sva druga ljudska bića! Naravno, ključna riječ ovdje nije sijedi dugobradi starac iz mita, već riječ etika.

        Nepotrebno je spominjati da suvremene države imaju na nacionalnoj, ali je i na internacionalnoj razini formiran pravi sustav „patentnih prava“ kojima se na određeno vrijeme pronalazač (pojedinac, grupa ili korporacija) zaštićuju u primjeni svojih pronalazaka u zamjenu da društvu otkriju tehnologiju dolaženja do njih. Nakon isteka vremena, zaštićeni proizvod ili tehnologija su slobodni za upotrebu od strane svakog dovitljivog i angažiranog pojedinca. Treba praviti razliku između pronalaska i otkrića. Pronalazak je nešto novo (poput parnog stroja, tranzistora ili tehnološkog postupka) što ne postoji u prirodi, a stvoreno je isključivo ljudskim mentalnim i fizičkim manipulacijama nad „Gospodinovim prahom“. Otkriće pak nije drugo doli razotkrivanje postojećih pravila (zakona) kojima se priroda rukovodi u svom djelovanju, te polaže na njih isključiva prava koje se ne mogu patentirati. Jednako tako, to ne možemo činiti s njenim proizvodima (primjerice, zlatom), ali bismo mogli s čuvenim „lapis philosophorumom“ – kamenom mudraca koji sve pretvara u zlato. Patentni ured SAD, primjerice, pod patentnim pravom definira:

„Tko god izumi ili otkrije neki novi ili korisni proces, stroj, proizvodni proces ili sastav materije, ili bilo koje novo i korisno poboljšanje postojećih, može tražiti patent za to, pod uvjetom da ispunjava gore navedene uvjete.“

Sve je to funkcioniralo, dakako bez pobližeg upoznavanja sa pretpostavkama pod kojim uvjetima i na koji rok (i jeli uopće) je Gospodin ljudskom rodu prepustio modifikacije njegova „praha“ u korist svih, a naročito nekih (čuvenih 1% koji drže 99% svjetskog bogatstva u svojim kandžama). A onda je došla biotehnologija – biomolekularna i genetička znanost manipulacija živim organizmima. Modifikacijom genskih struktura najjednostavnijih organizama – bakterija – prvi put su od čovjeka stvorene vrste nepostojeće u prirodi. Pa je Vrhovni sud SAD, nakon niza zapleta i odbijanja na nižim sudovima, odobrio kompaniji „General Electric“ patent na živo biće – bakteriju koja uništava naftne mrlje. Ne na tehnološki postupak stvaranja bakterije, već na sam živi organizam! U presudi, donesenoj tijesnom većinom glasova (5:4), se kaže:

„… relevantna razlika nije u tome da li je nešto živo ili neživo, nego u tome da li je produkt prirode, bilo da je živ ili ne, i izuma koje čovjek napravi.“

