Od Italije 1990. do Brazila 2014. – čitav život u četvrt stoljeća

Dragan Markovina
Autor 12.7.2014. u 10:39

Od Italije 1990. do Brazila 2014. – čitav život u četvrt stoljeća

Ništa više nije isto, uoči skorašnjeg finalnog uzvrata. Naš svijet se brutalno raspao, grad u kojem je dječak tog jutra pun elana trčao, zauvijek je poražen u krvi i plamenu, a društvo u kojem živimo ne treba ljude koji se sjećaju ičeg starijeg od jučerašnjeg dana, niti čovjeka s ijednom drugom funkcijom izuzev potrošačke

Piše: Dragan Markovina

Ljudi pamte stvari i događaje po raznim ključevima. Netko ih pamti po važnim društvenim događajima, netko po državnim praznicima, netko po mirisima i jelima, a netko opet po svjetskim nogometnim prvenstvima. Na isti način, na koji su antički Grci vlastito vrijeme omeđivali olimpijskim ciklusima, mi vrijeme pamtimo po mitskim mundijalskim finalima i susretima. Kad u nedjelju, 13. srpnja na Maracanu istrče reprezentacije Argentine i Njemačke, konačno ćemo svjedočiti uzvratu na kojeg u finalima Mundijala čekamo od Italije `90., i to s punom sviješću kako se u te 24 godine smjestio čitav jedan život, uglavnom pun poraza i lomova. Život koji s ove distance, kao i onima rođenima u vremenu tog rimskog finala, izgleda kao daleka, crno-bijela fotografija sa zidova starih kuća onih obitelji koje su imale dovoljno sreće da prežive i očuvaju sjećanje na Atlantidu.

Tog 8. lipnja 1990. godine jedan je dječak u punom šprintu trčao prema Petoj mostarskoj osnovnoj školi, koja je nosila ime „25. maj“. Obučen kao sakupljač loptica na Roland Garrosu, oduševljen nadolazećim ljetom i činjenicom da se datum dijeljenja svjedodžbi poklopio s danom otvaranja Mundijala. Prvog u životu kojeg će doista pamtiti i s uzbuđenjem gledati. Sto puta je pretrčao to školsko dvorište, posebno tu dionicu koja je najčešće korištena za beskonačne utrke i dokazivanja, znao je za svaku izbočinu na tim asfaltnim pločama, a opet je zapeo, pao i oderao koljeno kao nikad u životu. Oko njega nije bilo nikoga, samo pakleno mostarsko sunce i ogromna lokva krvi na školskom dvorištu. Bio je sam jer je dodjela svjedodžbi već počela, a on je tradicionalno kasnio, kao što će s vremenom nastavit kasnit na sve u životu. Istog poslijepodneva s koljenom punim bijelog praška, gledao je otvarajuću utakmicu prvenstva između aktualnog svjetskog prvaka Argentine i potpunog autsajdera Kameruna. Utakmicu tijekom koje je prvi argentinski vratar Nery Pumpido slomio nogu i tako se zauvijek urezao u njegovo pamćenje. Iz vizure tog nogometom opsjednutog djeteta nije moglo biti govora o slučajnosti da isti dan teško ozljede nogu on i prvi vratar svjetskih prvaka. Njegov crveni dres i bolna grimasa na licu prilikom ozljede tako će ostati utisnutiji u pamćenje od svih utakmica jugoslavenske reprezentacije, maestralnih obrana drugog argentinskog vratara Goycochee, senzacije koju je Kamerun priredio na tom prvenstvu, tragičnog ispadanja Jugoslavije na jedanaesterce od te iste Argentine u četvrtfinalnoj utakmici i čuda za jedno prvenstvo, igrača po imenu Salvatore Toto Schillachi koji je iz poluanonimnosti i s klupe talijanske reprezentacije postao najbolji strijelac tog svjetskog prvenstva, sa šest postignutih pogodaka.

Dok je za mnoga evropska društva pa i za svijet u cjelini, to ljeto `90. godine predstavljalo prozor u drukčiji svijet, u kojeg su hrlili prepuni optimizma i željni svega što fasada kapitalizma može ponuditi, mi smo živjeli zadnje bezbrižno ljeto ikad. Svim crnim slutnjama unatoč. Istovremeno s dječjom srećom Nijemaca koji su rušili Berlinski zid i proizvodili pop-hitove pod naslovom „Wind of change“, s Evropom koja je rušenje blokovske podjele vlastitog kontinenta također pratila pop-hitom „Insieme, unite, unite Europe“, jedan se veliki trener i veliki čovjek, Ivica Osim nadao kako s titulom svjetskog prvaka može spriječiti, ako već ne raspad zemlje, a onda barem rat. I malo mu je falilo. Te nade u svjetsku krunu nisu bile bez temelja, ali su se kao u svakoj našoj priči nasukale o splet nesretnih okolnosti, poput one da Savičević promaši što nikad prije i poslije nije, nebranjeni gol sa dva metra, da Piksi također promaši što nikad nije, tj. penal i da argentinski prvi vratar Pumpidu slomije nogu i otvori prostor za drugog vratara koji je fantastično branio jedanaesterce. Taj nesretan četvrtfinalni poraz i i još nesretniji rat koji je uskoro uslijedio zauvijek su nam oduzeli mogućnost da gledamo tu momčad u naponu snage. Da tragedija bude potpuna, Evropsko prvenstvo 1992. osvojila je Danska koja se na prvenstvo uopće nije kvalificirala pored Jugoslavije, ali je na njega naknadno pozvana zbog toga što se zemlja uoči prvenstva raspala.

Argentini, koja se čitav turnir provlačila da bi odigrala savršenu finalnu utakmicu, sreća je na koncu u finalu brutalno okrenula leđa, čime je netom ujedinjena Njemačka postala svjetski prvak, a Diego Armando Maradona krenuo lagano odlaziti u legendu.

Ništa više nije isto, uoči skorašnjeg finalnog uzvrata. Naš svijet se brutalno raspao, grad u kojem je dječak tog jutra pun elana trčao, zauvijek je poražen u krvi i plamenu, a društvo u kojem živimo ne treba ljude koji se sjećaju ičeg starijeg od jučerašnjeg dana, niti čovjeka s ijednom drugom funkcijom izuzev potrošačke.

Igraju istina i danas naše zemlje na svjetskoj nogometnoj smotri, no to dječaku više apsolutno ništa ne predstavlja, niti se može suživiti s ovim lokalnim nacionalizmima i histeričnim ambijentima koja ova društva tako savršeno produciraju, već četvrt stoljeća. Ostali su tek jedva vidljivi ožiljak na koljenu i figurica Ćaa, maskote tog davnog prvenstva koju je kupio Pod Bijelim brijegom uoči velikog ogleda Hajduka i Veleža. Za sve ostalo tu je Master Card i nepravda konačnog poraza.

Dragan Markovina
Autor 12.7.2014. u 10:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija