OLIVER FRLJIĆ: NULE I NIŠTICE

Oliver Frljić
Autor 23.6.2013. u 12:21

OLIVER FRLJIĆ: NULE I NIŠTICE

22. juna je u Beogradu održan protest kulturnih radnika. Bio je zakazan zbog “neodrživog stanja u kulturi i odnosa države prema umetnicima”. Ranije je odlučeno da na skupu nitko neće govoriti. Da bi se u  šutljivu harmoniju kulturnog bića ipak unijelo malo disonantnih tonova, potrebno je njegove sudionike podsjetiti na nekoliko stvari. Ponajprije možda na povijest njihove vlastite neprincipijelnosti, kukavičluka i radikalne depolitizacije kulture, kojoj se značajan doprinos dao i ovim okupljanjem.

Odlukom da se na skupu ne govori, onaj dio kulturne zajednice koji je u njemu sudjelovao pokazao je da, osim pukog pojavljivanja na ulici, nema zapravo ništa drugo za reći. Jer ovaj oblik političkog (dez)organiziranja počiva isključivo na kvantiteti njegovih sudionika i nespremnosti za ulaženje u polje realnog političkog rizika. Zahtjevi, koje je organizacijski odbor Protesta za kulturu uputio sa konferencije za štampu kojom je protest najavljen, bili su dovoljno apstraktni da mobiliziraju značajan broj sudionika koji se nadaju da će se javnim i masovnim pokazivanjem svoje šutnje ipak  izboriti i za poneki privatni interes. Jer javna šutnja onih kojima je u javnosti njihove profesije upisana i moralna obligacija javnog kritičkog djelovanja u konkretnom društveno-političkom prostoru, uvijek je bila kurentna roba. Većina kulturnih radnika u Srbiji stavila ju je ponovno na tezgu kad je aktualni ministar kulture Bratislav Petković promovirao koncept patriotske kulture. Tada se nikakavo masovno protesno okupljanje nije dogodilo. Nije se dogodilo ni kada je rečeni ministar imenovan na sadašnju funkciju. Činjenica da je Bratislav Petković – čovjek koji je promovirao knjigu ratnog zločinca Milana Lučića, osuđenog “na doživotnu robiju zbog odgovornosti za dve “žive lomače” u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac, gde je spaljeno oko 140 žena, dece i staraca, za streljanja Bošnjaka na obali Drine i u fabrici “Varda”, kao i za ubistvo Hajre Korić”, na što je (ne)zainteresiranu kulturnu i inu javnost prije skoro godinu dana podsjetio Saša Ilić – postao njihov resorni ministar, kulturnim radnicima nije bilo dovoljan razlog da izađu na ulicu. To su unisono odšutjeli.

Borka Pavićević je povodom ovog protesta iznijela tezu da Srbija trpi posljedice modela u kojem se kultura nije miješala u interpretaciju zločina. Istom prilikom postavila je onima koji protestuju jedno vrlo konkretno pitanje: “Ko je za 20 godina došao ovde da stane sa Ženama u crnom?” To pitanje koje implicira izostalu društvenu odgovornost kulturnih radnika, predstavlja direktnu antitezu algebri Protesta za kulturu koja želi zbrajanjem pojedinačnih neprincipijelnosti dobiti odgovoran kolektiv. U nedavnom je intervjuu Tomislav Marković ukazao na tu istu neprincipijelnost rekavši: “Ne možete postati principijelni tek kad ne dobijete novac od ministarstva kome ste dali legitimitet učešćem na konkursu. Ne može novac da bude povod za razgovor o kulturnim vrednostima. Da su komisije drugačije rasporedile sredstva, protesta ne bi ni bilo, kao što ga nije bilo ni svih prethodnih godina, a razloga za pobunu je bilo i onda i sad. Ako ste pristali da vam ministar kulture bude promoter koljačke literature, onda ste pristali i na sve posledice njegovog pseudo-patriotskog ministrovanja.” Da šutnja ostaje princip neprincipijelne koalicije s novim ministrom, kulturni radnici su glasno ponovili svojim šutljivim protestom. Ministar je, sa svoje strane, ipak nešto rekao. Naime, da suštinskog razmimoilaženja nema: “U suštini sam saglasan sa zahtevima kulturnih radnika koji protestuju”, uz opasku “da su ti zahtevi u ovom trenutku, kada se država nalazi u ozbiljnoj krizi, nerealni.”

Ali jedan od  zahtjeva koji su kulturni radnici iznijeli, prije nego što su ga u okviru Protesta za kulturu odšutjeli, ipak je realan. Riječ je i depolitizaciji kulture. Njime su pokazali neviđenu hrabrost da traže i ono što već imaju. Zar protest u kojem se ne protestuje nije najzorniji primjer depolitizirane kulture? Zašto kulturni radnici traže ono što već imaju? Zato jer njihova postojeća poslušnost pred političkim nomenklaturama treba i službenu ovjeru. Kultura postaje doista depolitizirana tek onog trenutka kad za to dobije političku potvrdu.

Uz nepostojanje suštinskog neslaganja na relaciji ministar kulture – kulturni radnici, uz čekanje političkog dekreta kojim će se zvanično odobriti postojeća depolitizaranost kulture, u izboru šutnje i prešućivanja kao sredstva političke borbe, protestu koji se održao 22. juna 2013. u Beogradu preostaje samo dekorativna funkcija. Ta dekoracija, čak i kad fingira postojanje društvene svijesti i odgovornosti, i dalje ostaje samo dekoracija. Ona će postati glasna onoga trenutka kad se pravedničkim bijesom bude branila od optužbi za svoju neprincipijelnosti.

 

 

 

Oliver Frljić
Autor 23.6.2013. u 12:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija