Pala hrvatska vlada? Pa što i da jest!

Marijan Vogrinec
Autor 2.5.2017. u 09:03

Izdvajamo

  • Kvazidemokracija nije demokracija, a i ta „ZRELA zapadna demokracija“ niti je ikad bila demokracija u njezinom temeljnom smislu - a taj je vladavina naroda, prema grčkom izvorniku - niti je ikad sazrela. Najveća zla u povijesti čovječanstva došla su sa Zapada, uvijek u ime Boga i naroda, a smokvin list demokracije i danas je jalovo pokriće za laž i nepravdu globalnoh razmjera. I u RH.

Povezani članci

Pala hrvatska vlada? Pa što i da jest!

Marijan Vogrinec

Hladnokrvno, u ovom slučaju uistinu i vjerodostojno: premijer je Andrej Plenković raskrstio s koalicijskim partnerom u vlasti, Mostom nezavisnih lista. Smijenio je sva četiri Mostova ministra – policijskog Vlahu Orepića, okolišno-energetskog Slavena Dobrovića, pravosudnog Antu Šprlju i upravnog, ujedno i potpredsjednika vlade Ivana  Kovačića – te svih deset državnih tajnika iz partnerske kvote. Na redu je za smijeniti s mjesta predsjednika Hrvatskog sabora i sam Mostov šef Božo Petrov. Nitko politički trezven nije ozbiljno vjerovao u dugovječnost promiskuitetnog braka HDZ-a i Mosta ni pod diplomatski sabranim europejskim flegmatikom Andrejem Plenkovićem, ali da će ironično nazvana Titanik-vlada već za pola godine mandata udariti u kobnu santu – ako ne prenapuhanog „slučaja Marić“, onda bilo čega drugog što mostovcima ne ide pod kapu – to ne bi predvidjela ni pokojna Vangelia Pandeva Dimitrova Guštrova „Baba Vanga“ u najsmjelijem proročanstvu.

A dogodilo se. Premijeru je na vladinoj sjednici 27. travnja puknuo film te je Mostovim igračima energično otfućkao crveni karton i pokazao put u koalicijsku svlačionicu. Jer, kad netko godinu i pol ne poštuje pravila igre, namjerno igra đonom i dezorijentirano zabija autogolove, nema što tražiti u momčadi koja je prisegnula na odgovornost za pobjednički rezultat. „Napokon!“ – uzdah je olakšanja među isfrustriranim HDZ-ovim članstvom, raznim akterima političke arene te u znatnom dijelu čak i neispolitizirane javnosti. Mostovi političko-moralistički performansi s figom u džepu, arbitrarno-liderski nagoni i veći uhljebnički apetiti prema državnim apanažama i moći od zasluženih na izborima kompromitirali su političku platformu (!?) iz Metkovića i u očima građana i na stranačkoj sceni.

Most nezavisnih lista se pojavio „niotkud“ prije nešto više od godine i pol kao skupina „nezavisnih“ lokalaca, manje-više nepoznatih i politički neiskusnih ljudi raznih profila – od psihijatra Bože Petrova, profesora povijesti i sociologije Nikole Grmoje i tekstilnog radnika Mire Bulja do pravnika Miroslava Šimića i izvanrednog sveučilišnog profesora Roberta Podolnjaka, do 1992. prezimenom Jovanović… „Zakleti protivnici“ bipolarne političke scene, mostovci su uoči prvog izlaska na izbore za osmi saborski saziv čak ovjerili kod javnog bilježnika obećanje da neće koalirati ni s HDZ-om niti sa SDP-om, koje su javno anatemizirali kao krivce za ekonomsku, društvenu i moralnu destrukciju RH u prethodnih četvrt stoljeća, što su zajedno s obećanjem o velikim reformama u državi pogazili već pet minuta po proglašenju izbornih rezultata.

S iznenađujućih 19 osvojenih zastupničkih mandata te u situaciji relativnog izbornog kraha HDZ-a Tomislava Karamarka i SDP-a Zorana Milanovića, Most Bože Petrova se zatekao u prigodi presuditi koja će od dviju velikih stranaka „preuzeti odgovornost“ za upravljanje državom. Mjesec dana je svu javnost vukao za nos, hineći ozbiljnost i poštenu nakanu u pregovorima sa SDP-ovom političkom skupinom Hrvatska raste da bi, nakon prekomjernog ideološko-svjetonazorskog granatiranja iz Katoličke crkve, osobito sisačkog biskupa Vlade Košića, bez suvislog objašnjenje koalirao s HDZ-om i pravaškim „domoljubima“ Ivana Tepeša. Umjesto odgovornosti – neodgovornost.

Promiskuitetni bračni partneri

Nastavak jednogodišnje tragikomedije se zna: Most je lažnim moralnim smicalicama, ucjenama i inatima sasvim izludio koalicijske partnere, nasapunao dasku za vladin pad i prvo u RH samoraspuštanje Hrvatskog sabora te Tomislava Karamarka, kojeg je doveo na vlast, prognao u politički naftalin. Ta se arogantna, politički jako riskantna igra – pod smokvinim listom „preuzeli smo odgovornost za državu“ nastavila i u drugoj koaliciji s HDZ-om i Karamarkovim nasljednikom Plenkovićem. Hoće li rastava braka dvaju promiskuitetnih, a karakterno izrazito zadrtih partnera doći političke glave i Plenkoviću, pokazat će se uskoro. Više je čimbenika u igri o kojima se zasad može samo nagađati na osnovi kombinacije općih indicija i obveznog zakonskog itinerera.

Nema ustavno-pravne frke oko toga što je premijer Plenković smijenio mostovce na vodećim pozicijama u vlasti, uključujući i skorašnju sasvim sigurnu smjenu Bože Petrova s mjesta saborskog šefa. Za to ima potrebnu potporu HDZ-ovih vodećih tijela i saborske većine kad je riječ o Petrovljevoj sudbini na čelu „Visokog doma“. No, frka je u tome hoće li imati zastupničku većinu – najmanje 76 ruku, a poželjno je više od 80 – za najavljeno i saborsko i preslagivanje u vladi kako bi u stabilnim okolnostima bio kadar upravljati zemljom. Ako skupi uvjerljivu saborsku većinu koja će podržati njegov izbor novog predsjednika Sabora i novih ministara umjesto smijenjenih iz Mostove kvote, otpadaju tri „rezervne“ opcije za rješenje aktualne krize vlasti: novi, izvanredni parlamentarni izbori, formiranje manjinske vlade s dogovornom potporom glavnih oporbenih stranaka radi stabilnosti RH ili vlade nacionalng jedinstva u kojoj bi na odgovarajući način participirale sve parlamentarne stranke.

S obzirom na premijerovu odlučnost kojom se zahvalio Mostu na daljnjoj koalicijskoj suradnji, jer vlada ne može vladati ako u njoj postoji remetilački, oporbeni faktor koji neprincipijelno propituje svaku odluku, Plenković je jamačno promislio, osmislio i temeljito unaprijed pripremi svoje odluke. S nekoliko inačica konačnog ishoda, pa i poteza unaprijed budu li neki ishodi nepovoljni. Ta računica ne bi držala vodu bez već postignutih jamstava iz međustranačke podjele uloga o novoj, presloženoj saborskoj većini – bez Mosta. Ako premijer nema kuvertirana jamstva o novoj većini, a ipak je mostovcima podijelio „pakrački dekret“, onda je zaigrao ruski rulet iz kojeg možda neće izvući živu političku glavu, a predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović će jedino preostati raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora.

Jer, nerealno je nadati se – što je u ovoj zemlji ne samo teoretski moguće, dok je u normalnom svijetu čista sprdnja – da Most i SDP skupe s dijelom oporbe saborsku većinu, kakvu-takvu ali većinu, te bi im predsjednica RH bila dužna prepustiti vlast. Nakon dva propala eksperimenta s HDZ-om, Mostovi visokopozicionirani uhljebi ne mogu više do unosnih državnih apanaža, moći i povlastica bez velike stranke. Sada je to samo SDP, koji nakon Milanovićeva odlaska također u politički naftalin djeluje kao raštimani, samouki seoski orkestar i pod Davorom Bernardićem nema ozbiljnijih izgleda ni na svibanjskim loklnim izborima, kamoli parlamentarnim. Analitičari boljeg sluha već su registrirali visoku frekvenciju signala s Iblerovog trga o kontaktima dviju gubitničkih opcija o nekim sinkronizacijama, interesno komplementarnim potezima. Za početak: izglasavanje u srijedu nepovjerenja ministru Zdravku Mariću.

Pred premijerom Plenkoviće još je nekoliko krupnih izazova zbog kojih, ne bude li mudar i oprezan, može izgubiti vlast u državi i stranci, a kolateralno i političku glavu. Jedan su lokalni izbori 21. svibnja na kojima ne smije polučiti lošiji rezultat od stanja osvojenog prije četiri godine, a mostovci osvetnički prijete HDZ-u da će mu oduzeti tri županije i nekoliko većih gradova, među kojima Split i Dubrovnik. Vjerojatno to nije realno, ali… Velik je izazov i razgoropađeno u posljednje vrijeme rigidno, desno krilo u HDZ-u, koje otpočetka sapuna dasku Andreju Plenkoviću, nezadovoljno njegovim kadroviranjem u podjeli izbornog plijena i amputacijom šovinističke karamarkovštine iz mainstreama HDZ-ovog programa.

Kobajagi neovisna, nestranačka Bruna Esih, koja je na HDZ-ovoj listi osvojila mjesto saborske zastupnice u devetom sazivu i članica je HDZ-ovog kluba, suprotstavila se Plenkovićevoj volji da se ne kandidira za gradonačelnicu Zagreba kako ne bi uzela glasove birača službenom HDZ-ovom kandidatu Dragi Prgometu. Je li ona zapravo projekt kontroverznog ultradesničara Zlatka Hasanbegovića i te populističke opcije u i izvan HDZ-a, drugi je par rukava, no sam se Hasanbegović – teško uvrijeđen što ga novi stranački šef nije ostavio na mjestu Karamarkovog ministra kulture – više puta već otvoreno suprotstavio Plenkoviću. Sada, u kriznim okolnostima s preslagivanjem vladajućih redova i premijerove grčevite borbe za održanjem na državnom kormilu, Hasanbegović uvjetuje/povezuje svoju potporu (ne)uspjehom u sastavljanju nove desne saborske većine. Konačan obračun novog HDZ-ovog vodstva s Mostom sjeo je ljutoj unutarstranačkoj desnici kao kec na jedanaest.

Andrej Plenković je početno dvaput kobno pogriješio, što ga uskoro može jako skupo stajati. Nije zajedno s Karamarkom neutralizirao HDZ-ove desne ekstreme tako što ih ne bi stavio na izborne liste niti na utjecajne stranačke i dužnosti u državnom aparatu te se upustio u vrlo opasnu avanturu koaliranja s temeljito kompromitiranim Mostom, iako je znao da su tim ljudima na pameti samo unosne državne apanaže, vlast i moć u celofanu „preuzimanja odgovornosti“ za nacionalne interese i boljitak države. On je, a uopće nije morao jer je imao jeftinija i vjerodostojnija koalicijska rješenja, preskupo, platio 13  Mostovih saborskih mandata. Mostov koalicijski miraz ne vrijedi njegovog udjela u vlasti koji uzima mjesta predsjednika Sabora (Božo Petrov), potpredsjednika vlade (Ivan Kovačić), četiri ministarska u važnim resorima (Vlaho Orepić, Ante Šprlje, Slaven Dobrović i Ivan Kovačić), deset državnotajničkih i svu silu inih uhljebničkih po cijeloj državnoj piramidi, od Zagreba do mjesnog odbora negdje bogu iza nogu.

O samoproklamiranoj moralnosti i političkom poštenju mostovaca, a zapravo jednako nedostojnoj grabeži vodećih političara metkovićke platforme za unosnim pozicijama u vlasti te nepotističkim/klijentelističkim uhljebljivanjem po uvriježenom HDZ-SDP-ovom obrascu, ponajbolje svjedoči javna blamaža s uhljebljivanjem kuma Bože Petrova na menadžerskom mjestu desne ruke HDZ-ovog direktora Hrvatskih voda. Budući da taj kum nije imao odgovarajuće uvjete i školsku spremu – ništa zato – učas se mijenjalo statut državnog poduzeća. Pukla javna bruka, „uvrijeđeni“ kum se povlači zbog „medijskog linča“, a Nikola Grmoja sipa „alibije“ u koja ne vjeruju ni vrtićka djeca.

Lani, u otimačini HDZ-a i SDP-a za saborskom većinom, odnosno najmanje 76 od 151 saborskog mandata i pravom za sastavljanje 13. vlade RH, Zoran Milanović je u ime lijeve koalicije nudio Mostu čak sedam ministarstava po izboru i mjesto premijera Boži Petrovu. Katolička crkva, koja ima presudan utjecaj na mostovce, pobunila se protiv same pomisli o Mostovoj koaliciji s „komunjarama, udbašima i Jugoslavenima“, iako ju Petrov nikad i nije kanio realizirati. Obmanjivao je i javnost i Milanovića, da bi u zadnji čas, na prepad i bez razložnog objašnjanja pristao koalirati s Karamarkovim HDZ-om i pravaškim „domoljubima“ za znatno nižu uhljebničku cijenu. Nečasno?

Mostu otad pada javni rejting, njegovi se prvaci i sam Božo Petrov doživljavaju među građanima kao nevjerodostojni političari, neoprezno zmijskog jezika i populistički šuplje argumentacije, što im je sada došlo na naplatu. Državne će apanaže, uključivo politička moć i dužnosničke povlastice – drastično okopnjeti. Plenković više ne želi s „bogobojaznmim vragom“ tikve saditi, pa će Božo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj i društvo morati trkom u – oporbu. Mediji su to učas neprofesionalno izvrnuli u državni problem No. 1, a „pakrački dekret“ mostovcima to nije. Pala vlada? Teška kriza trese državnu stabilnost i sigurnost? Hrvatska na političkim aparatima za preživljavanje?

Nije smak svijeta…

Ma neće biti. Vlada nije pala samim time što je njezin predsjednik otkazao suradnju svom potpredsjedniku i četvorici ministara. Vlada nije ni grogirana tim potezom, ali jest gadno posrnula. Pa što da je i pala vlada? U nekim susjednim zemljama, recimo u Italiji, vlada gotovo mjesečno pada, pa nikom ništa. Nije smak svijeta, a zemlja nije propala. Ni Hrvatska 2016. nije propala za disfunkcionalne, komedijaške vlade onog kanadskog „domoljuba“ Tihomira Oreškovića, koji nije znao ni  korektan hrvatski niti privesti pameti potpredsjednike Karamarka i Petrova da si ne povade oči čim se nađu nasamo. Dapače, u jedva 146 radnih (uglavnom telefonskih, sic!) dana te vlade, RH je uknjižio gospodarske i fiskalne pluseve. Paradoksalno, što je manje vlade i manje zastupničkih prosipanja „pameti“ u praznoj sabornici, država lakše diše.

U okolnostima kad su birači na parlamentarnim izborima 2015. godine grubo gurnuli u šturc HDZ Tomislava Karamarka zbog neviđenih nacionalističkih i kvazidomoljubnih divljanja po Vukovaru (stožeraško čekićanje ćirilice) i Zagrebu (šatoraških 555 dana sramote na Savskoj 66) te vladajuću SDP-ovu koaliciju Zorana Milanovića zbog lijenosti i izigranih obećanja, Most Bože Petrova opčinio je dio javnosti kao „moralni arbitar“ u bipolarnoj podjeli stranačke scene. Bljesnuo je s 19 saborskih mandata i gotovo se istodobno pretvorio u sve slabije svijetleću zvijezdu padalicu, koja će na sljedećim parlamentarnim izborima jamačno sasvim nestati s političkog svoda kao iole relevantan čimbenik. Test će u tom smislu biti već svibanjski lokalni izbori.

No, bili parlamentarni izbori u RH redovni, za tri i pol godine, ili prijevremeni, građani u oba slučaja neće profitirati u tom smislu da će bolje živjeti, lakše i sigurnije, jer će jedni uhljebi nastaviti pijavčiti na njihovoj muci, depresiji i beznadnosti, odnosno te će uhljebe na istim pijavičnim mjestima zamijeniti drugi uhljebi. I nastaviti sisati, životno ovisni o volji zapadnih vlasnika hrvatske državne licencije, a ne savjesno zauzeti za dobrobit svojih sugrađana koji su im povjerili odgovornost za upravljanje zemljom.

Ako premijeru Plenkoviću uspije sastaviti novu saborsku većinu bez Mosta i presložiti vladu, što nije nemoguće i što je vjerojatno već „gotova stvar“, taj će konstrukt nužno biti na vrlo krhkim temeljima od poroznog i nerijetko nekompatibilnog materijala niza političkih stranaka niskog zastupničkog potencijala. Od manjinskih (tri srpska, Milorad Pupovac, te pet ostalih zastupnika) do kojekakvih s jednim ili dvoje (reformist Radimir Čačić, Branimir Glavaš, dvojica Milana Bandića, itd.), koji će jedva dočekati mrvicu deblju državnu apanažu, malo više političke moći i češći pristup medijima. Premijer bi mirnije spavao da dobije u tabor presložene i stabilne saborske većine te vlade HNS (devet zastupnika, Ivan Vrdoljak), HSS (pet zastupnika, Krešimir Beljak), IDS (tri zastupnika, Boris Miletić) te neke istaknutije nezadovoljnike iz disfunkcionalnog SDP-a i Mostovog otpadnika Ivana Lovrinovića, stacioniranog u Živom zidu.

Budući da manjinska vlada s dogovorenom potporom oporbenog manistreama i vlada nacionalnog jedinstva nisu realne opcije, u slučaju propasti Plenkovićeve ideje o preslagivanju ostaju kao rješenje samo izvanredni, prijevremeni parlamentrni izbori. Time se jamačno kotač demokratske sreće ipak neće okrenuti u povoljnijem smjeru, unatoč rejtinškoj činjenici da HDZ s trenutnih više od 30 posto potpore birača vodi za desetak posto ispred SDP-a. U konačnici, ni jedna od dviju velikih stranaka opet ne bi dobila povjerenje za samostalno formiranje vlasti i stanje bi bilo otprilike plus-minus isto kao na dvama prethodnim izborima. Oko 360 milijuna kuna poreznih obveznika otišlo bi u vjetar, a trgovačke kuhinje u političkoj areni ponovno bi presudile opciji za koju nije glasala većina birača. I opet sve Jovo nanovo.

Koliko se zasad dade zaključiti iz izjava čelnika većih oporbenih stranaka, osobito  tzv. lijeve opcije, oni nemaju namjeru sudjelovati u „Plenkovićevom eksperimentu“, jer bi time izigrali povjerenje i interese svog dijela javnosti, članova i simpatizera. No, kao što u politici biva – nikad ne reci nikad. Vlast i dalje ostaje slast, a ljudi su ljudi, kvarni i svakakvi. Smjena predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova proći će glatko, smjena HDZ-ovog/nestranačkog ministra financija Zdravka Marića ovisit će o novoj saborskoj većini, kao i izglasavanje povjerenja novim ministrima i vladinom potpredsjedniku što će ih predložiti premijer Plenković. U međuvremenu će, kao što već jest u punom jeku, HDZ-ovi i Mostovi jurišnici jedni drugima medijski vaditi crijeva i razbacivati najprljavije rublje, pa će pametniji dio biračkog tijela biti u prigodi učvrstiti se u uvjerenju za koga ne glasati na izborima i treba li uopće izaći na birališta.

Izvjesni Josip Vratarić u komentaru članka u Jutarnjem listu piše: „Ovo je početak kraja hrvatske demokracije, koje nismo ni vrijedni s obzirom kome povjeravamo svoje glasove već 27 godina. Usporedbom sa ZRELOM zapadnom demokracijom, na nivou smo s najkorumpiranijim zemljama svijeta, a za razliku i od njih i takvih, stranke su nam bućkuriš sastavljen od svih postojećih režima, počev od soc-komunizma, fašizma, radikalizma, nacizma, začinjene mafi-šizmom“. Pogodak usridu, osim sitne zablude – hrvatske demokracije nikad u prošlih 27 godina nije bilo, pa ne može biti ni kraja nečemu što nije ni zaživjelo. Kvazidemokracija nije demokracija, a i ta „ZRELA zapadna demokracija“ niti je ikad bila demokracija u njezinom temeljnom smislu – a taj je vladavina naroda, prema grčkom izvorniku – niti je ikad sazrela. Najveća zla u povijesti čovječanstva došla su sa Zapada, uvijek u ime Boga i naroda, a smokvin list demokracije i danas je jalovo pokriće za laž i nepravdu globalnoh razmjera. I u RH.

b31c901c3c061b32dec5c779f4c80b30

Foto: poslovni.hr

Dramatična rastava promiskuitetnog HDZ-ovog braka s Mostom nezavisnih lista zbiva se u totalno nezgodnim okolnostima po premijera Andreja Plenkovića, HDZ i RH. Afera Agrokor trese same temelje gospodarskog i financijskog sustava zemlje i ne zna se kako če se okončati. Uoči turističke sezone, neviđene gužve na hrvatsko-slovenskim graničnim prijelazima i benevolentnost čelništva EU-a izravna su prijetnja masovnijem dolasku stranih gostiju na odmor u RH, a Arbitražni je sud, koji Hrvatska više ne priznaje, upravo donio odluku u pokrenutom graničnom sporu o granicama sa Slovenijom, osobito u Savudrijskoj vali, gdje Slovenija traži dio hrvatskog mora, tzv. dimnjak za izlaz iz Pirana u međunarodne vode Jadrana. Navodno je odluka u korist Slovenije, što RH neće prihvatiti i tko zna što sve slijedi. Arbitraža u sporu s MOL-om radi renacionalizacvije Ine također je izgubljena, a hrvatski porezni obveznici dužni su platiti milijunske devizne svote troškova postupka. I to odmah.

... ali građanima jednako teško i depresivno

Američki „partner“, odnosno nova američka administracija i NATO gotovo ultimativno zahtijevaju od vlasti RH drastično povećanje vojnog proračuna, kupnju eskadrile lovaca-bombardera, slanje teškog naoružanja i 120 vojnika na rusku granicu u Litvi radi „obrane od ruske agresije na zemlje EU-a“… Frka dalekosežno kobnog značenja u kojoj Plenkovićeve nevolje s Mostom i vlastitom desničarskom oporbom u HDZ-u dolaze kao nasrtljiv obad kojeg se nije moguće riješiti dok ga se učinkovito ne mlatne učinkovitom alatkom. Drukčije ne ide.

Premijer Andrej Plenković tvrdi da tu alatku čvrsto drži u ruci, pa općinstvo može biti bez nepotrebnih briga. Je li baš tako? Može li mu se vjerovati na riječ ili samo kupuje vrijeme? Dio odgovora će se dati naslutiti već u srijedu kada će Božo Petrov staviti na dnevni red saborske sjednice oporbeni prijedlog za razrješenje dužnosti ministra Zdravka Marića radi sukoba interesa u vezi s Agrokorom, povlaštenim kreditom HPB-a i još nekih navodnih grijeha. Sljedećeg dana, u četvrtak – ako mostovci nešto ne izvrdaju manipulirajući pravnim tumačenjima zakona i poslovnika, što će sigurno pokušati radi discipliniranja bivšeg koalicijsklog partnera – zastupnici bi trebali odlučiti o smjeni predsjednika „Visokog doma“ Bože Petrova, itd. Bit će idućih dana svega na političkoj i javnoj sceni RH, pa dežurnim medijskim voajerima neće biti dosadno.

Tzv. malim ljudima ili običnim građanima sasvim je svejedno je li na vlasti Marko ili Janko, lijevi ili desni, odnosno neka miješana družba kad im je u svakom slučaju – jednako teško, sve teže i beznadnije. Čemu se onda nepotrebno živcirati!? „Mislio sam da će Plenković biti drukčiji od prethodnika, ali vidimo da od toga nema ništa“, komentira na FB-u tzv. mali čovjek Tomo Rubil. „Jadna država, jadni mi.“ Marko je Horvat određeniji u konstatiranju notorne istine: „Nacionalistički kler… poduzetnici koji su izrasli iz Domovinskog rata… Crkva koja određuje pravila… Nastavite niz… Tuga… Buga, jad i čemer…“ Mladen Fistrić: „HRVATINEEE!!!“

Marijan Vogrinec
Autor 2.5.2017. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija