OLIVER FRLJIĆ: UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKOG BUNJIŠTA

Oliver Frljić
Autor 19.10.2014. u 12:35

OLIVER FRLJIĆ: UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKOG BUNJIŠTA

Pošto mi zagrebačka kazališna čaršija, od samih početaka mog profesionalnog rada pa do danas, poklanja nemalu pažnju, a pretpostavljajući da će toga u budućnosti biti još više, logično je bilo da se u jednom trenutku zapitam: “A što si ti ikada poklonio čaršiji?” Na kraju sam, nakon dužeg razmišljanja, s mješavinom tuge i srama, morao konstatirati vlastitu sebičnost. Redovi koji slijede pokušaj su da se barem simbolično zahvalim za sve ono što mi je čaršija dala.

Dakle, uspješna jedino u reprodukciji vlastite osrednjosti, pogonjena jalom i osobnim frustracijama jedinki koje tvore njezin pojam, zagrebačka kazališna čaršija ne odustaje od samonametnute misije da vlastito mediokritetstvo promovira u univerzalni princip kazališnog bivanja. Gonjena pravedničkim bijesom vlastite provincijalnosti, ona ne prestaje brusiti svoje medijske kame.

Svijest zagrebačke kazališne čaršije je tabloidna – trač je dominantan oblik njezine artikulacije, razvedenost od činjenica gotovo trajno stanje. Kad fingira bavljenje ozbiljnim istraživačkim novinarstvom, čaršija se vodi primarno vlastitim interesima, zavišću i animozitetima. Ipak, koliko god jalna, čaršija svoj jal nema hrabrosti iskazati otvoreno. Čaršijski jal mora postati opći interes. Jalova je kritika ekstrakt čaršijskog jala.

Čaršija je u stalnom naporu da svoju etičku mlohavost erektira u moralnu vertikalu. Vlastitu neprincipijelnost opsesivno projicira u sve oko sebe: “Ja sam neprincipijelna, dakle sve oko mene je neprincipijelno. Ako je sve oko mene neprincipijelno, ne preostaje mi drugo nego tu neprincipijelnost iskorijeniti.” Taj logički sunovrat najbolje demonstrira narcisoidni karakter čaršije, njezinu zaljubljenost u vlastitu ništetnost.

Sukladno vlastitom beskičmenjaštvu, kazališna je čaršija ideološki vrlo fleksibilna. Čvrsta politička uvjerenja su luksuz koja si, s obzirom na moralnu konstituciju, ne može dopustiti. Esencijalno depolitizirana, ona može preuzeti svaku političku formu: od rigidnog nacionalizma do neoliberalne permisivnosti. Stoga ne čudi da je osnovni egzistencijalni modus čaršije zaborav.

Boriti se protiv kazališne čaršije znači odoljeti napasti da se imenuju njezine depersonalizirane jedinke – ostaviti ih u općosti pojma koji konstituiraju. Jedini oblik individualizacije koji čaršija poznaje je kad netko mediokritetstvo njezinih istosti nazove vlastitim imenom. Ako je već nekako moramo zvati, neka to onda bude Stomoxys calcitrans. Diskurs čaršije je zujanje.

Medijski eksponenti čaršije zaduženi su za pretvaranje njezinih tračeva u neupitne istine. Drugim riječima: čaršija je najsretnija kad može konzumirati vlastite mentalne fekalije koje su prošle kroz  medijsku rafineriju. Ili još jednostavnije: čaršija voli jesti svoja vlastita govna. Dok zadovoljno žvače, zaboravlja na porijeklo i pravi okus laži koju upravo konzumira kao vrhunaravnu istinu. S punim ustima, čaršija još jednom ovjerava zaborav kao svoj osnovni egzistencijalni modus.

Medijske kore od banana, koje guli s vlastite gluposti, čaršija postavlja pod noge svemu što se odbija kretati u tročetvrtinskom taktu njezine provincijalnosti. Uvijek u niskom startu, čaršija je spremna iscipelariti svakoga tko se posklizne. Kad udara slabijeg od sebe, čaršija ostvaruje najviši stupanj socijalne kohezije.

Uspješna jedino u reprodukciji vlastite osrednjosti, čaršija je alergična na svaki drugi oblik uspjeha. Svoju osrednjost maskira različitim nagradama i priznanjima koje sama sebi neprestano dodjeljuje. Uspjeh izvan ove matrice čaršija poznaje isključivo kao objekt negacije. Daveći se u glibu vlastite intelektualne kržljavosti i zlobe, čaršija sa sobom pokušava povući sve što joj je nadohvat ruke.

Svemu napisanom usprkos, čaršija ipak najbolje artikulira sama sebe. U jednom proširenom pojmu, to glasi ovako: “Danas je ‘hrvatsko glumište’ realitet bez profila. Premda među njegovim institucijama, poluinstitucijama i akcijama – ni po načinu rada, ni po repertoarnoj usmjerenosti – nema odlučnih razlika, nema niti jedinstva. Gledajući, dakle, njegov sadržaj, to žalosno ‘ni ovo, ni  ono’, gotovo je ništa. ‘Hrvatsko glumište’ pojam je koji to ‘gotovo ništa’ na svakojake načine uniformira u nešto. No, po svemu je ‘hrvatsko glumište’ ponajprije anemični pojam jezika malobrojne hrvatske kazališne kritike i teorije. Ali on je već i šire: bolest jezika, koji se u šetnji i pri radu, zbog onemoćalosti – na svašta i na svakog oslanja.”

 

 

 

Oliver Frljić
Autor 19.10.2014. u 12:35