Tako ovaj genetski promijenjeni živi organizam postaje vlasništvo korporacije, i ma kojim ga drukčijim procesom vi dobili, te ga upotrijebili – kršite njihova patentna prava i američke zakone. U poljoprivredi uznapredovalo je postojanje patentnih prava na sjemenje kulturnih biljaka (soje, krumpira, uljane repice,…) te nakon žetve ne smijete sačuvati gomolje ili sjemeke za novu sadnju ili sjetvu, već ih morate kupiti isključivo od kompanije koja raspolaže patentnim pravima (recimo Monsanto, DuPont, Sandoz,…). Ako netko nije shvatio poantu i etičku „dilemu“ koja se postavlja pred ovakvim pristupom živim bićima (neki to nazivaju novim oblikom imperijalističkog kolonijalizma provođenim od velikih kompanija; prisjetimo se samo položaja koje one žele osigurati pred suverenim državama tajnim TTIP sporazumom između EU i SAD), spomenimo da se ne radi o novostvorenim organizmima ex nihilo – iz ničega, odnosno „božjeg praha“ – već o modifikacijama već postojećih organizama na koje se onda polažu patentna prava. Kako nije daleko dan kad će se utjecati (modificirati) na gensku strukturu čovjeka, u svrhu sprečavanja raznih bolesti, ili razvijanja nekih nepostojećih osobina i sposobnosti, istom logikom kojom se rukovode kompanije – a potvrdio ju je američki Vrhovni sud – može se očekivati pokretanje pitanja patentnog prava (prava vlasništva na određeni vremenski period ili doživotno) na takvo promijenjeno ljudsko biće! Kako se spolnim odnosom razmjenjuje genetski materijal, možda ćete biti prinuđeni tražiti od kompanije – svog vlasnika – dozvolu da imate djecu. Da budete rob, nepotrebne će biti negve (okovi i lanci), držat će vas se u šaci komadom papira iza kojeg će stajati sila kompanije, sudova i države! Osim, u slučaju da pamet ljudima dođe u glavu, ili da se sistem koji to dozvoljava – kapitalizam – sruši do temelja. Želite li više slobode u vlastitom skučenom životnom prostoru, stanu, nije dovoljno ispremještati stvari – treba rušiti zidove. Za još ljudskiji pristup slobodi, treba restruktuirati od korijena cijelu zgradu – što nije moguće bez suglasja svih stanovnika – mijenjajući kompletni okvir svog življenja. To se zove korjenita promjena ili revolucija. Ona je nužna, ma koliko većina to danas možda i ne shvaća, jer u suprotnom korak po korak, mic po mic – eksploatatori, proširuju vlastitu slobodu na račun sužavanja vaše, sve dok ne shvatite da je prekasno. Postali ste novovjekovni rob!

        Da to nije tlapnja, pokazuje i primjer jednog kanadskog farmera kojeg je biotehnološka multinacionalna kompanija Monsanto tužila kako bespravno koristi njeno sjeme uljane repice, mada ga on nije ni zasijao već mu je polje bilo zagađeno od okoline. Sudska presuda je dala pravo multinacionalki, tvrdeći kako nije uopće važno na koji je način – namjerni ili slučajni – sjeme firme došlo na njegovo polje. Farmer se odupro kompaniji i sudski troškovi (zastupao ga je 1 nasuprot 19 tvrtkinih advokata!), plus odšteta koju je morao platiti, bili su milijunskih iznosa. Kada je zatražio od Monsanta da makne „svoje vlasništvo“ sa njegova polja – daklem da ga očisti – kompanija je to prihvatila uz uvjet da farmer potpiše neki ugovor o tajnosti, što je ovaj odbio. Počistio je polje uz pomoć suseljana i za to potrošio 640 dolara, tražeći povrat troškova od kompanije. Ni to nisu htjeli, pa ju je tužio sudu koji je napokon odlučio u njegovu korist, uz firmino plaćanje sudskih troškova od 20 dolara! Za tih pišljivih par stotina dolara, koje nisu drugo negoli samo vrlo djelomični oblik moralne satisfakcije, on je u sporu sa Monsantom izgubio cijelu životnu ušteđevinu. Prema izjavi Percy Schmeisera – tako se zove farmer – „Monsanto (je) izgubio pravo na svoju ekskluzivnost (svoj patent kada je izgubio kontrolu nad svojim izumom)“. Zaista, kad vam korporacija proda izvjestan proizvod ona mora imati kontrolu nad njim, tako da zaista služi samo kupcu, pod uvjetima na koje je on pristao. Primjerice, kad kupite mobitel vi koristite softver koji hakeri mogu probiti neovlašteno pristupajući vašim podacima. Daklem, kompanija koja vam prodaje (uz mobitel) taj softver nema nad njim kontrolu, jer vam prodaje nezaštićeni proizvod. Istina, vi možete imati zaštitu od telefonske kompanije koju morate dodatno nadoplatiti, inače ste prepušteni sreći i utjecaju okoline nad kojim proizvođač nema utjecaja, kontrole. Kao što Monstanto nema utjecaja na slučajno prenošenje svog genetski modificiranog sjemenja (vjetrom, pticama i drugim životinjama), a nesavršenost njegova „izuma“ pada na leđa ni krivih ni dužnih. Na sličan način softver mobitela djeluje u određenoj okolini (prepunoj hakera, malicioznih tipova, tajnih agenata i slične bande) koja omogućuje upad u vaš nezaštićeni sustav koji vam je kompanija prodala za skupe pare. Otprilike, kao da vam proda prezervative koji propuštaju, a vi se onda bakćite s neželjenim posljedicama tehnološki nesavršenog proizvoda koji ste platili.

        Pljačkaši (u kontekstu otuđivanja prirodnih i stvorenih bogatstava od ljudskog roda i proizvođača zvanih eksploatatorima) nimalo nisu naivni – gen invencije im radi i prekovremeno, samo kako bi što više profita strpali u vlastite džepove, bez suvišnih troškova oko sudskih procesa. Djelomice su kontrolu nad okolinom ustanovili uvodeći takozvanu terminator tehnologiju modifikacije gena. Radi se o tome da je njihov proizvod tako genetski promijenjen kako bi reagirao na izvjesne toksine koje bacili sadržani u tlu izlučuju, pa sjeme postaje pod njihovim utjecajem sterilno. Na taj način riješen je problem našeg farmera, jer slučajno raznešeno sjeme ne može zagaditi tuđa polja. Cijela ta tehnologija usmjerena je protiv bioraznolikosti prirode i ugrožava ranjivost prirodnih organizama karakterističnih za određena podneblja, pa ni nije čudno da su se počele organizirati „banke sjemenja“ koje bi kao – u slučaju velikih katastrofa – morale osigurati preživljavanje bioraznolikosti. Najveća katastrofa koja je zadesila čovječanstvo, beskrupulozni atak kapitala na čovjeka i njegovo okruženje, međutim – ne želi se sanirati uvođenjem humanijeg sustava. Pametniji ljudi su odmah zaključili kako je razvoj terminator tehnologije samo izlika za povećanje profita kompanija, što je jedan od njenih izumitelja jasno izrazio:

„Naša je misija zaštita poljoprivrede Sjedinjenih Država, kako bismo bili konkurentniji u srazu sa stranom konkurencijom. Bez toga, nema načina da zaštitimo tehnologiju.“

Zbog pritiska javnosti, kompanije su se obavezale da neće komercijalizirati tu tehnologiju, no obećanje je – kao što se kaže – ludom radovanje, što se u praksi i potvrdilo. Velike kompanije razvijenih zemalja uspjele su preko Svjetske trgovačke organizacije (WTO) i Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) 1995. godine nametnuti njihovim članicama takozvani TRIPS sporazum o zaštiti intelektualnog prava vlasništva (Trade-Related Aspectsof Intellectual Property Rights), koji daje biotehnološkim kompanijama patentnu zaštitu na njihove proizvode u trajanju od 20 godina.

„Ovaj sporazum daje korporacijama poticaj da prisvoje (piratiziraju) i patentiraju vrste sjemena koje su lokalni poljoprivrednici generacijama razvijali. Korporacije će monopolizirati i prodavati ono što je nekad bilo slobodno, pravo čuvanja sjemena od sjetve do sjetve. Posljedica ovog korporativnog monopola uništit će raznolikost usjeva i erodirati prava poljoprivrednika.“,

tvrdi bioetičar dr Ivica Kelam. Spomenemo li da je Komisija za prava intelektualnog vlasništva koja je donijela spomenuti sporazum, bila sastavljena od predstavnika 13 vodećih korporacija iz SAD-a, trebalo bi jasno signalizirati „koliko je sati“. Eksplicitno je to izrazio predstavnik Monsanta u komisiji:

„Naša trilateralna grupa bila je u stanju iz zakona naprednijih zemalja izvući osnovno načelo za zaštitu svih oblika intelektualnog vlasništva. Umjesto da svoje zamisli prodajemo kod kuće otišli smo u Ženevu, gdje smo svoj dokument podnijeli članovima tajništva GATT-a. Također smo iskoristili priliku da ga pokažemo predstavnicima mnogih zemalja koje imaju sjedište u Ženevi. Ovo što sam vam upravo opisao apsolutno je bez presedana u GATT-u. Industrija je shvatila najveći problem međunarodne trgovine. Pronašla je rješenje, svela ga na konkretan prijedlog i prodala ga našoj i ostalim vladama. Industrija i svjetski trgovci istovremeno su igrali ulogu bolesnika, dijagnostičara i liječnika koji propisuje lijek.“

Poput, „kadija te tuži, kadija ti sudi“ principa. Kanadski kritičar genetski modificiranih usjeva jasno je detektirao „smjer vjetra“:

„Ne smijemo biti naivni i vjerovati da je namjera modificiranja sjemena i zauzimanja zemlje u tome da se nahrani svijet i spasi okoliš. Prava je namjera steći kontrolu i stvoriti ovisnost. Poput svih imperijalnih i kolonijalnih nastojanja, njihova je svrha steći mogućnost iskorištavanja re­ursa iz koloniziranih područja i ljudi u korist imperijalnih snaga. Jedina novost u svemu ovome je da su imperijalne snage danas korporacije, a ne kao nekoć države.“

Ovdje nije tolika stvar u samoj biotehnologiji i genetskoj promjeni organizama, koliko o načinu na koji se (bez najstrožih kontrola štetnosti po ljudska bića i okoliš) postupa s njima, besprizorno osiguravajući profit bez obzira na utjecaje spram života ljudi i promjene okoliša. Koliko je različito i humanije mišljenje koje navodi indijska aktivistkinja Vandana Shiva, kad ističe

„…kako je prije TRIPS-sporazuma svaka država imala svoj zakon o zaštiti intelektualnog prava vlasništva, koji je bio prilagođen njihovim etičkim i socio-ekonomskim uvjetima. Navodi primjer Indije koja u svom zakonu o zaštiti intelektualnog prava vlasništva isključuje mogućnost patentiranja lijekova i hrane s ciljem sprečavanja »profitiranja na životu i smrti«

Koliko sad to obavezuje Indiju, koja je postala članicom WTO 1995. godine (zemlje naše regije su također članice, osim BiH te Srbije koji su promatrači), drugo je pitanje.

       Vratimo se na revoluciju, potreba za kojom nije samo izmišljotina nezadovoljnika ovim ili onim društvenim sistemom i vlastitim položajem u njemu. Čovjek je u svojoj suštini re-evolutivno biće, kako kaže Milan Kangrga (1, 2), i k tome utopijsko (ali ne i utopistično), što jednostavno znači da teži mijenjanju svojih korijena, a kako je on korijen samom sebi, svakodnevno i povijesno teži vlastitoj korjenitoj promjeni i promjeni uvjeta života, re-evoluciji iliti revoluciji – neprestanom, asimptotskom približavanju vlastitoj suštini. Ako se s tim ne slažete, pokušajte razmisliti dali vas k tome vodi sistem kojim su ovladale korporacije koje za vlastiti profit patentiraju i živa bića, moguće sutra i vaše potomke. Da, reći ćete – znanstvena fantastika, nemoguće. No jučer su to bili i let na Mjesec, put oko svijeta u 80 dana, umjetni sateliti, sonde što se spuštaju na planete i komete, robotika, čak i biotehnologija. Slika stvari koje prolaze je nagovještaj onih koje dolaze. Ima jedan portal, čiji je moto „Ako vam je dobro, onda ništa!“, pa onda ni vama ništa. Ipak, razmislite kolikima je, a kolikima nije dobro, i imaju li potonji ista prava da im bude kao i vama. Te, što i tko je tome uzrok. Možda ste i vi jedan od njih? Kod ljudi potrebu za korjenitom promjenom diktira prvenstveno njihov položaj u stvarnosti (posebno u procesu raspodjele rezultata rada), a kod svijesnijih – humanistička etika razvijena temeljem percepcija i shvaćanja praktičnih međuljudskih odnosa. Zašto sve to ide tako teško? Prvo stoga što položaj ljudi u društvenoj hijerarhiji i hijerarhiji ekonomske i političke moći nije isti, te dok se jedni zalažu, drugi se ustrajno protive promjeni, zadovoljni stanjem. Iako se i jedni i drugi često pozivaju na etiku i moral, čine to s različitih pozicija, ukoliko to ne koriste kao čistu demagogiju kako bi opravdali i učvrstili svoj položaj. Iako se često govori o moralnim zakonima, to nisu zakoni nego prvenstveno pravila derivirana iz iskustva, koja svaka osoba može subjektivno tumačiti – nema konsenzusa oko njih, koji bi implicirao odgovor na pitanje postavljenu Kangrgi„kakva je praktična korist od etike?“. Zakone djelomično možemo smatrati implementacijom etike (zavisne od socijalne, ekonomske, kulturne i tradicijske strukture društava) u društvenu stvarnost. Vjerojatno znate floskulu na koju se često vladajući pozivaju, a prihvaćaju je manje više svi građani, kako su zakoni za sve jednaki (u principu, jesu) i kako ih se treba pridržavati – što sam prilično bez odjeka problematizirao u jednom članku. Naime, pridržavanje nemoralnih zakona direktno se protivi ljudskoj suštini, sažetoj u općoj, humanističkoj etici, što jasno demonstriraju dezerteri koji odbijaju učešće u agresivnim ratovima, pacifisti koji rat sam po sebi smatraju zločinom, ili oni koji su se protivili zakonom reguliranoj segregaciji Židova (i drugih „nižih“ rasa) ili homoseksualne populacije.

        Stvar je vrlo jednostavna, ukoliko čovjek raspolaže sa dvije stvari: čvrstim duhovnim sklopom i jednako čvrstim humanističkim moralom, čije eksplicitne pretpostavke niti ne treba poznavati – njih život, odgoj i obrazovanje mogu ugraditi u čovjeka. Takvih je, nažalost, manjina jer čovjek je dresurabilno biće unatoč svojeg pretencioznog atributa – sapiens (mudar). Naročito voli slijediti upute dresera koji su u njegovoj svijesti ustaljeni kao neprikosnoveni autoriteti koje se ne smije (ili ne želi jer je preopasno, a to je već evolutivni refleks koji je doprinjeo očuvanju vrste) dovoditi u sumnju, posebno ako su dani u pisanom obliku koji već svojim imenom – zakoni, ustavi, pravila, propisi – u čovjeka stvaraju podsvijesnu zebnju zbog posljedica njihova kršenja. Ako službeni, i oni skloni vladajućim strukturama mediji prenesu vijest da je desetorica policajaca moralo ubiti prijestupnika jer im se opirao, od stotinu gledatelja, slušatelja ili čitatelja, jedva da će 2-3 vjerovati meni, direktnom svjedoku koji će reći kako su ga ubili iz čista mira, jer se uopće nije opirao. Vlast je, po podsvijesnom, instinktivnom shvaćanju istinoljubiva (što već samim prenošenjem njena očitovanja preko medija učvrćuje vjeru u to), dok sam ja osoba prepuna sumnjivih osobina (boem, drogeraš, preljubnik, sitni lopov,…) koje – doduše – nemaju nikakve veze sa mojim svjedočenjem, ali možete li vjerovati takvoj protuhi? Kao protuargument se prečesto – u nedostatku valjana protudokaza – koristi sistem destrukcije karaktera. Tako se najlakše ušutka glasnik istine, odnosno poruka koju on nosi. U ludom svijetu prvo će najpametnijega proglasiti najluđim a najiskrenijega, ako već ne ponajvećim lažovom a onda jadnom naivčinom.

        Čovjek vodi utrku sa vremenom – hoće li prije uspjeti realizirati korjenite promjene ili kliznuti u ponor kojemu stremi vođen „filozofijom“ u čijem prvom planu nije on već novac, a najizrazitiji predstavnici su oni koji ga hrane nadmoćnošću duha nad materijom, istovremeno u svoju korist konstruirajući konzumerističko okružje za raju! Dali je u naravi čovjeka, ili možda samo onog povijesno izraslog iz okružja zapadne civilizacije, otimačina kao način zadovoljenja vlastitih potreba, je za diskusiju. Patentno pravo može se, a tako je prvobitno i zamišljeno, smatrati pravičnom naknadom za trud i sredstva uložena u razvoj novog proizvoda ili tehnologije, ali sve više – a posebno je to vidljivo na području biotehnologije – služi kompanijama za gomilanje profita kao prvenstveni cilj. Otimačina od drugog čovjeka je nemoralan i usto protuzakonit čin, dok „otimačinu“ od prirode prije možemo smatrati korištenjem njenih resursa bez njene ili Tvorčeve privole, što na prvi pogled izgleda smiješno dok također ne dovede do etičkih problema (dakako da može biti i protuzakonita ukoliko su neki njeni resursi zaštićeni zakonom, prvenstveno kao opće dobro). Ilustracije njegove otimačke prirode su brojne, počevši od otimanja truda pčelama specijalno konstruiranim košnicama za tu svrhu, ili tri bule (suvremenim rječnikom, patentne isprave) iz 1493. godine pape Aleksandra VI„Eximiae devotionis, Inter Caetera i Dudum Siquidem u kojim je potvrdio Španjolskoj prava na novootkrivene zemlje, i pravo da porobi zatečene domoroce u skladu sa tadašnjim feudalnim evropskim pravom.“. Moralno opravdanje nađeno je u tretiranju domorodaca (Indijanaca) kao ne pravih ljudi, te oni shodno tome ne mogu raspolagati bogatstvima zemlje koju nastavaju, što je omogućilo kolonizaciju, otimačinu i eksploataciju njihove zemlje. Spominjana Vandana Shiva kaže:

„Biopiratstvo je kolumbovsko otkriće petsto godina nakon Kolumba. Patenti su i dalje sredstvo kojim se takvo piratstvo nad bogatstvom ne-zapadnih naroda čuva kao pravo zapadnih sila. Patentima i genetičkim inženjeringom klešu se nove kolonije. Zemlja, šume, rijeke, oceani i atmosfera sad su već odreda kolonizirani, nagriženi i zagađeni. Kapital mora tragati za novim kolonijama na koje će navaliti pa ih eksploatirati kako bi se i dalje akumulirao. Prema mojem viđenju, te su nove kolonije unutarnji prostori u tijelima žena, biljaka i životinja.“

Uspiju li se promjene (revolucija) provesti, neizostavno će se postaviti pitanje odgvornosti i kazne za one koji su čovječanstvo doveli u stanje iz kojeg je moralo spašavati ne samo svoju, već egzistenciju čitavog živog svijeta. Bez obaziranja na naknadno „probuđeni“ humanizam onih koji će se naći u situaciji da snose posljedice svoje (svijesne) neodgovornosti. Ljudi će se pritom zaista moći pozvati na parafrazu često upotrebljavane izreke: „Kazniti, oprostiti, ali ne i zaboraviti!“. Time će demonstrirati svoju odgovornost (kazna), etiku (oprost) ali i svoju prečesto izigravanu sposobnost učenja od „učiteljice života“.

P.S.

        Tekst je velikim – ali ne isključivim – dijelom inspiriran člankom „Patentna prava na genetički modificirane usjeve kao novi oblik kolonijalizma“, Ivice Kelama, iz najnovijeg broja časopisa „Filozofska istraživanja“. Citati u tekstu (sem jednog) su preuzeti iz njega.

Ladislav Babić
Autor 30.7.2015. u 10:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija