Odgajati protiv Auschwitza

Ivo Anić
Autor 27.1.2020. u 11:36

Izdvajamo

  • Dan sjećanja na Holokaust i sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata obilježava se diljem Europe s posebnim naglaskom na obrazovanju mladih generacija. Zapamtite dobro ovu zadnju rečenicu. Mladih generacija, koje svi osobno, u svojim obiteljima moramo odgajati da jednom postanu ljudi, a ne životinje. I to je naša misija, i kao roditelja, ali i kao društva. Kada naša politika obilježava jedan ovako važan dan, a na samom Trgu Bana Josipa Jelačića slobodno visi ustaška zastava pred nekom desničarskom organizacijom, svi se kao ljudi moramo zapitati u kakvoj mi to zemlji živimo, s kakvim primitivcima i luđacima oko nas i svi se kao ljudi moramo oštro suprotstaviti.

Povezani članci

Odgajati protiv Auschwitza

Foto: Auschwitz Lili Jacob Album

U obilasku Auschwitz Birkenaua prvo vas dočeka neopisiva hladnoća. Olovno sivo nebo zakovano je nad tim mjestom neopisivih užasa, stvorivši sumornu kulisu koja vas priprema na kapiji kao svojevrsna adaptacija na ponor zla koje vas čeka unutra. No to je nemoguća misija, bilo kakva priprema, ako imate dio srca koji nosi emociju zvanu samilost. U svojoj knjizi “Izloženi narodi, posebni narodi” francuski esejist Georges Didi – Huberman pokušava nas naučiti da pri posjetu najvećem stratištu ljudskog roda izbjegnemo kulturnu industriju sjećanja i da se odupremo sintagmi koja označava “memoaristički turizam”.

Huberman nam sugerira da pomno upijamo slike koje vidimo i urežemo ih trajno u svoju svijest. Huberman se grozi Auschwitz Birkenaua kao turističke atrakcije, jer je taj koncentracioni logor kudikamo više od pukog razgledavanja povijesnog muzeja u okolici Oswiecima. Kontekst koji nam Huberman sugerira ima u svom začetku premisu da oni koji dolaze na to mjesto dolaze ponizno, pognute glave, duboko svjesni užasa koji još uvijek, bez obzira na godine što su prošle lebdi u zraku.

Izvorni vodič od velike je edukacijske vrijednosti, a nudi nam ga grupa profesora “Eleuterio Quintanilla” pod radnim nazivom “Zamislite da se ovo dogodilo”, i kada u zadnjem poglavlju pročitate esej “Odgajati protiv Auschwitza” – J.F Forgesa, uvjereni ste da je ono što se dogodilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski. Ako ih do sada niste imali, ako ste imali preča posla i stavove, tour de Birkenau duboko će vas posramiti, zbog svega što ste držali nevrijednim vaše dosadašnje indolentnosti, izostanka reakcije, fašizma u bilo kojem obliku na kojeg ste okrenuli glavu.

Pred samim ulazom u logor odložite tu izuzetnu i visoko edukacijsku knjigu pročitavši zadnji tekst u njoj, tekst velikog J.H. Melicha pod nazivom “Lekcija iz Auschwitza” koja vas priprema na moralno značenje Auschwitza koji je puno važniji od samih dnevničkih zapisa ili svjedočanstava preživjelih logoraša. Priča vam sugerira da razmislite o labirintima barbarstva koji vas očekuju iza metalne kapije, kao i vremenu nakon Birkenaua koji je kao logor inkubirao.

Moralno pitanje koje vam pisac postavlja u principu je jednostavno. Pisac nas individualno upozorava jeste li jednako ravnodušni prema genocidu i zločinu pri ulasku u logor i pri izlasku iz njega, jeste li ravnodušni i nosite li sjeme istog zla sa sobom? Takvo pitanje trebala bi sama sebi postaviti svaka osoba koja zakorači među te davno zgasle peći od crvene cigle i barake sačuvane od zuba vremena. Kada se identificirate sa žrtvama Birkenaua, savršeno ste svjesni da su ti ljudi osuđeni na smrt zbog vas, jer se sve može ponoviti, i da drugi neki ljudi mogu doživjeti istu sudbinu ako vi budete onaj koji šuti, onaj koga nije briga i onaj koji je ravnodušan. Peći pred kojima stojite šalju vam savršeno jasnu poruku, potpuno individualnu i osobnu, ali postavljaju i pitanje – što ste kao jedinka uradili da se takvo zlo više nikada ne ponovi? Što ste kao čovjek napravi da fašizam, ta najveća stigma čovječanstva ponovo ne ustane kroz vašu indolentnost, kroz vaša preča posla, kod vaše nemoći?

Puno važnija stvar od same empatije i suosjećanja svakako je prozivanje samog sebe i duboko preispitivanje svoje nutrine, jer na ono što vas očekuje unutra, u “srcu zla” kako ga je nazvao Primo Levi, ništa vas ne može pripremiti. U Auschwitz Birkenauu čovjek je suočen sa samim sobom, sa svim svojim demonima. Postmemorija svakako je važna, no kudikamo važnije je ono što jasno vidite u svom ogledalu. Patnja koja progovara kroz zidove logora jednostavan je uvjet svake istine, one univerzalne koju je prihvatio svijet, ali i one individualne koju morate prihvatiti sami i osobno ispitujući svoju savjest. Patnja svijeta na sve je načine sažeta u Auschwitzu.

Sama patnja aktivira naše perceptore suosjećanja no nije nužno indikator našeg ponašanja ili svrstavanja bilo ono političke ili etičke naravi. Imperativ koji se postavlja pred nas u eri autoriteta može biti dvoznačan. Ako eksplicitno ispunimo formular kalkulacije ili implicitno prihvatimo odgovornost i izađemo iz logora potpuno svjesni što nam je raditi i u kojem smjeru trebamo usmjeriti svoj talent da upozoravamo, da patnju koju smo fizički osjetili pretvorimo u svoju obavezu prema tim ljudima i prenesemo je ljudima kao jedinu i pravu istinu, o samom logoru ali i o samima sebi.

Ako je to shvatite i ako se odlučite preispitati, duboko promisliti o konotacijama zla koje zahvaća i zemlju za koju ste odgovorni, tada taj put do Oswiecima ima smisao, donosi u izvanredan kontekst vrijeme u kojem se dogodio i ima dalekosežne posljedice. Naime, vazale fašizma koji šire zlo u vašoj sredini treba imati snage zaustaviti. Ako naučite lekciju iz holokausta, istu onu lekciju koju sam naučio i sam pred užasom Birkenaua, postajete čovjek iznimno osjetljiv na bilo kakav oblik fašizma, a on nažalost itekako buja i u našoj sredini, našoj zemlji koja se olako i poprilično budalasto poigrava tim zlom koje je zapanjilo čovječanstvo.

I dan danas traju rasprave o nukleusu i srži zla fašizma kroz nacističku ideologiju. Sjajno je tu tragediju čovječanstva opisao Primo Levi, i sam svjedok, sudionik, logoraš u jednom fragmentu svoje iznimne knjige „Anus mundi“ za koju je šteta da u Hrvatskoj nije obavezna lektira. Mladi oficir SS-a Hubert Zafke doveo je svoju obitelj jedne nedjelje da mu malodobna djeca i žena vide „gdje tata radi.“ Nakon što je odgledala kroz okno kontingent Židova, uglavnom malodobne djece kako se guše plinom, obitelj je mirno večerala uz tihu muziku razgovarajući o običnim temama, školi, vrtu u kojem bi trebalo postaviti ljuljačku. I ta sekvenca nam najbolje opisuje nacističku ideologiju i odgoj djece u fašističkoj obitelji. Tata Hubert nije u njihovoj percepciji bio monstrum, već heroj, istrebljivač koji njihov narod čisti od štakora, nametnika. To što su pritom to bili ljudi, toj djeci nije značilo ništa.

Oni su bili niža rasa.

Mo Hrvati također bi današnjeg dana trebali preispitati svoje stavove prema fašizmu, tj. našoj domaćoj inačici – ustaštvu. Logor Jasenovac uređen po uzoru na koncentracijske logore Trećeg Reicha bio je kao ostali logori na teritoriju NDH pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe, odnosno njezina Ureda III – Ustaške obrane, osnovanog u lipnju 1941., nadležnog za koncentracijske logore, njihovu organizaciju, održavanje, osiguranje i postupak prema zatočenicima. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno i sabirni i prolazni (dio zatočenika bio je upućen na prisilni rad u druge logore u okupiranoj Europi), i radni (najveća tvornica u NDH s besplatnom radnom snagom), i kažnjenički (u njega su slani protivnici ustaškog režima, posebice komunisti i antifašisti, a za odmazdu i članovi njihovih obitelji, bez obzira na njihovu rasnu ili nacionalnu pripadnost), ali prvenstveno bio je to logor smrti. Bilo je to mjesto užasa i nezamislivih patnji kao što je to bio u potpunosti identičan Birkenau, samo bez „tehnologije“ koju su koristili nacisti. Ciklona B, i trake koja je vodila u smrt.

U logoru Jasenovac nije bilo plinskih komora, ljudi su u tom ustaškom kazamatu ubijani na primitivan način, klanjem, fizičkim premlaćivanjem, metalnim maljevima, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom. Ustaška propaganda, sabirni je logor predstavljala kao radnu i odgojnu ustanovu, prešućujući broj, namjenu i svrhu logora u kojem su ljudi umirali na nezamislive načine, mnogi od gladi, bolesti, neuhranjenosti ili fizičkih napora. Masovne likvidacije bile su svakodnevna pojava, jasenovačka stratišta nizala su se obalom Save, kao i šumama Stare Gradiške.

No mi Hrvati danas, na ovaj dan kada čitav svijet obilježava taj zločin nečuven u ljudskoj povijesti, nemamo se razloga sramiti. Ta šaka jada koja nas je nekoć predstavljala kao narod upravo od našeg naroda, Hrvata, osuđena je, i ako hoćete dobila ono što je i zaslužila nakon pet godina nezamislivih zločina koje je počinila.

Hrvati kao narod nisu doprinijeli židovskom stradanju u tvornicama smrti i ne moraju imati stigmu zbog svojih izdajnika koji su pomagali u toj gnusnoj raboti, jer su fašizam pobijedili kako na svom teritoriju tako i pedeset godina nakon njega, boreći se da antifašizam ostane kao trajna vrijednost u njihovim školama, institucijama koje se bave edukacijom mlađih naraštaja. Hrvati kao narod ne trebaju se stidjeti, već ponositi svojim antifašizmom, borbom protiv antisemitizma

Kada u zadnjem poglavlju pročitate esej “Odgajati protiv Auschwitza” J.F Forgesa uvjereni ste da je ono što se desilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski. Ljudski je ono na što svi trebamo staviti naglasak. Ili smo ljudi, ili životinje, svi mi, bez obzira na kakvim funkcijama bili kod pitanja holokausta.

Godina 1941. je itekako ponovljiva i zato treba upozoravati i javno govoriti o tome, ma koliko vam se grozili da to smijete samo u svojoj kući. To je moralna obaveza sviju nas, obaveza prema našoj djeci.
Ako se Melichova lekcija ne prihvati kao jasno upozorenje i ono što ostavljamo budućim naraštajima, to će biti moralni i ljudski poraz sviju nas. Bez obzira tko nam je na vlasti. Borba protiv fašizma nikada nije bila veća stvar osobne higijene i kućnog odgoja nego danas, danas kada se holokaust obilježava u našoj zemlji s figom u džepu.

Čitava planeta danas obilježava Dan sjećanja na holokaust. 27. siječnja odabran je jer je na tj dan 1945. godine Crvena armija oslobodila zadnjih 7500 zatvorenika koji su preživjeli taj užasan logor smrti. Hrvatska je u studenome 2005. godine postala stalnom članicom Radne skupine za međunarodnu suradnju na području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu, a pojačana je osobito obrazovna djelatnost u tom smislu.

Dan sjećanja na Holokaust i sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata obilježava se diljem Europe s posebnim naglaskom na obrazovanju mladih generacija. Zapamtite dobro ovu zadnju rečenicu. Mladih generacija, koje svi osobno, u svojim obiteljima moramo odgajati da jednom postanu ljudi, a ne životinje. I to je naša misija, i kao roditelja, ali i kao društva. Kada naša politika obilježava jedan ovako važan dan, a na samom Trgu Bana Josipa Jelačića slobodno visi ustaška zastava pred nekom desničarskom organizacijom, svi se kao ljudi moramo zapitati u kakvoj mi to zemlji živimo, s kakvim primitivcima i luđacima oko nas i svi se kao ljudi moramo oštro suprotstaviti.

Protiv fašizma se bori isključivo zakonom, Ustavom, ali i osobno. Svakodnevno, i na svim razinama.

To je naša dužnost, zbog generacija koje dolaze. Ne dopustimo da nam djecu odgajaju drugi, našu djecu moramo odgajati prvo mi roditelji, a zatim institucije. Ako te i takve institucije to ne rade, tada je vrijeme ili da ih mijenjamo, ili da ustanemo svi zajedno protiv njih. Crne uniforme nemaju što tražiti u modernoj Hrvatskoj.

Ova zemlja se nema čega sramiti. Kao što se našim djedovima koji su to zlo zaustavili treba ponositi. To je naša dužnost, to je naša čast, to je naš moral i slika koju odašiljemo u svijet. Jer je veliki Slavko Goldstein bio potpuno u pravu. Godina 1941, jest godina koja se Hrvatima ponavlja i može ponoviti.

Upravo zbog tog „može“ svi zajedno moramo biti složni.

Smrt fašizmu drugovi i sloboda narodu!

Ivo Anić
Autor 27.1.2020. u 11:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija