„Padaj silo i nepravdo“, treći put!?

Marijan Vogrinec
Autor 26.11.2019. u 11:35

Izdvajamo

  • Politički inat rađa prosvjedničkim inatom, državna sila prosvjedničkom silom. Dobro, Bijedna Naša jest poslovično zemlja tzv. hrvatske šutnje, pa na toj krijesti navezane povijesne nesloge („tri Hrvata, pet stranaka“, sic transit) i neprijeporne pokornosti tuđim, uglavnom germansko-latinskim  gazdama iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (kao topovsko meso, posjednici prirodnih i geostrateških resursa, jeftina radna snaga, tržište za bofl-proizvode, etc., nikad kao ravnopravni za stolom), ali - srećom ili ne, pokazat će se - stanje narastajućeg bunta cca 250.000 nezadovoljnih u javnim i državnim službama još je, recimo, dosta daleko od eksplozije destrukcije kakvu dnevno pratimo u medijskim prijenostima s lica mjesta u Hong Kongu, Francuskoj, SAD-u, nekim zemljama Latinske Amerike, Bliskog istoka, Afrike...

Povezani članci

„Padaj silo i nepravdo“, treći put!?

Foto: rtl.hr

Je li premijer i šef političke ZNA SE opcije Andrej Plenković – široke ruke prema jednim skupinama u društvu, a srca kamenoga prema drugima – propustio pravi trenutak za spriječiti prelijevanje rastućeg nezadovoljstva u Bijednoj Našoj stanjem u zemlji u buntovan pokret? Je li džaba farbao? Pa i neodgovorno debeloj guski mazao vrat, ako mu iz tzv. braniteljskog naroda otvoreno poručuju uoči predsjedničkih, unutarstranačkih u HDZ-u i parlamentarnih izbora: „Ne razgovara s nama, bahat je… Zbog istih stvari smo napadali SDP, a ovo je još i gore…“ Ista zloslutna prijetnja koja se između redaka, ali razgovjetno, vrlo jasno, mogla čuti iz više desetaka tisuća učiteljskih grla u Zagrebu, s velikog prosvjednog skupa na Trgu bana Jelačića? Bolja Hrvatska i bolja budućnost naše djece, postalo je sasvim jasno, nisu HDZ, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović. Sindikalni čelnik Branimir Mihalinac je to znakovito formulirao premijeru s prosvjedne govornice: „Ne baviti se teorijama zavjere i navodnim politikama što stoje iza štrajka učitelja i nezadovoljstva građana; iza nas stoji – Hrvatska! Hrvatska, koja znâ, može i hoće bolje!“ 

Marijan Vogrinec

„Kad smo bili u Zagrebu na prosvjedu“, ispričao je profesor Pomorske škole u Zadru Jere Bilan portalu Zadarski.hr, „policija nam je rekla da možemo imati 1500 ljudi. Upravo grupe na društvenim mrežama pozvale su ljude da nam se pridruže i tako daju podršku, pa nas je na koncu bilo oko 5000. U tom trenutku nam je bio organizacijski problem, ali nam je, naravno, bilo jako drago. (…) Podrška o kojoj govorim ukazuje na to da je ovaj štrajk prerastao u jedan pokret koji ljudima kaže da postoji način da se iskaže vlastito nezadovoljstvo, da se za neke stvari vrijedi boriti i da postoji način i za to. Neprihvatljivo je stajalište dijela građana o tomu da ne mogu ništa promijeniti i da zbog toga odlaze u Irsku. Dužnost je svih građana RH da na legitiman i zakonit način iskažu nezadovoljstvo.“

Profesor Bilan – kao i ona nasumično anketirana učiteljica iz prosvjedne mase što je već prije njega vidjela prerastanje „običnog štrajka“ u pokret masovn(ij)ih razmjera te sve vidovitiji glas političkih analitičara nekih tzv. mainstream medija – upućuje na indikativnu analogiju. Slične su provale nezadovoljstva čak i vrlo malog dijela javnosti i čak u moćnim zemljama u prošlosti i danas znale zapaliti kapitalne društvene i političke promjene, smjene režima i državnih uređenja nerijetko ceausescuovskog raspleta ili dugotrajne unutarnje i vanjskopolitičke krize, etc. Samo zato što aktualna vlast nije željela/znala/mogla osjetiti kada iskra nezadovoljstva prerasta u plamenu stihiju koju više nisu kadre obuzdati nikakve demagoške filipike s gluhog državnog vrha, pozivanje na razum, ali ni interventne kornjače sa svim sofisticiranim represivnim provijantom: od suzavca i pendreka do elektrošokera, kamera i šmrkova s neoperivom bojom. U konačnici ni vojska s dugim cijevima i oklopnjacima. Politički inat rađa prosvjedničkim inatom, državna sila prosvjedničkom silom.

Dobro, Bijedna Naša jest poslovično zemlja tzv. hrvatske šutnje, pa na toj krijesti navezane povijesne nesloge („tri Hrvata, pet stranaka“, sic transit) i neprijeporne pokornosti tuđim, uglavnom germansko-latinskim  gazdama iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (kao topovsko meso, posjednici prirodnih i geostrateških resursa, jeftina radna snaga, tržište za bofl-proizvode, etc., nikad kao ravnopravni za stolom), ali – srećom ili ne, pokazat će se – stanje narastajućeg bunta cca 250.000 nezadovoljnih u javnim i državnim službama još je, recimo, dosta daleko od eksplozije destrukcije kakvu dnevno pratimo u medijskim prijenosima s lica mjesta u Hong Kongu, Francuskoj, SAD-u, nekim zemljama Latinske Amerike, Bliskog istoka, Afrike… U Čileu je, je li, poskupljenje benzina drastično i razorno sukobilo nezadovoljne građane s vojskom na ulicama i trgovima, u Boliviji je srušen režim i predsjednik protjeran u Meksiko zbog toga što je narod bacio na prosjački štap, a pravi „narodni ustanak“ u Kolumbiji je uzrokovalo drastično produbljivanje socijalnih razlika. Francuska još vida rane zbog masovne destrukcije raspaljene kvarnim školskim sustavom, dugotrajnim razbijačkim akcijama tzv. pokreta žutih prsluka i također sve nepodnošljivijim jazom između (pre)bogatih i (pre)siromašnih građana u inače bogatoj zemlji, čiji projekt kapitalizma i vlast štafetno „zaboravljaju“ i temeljne postulate velike Francuske revolucije.

Mjesec dana sustavne paralize

Destruktivna tzv. radikalna desnica na vlasti u Poljskoj povlači vraga za rep donošenjem zakona kojima se krše elementarni uzusi demokratskog društva, ograničavaju ljudska prava i slobode, etc., pa je suspenzivno reagirao Bruxelles. (U Mađarskoj također.) Zakonska zabrana pobačaja samo je jedan od razloga zašto je pola Poljske bučno skočilo na noge.

Mjesec prosvjetnog štrajka u Bijednoj Našoj paralizirao je sustav s blizu milijun učenika i studenata, učitelja i profesora od osmoljetke do fakulteta – da se roditeljski solidaran bijes i jad ne računaju – i već bi prvog tjedna trebao biti ozbiljnim alarmom svakoj pametnoj vladi da je vrag odnio šalu i da s nezadovoljnicima treba razgovarati na najvišoj državnoj razini. Ali premijeru Andreju Plenkoviću očito nije stalo do činjenice da će porezni obveznici iskeširati cca 37 milijuna kuna po danu inata neprimanjem na razgovor („koeficijent za složenost posla nije ozbiljan argument za štrajk“, sic transit), odnosno da u prosincu slijedi javni bunt liječnika, medicinskih sestara i inih u zdravstvu. Hrvatska liječnička komora i krovni sindikati su za vikenda objavili priopćenje o tomu da je „prošlo više od dva mjeseca“ otkako su Komora, Hrvatski liječnički sindikat i Hrvatski liječnički zbor zatražili od predsjednika vlade Plenkovića da ih „žurno primi na sastanak zbog loše i zabrinjavajuće situacije u liječništvu i hrvatskom zdravstvu“.

A premijer i vlada ni trc niti mrc o zahtjevu u tzv. Rujanskoj izjavi da „bez odgode počne proces izrade i donošenja zakona o plaćama i radnom vremenu liječnika ili strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike“ Andrej se Plenković oglušio, tvrdi se u izjavi za javnost, „i nije čak odgovorio ni odbijenicom na liječnička traženja, što je nažalost jasna poruka Vlade RH hrvatskim liječnicima. To je neodgovorno ne samo prema liječnicima nego i prema našim pacijentima, jer je rješavanje problema liječništva usko povezano s nastavkom pružanja kvalitetne i ujednačeno dostupne zdravstvene skrbi pučanstvu. Očito je da ćemo biti prisiljeni određenim konkretnim akcijama skrenuti pozornost vladajućih na neodrživi status, položaj i radnu satnicu liječnika“. Predsjednica pak Hrvatskog liječničkog sindikata Renata Čulinović-Čaić ističe medijima kako im iz ministarstava zdravstva i rada „već dvije godine poručuju da je potrebno izmijeniti Zakon o reprezentativnosti i Hrvatskom liječničkom sindikatu priznati reprezentativnost, ali do danas se ništa nije promijenilo. U uvjetima u kojima danas rade hrvatski liječnici obećanja nam doista nisu od pomoći i prisiljeni smo pokrenuti cjelokupni liječnički korpus u akcijama za zaštitu dostojanstva, statusa, ali i zdravlja liječnika“.

Budući da je u novohrvatskom letećem cirkusu Montyja Pythona sasvim razumljivo zašto je pojam dostojanstva/digniteta istoznačnica za opipljivu kešovinu na tekućem računu, premijer je – ne dirajući po dolasku na vlast Karamarkovog braniteljskog ministra Tomu Medveda – više no revno i nadasve izdašno odradio tek 555-dnevno šatoraško dostojanstvo/dignitet veterana i Domovinskog rata. Što ga ipak nije poštedjelo subverzije ovih dana iz navodno najveće, a stranačke i otvoreno ispolitizirano radikalne tzv. braniteljske udruge, dijela HDZ-a iz tzv. zatvorenih mrežnih skupina i samozvanih „vlasnika“ i Vukovara i vukovarske tragedije. Pače, Bijedne Naše tutto completo. Ono dostojanstva, što je uistinu važno i najvažnije za danas i sutra ove zemlje i svakog žitelja pojedinačno – a što je preče od zdravlja i znanja!? – neodgovorno drži pod tepihom, puštajući mase s ulica i trgova čitati mu lekcije. Živo se fućka nezadovoljnim masama u javnom prostoru što premijeru Plenkoviću, ministrima koji moraju slijepo trbuhozboriti njegovu volju (i neutemeljene inate) i koalicijskoj trgovačkoj tzv. stabilnoj saborskoj većini „koeficijenti nisu argument za štrajk“.

Nije  šala, ako je postalo moguće da se skupini od 1500 prosvjednika –  recimo učitelja o kojima zbori zadarski profesor Jere Bilan – učas na ulici pridruži 3500 građana. Slučajnih prolaznika ili ciljano pridošlih očitovati i potporu, ali i izraziti svoje nezadovoljstvo vladajućima njihovim načinom obnašanja tzv. preuzete odgovornosti. Dvjestotinjak autobusa iz cijele zemlje moglo je u ponedjeljak dovesti na veliki prosvjed na središnjem trgu u hrvatskoj metropoli cca 9000 prosvjetnih štrajkaša, a broj nazočnih bio je višestruko veći. Bez obzira na to što su – zna se i zašto – sindikalni i državni podatci i ovaj put bitno različiti, teško je oteti se dojmu o tomu da se ipak u Bijednoj Našoj počelo događati nešto ozbiljnije no što HDZ-ov vladajući tzv. mainstream procjenjuje. Pokret nezadovoljnih vlašću i uopće disfunkcionalnom državom prepunom laži, lopovluka, nepravde, korupcije, nemorala, lažnog domoljublja, praznovjerja… ili nešto (zasad još?) skromnije, ali podjednako eksplozivno, pokazat će vrijeme.

Ljudi svakodnevno gledaju zlo oko sebe i za to s pravom smatraju vlast odgovornom. A koga bi drugog!? S pravom su pojačano kritični prema najodgovornijem za stanje unutarnjeg zdravlja Bijedne Naše, za svoj životni standard, plaće/mirovine, posao i radne uvjete, budućnost svoje djece, etc. Dok  mu u zemlji vriju nezadovoljstvo i nered na sve strane te on iritantno/inatljivo/neodgovorno ostavlja liječnike i učitelje – i ne samo njih, dakako – mjesecima u čekaonici pred svojim uredom, potratio je bar šest prošlih mjeseci na to kako će se njegovi europučani (EPP) održati za Unijinim kormilom te RH biti na usluzi toj politici u prvih pola 2020. godine predsjedanja Vijećem EU-a (po ključu, ne Plenkovićevom i HDZ-ovom zaslugom kako predizborno obmanjuju domaću javnost). Dakako, radi osobnog/stranačkog probitaka. Deal s nesuđenim „gradonačelnikom Hrvatske“ Milanom Bandićem – puka trampa: ja tebi 13 žetončića potpore vladinoj verziji najdebljeg državnog proračuna dosad (cca 140 milijardâ kuna), ti meni HNS-ovo zeleno svjetlo promjenama GUP-a radi „Zagreba na Savi“ – također je Plenkoviću bio važniji od razgovora s liječnicima i učiteljima. Neizravno, važniji od rješavanja krucijalnih problema zemlje.

Vlada ne vlâda u korist bolje Hrvatske

Službeni je Zagreb bio sav u plavoj ekstazi izbornog kongresa EPP-a, snažnijoj no da su „vatreni“ osvojili zlato na nogometnom SP-u u Moskvi, a  javna je kuća HRT pucala po šavovima ne bi li pokrila i svaku sitnicu „najvećeg političkog događaja u nacionalnoj povijesti“ (sic transit), pa je nekako ispod radara minula jeziva najava tv-formata „Opstanak“, što se ima emitirati od 2. prosinca. S osječkog kolodvora upravo odlazi autobus pun mlađih iseljenika „u Njemačku, Irsku, Švedsku…“, a stariji Slavonac sipa gnjev i razočaranje u novinarski mikrofon: „Sedamdesetih godina je moj otac ovako odlazio na bauštelu u Njemačku, a danas sam ja ispratio svog sina s istog kolodvora zaraditi kruha u tuđini. Ozbiljno pitam – zbog čega smo mi uopće stvarali hrvatsku državu?“ Prosvjednik iz Požeško-slavonske županije, kojih je 170 doputovalo na središnji sindikalni skup na zagrebačkom Trgu bana Jelačića pod indikativnim nazivom „Hrvatska mora bolje“ kazao je reporterki televizije N1 Hrvatska da se prosvjetari ne bore samo za svoje dostojanstvo i plaće, nego – „za bolju Hrvatsku“.

Foto N1

Ova vlada ne vlâda u korist bolje Hrvatske, ona „nema novca“ za znanje i zdravlje, ali ima za vojsku, ratne veterane, Katoličku crkvu, dužnosničke enormne plaće, predsjedničina beskorisna putovanja globusom, etc. Na jednom je transparentu znakovito pisalo i „Ne odustajemo, srušit ćemo ovu vladu“, a premijer Plenković neodgovorno dolijeva kerozin na vatru javnog nezadovoljstva svojim prakticiranjem „preuzete odgovornosti“ (sic transit) ljutitim objedama prosvjetnih štrajkaša i inih buntovnika kako su navodno ispolitizirani. Da iza štrajka stoje SDP i dio političke oporbe radi radikalizacije i kontaminacije političkog prostora RH uoči predsjedničkih izbora. Glupost, naravno. Neće biti da su svi ili makar kritična većina među cca milijun izravno tangiranih samo prosvjetnim štrajkom članovi ili simpatizeri SDP-a i naklonjene mu oporbe i da među štrajkašima nema i dobar dio hadezeovaca, simpatizera i HDZ-ovih birača. I least but not last, zašto bi bilo nelegitimno od SDP-a i ine premijeru nesklone političke oporbe rušiti Plenkovićevu/HDZ-ovu vlast svim legitimnim sredstvima? A štrajk je jedno od tih legitimnih/učinkovitih sredstava koje – iskustvo uči – znâ prerasti u pokret što bujično ruši sve pred sobom.

Po obrascu, je li, „Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit’ zvân“, kako je gromoglasno sugeriralo vladajućima više desetaka tisuća prosvjednika s dupkom (pre)punog zagrebačkog Trga bana Jelačića!? Revolucionarna pjesma/poruka hrvatskih partizana – nastala na predlošku „Slobodarke“ Josipa Smodlake i navodno nadahnuta tzv. Hvarskim ustankom Matija Ivanića (1510.-1514.) – znakovita je za stanje nezadovoljstva u Bijednoj Našoj što se zadnjih tjedana prepoznaje kao prerastanje prosvjetnog štrajka u pokret „za bolju budućnost Hrvatske i naše djece“. Identična duhu partizanskog poja „Padaj silo i nepravdo,/ narod ti je sudit zvan;/ bjež’te od nas noćne tmine,/ svanuo je i naš dan./ Pravo naše ugrabljeno/ amo natrag dajte nam,/ ne date li, ne molimo,/ uzet će ga narod sam“, lansiranog drugi put u orbitu popularnosti u bivšoj državi filmskim spektaklom „Bitka na Neretvi“ (1969.) Veljka Bulajića te hitom sarajevskog Bijelog dugmeta „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ (1986.), a treći put se silu i nepravdu dramatičnije no ikad u Bijednoj Našoj rušilo u ponedjeljak usred hrvatske metropole. Svega par stotina metara ispod Banskih dvora i tzv. Visokog doma, neprijepornih simbola državne vlasti.

„Ovo je zemlja hrabrih učitelja, hrabrih radnika, hrabrih studenata, hrabrih učenika, hrabrih ljudi“, grmio je u mikrofon riječki vjeroučitelj Marin Miletić, a masa je burno odobravala svaku riječ. „Ovo danas ovdje je naš krik za pravdu, za bolju Hrvatsku, za zemlju s manje beskućnika, koja će se više boriti za siromašne, za radnike koji će dobivati poštenu plaću. I onda nas neki pitaju zašto štrajkamo? Štrajkamo radi nepravde koju godinama trpimo, zato što nam se guši stvaralački duh, zato što nas se guši birokracijom.“ Borba protiv nepravde i nepravednog društva taj je magnet koji ujedinjuje građane s učiteljima, s liječnicima i medicinskim sestrama, etc. Premijer Plenković još ne razumije „da toliki ljudi štrajkaju protiv vlade koja im povećava plaće: već dosad 18 posto, a do kraja mandata više od 20 posto“. Jamačno postoje dvije suprotstavljene optike o stanju društvenog i gospodarskog zdravlja zemlje, njezina položaja i značenja u međunarodnoj zajednici, razvojnim perspektivama i učincima neprirodne HDZ-ove koalicije na vlasti.

Premijer rafalno govori u superlativima o svojim i vladinim postignućima u odnosu na prethodne premijere i vlade, a građani se zgražaju dnevnim već aferama/skandalima i boljitak zbog tzv. učinkovite državne politike ne osjećaju na svomu životnom standardu. Dapače, 250.000 ih je u blokadi, a navodno ih se 50.000 godišnje iseljava iz zemlje, jer u njoj ne mogu pristojno živjeti niti podnositi politikantske maloumnosti koje ne samo u predizborno doba zavađaju ljude, vraćaju ih u prošlost, izazivaju razne animozitete, etc. Prema medijskim anketama, više od 95 posto žitelja RH izrazito je nezadovoljno općim stanjem u zemlji, vlašću, političarima i politikom, svojim životnim standardom, neizvjesnom budućnošću svoje djece u disfunkcionalnoj državi, ideološkim razdorima na maloumnim temama iz partizansko-ustaške i „ratno-domoljubne“ prošlosti, jalovom upravom, korupcijom… „Ispričavam se, to nije pobjednička hrvatska vojska, to je pojedinačni slučaj“, loše je vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević opravdavao dva mjeseca skrivan sigurnosno-kriminalni skandal u vojnoj bazi u Zemuniku nedaleko od Zadra, gdje su trojica vojnih pilota-instruktora s trojicom civila uhvaćeni u švercu oružja. Nije Krstičeviću – legendarno brzom na prijetnjama ostavkom – palo na um zahvaliti se na dužnosti niti tzv. vrhovnoj zapovjednici Kolindi Grabar-Kitarović podsjetiti svog prijatelja na tu moralnu obvezu.

Ksenofobija i državno sljepilo

Pojeo vuk magarca, je li, pa se Krstičević sjetio „moralizirati“ ukrajinskim remontom rashodovanih MIG-ova 21 u doba SDP-ove vlade Zorana Milanovića u kojoj je ministar obrane bio njegov generalski prijatelj Ante Kotromanović. Grabar-Kitarović se pak – prije pjevačkog nastupa i recitacije na proslavi rođendana nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ i Uskokovog optuženika Milana Bandića, kojega je na zgražanje javnosti počastila tortom s predsjedničkim grbom (sic transit) – pokušala učiniti duhovitom, pa je kazala novinarima da su ti „MIG-ovi 21 padali s neba kao kruške“. Dakako da to nije istina. Baš kao što jest istina da to nije ni prva niti će biti posljednja glupost HDZ-ove „žene iz naroda“ o kojoj se na društvenim mrežama „ozbiljno“ polemizira je li nataknula na glavu periku vrijednu 2000 eura ili je i najnovije čudo na glavi frizersko djelo. Ili, kaže, „voli modu, sama si plaćam (dizajnersku, op. a.) odjeću, obuću“, ali rado, kaže, „skuham obrok svojoj obitelji“. I onda se potplaćena učiteljica pita je li uistinu – uz neumjereno luksuziranje predsjednice svoje države te kuhanje obroka pred tv- kamerama, vrijednog kao prosječna mirovina 800.000 žitelja Bijedne Naše – zaslužila poniženje najnižim koeficijentom za složenost poslova odgajanja i obrazovanja djece. I znâ ta učiteljica da njezina državna predsjednica školuje kćerku na Harvardu u SAD-u i da želi drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Nažalost, i dobit će ga.

Takva smo država. Za koju prosvjedničke mase s ulica i trgova tvrde da „Hrvatska može i mora bolje“. Istodobno Jutarnji list objavljuje razgovor s bivšim prosvjetno-znanstvenim ministrom Radovanom Fuchsom (HDZ), trenutno Plenkovićevom desnom rukom za školstvo, koji trbuhozbori kao da mu sâm premijer drži šalabahter, a među komentarima pod tekstom pušta jezivo ksenofoban post izvjesnog Prosvijetljenog (sic transit), kojeg se ne bi postidio ni Führerov operativac tzv. konačnog rješenja. „HDZSDOovac, židov Fuchs, neprijatelj je Hrvatskom narodu zbog svojih djela koja su na štetu kvalitete obrazovnog sustava“, trkelja nepismeni maloumnik neprosvijećenih gena i krvavih namjera. „Dok god će Židovi upravljati Hrvatskim obrazovanjem putem svoje protuhrvatske zločinačke organizacije HDZSDP, istina o njihovim djelima protiv Hrvata biti će sakrivena od očiju javnosti.“ I to je ta Hrvatska u kojoj pametan mladi svijet ne želi živjeti ni savjeti gnijezdo svomu potomstvu i koju samo likovi poput Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović vide kao raj na zemlji. Njima je dobro i oni još neko vrijeme – dok se pokret s Trga bana Jelačića ne pokrene prema brdu Griču – tuđmanovski glumatati: „Imamo Hrvatsku“. Učitelji, liječnici, medicinske sestre, znanstvenici, vatrogasci, policajci, carinici, pirotehničari, socijala, kulturnjaci, etc. od te Hrvatske imaju samo himnu, grb i zastavu.

Ljubav i domoljublje im nasilu utjeruju kojekakvi đakići, culeji, glasnovići, tomašićke, đapići, penave, košići, tomci, sačići… Buljuk tih što ni u snu ne bi došli na Trg bana Jelačića zagrliti vjeroučitelja Marina Miletića, jer iz srca i po savjesti zbori o (ne)pravdi prema zaslužnim ljudima bez kojih nema – ni Hrvata niti Hrvatske, domovine svih svojih žitelja. Domovine što maćehinski razvrstava svoju djecu na građane tzv. prvog i drugog reda, pače trećeg/petog… Jedan je portal nedavno istražio koliko država ima novca za buljuk stranačkih uhljeba i besposličara u klupama tzv. Visokog doma u odnosu na bagatelnih 400 milijuna kuna koje „nema“ za traženo 6,11-postotno povećanje prosvjetnog koeficijenta za složenost posla. A za taj je koeficijent nadležna isključivo vlada, tj. premijerova dobra ili loša volja. A on se inati, pa ne dâ i baš ne dâ. O složenosti pak posla saborskog zastupnika koji ne dolazi na posao i nikom ništa, koji se ne javlja za riječ i kad slučajno zaluta na Markov trg – u usporedbi s npr. učiteljem – uopće ne razmišlja.

„Dolje lumeni!“ – vikali su prosvjednici, a nisu mislili samo na preplaćene s obiju strana Markovog trga. Ovi u najvišem državno-zakonodavnom tijelu – među kojima je i osuđenih ratnih zločinaca, likova pod istragom, obiteljskih nasilnika i kojekakvih još zazornih „uvaženih zastupnika“ – koeficijentima su, materijalnim povlasticama i kešovinom svaki mjesec na računima neusporedivo superiorniji učiteljima. Bez njih se, kao, ne može, a bez učitelja valjda može. Smatra Plenkovićeva država i pušta nezadovoljstvo da se postupno pretapa u pokret koji ga može stajati vlasti. Saborski, rekosmo, zastupnik ima pravo – uz osnovnu plaću dva i pol puta veću od  učiteljske – na mjesečnih 1500 kuna paušla, 1000 kuna za odvojeni život (50 kilometara do Zagreba) što se isplaćuje i samcima (sic transit), trošak smještaja u Zagrebu (najam stana i režije), trošak prijevoza do/od Zagreba, hotelski smještaj i dnevnice za službena putovanja (blizu pet milijuna kuna za pola godine), etc. Prvi u Hrvatskom saboru Gordan Jandroković (HDZ) u lipnju je inkasirao plaću od 22.442 kune plus 1500 kuna paušala, a drugi je na top-listi šef ratnoveteranske udruge Hvidre Josip Đakić (HDZ), inače godinama najveći kapitalac, s 21.950 kuna osnovne plaće te s naknadom za odvojrni život (drugi put je razveden od supruge) i paušalom zgrnuo je u džep 24.450 kuna. Tu su i saborski potpredsjednik Milijan Brkić nadimkom Vaso (HDZ? i zamjenik stranačkog predsjednika (23.141 kuna), „vječni“ IDS-ov RH-Talijan Furio Radin (više od 23.000 kuna), SDP-ov saborski potpredsjednik Siniša Hajdaš-Dončić (21.745 kuna), etc.

Na plaće „uvaženih zastupnika“ je u lipnju otprhnulo 2,226 milijuna kuna poreznih obveznika, a problem je 400 milijuna za učiteljske koeficijente te i dalje triput manje plaće od saborskih. Nije pošteno? Nije. Premijeru jamačno jest pošteno držati učitelje, liječnike, medicinske sestre i ine uz proračunske jasle na takorekuć suhom kruhu i vodi, dok široke ruke dijeli javni novac Katoličkoj crkvi (navodno milijarda kuna iz svih izvora), ali i ratnoveteranskim, stradalničkim i inim udrugama (1384 na broju, sic transit, na nešto više od 700 ratnih postrojbâ) više od 50 milijuna kuna (najviše HDZ-ovoj Hvidri, gdje „svi smo desničari, znate kako je“), etc. Prema svojedobno opsežnom istraživanju Jutarnjeg lista o financiranju tzv. udruga proizašlih iz Domovinskog rata, došlo se do spoznaja zbog kojih je tzv. braniteljska kuna pod vrlo kritičkim okom javnosti. Kažu ljudi, vladajućima su neupitni teški milijuni za Crkvu i branitelje (već gotovo 510.000, gornja granica se i dalje diže), a upitno je 400 milijuna kuna za učitelje. Neupitno je oprostiti 270 milijuna kuna duga mostarskoj bolnici, a jest upitno zasluženo platiti ljude koji djeci prenose znanje.

Milijuni bez računa

Prema rečenom velikom istraživanju lani u rujnu, „došli smo do zaključka da je nemoguće saznati koliko aktivnih članova ukupno imaju sve udruge proizašle iz Domovinskog rata jer po zakonu su popis članova dužne dati samo nadležnim državnim tijelima, ali ne i javnosti. Također, nemoguće je utvrditi međusobnu isprepletenost članova raznih udruga, kao i moguće istovremeno članstvo u nekoliko različitih udruga jer takvi podaci nisu javno dostupni zbog Zakona o zaštiti osobnih podataka. Važan je zaključak našeg istraživanja kompleksa udruga proizašlih iz Domovinskog rata njihov složen hijerarhijski ustroj i komplicirana horizontalna povezanost s drugim braniteljskim udrugama na gradskoj, županijskoj ili državnoj razini kroz formalne ili neformalne koordinacije“. To pak državu uopće ne zanima, kao ni netransparentnost tokova novca. Je li, svoji smo, pa… Jedan od Hvidrinih čelnika otvoreno je kazao tomu mediju: „U Hvidri su sve desni ljudi, nisu lijevi. Znate kako to ide“. Riječ je o enormnim svotama javnog novca i, blago rečeno, specifičnom odnosu državne vlasti prema njegovu trošenju, jer se radi o ljudima i sustavu u kojemu su „svi svoji“. Učitelj, liječnik, medicinska sestra, etc. nisu vrijedni cipele čistiti jednom polupismenom tzv. hrvatskom branitelju? Ili „pastiru“ u kleričkoj haljini? Ili besposličaru u tzv. Visokom domu? Ili manekenki s umjetnim trepavicama i perikom od 2000 eura, ovisnoj o globtroterstvu?

Je li premijer i šef političke ZNA SE opcije Andrej Plenković – široke ruke prema jednim skupinama u društvu, a srca kamenoga prema drugima – propustio pravi trenutak za spriječiti prelijevanje rastućeg nezadovoljstva u buntovan pokret? Je li džaba farbao? Pa i neodgovorno debeloj guski mazao vrat, ako mu iz tzv. braniteljskog naroda otvoreno poručuju uoči predsjedničkih, unutarstranačkih u HDZ-u i parlamentarnih izbora: „Ne razgovara s nama, bahat je… Zbog istih stvari smo napadali SDP, a ovo je (stanje u zemlji, op. a.) još i gore… Vukovar bi mogao biti Plenkovićev šator!“ Ista zloslutna prijetnja koja se između redaka, ali razgovjetno, vrlo jasno, mogla čuti iz više desetaka tisuća učiteljskih grla, iz Zagreba, sa središnjeg Trga bana Jelačića? „Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvân“!? Bolja Hrvatska i bolja budućnost naše djece, postalo je sasvim jasno, nisu HDZ, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović. Sindikalni čelnik je to znakovito formulirao premijeru s prosvjedne govornice: „Ne baviti se teorijama zavjere i navodnim politikama što stoje iza štrajka učitelja i nezadovoljstva građana; iza nas stoji – Hrvatska! Hrvatska, koja znâ, može i hoće bolje!“

Marijan Vogrinec
Autor 26.11.2019. u 11:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija