„Pardon, oprostite, zabunio sam se!“

Marijan Vogrinec
Autor 5.2.2020. u 08:59

Izdvajamo

  • Pa dajmo, kakva smo mi to država!? Ima li u Bijednoj Našoj još ikog od na prste nabrojiti navodno još čistih ministara, državnih dužnosnika, etc. kojemu novinari neće sutra, ili već danas popodne, otkriti imovinsku muljažu milijunske vrijednosti? Više nitko ništa ne može jamčiti i nakon svih tih tolušića, kuščevića, žalaca i palaca, kujundžića, kriminalnih kapitalaca što dan prije prdekane slobodno bježe u BiH i još dalje, tih kojima se godinama sudi i ne presudi i besprizornih svake vrsti, uopće se nije čuditi što je Bijedna Naša na dnu civiliziranog svijeta po učinkovitosti obračuna s korupcijom i kriminalom. Što joj čitaju lekcije i iz Bruxellesa i iz Washingtona, a ostavljaju ju iza leđa i Rumunjska i Bugarska. Takva država s moralno, politički i intelektualno potkapacitiranim vođama nema budućnost. (Ispod)prosječnost je zakorovila javni prostor, partijska se podobnost zacrvotočila u same temelje političkog tzv. mainstreama, koji nemilosrdno gazi ljudska prava, ne priznaje demokraciju i pravni ustroj.

Povezani članci

„Pardon, oprostite, zabunio sam se!“

Foto: Index/Pixsell/Robert Anić

Tamo gdje su ustaše za tzv. NDH pobile i opljačkali bogate Židove i oteli im iznimno vrijedne nekretnine, partizani 1945. istom mjerom razbaštinili ustaške kriminalce, 1990-ih je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena na svojim „domoljubnim zaslužnicima“ jednako lopovski nahrupila na isti taj tada „društveni, nacionalizirani i ničiji/“ luksuz. Čak i na nekretnine kojima se (sa)znalo za vlasnika/e no neki od njih ni dan-danas ne mogu u posjed obiteljskog vlasništva. I to nije samo zagrebačka tragična povijest, jer su istovrsne pojave registrirane u cijeloj zemlji. Riba uvijek smrdi od glave, pa ako je mogao „otac Bijedne Naše“ – za kojega je supruga znala reći medijima da siromašak piše svoja „velebna djela“ zamotan u deku, jer nemaju novca za grijanje – zašto si kojekakvi nižerazredni od „oca“ krstičevići, kuščevići, tolušići, žalacke, marići, kujundžići, bošnjakovići, bandići i sva sila inih političkih uhljeba i ratnih „zaslužnika“ ne bi dopustili tako unosnu „nomotehničku pogrešku, omašku ili nevino neznanje“ u imovinskoj kartici!? „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“ 

Marijan Vogrinec

Zašto nam lažu u oči? Zato što su oni „domoljubi“ i „vole Hrvatsku“, a to mogu dokazati enormnom, takorekuć prekonoć stečenom (ne)pokretnom imovinom za čije porijeklo je pitati smrtni grijeh. Lažu nam u oči bez kapi srâmom natjerane krvi u lice jer, eto, znaju da svi mi ostali, je li, nismo domoljubi, ne volimo Hrvatsku, slijepo ne štujemo dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata, nismo ni Hrvati ako nismo katolički vjernici i ktomu članovi tzv. desnih i još desnijih političkih opcija sa svim njihovim šovinizmima, ksenofobijama, izmišljenim mitologijama i inim isključivostima „u ime hrvatskog naroda i države“. U kojoj su svi ostali tek „gosti“, što onomad na HDZ-ovom skupu u Slatini bubnu Ruža Tomašić, danas „suverenistica“ na europarlamentarnoj apanaži. Rođena Ruža Budimir, Liepa plavka iz izvješća ustaškog emigrantskog lista Nezavisna Država Hrvatska, koja je po ustaškim klubovima u Kanadi „krasnoslovila“ nadripoetsku apologiju u počast Anti Paveliću, ustašama i tzv. NDH.

Svi mi ostali, je li – zabrinuti kako s obitelji preživjeti još jedan dan, kako platiti režije i djeci nešto staviti u tanjur, otrpjeti nepravdu na nesigurnom radnom mjestu, pokupiti što više plastičnih boca po kontejnerima, odoljeti iseljeničkom izazovu, etc. – valjda smo genetski programirani sisati veslo jer samo takvi mogu stoički podnijeti nonšalanciju: „Pardon, zabunio sam se!“ Gotovo nema dana zadnjih tjedana, a da neki ministar od osobitog premijerovog povjerenja ili masno plaćen državni namještenik sa ZNA SE ili koalicijskom članskom iskaznicom glumata pred tv-okom malog Ivicu: „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“ Eto, ništa strašno, misli taj i takav, samo „nije znao“ ispuniti imovinsku karticu, pa je umjesto dvije ili tri kuće upisao jednu, umjesto luksuznih (također komada više) stanova, okućnica, roštiljarnica, štala, njiva, šuma, vinograda, etc. upisao te neke.

I kao po pravilu ili dogovoru – vrag će znati zašto, ako je pošteno stečeno i po zakonu vlasnički registrirano!? – redovito najskromnije. I najjeftinije. Smijenjeni zbog prevelike nekretninske afere ministar zdravstva Milan Kujundžić – da je bilo pameti pri sastavljanju vlade taj nikad ne bi zasjeo u fotelj kojemu nije dorastao – od siromaška je iz kamenjara u Imotskoj krajini prerastao u pasioniranog kolekcionara skupocjenih kuća, vila s bazenom, raskošnih in/enterijera, etc. milijunskih vrijednosti i kvadratura, a jadnik „ne zna“ ispuniti imovinsku karticu državnog dužnosnika. Lik s akademskom naobrazbom „ne zna“ upisati u odgovarajuće rubrike tako jednostavne odgovore o imovini kojom raspolaže njegova obitelj koje bi bez imalo muke upisao svaki pučkoškolac čim je u nižem razredu svladao slova i brojke. Netočni/nepotpuni podatci nisu nomotehnička pogreška, na koju se vadi bivši ministar „degradiran“ zbog afere na nešto manje od 20.000 kuna plaće HDZ-ovog saborskog zastupnika, je li, za dizanje ruke na stranački mig, to što Kujundžić „nije vješt“ unijeti točne odgovore na točno postavljena pitanja u imovinskoj kartici, pa će ubuduće angažirati stručnjaka. (Ako uopće još bude u toj prilici?)

„Hrvatskom narodu treba istina…“

Možda jest navodno dobar liječnik, uzoran školarac i student, ali tako loš političar, sa suprugom liječnicom i građevinskom poduzetnicom baš sve što imaju stekao čisto – kaže da je sadržajno sve O.K., pa su sada na prozivci već čuvene naše institucije koje rade svoj posao – ali onda ostaje upitnik do neba: zašto se to ne vidi iz imovinske kartice? Ostaje mučan dojam da se nešto skriva, mulja, da nešto mutno stoji u hodogramu tako enormnog bogaćenja. Neće baš biti nomotehnička pogreška, pa ni u sasvim neobrazovanih, a zakonitih vlasnika zakonito stečene nekretnine, ako se umjesto tisuću kvadrata nečega upiše u imovinsku karticu 300 ili 150.000 eura umjesto 600.000 eura. Ili vrijednost štale podebra za tisuću posto. Ili dvorišna zgrada površine 120 četvornih metara upiše ili uopće ne upiše kao – roštiljarnica. Ili da ravnatelj državne Agencije za promet nekretninama (APN) sâm sebe proglasi pukim siromahom, što nikako nije, i  sâm sebi ispod tržišne cijene proda stan namijenjen socijali.

„Hrvatskom narodu“, populistički je i demagoški patetizirao Kujundžić na presici, „treba istina o svakom, tko što ima, koliko je zarađivao, koliko je platio poreza. Prvo na meni odradite do zadnjeg detalja, a onda i na svakom drugom.“ Veliki „domoljub“ koji nakon svadbene večere (1982.) u dvorani seoske pučke škole u rodnom selu Ivanbegovini – za restoran u Imotskom nije bilo novca – imovinski uzlijeće brže i više no politički, gdje se neuspješno ostvario (od kandidature za predsjednika RH do sukoba u HDZ-u i vlastite, a propale stranke Hrvatske zore, etc.), ima itekako jake razloge „voljeti Hrvatsku“. Kao i svi prije i poslije njega ne samo među 14 što su morali napustiti Plenkovićevu družbu u Banskim dvorima. I šire. A Kujundžić znâ što je moda, što se najradije nosi u „domoljubnom“ RH – antikomunizam i SDP-ov „krimen“ za komunizam, komunističke zločine, partizane, Srbe, Udbu, jugonostalgiju i vrag će znati što sve ne – te je i na presici, posipajući se pepelom nomotehničke pogreške udario u te diple.

Pozvao je novinare da istražuju i druge političare i nepolitičare, jer „treba vidjeti koliko su neki stekli u vrijeme komunizma“. Samozvani odvjetnik tzv. hrvatskog naroda znâ da je „hrvatski narod“ potrebit istine, a  ne znâ da su i komunisti, ateisti, agnostici, anarhisti, sotonisti, scijentisti, manjina LGBTQI, apolitici, etc. – tzv. hrvatski narod!? Valjda su i to Hrvati, ljudi što plaćaju porez, pune državni proračun, poštuju zakone, brane zemlju, obavljaju poslove u tzv. realnom i javnom sektoru i valjda jednako žele znati istinu o tomu tko potkrada zemlju i bogati se na njihovoj muci – ako nezakonito stječe – tko (ne) može računima isključiti i najmanju sumnju u (ne)zakonito stečenu imovinu. Između pošteno zarađenog i stečenog je u zakonitog vlasnika uvijek znak jednakosti, a u muljatora što larma o „domoljublju“, da neopisivo „voli Hrvatsku“ su „nomotehničke pogreške“, figa u džepu i licemjerje tipa „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“ Baš to da se „zabunio“, zborio je vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević samo dan nakon Kujundžićeve smjene, jer su novinari i njega uhvatili u nekretninskom raskoraku: jedno u vlasničkim knjigama, drugo u imovinskoj kartici. Krstičević se, kaže – „zabunio“.

Dakako, u kartici manje i jeftinije nekretnine na moru, nego na terenu, pa neutralcu sa strane dođe smiješno ministrovo očitovanje tv-novinarki o tom kartičnom propustu: „Nisam oštetio državu, oštetio sam samog sebe. Platio sam porez na dvostruko veću vrijednost nekretnine od vrijednosti upisane u imovinskoj kartici. Zabunio sam se“. A što ćemo, ljudi smo, je li, z(a)bunjujemo se… Tko radi, kaže mudar, pûk, taj i griješi, z(a)bunjuje se. Premijer Andrej Plenković – kojemu, želi li o(p)stati kao šef HDZ-a i vlade, Krstičević i braniteljski ministar Tomo Medved trebaju kao oči u glavi, kao živi zid pred agresivcima iz povlaštenih ratnoveteranskih busija – hladnokrvno kaže da mu se Krstičevićeva nekretninska afera – prijavio dvostruko manju kvadraturu i vrijednost vikendice – ne čini ni aferom niti ičim vrijednim pozornosti. „Ne da mi je neugodno“, kaže Krstičević, piše novu imovinsku karticu, pa je odmah povlači na popravak, „nego se loše osjećam. Što mi je ovo trebalo!?“

O ostavci nitko ne razmišlja, to je za neke druge, u neko drugo vrijeme, u nekoj drugoj državi; u Bijednoj se Našoj ne daju ostavke kad izgore ljudi u štali nazvanoj starački dom, raspadne se MIG-21 u zraku, sruši se u more Kiowa Warrior OH-58D i poginu dvojica pilota, ubiju HV-plaćenika u Afganistanu, poginu radnici u HEP-ovu tunelu kod Dubrovnika… Idemo dalje, sutra je novi dan. Do onog nesretnika što je sâm sebi prejeftino prodao sirotinjski stan i pritom ironizirao kako će ga premijer smatrati nesposobnim, ako se na državnoj dužnosti nije ogrebao za koju vrjedniju nekretninu. Makar gabarita ovećeg stana u Zadru. I taman pomisliš da je valjda cirkusu s vladom i tima što su, kažu, preuzeli odgovornost (sic transit) za nas tzv. male i obične ljude, kad ono opet novinski šlager: „Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković nije upisao u imovinsku karticu 300 kvadrata dvorišta u Biogradu“. I taj se zabunio? Nije znao, a vodi resor pravde i pravednosti!? I po struci je pravnik.

„Oku sokolovom“ u sudačkom dresu, HDZ-ovom ekonomskom odličniku Goranu Mariću ne bi promaknulo makovo zrno od nogometnog faula, ali jest nekretninski balvan u ministarskoj imovinskoj kartici zbog kojega je morao otići. U paketu s njim i Gabrijela Žalac, koja automobilom gazi djecu na cesti i ne zna otkud joj skupocjeni Mercedes u dvorištu. Koji si ne može priuštiti od ministarske plaće. A hobotnice što se lijepe na ljude s vrha piramide vlasti, pokazuje se, imaju nenormalno dugačke krakove i često ih je znatno više od osam. Nije nenormalno da ljudi s dužnosničkim i inim državnim apanažama i povlasticama vole skupljati kuće, stanove, vikendice, skupocjene satove te vodene/cestovne/zračne jurilice, debljati bankovne račune, trošiti enormne svote na svakovrstan luksuz, ali itekako jest nenormalno, moralno i zakonski nedopustivo ne imati pokriće u legalnim prihodima na koje su plaćeni porezi. I nije normalno lagati u imovinskim karticama: „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“

Normalno je da se ministri z(a)bunjuju?

Pa dajmo, kakva smo mi to država!? Ima li u Bijednoj Našoj još ikog od na prste nabrojiti navodno još čistih ministara, državnih dužnosnika, etc. kojemu novinari neće sutra, ili već danas popodne, otkriti imovinsku muljažu milijunske vrijednosti? Više nitko ništa ne može jamčiti i nakon svih tih tolušića, kuščevića, žalaca i palaca, kujundžića, kriminalnih kapitalaca što dan prije prdekane slobodno bježe u BiH i još dalje, tih kojima se godinama sudi i ne presudi i besprizornih svake vrsti, uopće se nije čuditi što je Bijedna Naša na dnu civiliziranog svijeta po učinkovitosti obračuna s korupcijom i kriminalom. Što joj čitaju lekcije i iz Bruxellesa i iz Washingtona, a ostavljaju ju iza leđa i Rumunjska i Bugarska. Takva država s moralno, politički i intelektualno potkapacitiranim vođama nema budućnost. (Ispod)prosječnost je zakorovila javni prostor, partijska se podobnost zacrvotočila u same temelje političkog tzv. mainstreama, koji nemilosrdno gazi ljudska prava, ne priznaje demokraciju i pravni ustroj.

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSEL

„Pardon, oprostite, zabunio sam se!“ Recimo, normalno je da se ministri z(a)bunjuju na velikom novcu – kao po nekom vražjem usudu, gotovo svi su iz HDZ-a, jedine političke stranke prvostupanjski osuđene u Bijednoj Našoj za pljačkanje vlastitog naroda – jer su pod strašnim medijskim pritiskom (sic transit). Ti zločesti novinari poput krvosljednika, je li, traže samo crnilo, lopovluk, dugoprstiće, prokazuju dužnosnike etc., a ne pišu o „velikim uspjesima Plenković-HDZ-ove vlade“. Hrvatska napreduje i cvjeta, ali glupavi narod i licemjerni novinari to ne žele pojmiti. Strahota. Nije premijer jedini koji uči novinare kako raditi novinarski posao, to čine i njegove desne i lijeve ruke s pozicija vlasti i moći. Zašto bi onda i Nina Obuljen-Koržinek, ministrica kulture nadležna i za medije, bila po strani? Vidjela žaba da konje potkivaju, pa… „Mediji se natječu u pronalaženju afera, a nije grijeh da pišu i o pozitivnom“, tvrdi u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska, gdje je bilo riječi i o njezinom sukobu s HND-om, Hrvatskim novinarskim društvom u povodu prijedloga novih zakonskih paragrafa o elektroničkim medijima te istupanju HND-a iz njezine radne skupine.

Novinari su u Bijednoj Našoj uvijek prvi i gotovo isključivi krivci kada državi ne ide dobro, kada sustav trokira na svim razinama, kada ministri kradu, kada pravosuđe funkcionira kao krivosuđe, kada nezadovoljan narod izlazi masovno prosvjedovati na ulice i pred Banske dvore, kada klubovi gube utakmice, a „vatreni“ i „kauboji“ (sic transit) nisu kadri dići se do zlata, etc. Kakva bi to Bijedna Naša, je li, bila uzorna i globalno primjerna demokracija da vlada – najkorisnije bi bilo HDZ-ovoj – zakonom ukine novinare i informativne medije da ne kvare idilu u državi. Idilu koju novinari ne vide, a žitelji ne osjete niti žive. Za početak, tu bi inteligentnu ideju mogla operativno razraditi za ozakonjenje baš Nina Obuljen-Koržinek. Ne zato što, kaže, „nema problema s imovinskom karticom“ i što je bila na tapetu javnosti zbog bratova zapošljavanja na državnoj plaći. Kao i svojedobno Goran Marić zbog brata, ali i sâm Plenković zbog sestre u Münchenu, šogora u Zračnoj luci Dubrovnik i kuma kao veleposlanika u Londonu. Objasnio je javnosti da i ti njegovi najbliži – „moraju disati“.

Međutim, najveća je državna tragedija, je li, što novinari još dišu, a bolje je za vlast da ne dišu tako kako dišu, pa se drčni novinar Mislav Bago, isprovociran u intervjuu Novoj TV premijerovom jetkom pedagogijom o tomu što (ni)je kvalitetan novinarski rad i što (ni)je objektivno novinarstvo odvažio na kontru istom mjerom: „Gospodine Plenkoviću, zašto onda vi ne podnesete ostavku na premijersku dužnost i postanete novinar?“ A ovaj se nije dao: „I vi biste, gospodine Bago, onda mogli biti premijer“. U povodu Kujundžićeve afere pak, Plenković je kazao kako ga „zabrinjava fenomen da se toliko jako krene aktivnostima medija tresti ministre“, a ne zabrinjava ga što dnevno zbog sumnjivih, pa valjda zato skrivenih stotina milijuna kuna gotovo dnevno izbijaju strašne afere s ministrima što ih je sâm izabrao u svoju vladu. Danima ih je znao braniti dok nisu pali pod pritiskom javnosti te postali nevjerojatno težak teret i HDZ-u i njegovoj ionako već potvrđenoj – nevjerodostojnosti.

„U medijima se nalaze svakakve interpretacije“, kazala je ministrica, „a činjenica je da u medijskom prostoru vrlo teško prolaze teme koje bi informirale građane o svemu što se događa. Činjenica je da jest natjecanje tko će pronaći neku aferu, tko će prikazati nešto negativno.“ I, da, najnoviji novinarski smrtni grijeh: medijskim je prostorom odjeknulo to da je nezaposlena supruga nesuđenoga „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića iskeširala 700.000 i kusur kuna za 68 četvornih metara stana njihovoj kćeri na lijepoj lokaciji u Zagrebu. Pohvalno je da roditelji kupe stan u vlasništvo obiteljskoj uzdanici. No, vrag je vražji taj crv sumnje. Otkud Bandićima tolika gotovina? Na računu navodno imaju ušteđenih 10.000 kuna, majka ne radi, a otac kao otac, jest na visokoj i dobro plaćenoj dužnosti, ali 700.000 kuna i kusur u gotovini su 700.000 kuna i kusur upitnika. I da samo tih 700.000 kuna i kusur love i upitnika kod Bandića bodu oči, ali… Vražji novinari, čuje se odnekud – a uglas – Ninu Obuljen-Koržinek i dvostrukog joj šefa Andreja Plenkovića.

Ako je mogao Franjo Tuđman…

Vrag će znati što bi, da je živ, na pošast „zaboravnih“ ili „neukih“ ispuniti običnu imovinsku karticu – a sposobnih vladati državom!? – kazao sâm Franjo Tuđman, praotac tzv. novohrvatskog pljačkaškog drp-sustava, znanog kao notorna korupcija. Taj si je lik, namjeran biti alter egom u RH svog mecene Josipa Broza Tita„ samo koji sat prije stupanja na snagu zakona o zabrani kupoprodaje/privatizacije rezidencijalnih objekata u državnom vlasništvu dopustio kupiti vilu u Nazorovoj ulici, elitnom dijelu Zagreba tik iznad Britanskog trga u Ilici. Za cca 200.000 i kusur tadašnjih DEM kojima je dan-danas porijeklo čista enigma, Tuđman je kupio vilu (u kojoj mu je Titova vlast kao zaslužnom partizanu, komunistu i pripadniku samog vrha JNA iznajmila luksuzan društveni stan) s okućnicom, cca 1400 prelijepih kvadrata. Tuđmanova desna ruka, kanadski doseljenik iz protujugoslavenske emigracije Gojko Šušak fasovao je nešto skromniji površinom također luksuz na isto tako elitnoj Šalati, pokojni zaslužnik je Slobodan Praljak bio nezadovoljan s cca 110 kvadrata luksuza u Ilici…

Tamo gdje su ustaše za tzv. NDH pobile i opljačkali bogate Židove i oteli im iznimno vrijedne nekretnine, partizani 1945. istom mjerom razbaštinili ustaške kriminalce, 1990-ih je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena na svojim „domoljubnim zaslužnicima“ jednako lopovski nahrupila na isti taj tada „društveni, nacionalizirani i ničiji/“ luksuz. Čak i na nekretnine kojima se (sa)znalo za vlasnika/e no neki od njih ni dan-danas ne mogu u posjed obiteljskog vlasništva. I to nije samo zagrebačka tragična povijest, jer su istovrsne pojave registrirane u cijeloj zemlji. Riba uvijek smrdi od glave, pa ako je mogao „otac Bijedne Naše“ – za kojega je supruga znala reći medijima da siromašak piše svoja „velebna djela“ zamotan u deku, jer nemaju novca za grijanje – zašto si kojekakvi nižerazredni od „oca“ krstičevići, kuščevići, tolušići, žalacke, marići, kujundžići, bošnjakovići, bandići i sva sila inih političkih uhljeba i ratnih „zaslužnika“ ne bi dopustili tako unosnu „nomotehničku pogrešku, omašku ili nevino neznanje“ u imovinskoj kartici!? „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“

Marijan Vogrinec
Autor 5.2.2020. u 08:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija