„Otac Zagreba“ u nesretnoj, balkanskoj kiflić-kenjari

Marijan Vogrinec
Autor 1.5.2019. u 19:07

Izdvajamo

  • Simbolika što ne sluti na dobro: tuste guzice „nezamjenjivih“ na zlatnim školjkama tih zlatnih šekreta, koje suhim zlatom plaćaju hlebinci, što ne mogu pojmiti da je i jedna velika nužda (mandat) previše, kamoli šest.

Povezani članci

„Otac Zagreba“ u nesretnoj, balkanskoj kiflić-kenjari

foto: Nacional.hr 

Ako itko u ovoj trknutoj državi znâ koliko i kakva je to nesretna, balkanska kiflić-kenjara, znâ Milan Bandić. I zato se ponaša kako se ponaša, bahato, arogantno i prijetvorno kao da mu uistinu nitko ništa ne može. I ne može. Ima novac i znâ kako treba s onima oko i, štoviše, iznad sebe, pa mirno spava. Premijeru Plenkoviću ne pada na um, ne usudi se remetiti mu miran san. Kad mu baš napastni novinari banu mikrofonima pod nos zbog osebujnih poteza lika koji nije s HDZ-om u koaliciji, ali bez kojega ta koalicija ne može opstati na vlasti, glumata pred javnošću sva tri japanska majmuna odjednom: Mizaru ništa ne vidi, Kikazaru ništa ne čuje, a Iwazaru ništa ne govori. Antiprotivno. Kako bi mudro kazao Ćopićev Krajišnik Jovandeka u Banatu, gdje je čak i sunce ravno kao stol. U Bijednoj je Našoj svima što već tridesetak ljeta na smjenu „preuzimaju odgovornost“ za narod i državu, poziciju RH u međunarodnoj zajednici i za ekonomsko/moralno zdravlje Hrvatske također – sve ravno. Postaje valovito i brjegovito tek uoči izbora kad se tuste guzice samodopadno zamataju u celofan obećanja, laži, kleveta, balkanskog primitivizma i političke prostitucije najniže vrsti. Dušu dalo za bandićizam 

Marijan Vogrinec

Da nije nesuđenoga „gradonačelnika Hrvatske“ i „Oca Zagreba“, Milana Bandića – kako se odnedavna voli zajedljivo predstavljati novinarima koji mu idu na živce, misleći da je satiričan – možda se i ne bi urbi et orbi pročulo koliko je, zapravo, cijela Bijedna Naša jedna nesretna, balkanska kiflić-kenjara. I samo je njegov, je li, već šesti mandat gradonačelnika hrvatske metropole dokaz da ima pravo popravljati, prepravljati, zidati i – zašto ne? – pozlaćivati javne zahode po milijunskom gradu u koje trči obaviti malu i veliku nuždu svaki četvrti stanovnik RH. Boravištem registrirani Zagrepčanin/ka. Bit će gužva u kenjarama i znatno veća pribroje li se domicilnima mase, što im je MUP registrirao prebivalište u Zagrebu te mnogobrojni gosti. Domaći i strani. Zašto bi onda ikomu trebalo biti čudno da se u „glavnom gradu svih Hrvata“ piški i kaki u – zlatnim kenjarama? Ako baš i ne doslovno od suhoga zlata, jer ga stoljetni gazde iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nisu ni grama vratili tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, a ono po cijeni suhog zlata. Ima se, pa …

Upravo je pukla zvučna afera – više ni bog niti vrag ne znaju koja po redu – glede i u svezi toga da „Milan Bandić renovira derutne šekrete na Trgu kralja Petra Krešimira IV. po cijeni od 10.059 eura za četvorni metar“. Općinstvo zinulo i ostalo bez daha. Deset tisuća i pedeset devet eura za jedan četvorni metar. Sto puta sto centimetara. A „kvadrata“ je baš toliko da, preračunano, popravak/obnova minijaturnih kenjara – što nisu i ne moraju izgledati kraljevski ni na kraljevski neizglednom trgu pod zaštitom kulturne baštine – iznosi čak 229.000 kuna. Bez PDV-a od 25 posto. Kad je bal nek’ je bal. I to u gradu čiji je proračun (10,2 milijardâ kuna) ravan zbroju svih gradskih i općinskih proračuna u državi. Tim slijedom je i moć gradonačelnika Zagreba gotovo ravna premijerovoj, pa svaki premijer s dva zrna soli u glavi ima jakih razloga biti dobar s „Ocem Zagreba“. Predsjedničina se moć ne računa, jer ne raspolaže nekom ozbiljnijom svotom niti joj je Ustavom RH dopuštena operativna funkcija u upravljanju državom. Utjecajnija od fikusne u atraktivnu zelenilu bivše reprezentativne Maršalove vile Zagorje. No, i njezina se aktualna podstanarka Kolinda Grabar-Kitarović trsi iz petnih žila biti dobra s Milanom Bandićem. I ne samo s tim zazornim likom.

„Ja se ne bavim WC-ima“, odbrusio je Bandić novinarima nakon predstavljanja liste europarlamentarnih kandidata svoje političke opcije Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti, koja s 13 čvrstih saborskih zastupnika (redom prebjega iz SDP-a i drugih erodirajućih stranaka) drži HDZ-u i premijeru Andreju Plenkoviću stabilnom saborsku većinu. Time i HDZ i Plenkovića na vlasti. Što je istrgovao za protuuslugu, može se samo nagađati budući da – dok su ovi na vlasti i imaju u svojim rukama sve ključne institucije koje rade svoj posao – Bandić mirno spava od nebrojenih optužbi i sudskih progona zbog navodnog kriminala s gradskim novcem, pogodovanja prijateljima, niza rastrošnih postupaka radi kupovanja glasova na izborima (obnaša već šesti mandat), preskupih spomeničkih performansa, klijentelizma, nepotizma, korupcije, etc. Nešto je malo spavao u istražnom zatvoru u Remetincu, iz kojeg je izašao jamčevinom od 15 milijuna kuna pokojnog odvjetničkog tajkuna Marijana Hanžekovića (veliki vlasnik Hanza medije, bivšeg Europapress holdinga Ninoslava Pavića; monopolist na ovrhe i utjerivanje dugova gradskih poduzeća, etc.) i sada više nitko ne pita za sve te silne Bandićeve slučajeve, jer – kako tu i tamo znâ odrezati novinarima – institucije rade svoj posao. E sad, to što ne rade ili rade presporo do zakonske zastare predmeta, je li, „nije kriv Milan Bandić“. On je nedužan kao novorođenče i moralno čist kao sâm sv. Leopold Mandić.

„Ne bavim se efemernim stvarima“

„Ja se ne bavim WC-ima“, dakle, kaže. „Tamo je služba, mjesni odbor i Zrinjevac (gradsko poduzeće za hortikulturu i uređenje javnih površina, u sklopu Zagrebačkog holdinga i pod nadzorom Milana Bandića, op. a.)… Ne bute me dobili na taj štos, previše ja godina imam. To je štos, irelevantno, bitno je što ja kao gradonačelnik govorim. Ne bavim se šekretima i WC-ima… Ne bavim se efemernim stvarima, pustite gradonačelnika, koji je otac grada, da se bavi važnim pitanjima. Ja sam se usredotočio na Zagreb City, Zagrepčanku, spomenik dr. Tuđmanu… To su projekti gradonačelnika. Državnici donose poteze za generacije, a političari za mandat. Ja sam se mandata nauživao. Da se Tito sad probudi, ugodno bi se iznenadio. Obilježje mojih šest mandata bila je sposobnost, a ne podobnost, jer bih inače osvojio samo jedan. Da je vlada imala takvih šest mandata, Hrvatska bi bila bolja od Njemačke i Švicarske zajedno. No, nije bilo snage, sve je bilo podređeno partijskim interesima u ‘politbiroima’ stranaka.“

Preskupi WC-i, na kojima će netko zgrnuti u privatni džep ogroman novac građana Zagreba – koji plaćaju najviši prirez u državi, 18 posto svojih bruto plaća i mirovina – samo su apsurdan vrh sante Bandićeve megalomanske rastrošnosti, koja zaslužuje temeljitu krim-pravosudnu introspekciju. A ta izostaje. Od onomad kad je pijan kao čep bježao prometnoj policiji svojim džipom, a potom je – sramotno do neba – dopao šaka „pravnoj državi“ mladi policajac, koji ga je napokon zaustavio i postupio po pravilima službe. Ipak, policajac je sankcioniran, ostao je bez posla („Znaš li ti tko sam ja!?“ – grmio je Bandić u gluho doba noći na organ reda, i ubrzo se saznalo tko je), pa vraćen. Navodno na Bandićev zahtjev, a zapravo pod pritiskom medija.

Gradsko poduzeće Zrinjevac nije se moglo oglušiti o javnu uzbunu glede i u svezi tih 10.059 eura za sto puta sto centimetara javne kenjare na Trgu kralja Petra Krešimira IV., pa se našlo (samo)pozvanim čuvati leđa Milanu Bandiću nemuštim priopćenjem iz kojega se ne vidi bitno: koji je to pametnjaković, zašto i na osnovi kojih ekonomski validnih pokazatelja utvrdio realnom cijenom 10.059 eura za obnovljen četvorni metar javnog WC-a. Umjesto toga, što zanima novinare i javnost iz Zrinjevca, podružnice Zagrebačkog holdinga, farbaju tunele tvrdnjama kako „informacije u medijima nisu vjerodostojne“, kako je „lokacija koja se obnavlja zaštićeno kulturno dobro“, odnosno kako su „troškovnik potrebnih radova izradili na traženje Vijeća gradske četvrti Donji Grad, nakon čega se pristupa ugovaranju radova i uvođenju u posao“. Ali, otkud ta cijena „kvadrata“, jednaka cijeni, je li, novog automobila niže kategorije?

„U ovom slučaju“, priopćili su iz Zrinjevca, „uvođenja u posao nije bilo, te radovi na rekonstrukciji dječjeg igrališta nisu ni započeli. Međutim, tijekom priprema i pregleda lokacije uočili smo da krov predmetne kućice prokišnjava, te smo temeljem činjenice da se predmetna lokacija nalazi u našem djelokrugu održavanja pristupili nužnim radovima sanacije kako bi se spriječila daljnja devastacija objekta. Dakle, radovi na rekonstrukciji dječjeg igrališta nisu započeli već su izvedeni samo interventni radovi na sanaciji kućice.“ O cijeni ni slova. Koliko će se Zagrepčanima uzeti iz džepa za to što se obavilo na „kućici“ javne kenjare zbog „nužnih radova sanacije kućice kako bi se spriječila daljnja devastacija objekta“, ne kaže se. Koliko će im se uzeti za potpunu sanaciju, ne zna se. Koliko će Zagrepčani platiti „rekonstrukciju dječjeg igrališta“ na kojem jest sporan javni WC, ne zna se. Zna li Milan Bandić? Ako i znâ, a morao bi, neće nikom reći. Zašto? Glupo pitanje kad je taj lik posrijedi, a riječ je o veliku novcu.

Na prvu vijest o zlatnoj javnoj kenjari na Trgu kralja Petra Krešimira IV., na toj su se lokaciji u gotovo samom srcu metropole prosvjedno okupili mnogobrojni građani te grafitima i plakatima ismijali, ali i zaprijetili Bandićevoj rastrošnosti, koja i u ovom slučaju jako smrdi na možebitne kriminalne radnje nenormalnim nabijanjem cijene radova. Za taj se novac, naime 229.000 kuna može dobiti solidna kuća s okućnicom na samo tridesetak kilometara od Zagreba, odnosno kupiti tri „kvadrata“ stana na Trgu bana Josipa Jelačića, gotovo banovu konju pod repom. A na krajevskom trgu – koji uopće ne izgleda niti će ikad izgledati kraljevski – bezvezni WC vrijedi kao kuća s okućnicom ili dio superluksuznog stana na bivšem Trgu Republike. Sic transit. Ima li tu posla za DORH i prije no što se u vidu lastina repa izgubi mastan zalogaj gradskog prireza? Itekako ima, ali kad bi na čelu tzv. samostalnog i neovisnog pravosudnog tijela ovlaštenog i dužnog postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine RH te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona bio neki drugi glavni državni odvjetnik, ne Dražen Jelenić.

Netko bi u ime države, ako već ne zbog građana koji ih hrane, pitao kako je moguće da obnova dvaju običnih javnih toaleta u parkovnoj kućici može stajati 229.000 kuna. To nije mala stvar i ne smije promaknuti ispod radara kaznene/političke odgovornosti. „Polovicom ožujka izglasan je plan komunalnih aktivnosti, a mi smo tražili da nam se prije početka radova dostave troškovnici kako bismo vidjeli hoćemo li to prihvatiti ili ne i hoćemo li raditi kakav rebalans ili nešto drugo“, kazao je gradski vijećnik Robert Faber neki dan Tportalu nakon što je inicijativa Zagreb je NAŠ prva objavila na FB-u vijest o kenjarama na Krešimircu. „Međutim, radovi su započeli i tek smo onda dobili troškovnike. Ako ste mislili da su zlatni WC-i na tramvajskom okretištu u Dubravi bili skupi i da skuplje ne može, prevarili ste se!“

U šestomandatnog Bandića i nemoguće je moguće. Dokazao je to premještanjem 18-metarskog betonskog križa – u počast posjetu pape Ivana Pavla II. Zagrebu – s Hipodroma na obližnji Savski nasip, što je tražila Zagrebačka nadbiskupija, Bandić proveo, a Zagrepčani platili 750.000 kuna. Za samo prve dvije od spornih fontana na tratini Avenije Hrvatske bratske zajednice je olakšao građane za 18,4 milijuna kuna. Glomazan brončani kip neprepoznatljivog Franje Tuđmana (državnog/HDZ-ovog kipara Kuzme Kovačića), koji na raskrižju Vukovarske i Avenije Hrvatske bratske zajednice služi građanima za sprdnju, kao meta za gađanje jajima, uvredljive grafite, etc. pa je stavljen pod skupi danonoćni video nadzor (sic transit), Bandić je široke ruke platio četiri milijuna kuna svojih sugrađana. Postavljanje, dizanje i spuštanje, pranje i glačanje državnih/gradskih zastava po ulicama izbilo je građanima još četiri milijuna kuna. Riskirao je optuženičku klupu zbog 300.000 oproštenih kuna za promidžbene štandove konzervativnoj udruzi U ime obitelji Željke Markić, teške milijune u aferi Krašograd, etc,. etc.

U šest mandata je toliko toga što (ni)je učinio, a ne samo da je moralno sporno i politički nedopustivo, što je manje važno od toga da je zakonski utuživo. Prije dvije godine, uoči izbora, dao je postaviti skele na dvjema zgradama oronulih fasada u srcu Zagreba, na Britanskom trgu, na raskrižju s Nazorovom ulicom, sugerirajući obnovu srednjoeuropskog imagea i sjaja agramerske arhitekture 19. i početaka 20. stoljeća. Nedavno su te skele netragom nestale, a fasade zinule jednako oronule i još ružnije no što su bile prije dvije godine. Na njima nitko nije ništa radio. Potemikonovo selo Milana Bandića, kao stotine inih u njegovim mandatima: od žičare na Sljemenu koja ne radi više od 10 godina do obećana tunela kroz Medvednicu, metroa, stadiona na Kajzerici, promašaja u zbrinjavanju otpada, neriješene prometne infrastrukture u gradu i ulazima u Zagreb sa sve četiri strane svijeta, pretjeranih komunalnih nameta, sportskog centra na Sveticama, etc. Samo samohvala, bla-bla-bla-bla tipa; da mene nema, Milana Bandića, Zagrepčani bi me morali izmisliti. A neki čudni ljudi čudnog imena, kako pjeva „domoljub“ s estrade, u inat svom zdravorazumskom svijetu guraju Bandića među počasne doktore znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Ispada kako izvjesni dekan Muzičke akademije – protivno volji svojih profesora i studenata – i sveučilišni rektor Damir Boras drže Milana Bandića vrijednim iste časti, koju je već Alma Mater Zagrabiensis podijelila najvećem svjetskom znanstvenom umu Nikoli Tesli, jednom od najvećih državnika i pobjedniku u Drugom svjetskom ratu Josipu Brozu Titu ili pak nobelovcima Lavoslavu Ružički i Vladimiru Prelogu… I tolikima od imena, prezimena i djela. Kojima je povijest podigla neurušive spomenike. „Bandiću ne trebaju nagrade i  počasni doktorat, već nagrade i počasni doktorat trebaju Bandića“, odgovorio je na prosvjede i kritike intelektualne javnosti.

„Zlato“ besmislene cijene

Prije točno 10 godina, riječki je Novi list objavio, što su prenijeli portal Index.hr i još neki mediji, kako je Milan Bandić oborio svjetski rekord u skupoći obnove i gradnje javnih WC-a: „Prešišao je čak i Dubravku Šuicu s njezinim ekskluzivnim toaletom za gospare Gradskog poglavarstva u Dubrovniku vrijednim pola milijuna kuna. Milan Bandić i njegovo Poglavarstvo platili su dvije ‘kraljevske kenjare’ (i čak nisu napravili sebi nego su ih velikodušno ‘poklonili’ građanima Zagreba) po cijeni kvadrata kakvu nemaju ni Kulmerovi dvori, astronomskih 11,6 tisuća eura. Ako ne znate koji su to WC-i, s obzirom da niste zamijetili toalete optočene zlatom da bi opravdali cijenu po kojoj su napravljeni i po kojoj se mogu kupiti dva dvosobna stana, radi se o onim montažnim na okretištima autobusa i tramvaja Dubrava i Dubec. Svaki od dva montažna WC-a velik je devet kvadrata i njihovu je izgradnju Tvornici željezničkih vagona Gredelj Grad Zagreb prošle godine platio 1,55 milijuna kuna ili 210 tisuća eura. Da slučaj bude čudniji, u Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz 2007. godine stajalo je da će gradnja dvaju montažnih WC-a stajati stotinu tisuća kuna. Ista cijena od sto tisuća kuna za WC-e prikazana je i u izmjenama i dopunama tog programa. A onda je na staru godinu, 31. prosinca 2007. potpisana direktna nagodba za ugradnju dvaju sanitarnih objekata s TŽV Gredelj za cijenu od 1,25 milijuna, bez poreza na dodanu vrijednost. Zašto, pobogu?“

Novinari su, znatiželjni kakvi već jesu, otišli vidjeti tu zlatnu ekskluzivu od javnih kenjara, kad tamo… „Novinarska ekipa je zatekla ženski WC koji nije radio, dok je muški bio u funkciji“, pisao je rečeni list ožujka 2009. „Montažni objekt obložen je kulirom, unutra su montirane wc-školjke od inoxa. Toalet papira i sapuna – nema, a građani se žale i da je montažni WC na okretištu Dubrava često u kvaru. Nakon toga novinari su kontaktirali nekoliko poduzeća koja se bave ugradnjom pokretnih sanitarnih čvorova, a djelatnici su im tvrdili da je cijena od 1,55 milijuna za dva montažna sanitarna čvora – besmislica. A onda se danas na sjednici Poglavarstva, suprotno pravdanju cijene od 1,55 milijuna kuna Gradskog ureda graditeljstva, Bandić složio s onima koji kažu da je cijena besmislica.“

Ako itko u ovoj trknutoj državi znâ – koja, osim prirodom i geostrateški, nije Lijepa Naša, nego Bijedna Naša – koliko i kakva je to nesretna, balkanska kiflić-kenjara, znâ Milan Bandić. I zato se ponaša kako se ponaša, bahato, arogantno i prijetvorno kao da mu uistinu nitko ništa ne može. I ne može. Ima novac i znâ kako treba s onima oko i, štoviše, iznad sebe, pa mirno spava. Premijeru Plenkoviću ne pada na um, ne usudi se remetiti mu miran san. Kad mu napastni novinari banu mikrofonima pod nos zbog osebujnih poteza i ponašanja lika koji nije s HDZ-om u koaliciji, ali bez kojega ta koalicija ne može opstati na vlasti, glumata pred javnošću sva tri japanska majmuna odjednom: Mizaru ništa ne vidi, Kikazaru ništa ne čuje, a Iwazaru ništa ne govori. Antiprotivno. Kako bi mudro kazao Ćopićev Krajišnik Jovandeka u Banatu, gdje je čak i sunce ravno kao stol. U Bijednoj je Našoj svima što već tridesetak ljeta na smjenu „preuzimaju odgovornost“ za narod i državu, za poziciju RH u međunarodnoj zajednici i za ekonomsko/moralno zdravlje Hrvatske također – sve ravno. Postaje valovito i brjegovito tek uoči izbora kad se tuste guzice samodopadno zamataju u celofan obećanja, laži, kleveta, balkanskog primitivizma i političke prostitucije najniže vrsti. Dušu dalo za bandićizam.

Simbolika što ne sluti na dobro: tuste guzice „nezamjenjivih“ na zlatnim školjkama tih zlatnih šekreta, koje suhim zlatom plaćaju hlebinci, što ne mogu pojmiti da je i jedna velika nužda (mandat) previše, kamoli šest.

Marijan Vogrinec
Autor 1.5.2019. u 19:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija