Papa traži nemoguće, da biskupi progone sami sebe

Marijan Vogrinec
Autor 25.2.2019. u 13:27

Izdvajamo

  • Treba li proći još dvije tisuće godina - do kada tzv. Kristova crkva, i mnoge druge, jamačno više neće postojati - da Božji službenici prestanu tretirati svoje pedofile kao beznačajan promil opće društvene pedofilske napasti, homoseksualizam kao bolest, ženu kao stroj za rađanje djece i za po kući, etc.?

Povezani članci

Papa traži nemoguće, da biskupi progone sami sebe

Foto Reuters

Raširen među svećenstvom zločin pedofilije neusporedivo je strašniji od, pučki rečeno, kurvanja i promiskuiteta lažnjaka u „pastirskoj“ kasti samozvanih posrednika između „stada“ i Boga, homoseksualizma (već u samim sjemeništima) i bezbožnog gaženja zavjeta celibata. Katoličkom je kleru i pripadnicama ženskih redovničkih zajednica te crkve strogo zabranjena svaka vrst seksa. I međusobno i sa svjetovnim partnerima/icama. Zadovoljavanje seksualne pohote na maloj djeci i tek propupalim adolescentima, koji se ne mogu i ne znaju braniti od uspaljenih bolesnika u haljinama „Božjih slugu“, zločin je vrijedan kastracije, izopćenja iz Crkve i najšire javne osude, a ne šutnje, zataškavanja ili tek premještaja u drugu župu. Jest drastično od zaređenog „pastira“ silom javne osvete, iz čisto pedagoških/preventivnih razloga koji se vrlo lako daju uobličiti u zakonsku normu, načiniti doživotnog eunuha, ali sâm čin pedofilskog silovanja i njegove posljedice po žrtvinu psihu još su drastičniji i također – doživotni 

Marijan Vogrinec 

Nije problem u tomu što je HRT u svom televizijskom formatu „Temi dana“ u nedjelju 24. veljače nakon Središnjeg dnevnika (HTV 1) uzeo tematizirati vatikansku sinodu o raširenoj pedofiliji u Rimokatoličkoj crkvi, ali jest poveliki problem što javna medijska kuća Bijedne Naše to odradila krajnje uvlakački, neobjektivno i ulizivački kleru s kojim  – HRT i HBK (Hrvatska biskupska konferencija) – ima za javni interes štetan ugovor o suradnji, odnosno zastupljenosti rimokatoličkih religijskih sadržaja i vrijednosti u svom programu. Koji ugovor u cijelosti ispunjava ne samo u pretjeranom broju tv i radijskih specijaliziranih/posebnih formata što ih izravno uređuje Crkva, a plaćaju svi građani, nego i forsiranjem (prazno)vjerskog u svim ostalim emisijama. Je li onda neobično da dežurna urednica/voditeljica „Teme dana“ Kristina Bojić odradi zločine seksualnog zlostavljanja djece, mladeži i ranjivih socijalnih skupina u Crkvi – neprofesionalno. I čak bljutavo pokroviteljski, zataškavajući bit stvari: Papina protupedofilska inicijativa i naoko „strašno važno zauzeće za žrtvu“ nije urodilo preventivno učinkovitim mjerama niti je Crkva uvjerljivo i transparentno osudila najgore u svojim „pastirskim“ redovima te odredila što će im učiniti – mimo svjetovnog sankcioniranja po najstrožim kaznenim paragrafima. Sinoda je u tom smislu ostala nedorečena, apstraktna i promašena.

Da su novinarka Bojić i njezini urednici bili na visini profesionalne zadaće, čega se pak javni medijski servis mora držati kao pijan plota, među inim i zbog preuzetih obveza Hrvatskom saboru, u „Temi dana“ se nisu smjeli kao sugovornici naći samo neposredno zainteresirani s jedne, i to crkvene strane, predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić te urednica s Hrvatske katoličke mreže, izvjesna Diana Tikvić. Nadbiskup Puljić znân je kao svojevrsni jatak bibinjskog pedofila don Nediljka Ivanova, jednog od valjda najgorih i jedino osuđenog dosad hrvatskog seksualnog zlostavljača djece u „pastirskoj“ haljini, a novinarka rimokatoličkog medija nije adresa s koje se može očekivati vjerodostojno problematiziranje zločina u vjerskoj sljedbi, koja joj plaća raditi što i kako radi, bezuvjetno u crkvenom interesu. „Tema dana“ bi, dakako, imala i profesionalnog i svakog drugog smisla da je je Kristina Bojić pozvala i drugu stranu (temeljno pravilo objektivnog novinarstva, je li), neku od žrtava ili neki svjetovni/sekularni autoritet za tu vrstu zlostavljanja, specijaliziranog novinara za vjerske teme u neovisnom mediju, pravobraniteljicu za djecu, psihologa, etc. Ovako…

Da se čovjek uhvati za trbuh od smijeha kad čuje dozlaboga ozbiljnu Kristinu Bojić kad tvrdi da je vatikanski skup o pedofiliji bio – povijesni skup. Po čemu povijesni? Niti je prvi u novije doba niti će biti posljednji budući da ionako ovaj „povijesni“ neće ništa riješiti. Pedofilijom se, naoko, jako zauzeto i savjesno, bavio i papa Benedikt XVI., nešto je u tom smislu petljao i Ivan Pavao II, a papa Franjo samo je nešto vidljivije i razgovjetnije nastavio tim putem, pritisnut demokratskom javnošću u svijetu. Osobito u tradicionalno „katoličkim“ zemljama, gdje je svećenička pedofilija prešla granice podnošljivosti i jednostavno se više ne dâ gurati pod tepih. Pod tepihom jednostavno više nema mjesta. I bolje je da nema, jer da ima, vrag će znati što bi se još našlo pod njim. Od vatikanskih perzijanera do prostoseljačkih tkanica u nekoj seoskoj pripizdini.

Promašena HTV-ova „Tema dana“

Akteri HTV-ove „Teme dana“ mrtvi-hladni dižu u nebesa Papinu veliku zaslugu za to, što je pozvao crkvene prelate širom svijeta da više ne skrivaju slučajeve pedofilije u svojim redovima. Mo’š mislit’ kako će to grizodušno djelovati na zlostavljače da će im nježnici i breskvice uvenuti do neprepoznatljivosti, a bolesna psiha naglo ozdraviti. Sic transit. I onda svi troje u „Temi dana“ akcentiraju to da je „pedofilija problem raširen po svim kontinentima“, pa onda ne treba anatemizirati Rimokatoličku crkvu za koju i sâm papa Franjo tvrdi da ju ne treba kritizirati, jer „tko ju kritizira, ne voli Crkvu“ što mu dođe kao floskula – što bi kazao Izet u „Ludom, zbunjenom, normalnom“ – par excellence. Baš i jest ključno to da se pedofilija tako otrovno zakorovila u vjerskoj sljedbi, koja nema smisla bez prodavanja moralne i svake druge nadnaravne magle i stoga jest potrebno izvući upravo Rimokatoličku crkvu pod svjetla reflektora. Heeej, „pastiri“ i „pastirice“, što to radite!? Homiljijate jedno, mislite drugo i činite treće. Zlo.

„Dobro je što su se konkretno poručile neke stvari na ovako visokom nivou – nulta tolerancija ne samo za same zločine već i za njihovo prikrivanje i zataškavanje“, pametovala je Diana Tikvić, apstraktno i pokroviteljski; odgovornost nije imenovana ni adresirana ni jedna institucija koja je zakazala, pa… „U Hrvatskoj su se stvari počele kretati na bolje, vidimo to i na dva posljednja slučaja u Splitu i Hvaru, gdje su crkvene institucije reagirale brže od pravnih. Crkva ne može kazneno goniti počinitelje zločina ali ima svoje stegovne mjere.“ U cjelini i u pojedinostima, promašena „Tema dana“.

Foto: Stefano Montesi/Corbis via Getty Images

Koji k…c prisežu celibatu i stavljaju zaručnički prsten na zaređeno djevičanstvo (!?) kad im priroda u dnu duše, srca, uzburkane krvi, sive tvari ili gdje već, svejedno, u griješnom tijelu ne da mira nježniku ili breskvici čim iz tamjanske omame ili samostanskih míra spaze kakvo čeljade!? Bilo muško, bilo žensko; bilo dijete što se tek otelo mirisu majčina mlijeka, bilo mlado tek propupalo na granici puberteta ili pak netko zrelije dobi, bez obzira na bračni status i rodni afinitet. Ako je moderni hōmo, baš kao i ženski i muški mu predci na evolucijskom stablu, genetski programiran, po prirodi napaljen i na seksualne užitke što nemaju veze s nagonom za tzv. prostom reprodukcijom radi održanja vrste – ne bi bilo normalno da nije – koji se k…c u inat zdravoj pameti prtljaš zavjetovati na celibat!? Doživotno suzdržavanje od genetikom uvjetovanog zdravog seksualnog klinča. Baš kako su mileniji determinirali prirodnim, ali i ljudskim zakonima i običajima. I ne samo vrsti hōmo. Biti katolički svećenik ili časna sestra u dragovoljnoj udruzi vjerujućih građana – što svaka vjerska sljedba po naravi stvari jest, udruga i dragovoljna, ne „stado“ Božjih izabranika za „život vječni“ – znači bezuvjetnu obvezu poštivanja članskih pravila ponašanja, dogmâ, kanona, etc.

No, raširen među svećenstvom zločin pedofilije neusporedivo je strašniji od, pučki rečeno, kurvanja i promiskuiteta lažnjaka u „pastirskoj“ kasti samozvanih posrednika između „stada“ i Boga, homoseksualizma (već u samim sjemeništima) i bezbožnog gaženja zavjeta celibata. Katoličkom je kleru i pripadnicama ženskih redovničkih zajednica te crkve strogo zabranjena svaka vrst seksa. I međusobno i sa svjetovnim partnerima/icama. Zadovoljavanje seksualne pohote na maloj djeci i tek propupalim adolescentima, koji se ne mogu i ne znaju braniti od uspaljenih bolesnika u haljinama  „Božjih slugu“, zločin je vrijedan kastracije, izopćenja iz Crkve i najšire javne osude, a ne šutnje, zataškavanja ili tek premještaja u drugu župu. Jest drastično od zaređenog „pastira“ silom javne osvete, iz čisto pedagoških/preventivnih razloga koji se vrlo lako daju uobličiti u zakonsku normu, načiniti doživotnog eunuha, ali sâm čin pedofilskog silovanja i njegove posljedice po žrtvinu psihu još su drastičniji i također – doživotni. Ako ne možeš suspregnuti seksualnu uspaljenost, ne zaređuj se i ne priseži Bogu na vjernost, ne idi za svećenika ili časnu sestru. Ako ne možeš odoljeti seksualnoj strasti prema djeci, javi se na liječenje. Za svoje i opće dobro. I svjetovno i crkveno.

Prvi put u dvomilenijskoj i kusur povijesti kršćanstva, jedan je nasljednik na tronu sv. Petra sazvao u Rimskoj kuriji – čak četverodnevni (21.-24. veljače) – skup prvaka svih biskupskih konferencija u svijetu i inih viđenih klerika sa svih kontinenata o krucijalno važnoj temi za dignitet, dostojanstvo, vjerodostojnost, ali i opstojnost Rimokatoličke crkve i njezinih vrijednosti u budućnosti: pedofiliji među svećenstvom, koja je očito izmaknula kontroli. Više od 200 sudionika svojevrsne sinode univerzalne religijske družbe s oko 1,2 milijarde katolika na globusu uvodno je saslušalo strašne ispovijesti brojnih žrtava seksualnog zlostavljanja u Crkvi – što klericima, ma kako djelovali pred tv-kamerama zgranuto i sućutno, nije bilo nepoznato; nekima ni iz vlastitog iskustva – a potom se totalno razvodnili kad je trebalo zaključiti o učinkovitoj preventivi pedofilije i sankcijama za zlostavljače. Ne bi papa Jorge Maria Bergoglio – globalno cijenjen i među katolicima i inim kršćanima, inovjercima i ateistima mudri papa Franjo – sazivao takav skup i na toj razini da vrag uistinu nije odnio šalu.

No, zločin pedofilije sve je drugo prije nego šala. I nije od jučer, ali iz demokratskih razloga zrelije društvene svijesti, pouzdanijih znanja o čovjeku i svijetu, tehnički i komunikacijski naprednijih alata za promociju vrijednosti sekularizma, etc., danas jest neusporedivo vidljiviji i sablažnjiviji nego jučer. Pedofilija i homoseksualizam među klerom, nezakonita svećenička i djeca časnih sestara – što će uskoro biti drugi žestoki udar na bezbožno ponašanje „pastira“ i „pastirica“, od neke provincijske zabiti, pa do katoličkog vrha u Vatikanu – kontaminiraju Crkvu od samih njezinih početaka. Zločini te vrsti imanentni su vjerskoj zajednici, koja uporno brani neobranjivo: suzdražavanje od zdravog seksa zdravim, a zaređenim katolicima i katolkinjama. Pa se ovi snalaze, je li, kako tko i kako gdje do toga da napastuju djecu… Crkva može, ali ne bi smjela protiv ljudske prirode, jer je time i protiv Boga, koji je – tvrde Biblija i navodno iz nje izveden katolički nauk – stvorio čovjeka da se seksa i množi. Nije ograničio seks ni svećeničkom ili haljinom časne sestre, ali katolički kler u povijesti jest sâm sebi zadao norme kojih se neće pridržavati te izmislio treniranje strogoće pred „stadom“ u koju ne vjeruje. Pedofilija je pak endem, koji je Crkva danas prisiljena priznati, ali baš ništa praktično nije kadra i neće učiniti glede i u svezi iskorjenjivanja nakazne kulture.

Indikativna je glede i u svezi „preozbiljna“ izjava zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića: „Tko sazna za slučaj pedofilije neka ga prijavi“. Žrtve s vatikanske tematske sinode, i ne samo te, imaju gorka iskustva s prijavljivanjem, čak i vlastitim roditeljima. Očajnički su tražili pomoć, a nje niotkuda. Neki su godinama trpjeli teror uspaljenih „Božjih slugu i sluškinja“, pa se sada otkrivaju po svijetu pedofilski zločini od prije dva-tri i više desetljeća. Indikativno, zločini u radikalno katoličkim zemljama, gdje komunizam, je li, nije privirio ni u dalje susjedstvo. Npr. u Irskoj. U Gdanjsku, u superkatoličkoj Poljskoj, neki je dan nabrijana masa građana poslala gadnu poruku Crkvi i ekstremno desničarskoj vlasti, prosvjedujući protiv seksualnog zlostavljanja i sustavnog zataškavanja/skrivanja pedofilskih zločina Rimokatoličke crkve: srušili su kip svećenika-pedofila Henryka Jakowskog. Trojicu uhićenih će sankcionirati zbog narušavanja javnog reda i oštećenja spomenika, koji su građani pokrili svećeničkom haljinom i komadom dječjeg donjeg rublja. Jakowski je bio član pokreta Solidarnost, kritizirao je EU i davao antisemitske izjave; bio je optužen za seksualno zlostavljanje djece, ali nikad nije odgovarao, pa je pravno „nedodirljiv“ umro 2010. godine. Kao toliki prije i poslije njega. I kao toliki pedofili, što će ubuduće okaljana tijela i duše na noge Onom što im je, zaređenima, dopustio protuprirodno bludničenje.

Žrtva u drugom planu

Rimokatolička crkva već neko vrijeme primjetno gubi vjernike. Doduše, ne zbog ili ne samo zbog pedofilije unutar svojih redova, ali pedofilija jest jedan od jakih razloga što ljudima neprijeporno srozava ili sasvim ubija povjerenje u „pastire“ i „pastirice“, koji im u potaji – siluju djecu. Bezbožno, sadistički, podmuklo i zločinački. U ime Boga? U čije ih ime čine psihičkim invalidima za cijeli život? I kakav je to Bog, pitat će razočarani vjernik – uzimajući u obzir barem veći dio evanđeoskih atributa, kojima Ga pedofil s oltara licemjerno uvlači u glave svojoj žrtvi (i njezinim roditeljima) kao Bogočovjeka što je „na križu umro za nas“ – kad tog istog pedofila zaređuje sebi u službu!? Kakav to Bog zaređuje pedofile? Pušta ih u sjemeništa, pred oltar, imenuje nadbiskupima i kardinalima, nuncijima, pripušta ih državnoj hijerarhiji Vatikana, čini s pedofilima ove i one monade, a uvijek za njihovo, ne za dobro žrtve. Sarkastična bi gromada Miroslav Krleža dosolio opaskom smerdljivog trputca kako ni med cvetjem ni pravice…, ali Bog bi morao biti puno, puno pravedniji prema svojim blatnim uradcima. Pogotovo kad su žrtve njegovih „slugu i sluškinja“. Zaređenih. Sic transit.

Foto:  ABACAPRESS.COMVandeville Eric/PIXSELL

I medijska bomba usred vatikanske „protupedofilske“ sinode. Svjetska se sedma sila – s pravom ili ne, pokazat će policijska istraga – okomila na sâm vrh Rimske kurije, koja da krije optužbe za pedofiliju i štiti kardinala Georgea Pella, prefekta Tajništva za ekumenska pitanja Svete stolice. „Optužen je u četvrtak u Australiji za višestruko seksualno zlostavljanje djece, a radi se o starim optužbama koje je nanovo kategorički demantirao“, prenio je Jutarnji list pisanje svjetskih agencija. „Najviši predstavnik Katoličke Crkve u Australiji, 76-godišnji prelat ujedno je i treći čovjek Svete Stolice za koju obnaša dužnost ministra financija, te stoga najviše pozicionirani uglednik Crkve prozvan u aferi pedofilije.“ Papa Franjo je svoje reagiranje na optužbe sveo na lakonsko: „Najprije moram vidjeti što će zaključiti pravosuđe“. Tako odreda reagira i katolički mainstream u RH, ali i svugdje u svijetu. A „pastirskim“ pedofilima rastu krila. Australija se, inače, trese od pedofilskih skandala u Rimokatoličkoj crkvi, gdje su svećenici spolno zlostavljali navodno 4444 djece u 35 godina.

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx, blizak Papi po liberalnim reformskim stajalištima, na vatikanskom je skupu bio više no grubo izravan pred dvjestotinjak „pastira“ najvišeg ranga o zločinu pedofilije u Crkvi: „Spisi koji su mogli dokumentirati užasne zločine pedofilije i otkriti imena počinitelja uništavani su ili čak nisu nikad bili napisani. Spolno zlostavljanje djece i mladeži u znatnom je dijelu posljedica zloporabe moći u sklopu administracije i to zlostavljanje je diskreditiralo crkveno poslanje. Umjesto krivaca, ukorene su žrtve i nametnuta im je šutnja.“ Inače, prošle jeseni je kardinal Marx predstavio izvješće o 3600 silovane djece i mladih u Njemačkoj u prethodnih desetak godina te se u ime Biskupske konferencije ispričao žrtvama. I Španjolska biskupska konferencija je priznala tisuće spolnih zlostavljanja u Crkvi u svojoj zemlji. Marxovo javno priznanje crkvenih grijeha popraćen je u Rimu prosvjedom stotinjak žrtava silovanja, a Peter Isely iz SAD-a, jedan od utemeljitelja međunarodne organizacije Okončajte svećeničko zlostavljanje (ECA – End Clergy Abuse) je izjavio: „To je protuzakonito, nešto čime bi se morao ozbiljno pozabaviti Međunarodni sud pravde“.

Časna sestra Veronica Openibo, Nigerijjka koja je radila u katoličkim misijama u Africi i SAD-u, hrabro je napala biskupe kao lažljivce i licemjere glede i u svezi seksualnog zlostavljanja djece, rekavši da Crkva mora priznati svoju osrednjost, licemjerstvo te samodopadnost. „Objavili smo Deset zapovijedi i pokazujemo se kao čuvari moralnih standarda, vrijednosti i dobrog ponašanja u društvu“, rekla je. „Ponekad licemjeri? Da! Zašto smo šutjeli toliko dugo? Kako su svećenici mogli šutjeti, prikrivati ta zlodjela? Tišina, čuvanje tajne u srcima počinitelja, trajanje tih zlostavljanja i stalni transferi počinitelja su nezamislivi. Sada smo u stanju krize i srama. Ozbiljno smo zasjenili milost kršćanske misije.“ Mudar bi pûk dodao na taj kirurški precizan diskurs: „Dijagnoza točna, operacija uspjela, ali – pacijent je umro“. Što će reći, pritisnuta još neviđenom odlučnošću sve zrelije demokracije i sekularne svijesti, Rimokatolička je crkva primorana – ovako javno, iako ne bez fige u džepu – pozabaviti se vlastitim grijesima protiv čovječnosti i Boga.

No, priznati zločine seksualnog zlostavljanja djece i mladeži, koji nisu sporadični među oko 400.000 prelata rimokatoličke zajednice na globusu, nego nekažnjena i nesuzbijena epidemija s dvomilenijskom i kusur poviješću, uopće ne znači da je pedofilija napokon istjerana iz sakristija i inih skrovitih kutaka iz kojih oznojeni, debeli „pastirski“ pohotnici vrebaju nevine/naivne klince i klinceze. Kao što ne postoje mjere preventive za filtriranje sjemeništaraca i novakinja s nastranim sklonostima, jer nikom na čelu ne piše da je pedofil ili homoseksualac, ne postoji ni preventiva za učinkovito odvraćanje nekog svećenika ili časne sestre da ne pokušaju zadovoljiti svoju pohotu kad pomisli da mu se ukazala prilika. Crkva se jest suočila sa zlodsjelom pedofilije, ali zato što ju je s tim drastično suočila demokratska javnost, a ne vlastito grizodušje. Doajenka vatikanskog novinarskog zbora (pet papinskih mandata), meksička je tv-novinarka Valentina Alazraki poručila crkvenom mainstreamu na sinodi u Vatikanu neka stanu na stranu djece, žrtava svećeničkog seksualnog zlostavljanja, ili će im novinari postati najgori neprijatelji. „Ne možete više glumiti nojeve i zabijati glavu u pijesak“, istaknula je Alazraki. „Ako ne odlučite radikalno stati na stranu djece, majki, obitelji, civilnog društva, imate pravo bojati se jer ćemo mi novinari, koji se zalažemo za opće dobro, postati vaši najgori neprijatelji.“

Ne samo djeca i mladež, na meti seksualnih pohotnika u svećeničkim haljinama su i časne sestre, pa mediji ne oskudijevaju naslovima tipa „Pravila sam se da se to nije dogodilo“, „Redovnice progovorile o seksualnom zlostavljanju u Crkvi“, „Nasrnuo je na mene usred ispovijedi, u ispovjedaonici“, „Silovao me moj duhovni otac“,  „Časne sestre o seksualnim strahotama kroz koje su prošle“, „Svećenik me silovao kad sam imala sedam godina, svjetlo u meni se ugasilo“, etc. A u rimokatoličkom pak mainstreamu – zavjet šutnje, omerta… To što se „pastiri“ i „pastirice“ rado gaze i ližu istospolno/inospolno, nek’ se vade pred Onim – ako u Njega uopće vjeruju, kad svjesno griješe kako griješe – što ih je obukao u „svete“ haljine, podijelio štapove, krunice i molitvenike, ali kad pedofili među njima siluju djecu i mladež – našalimo se uozbiljeni – odgovoran je i Onaj, što ga nije spriječio ili kaznio. Navodno je mogao i morao. Ili jedno ili drugo. Je li sâm Svevišnjii (su)kriv za epidemiju pedofilije u svojoj crkvi? Recimo, po – zapovjednoj odgovornosti? Ma dajte. Netko će kazati da sve te aktere zajedno u zločini pedofilije Bog stavlja na kušnju. Jer, kušnja je uvijek smokvin list „pastirima za pitanja/sumnje na koje nemaju razložan odgovor.

„Hrvatski svećenici pedofili: Bludničili nad dječacima, imali spolne odnose s djevojčicama, skidali dječju pornografiju…“ jedan je od medijskih naslova o sablazni u tzv. Crkvi u Hrvata, koja baš kao ni rimokatoličke filijale po svijetu nije učinila nešto iole vjerodostojnije u prijavljivanju pravosuđu, javnoj osudi i kažnjavanju pedofila po crkvenim zakonima. Neće ni ubuduće. Ma koliko još skupova upriliči Rimska kurija i ma koliko još seksualnih zlostavljača novinari izvuku pod reflektore javnosti. Hrvatski viđeniji prelati – kao po dogovoru s većinom svojih stranih kolega – komentarima o smislu i porukama vatikanskog „protupedofilskog“ skupa na ostavljaju nikakvu nadu o tomu da će se nešto bitno promijeniti. Treba li proći još dvije tisuće godina – do kada tzv. Kristova crkva, i mnoge druge, jamačno više neće postojati – da Božji službenici prestanu tretirati svoje pedofile kao beznačajan promil opće društvene pedofilske napasti, homoseksualizam kao bolest, ženu kao stroj za rađanje djece i za po kući, etc.? Indikativne su u tom smislu zaredale ovih dana medijske izjave predsjednika HBK nadbiskupa Želimira Puljića, zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, kardinala vrhbosanskog Vinka Puljića, pa Tončija Matulića, radikalno medijski eksploatiranog profesora moralne teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu…

Frkovitost vatikanske sinode

„Pedofilija jest problem, ali mi smo (Rimokatolička crkva, op. a.) u fokusu, i to je razumljivo“, kazao je Matulić televiziji N1 u nedjeljnoj Točci na tjedan. „Ako gledate čisto sociološki, statistički, povijesno, onda je ovo puko pretjerivanje, ali ako gledate iz teološke perspektive, što Crkva predstavlja, što svećenik predstavlja, ako gledate iz etičke perspektive, onda se nesumnjivo ne radi ni o kakvom pretjerivanju, onda je krajnje vrijeme da se problem seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika i ostalih ranjivih skupina spriječi. Treba raskrinkati sustav zataškavanja, a to je veoma bolno pitanje (zašto bolno, komu bolno? – za zdravo demokratsko društvo i vjerodostojnost vjerske sljedbe uvjet iznad svakog uvjeta, op. a.). Mi smo dosad, do recentnih problema imali problem sustavnog zataškavanja.“ Je li, držanja „svetog“ fenjera zlu, kojeg će se Crkva javno gnušati s figom u džepu, a potajno i na svaki način braniti „pastirsku braću isestre“, jer drukčije ta družba ne bi imala smisla.

Možda bolje od ičeg, potvrdu toga da će rimokatolički kler nakon vatikanske sinode voditi papirnatu, sadržajno praznu, verbalnu i operativno impotentnu borbu protiv svojih seksualnih zlostavljača djece i adolescenata, raznih ranjivih skupina, časnih sestara, etc. dao je sâm papa Jose Maria Bergoglio na misnom slavlju u nedjelju u Kraljevskoj dvorani Apostolske palače u Vatikanu homilijarnom točkom na i skupa o svećeničkoj pedofiliji. Kazao je da će se Crkva ubuduće „suočiti sa svakim pojedinim slučajem“, jer „dok ta sveopća svjetska pojava (to je opći, svjetski, a onda tek crkveni problem? – op. a.) potvrđuje težinu i gorčinu u društvenoj zajednici, ne umanjuje strahote unutar Crkve“. Pa se oborio na „širenje pornografije“ i obećao da će „biskupi učiniti sve što je moguće (sve, znači ništa bitno ili samo – ništa, op. a.) kako bi preživjelim žrtvama zlostavljanja podali pravdu i ozdravljenje: saslušat ćemo ih, vjerovati i s njima hoditi; poduzet ćemo mjere (što su to mjere? – op. a.) kako bismo počiniteljima onemogućili da ih nikad više ne bi povrijedili, pozvat ćemo na odgovornost i one koji su prikrivali ta zlostavljanja, postrožit ćemo mjere (opet mjere, op. a.) oko izbora i odgoja crkvenih vođa“.

U svoj frkovitosti vatikanske sinodie – kaže mudar pûk: tresla se brda, rodio se miš (niš’) ili bura u čaši vode – jamačno je najbliže istini Walter Robinson, dugogodišnji urednik istraživačkog tima Spotlight u Boston Globeu, u ekskluzivnom komentaru televiziji N1 Hrvatska: „Najteži izazov Papi jest da on traži od biskupa koji su došli u Rim da odgovornima proglase – biskupe! A problem s tim je što velik broj biskupa koji sjede pred njim u Rimu su upravo ti koji jesu odgovorni. Znači, zapravo, on njima govori: ‘Osudite sebe za zločin seksualnog zlostavljanja’. Mislim da će trebati proći još cijela jedna generacija biskupa i kardinala da bismo došli do onih, čije su ruke u ovome čiste“. Niti je to papa Franjo u stanju, uza svu hrabrost, niti bi dalo ploda.

Same temelje Rimokatoličke crkve i dalje će s vremena na vrijeme, koliko dopre do javnosti, potresati najgnjusniji skandali glede i u svezi valjda najstrašnijeg zlodjela – osim genocida ili velikog ratnog masakra – što ga je čovjek pri zdravom razumu kadar zamisliti: pedofilija u svećeničkoj haljini, homoseksualna i napastovanja redovnica, etc. A Onaj što ih je zaredio, i zaređivat će ubuduće, neće pomaknuti malim prstom. Kamoli da im nježnike i breskvice imobilizira zavjetom na seksualno suzdržavanje, odnosno istjera ih iz Crkve. Kao što se neki moralniji među „pastirima“ i „pastiricama“ – povinujući se prirodnim zakonima i genetici – sami odluče napustiti Božju službu. A nije ih baš za na prste nabrojiti.

Marijan Vogrinec
Autor 25.2.2019. u 13:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija