Partizanska pobjeda na ustaškoj kapi

Marijan Vogrinec
Autor 19.5.2015. u 10:04

Izdvajamo

  • Kolindi Grabar-Kitarović nije zlo niti ju je stid što se klanja ustaškom zločinu kao da je sveti humanizam, a hrvatske partizane i njihovog genijalnog hrvatskog vođu iz Kumrovca smatra - zločincima. O njima, kaže, ima pravo misliti to što misli. Ima pravo misliti što želi i time pokazati tko je i što je, ali zbog visoke državne dužnosti na koju je izabrana nema pravo nabijati rogove povijesnim činjenicama. Recimo, samo je za neprijateljske ofenzive na Sutjesci, gdje su dalmatinski proleteri spasili svog vrhovnog zapovjednika iz smrtonosnog okruženja Nijemaca, ustaša, četnika i druge kvislinške bande, izginulo više partizana Hrvata nego hrvatskih branitelja u cijelom Domovinskom ratu! Čime će sutra predsjednica RH objasniti izraelskom predsjedniku ili premijeru zašto se moli i pali svijeće pred spomenikom na kojem piše: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci…“, koja je sudjelovala u genocidu nad Židovima!? Je li Kolinda Grabar-Kitarović moralno i intelektualno zrela, kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i nacifašističkom pogromu, nešto naučiti od svoje velike ideološke uzdanice, njemačke kancelarke Angele Merkel, koja nema komplekse kad se ide pokloniti žrtvama u Auschwitz, Dachau, Mauthausen… ili govori o neonacizmu? Demokršćanka Merkel vrlo jasno razlikuje zločin od „zločina“ i žrtvu od „žrtve“.

Povezani članci

Partizanska pobjeda na ustaškoj kapi

Foto Nenad REBERŠAK

Zločesti mentori predsjednice RH savjetuju joj grozne gafove koji ju diskreditiraju kao državnički autoritet svih građana. Inkognito je uskrsnula na ustaškom stratištu u Jasenovcu, bojkotirala državni vrh na službenoj komemoraciji, a potom na Bleiburškom polju, u Teznom i na Maclju, opet u strogoj tajnosti, odala počast mrtvim ustašama i njihovoj Endehaziji. Paradno je otišla u Gdanjsk slaviti 70. obljetnicu pobjede saveznika nad nacifašizmom i ignorirala Moskvu, kao da bi Zapad bio kadar smlaviti Hitlera bez sovjetske Crvene armije

Marijan Vogrinec

„Žena iz naroda“ i predsjednička uzdanica svega „pravog hrvatstva“ ipak u subotu nije došla na prozivku Počasnog bleiburškog voda, kojem je objeručke prihvatila pokroviteljstvo nad komemoracijom 70. obljetnice „najveće tragedije u hrvatskoj povijesti“ (sic). Kukavički i prozirno, špekulantski. Realno, nije ni imala što novog čuti iz još jedne ni vrit ni mimo homilije nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, koji je svojom uspavljujuće iritantnom dikcijom opet krivotvorio povijesnu istinu. Poručio je, sažeto: 20. su stoljeće obilježile tri katastrofalne ideologije zla – fašizam, nacizam, i komunizam, a svi s Bleiburškog polja tog svibnja 1945. bili su nedužne žrtve komunističke, najstrašnije ideologije, koja je potom držala Hrvate u ropstvu, strahu i neizvjesnosti do 1990. godine!

Notorna laž. Na tzv, križnom putu, nakon što su Englezi izručili zarobljene ustaše, domobrane, četnike, kojekakve druge okupatorske podrepaše i civile koji su svaki iz svog razloga bježali pred partizanima savezničkoj vojsci maršala Josipa Broza Tita, znano je i neznano pobijeno manje od četvrtine zarobljenika. Otprilike polovica od službeno priznatog broja ubijenih samo u ustaškom konc-logoru Jasenovcu. Zarobljenici s Bleiburga samo su za kardinala Bozanića i (pro)ustaški agitprop, hrvatsku političku desnicu na čelu sa šefom „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislavom Karamarkom bili „nedužni hrvatski vojnici i civili“.

Među zarobljenicima, koje su Poglavnik i ustaški glavešine kukavički ostavili umrijeti na Bleiburškom polju, bilo je 1500 stražara iz Jasenovca, pripadnika Pavelićevog tjelesnog zdruga i najkrvavijih ustaških postrojbi psihopatskih ubojica, palikuća, pljačkaša, mučitelja, nacifašističkih agitatora i kojekakvog šljama zločinačke paradržave… Jest da je brzopoteznom (smrtnom) presudom „deseti bataljun“ stavljen na osvetničku dispoziciju egzekucijskom operativcu Simi Dubajiću i dio zavedenih ustaša, polupismenih ormar-glava iz pasivnih kamenjara, silom unovačenih vojnika i stanovit broj nedužnih civila…

Ali, nisu svi stradali bili nedužni, kako to lažno tumači zagrebački kardinal niti su partizani poubijali sve zarobljene na Bleiburgu. Mnogima što su završili u znanim i neznanim jamama „bog je platio po zasluzi“, jer ga je valjda zapekla savjest makar zbog onih 320.000 uistinu nedužnih Srba, odreda civila, koje su ustaše poubijali na zvjerski način, u konc-logorima, poklali po šaranovim jamama… Samo zato što su bili Srbi i pravoslavci, a Pavelićevi koljači vjerski fundament-kreteni. Kad je već spominjao katoličke svećenike kao partizanske/komunističke žrtve, što nije spomenuo tisuće svoje braće i sestara po habitu, zakletih ustaša i krvavih ratnih zločinaca, koji su se 1941.-1945. itekako iskazali zlom!?

Recimo, hercegovačku zvijer u krvavoj fratarskoj halji Miroslava Filipovića, duhovničkog imena Tomislav i drugog prezimena Majstorović, što mu ga je nadjenuo zloglasni Vjekoslav Maks Luburić prema riječi „majstor“. Fratar se, naime, pokazao pravim „majstorom“ u ubijanju nedužnih civila. Tog se Miroslava Tomislava Filipovića-Majstorovića, obješenog 1946. u fratarskom habitu u kojem je klao po okolici Banje Luke, Jasenovcu, Staroj Gradišci…, 1942. odrekao njegov crkveni red, ali ga Katolička crkva nikad nije ekskomunicirala. Sam je priznao na sudu kako je osobno ubio više od 100 djece, žena i muškaraca te sudjelovao u egzekuciji 20.000-30.000 Srba, Žirova, Roma, nepoćudnih Hrvata…

miroslavfilipovicb.9617

 fra Satana Filipović

Zločin u habitu

U Wikipediji se pod natuknicom „Miroslav Filipović“ može pročitati jezivo dokumentarno štivo i citati svjedočanstava o nedjelima te svećeničke zvijeri, o ustašama iz njegove zločinačke družbe i njihovom režimu, o razmjerima „nedužnosti“ nositelja nacifašističke ideologije, kojih se desetke i desetke tisuća sjatilo i na Bleiburškom polju. Toliko „nedužnih“ da je to zastrašujuće izustiti, ako čovjek i trunku drži do ljudskosti. Kamoli, ako vjeruje u boga, koliko navodno vjeruje „pastir“ kalibra zagrebačkog nadbiskupa!

Tom su nečovjeku Filipoviću-Majstoroviću sudili i njemački i jugoslavenski sud. Mogao je kardinal Bozanić, da nije nepošteno pristran, spomenuti i evanđeoskog fratra Dionizija Juričeva, koji je 1941. pisao u Novom listu da „nije više grijeh ubijati sedmogodišnju djecu“. I taj je svećenik „nedužan“!? I one časne sestre što su u Kerestincu ubijale pohvatanu srpsku djecu nakon što su im ustaše pobili roditelje i popalili kuće na Banovini i Kordunu. Karlovački partizani su napadom na konc-logor spasili malobrojne, već iznemogle i na samrti. Što se kardinal Bozanić nije umiljavao već ostarjelim ustaškim kćerima i sinovima, unucima i rodbini na Bleiburškom polju „časnom“ ulogom Kaptola u spašavanju od ruke pravde 1945.-1946. i kasnije brojnih svećenika ratnih zločinaca i drugih krivaca iz propale tzv. NDH u čemu je aktivno sudjelovao i skorašnji nedajbože svetac Alojzije Stepinac, tadašnji nadbiskup koji je 1941. pozdravio uspostavu ustaškog režima i pozvao svoju dijecezu da mu bude odana!?

stepinac_ustase.9616

Stepinac i ustaše

Nije se sjetio niti će se ikad sjetiti po zlu slavonskih svećenika, zakletih ustaša i ratnih zločinaca andrijevačkog župnika Slavka Brajkovića, vlč. iz Vuke Vendelina Kristeka, satnika Đuke Marića iz Đakova, časnih sestara sv. Križa s Vrhovca, don Ivana Čondrića, koji je iz Sarajeva neposredno po svršetku rata vodio terorističke skupine križara i organizirao niz terorističkih ubojstava… Nije se sjetio čak ni onih „s prave strane“ za režima tzv. NDH kao, recimo, oca velikog Hrvata, domoljuba, umirovljenog visokog časnika i bivše JNA i HV-a Davorina Domazeta-Loše. Takvi se, jasno, ne uklapaju u krivotvorenu sliku „zločinačke, komunističke Jugoslavije“.

Gostujući prije desetak dana u kultnoj HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 (NU2) Aleksandra Stankovića, umirovljeni je viceadmiral Domazet-Lošo otkrio javnosti da mu je otac u Drugom svjetskom ratu mobiliziran u njemački Wehrmacht, da se za Hitlera borio protiv Engleza, da je potom prešao u ustašku vojsku i borio se protiv partizana, da se godinu dana nakon svršetka rata vratio iz izbjeglištva u Hrvatsku, odslužio vojni rok u jugoslavenskoj vojsci i potom normalno živio u toj državi. Sin mu Davorin, unatoč takvom očevom pedigreu nije imao problema da jedva punoljetan bude primljen na vojno školovanje, dobije mjesto u JNA i dogura u karijeri do zapovjednog vrha. Kako je to moguće, a otac najprije s Hitlerom, pa s Pavelićem, pa…!? Po Bozanićevoj logici, to je čista izmišljotina!

More je dokumenata o tome što su i tko su bili ustaše, što su činili i kakvo je to bilo zlo. More je dokumenata i svjedočanstava da taj Titov komunizam baš i nije imao toliko zločinačko lice kakvim ga prikazuju aktualni povijesni revizionisti, ali to jednostavno nikad neće stati u rustikalne ormar-glave po kojima je špartala HTV-iva kamera na Bleiburškom polju. Ma koliko se upinjali „pastirski“ lumeni i „istinoljubivi povjesničari“, nikad se neće moći izjednačiti nacifašistički pogrom s antinacifašizmom. Među tim je ideologijama suštinska, korijenska razlika: prva je zlo u samoj genocidnoj zamisli, a druga je sve suprotno od toga.

Bivši predsjednik RH u dva mandata Stjepan Mesić znao je reći da pobijeni u Jasenovcu nisu bili krivi ni za jednu bleiburšku smrt, a mnogi stradali s Bleiburga su bili itekako krivi za desetke tisuća smrti u Jasenovcu! Žalostan je primjer onaj fratar ženskoga glasa, a genocidnog uma i stasa. Bio je, rekli su svjedoci, krupan i gruba lica. Ako je „bog platio po zasluzi“ nekima s Bleiburga, onima će iz Jasenovca ostati vječno jako, jako dužan. Može zagrebački nadbiskup misliti što želi, izvoditi nelogične verbalne/mentalne vratolomije i svake godine plakati na austrijskoj livadi „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci“. Zato što pobjednici nisu paunovim perom gladili guzice onima, koji su bez suda i ljudskog osjećaja 1941.-1945. genocidno zatirali „nearijevsko smeće“ kao kakav sotonski nakot.

Da ima boga, kao što ga nema, ne bi dopustio tako nekritičko bogohuljenja s oltara na Bleiburškom polju. S tog su mjesta u subotu, razumljivo, izostali svi što iole nešto znače u službenoj Republici Hrvatskoj. Desničarska oporba na čelu s najviđenijom garniturom „novog HDZ-a“ se ne računa, jer se približavaju parlamentarni izbori, pa valja dobiti što više naklonosti onih kojima je „hrvatsko srce“ na – strogo desnoj strani.

pokrštavanjesrba

pokrštavanje Srba

Njihova predsjednica RH, međutim, izvela je politikantski salto mortale, koji je logičan valjda samo njoj osobno i onima koji su joj to preporučili. „Odati počast svim žrtvama“, valjda radi ravnoteže između ustaških i partizanskih zločina. Otišla je nenajavljeno, potajno, kriomice, kao da čini nešto nedolično, neprilično običnom ljudskom stvoru – kamoli državnoj dužnosnici predsjedničkog ranga! – pa zazire od razložne javne osude! Tako se Kolinda Grabar-Kitarović ukazala i pokazala pred Kamenim cvijetom velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića, a potom i pred spomen-obilježjima na Bleiburškom polju, u Teznom i na Maclju. Na jezivom je ustaškom stratištu u Jasenovcu, na svoju sramotu i zgražanje građana kojima bi željela biti predsjednicom, svjesno zanemarila svoju dužnosničku obvezu nazočiti službenoj komemoraciji s državnim vrhom u povodu proboja zatočenika tog konc-logora smrti.

Svojim je političko-diplomatski nezrelim inatom vladi premijera Zorana Milanovića i Savezu antifašističkih boraca i antifašista RH opako zasjenila uspomenu na više od 80.000 nedužnih civilnih žrtava ustaškog genocida u Jasenovcu i duboko uvrijedila antinacifašističku i ideološki neostrašćenu Hrvatsku. U godini kada slobodarski, demokratski svijet svečano obilježava 70. obljetnicu pobjede savezničke koalicije nad nacifašizmom, najkrvavijom ideologijom zla u povijesti čovječanstva, „žena iz naroda“ pokazuje da nema pojma o suštini te katastrofe i njezinim akterima s jedne i s druge strane bojišnice. Kukavički je izbjegla ustašku komemoraciju propalom režimu tzv. NDH i „hrvatskoj vojsci“ (ne žrtvama, kako to desnica lažno prikazuje!) na Bleiburškom polju. To od nje nije korektno, jer je prihvatila pokroviteljstvo, pa je bio red da se tamo i pojavi.

„Završetak Drugog svjetskog rata i pobjeda nad nacizmom, kojoj je velik obol dao i hrvatski narod, označili su početak jednog od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti“, navodi se u priopćenju (u njezino ime) iz Predsjedničkog ureda. „U samo nekoliko poslijeratnih mjeseci ubijeno je ili od mučenja i iscrpljenosti stradalo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila. (…) Iskazujući poštovanje žrtvama ‘Križnog puta’ na Bleiburgu, u Teznom i Macelju imam obvezu moralno osuditi režim koji je progonio i ubijao ljude. Zločin je zločin i nijednom se ideologijom ne može opravdati.“

Nijedan se zločin ne može ničim opravdati, ali se mora objasniti tko je, kako i zašto počinio zločin. Kada i u kojim okolnostima. U tom smislu nisu isto nacizam, fašizam i antinacifašizam. Nacizam i fašizam su genocidne ideologije najcrnjeg zla, proizvod bolesnog uma, a antinacifašizam je sve suprotno od toga i zato je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Zato su i partizani maršala Josipa Broza Tita, jedina organizirana, vojno respektabilna snaga svenarodnog otpora u okupiranoj Europi, izveli Hrvatsku na pobjedničku stranu. Vratili oduzete teritorije, omogućili zemlji potpunu obnovu od ratnih pustošenja, građanima postupan rast životnog standarda u sigurnosti i miru te zemlji gotovo pola stoljeća gospodarskog i društvenog napretka, do razine srednje razvijene europske države.

Telefonska paradržava!?

Međunarodno nepriznata kvislinška paradržava tzv. NDH ostala je zapisana u povijesnim analima kao leglo psihopatskih zločinaca i tvornica zločina. Kolumnist Slobodne Dalmacije Boris Dežulović ima zgodnu parabolu: Hrvati su dobili tzv. NDH telefonskim pozivom nacista iz okupiranog Zagreba zblenutom emigrantu Anti Paveliću u Mussolinijevoj Italiji da se hitno javi na poglavničku dužnost u Zagrebu. Kad je Hitler uvidio da se vidoviti seljak Vladko Maček ne da navesti na tanak led, za prakticiranje je genocidne arijevštine mogao poslužiti i zaglamasti papučar Ante. Ustrojio je okljaštrenu, nepriznatu, „nezavisnu“ i krvavu „državu“ da se čak njemački opunomoćeni general u tzv. NDH Glaise von Horstenau, u pismima Hitleru, gnušao i ustaša i samog Pavelića.

Što bi se kardinal Bozanić prisjećao u svojoj bleiburškoj homiliji tih činjenica kad je njegov svojedobni nadbiskupski prethodnik, uskoro nedajbože svetac Alojzije Stepinac, nositelj posebnog Poglavnikovog „Ordena za zasluge – Velereda sa zviezdom“!? Katolička crkva nije u tzv. NDH dostojno odigrala svoju „nacionalnu ulogu“. Čast iznimkama kao što je bio dugogodišnji svećenik zagrebačke crkve sv. Marka Svetozar Ritig, koji je prozreo zločinački ustaški režim i otputio se u partizane, zajedno s većinom antinacifašistički opredijeljenih hrvatskih građana.

Da se ustaše, na čelu s Poglavnikom, nisu početkom svibnja 1945. razbježali pred Titovim partizanima, ostavili na bleiburškom cjedilu svoje luzere u vojnim i civilnim odorama te dali petama vjetra čak preko Velike bare, vlastiti bi ih sunarodnjaci zgazili u borbi kao crve. Katolička je crkva i neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata spašavala ustaške ratne zločince (nadbiskup Alojzije Stepinac, svećenik Krunoslav Draganović, Zavod sv. Jeronima u Rimu…) i na razne načine pomagala križarski terorizam protiv nove vlasti.

U svakoj drugoj kombinaciji, a ima ih na stotine u interpretacijama proustaških „istinoljubaca“ iz emigracije te nekih domaćih i „povjesničara“ tipa čudnovatoga grofa Nikolaja Tolstoja, da su partizani izgubili rat – Hrvatske ne bi bilo ni desetak godina poslije 1945. Kamoli danas. Čista je SF bajka, recimo, velikohrvatski zemljovid kakav se još koči po nekim prekooceanskim ustaškim klubovima i katoličkim misijama: istočne međe od dva-tri metra ispod Kalemegdana do granice s Bugarskom!? Kretenizam pomiješan s politikantskom megalomanijom uvijek je tragikomično – bezgraničan!

Izabrana hrvatska predsjednica očito nije imala od koga u „novom HDZ-u“ učiti noviju hrvatsku i povijest europskog Jugoistoka, a unatoč blistavom nizu petica u osnovnoj školi na Grobniku i riječkoj Gimnaziji, kao da je sjedila na ušima kad se učilo razlikovati ustaše, njihove okupatorske gazde i partizane. I sada, protivno činjenicama koje se ne daju revizionistički preinačiti, tragično brka pozitivce i negativce. „Žrtva je žrtva, zločin je zločin“, kaže i pogrešno drži da će se tom netočnom lakonštinom umiliti i onima iz Jasenovca i onima s Bleiburga. A neće! To su dva nepomirljiva svijeta. Već zadrti Franjo Tuđman gadno poskliznuo u javnosti kad je pokušao utjerivati te svjetove u GM tor hrvatstva.

Svoju desničarsku političko-ideološku pristranost očitovala je već više puta. Ovih dana i diplomatsku nekorektnost, odlaskom u slavljeničko EU-okupljalište Gdanjsk. Jest da RH zahvalno i pokorno prihvaća ulogu dobro dresirane pudlice EU-a i NATO-a, čitaj: Washingtona, ali Bijednoj Našoj ne bi pala kruna s glave, dapače, kad bi joj vlastito državno dostojanstvo bilo preče od „partnerskih“ diktata. Kriza u Ukrajini crvena je krpa kojom SAD zamagljuje suštinu problema u tom dijelu svijeta i na Balkanu. Kolinda Grabar-Kitarović ne mari ne samo za istu rasnu pripadnost najvećeg dijela građana RH i europskog Jugoistoka s Rusima nego i činjenicu da bez sovjetske Crvene armije Zapad ne bi slomio Hitlera.

Sovjetske su armije s istoka oslobodile 1945. gotovo pola porobljene Europe i ušle u Berlin. Od oko 60 milijuna ubijenih u Drugom svjetskom ratu, blizu 30 milijuna su Rusi. Tadašnji je SSSR neusporedivo više uložio u pobjedu antinacifašističkih snaga od Poljske, pa je i Moskva više od Gdanjska zaslužila proslavu 70. obljetnica Dana pobjede. Zapadni inat, po direktivi iz Bijele kuće, navodno zbog „ruske agresije na Ukrajinu“, neozbiljno je SAD-ovo i NATO-ovo izrugivanje povijesnim činjenicama i golemoj ruskoj vojnoj i civilnoj žrtvi. Hrvatska nije trebala sudjelovati u tom nečasnom, namještenom performansu, kao ni u ekonomskim sankcijama Moskvi, koje se obijaju o glavu ovdašnjim građanima.

bleiburg2015

Foto: SLobodna Dalmacija

Hrvatska „žena iz naroda“ – vidi humora! – čita lekcije moćnom Putinu, a dolazi iz zemlje, čiji su građani utemeljili neusporedivo masovniji, organiziraniji i učinkovitiji pokret otpora nacifašizmu od Poljaka, Francuza, Nizozemaca, Skandinavaca… Na lanjskoj proslavi 70. obljetnice Dana D u Francuskoj, kojoj je nazočio i Barack Obama, veliki je portret maršala Josipa Broza Tita bio među pet ratnih vođa, čije su armije slomile kičmu nacifašizmu. To se pobjedničko nasljeđe danas u RH maloumno zanemaruje i napadno želi relativizirati, jer „zločin je zločin, žrtva je žrtva“. Političko-diplomatski gaf u Gdanjsku dodatno će koštati Hrvatsku, a Ujak Sam joj neće nadoknaditi štetu. Kao što nije ni Ukrajini, prije toga Iraku, Siriji, Afganistanu, Libiji, Egiptu…

Dapače, uvjetuje joj nove vojne troškove zahtjevima za povećanjem državnog proračuna za obranu, što će koristiti NATO-u, udarnoj batini Bijele kuće i Pentagona u prakticiranju žandarskog uredovanja u ovom dijelu svijeta. Budući da je EU uvjetovao Bijednoj Našoj izlazak iz povlaštenih trgovinskih aranžmana sa zemljama Cefte, već su registrirane štete u razmjeni veće od pola milijarde eura godišnje. Sankcije Rusiji, kojima SAD i EU pritišću Putina ne bi li mu desetkovali državni proračun, izazvali unutarnje nezadovoljstvo/nerede te slomili ekonomsku i vojnu moć, već su neugodno zviznule RH po najosjetljivijim dijelu – izvozu hrane u tu veliku zemlju.

Zaškripalo je u Podravci, a voćari iz doline Neretve na znaju što će sa stotinama tona mandarina, pa ih budzašto rasprodaju po ulicama većih gradova. Putin je nedavno pozvao Ruse da više ne putuju u RH na godišnji odmor. Deset posto odličnih potrošača manje! Zbog europski uvjetovanih viza i građanima niza drugih zemalja izvan EU-a, hrvatski turizam već neko vrijeme ima problema. Nitko od velikih, kojima „žena iz naroda“ udvornički tepa o prijateljstvu, ne nadoknađuje Hrvatskoj štete zbog štreberske poslušnosti. Dapače, „obitelj kojoj oduvijek propadamo“ uredno prijeti Banskim dvorima zbog prekomjernog proračunskog deficita i rastućeg javnog duga. Ima li tu posla za predsjednicu RH? Itekako! Ali, njoj je preče arčiti novac poreznih obveznika na nepotrebne turističke izlete u New York na skup Hillary Clinton, prijateljima iz NATO-a u Afganistan, u BiH ili Berlin…

Krvavo ustaško „domoljublje“

Na unutarnjem joj je planu do prenemaganja s mrtvačkim lampionima pred spomenicima ustaškim i partizanskim žrtvama, s naglaskom na partizanskim zločinima. Ustaški, kao, nisu bili baš tako teški. Kada ih je i ako bilo, ah, bože moj, bio je rat, a u ratu se svašta događa. Kaže ona: „Završetak Drugog svjetskog rata i pobjeda nad nacizmom (…) označili su početak jednog od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti. U samo nekoliko poslijeratnih mjeseci ubijeno je ili od mučenja i iscrpljenosti stradalo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila“ i to se „ne može opravdati“. Da je to kazala s bleiburške govornice, prolomio bi se gromoglasan pljesak, čiji bi eho dopro do Zagreba.

I sam kardinal Bozanić sugerira da su ustaše iskreni hrvatski domoljubi, zvjerski pobijeni na pravdi boga, a sva ta partizanija, komunisti, Tito, Jugoslavija, itsl. samo banda bezbožnička i kao takvu je, banditsku i bezbožničku, treba unijeti u udžbenike. Prenositi s koljena na koljeno. U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu Katoličkog sveučilišta u Zagrebu ovih je dana, baš radi te revizionističke potrebe, održana tribina u povodu 70. obljetnice bleiburškog stradanja. Budući da oko 10.000 ustaša i domobrana, pripadnika (bezazleno prozvane) „hrvatske domovinske vojske“ iz tzv. NDH, od 1993. godine uredno prima mirovine kao da su u Drugom svjetskom ratu bili na pobjedničkoj strani, desnica se upinje dokazati da treba iz temelja promijeniti „klišeje“ o ustašama kao zločincima i tzv. NDH kao nenarodnoj/nehrvatskoj marionetskoj paradržavi.

Tome je živom riječju imala poslužiti ikona ustaško-endehazijskog revizionizma rečeni Nikolaj Tolstoj, prigodno ugošćen u Zagrebu. Ne zna se je li „žena iz naroda“ iskoristila prigodu i primila „povjesničara“ na čašicu razgovara ili je to potajno ipak učinio njezin stranački patron Tomislav Karamarko, poznat po na vlas tolstojevskim stajalištima o partizanskim zločinima i Titovoj ulozi u „zatiranju Hrvata samo zato što su Hrvati i katolici“.

bleiburg20151

 Foto: Zarko Basic/PIXSELL

„Ne postoji ni jedan dokaz da je među žrtvama bio i jedan ratni zločinac“, prenio je Jutarnji list Tolstojevu istinu. To se traži! Bravo grofe! Kad to čuje onaj nevjerni Zoran, premijer Zoran Milanović, naredit će ministru Mirandu Mršiću da barem učetverostruči 2800 kuna ustaške mirovine kako bi i „za dom spremni“ bili u rangu hrvatskih branitelja i barem trostruko bolje plaćeni od preživjelih partizana. Malo će liječnik-ministar zažmiriti na povijesnu istinu, makar na jedno oko. Ovi s mirovinama iz HV-a i HVO-a borili su se, koji su se borili, protiv „četnika“, a ovi Pavelićevi zajedno s četnicima i okupatorom protiv vlastitog naroda, ali…

Što ćemo, bili su Hrvati i sanjali su „hrvatski san, velik i čist“! Red je da ih sada porezni obveznici maze i tetoše kao svoje, najmilije. Službena se Hrvatska ovih dana, vladajuća i oporbena, nešto pjeni zbog rehabilitacije u Srbiji četničkog „Pavelića“, ratnog zločinca Draže Mihajlovića, kojem je Tito došao glave. To srbijansko poništenje partizanske sudske presude nema nikakve veze s RH ni s ustašama, nego je unutarnja i vanjska sramota Srbije! Ipak, „tamo daleko“ ni jedan odavna već rehabilitirani bradati kokardaš čiča Draže nije dobio mirovinu postjugoslavenske Srbije, jer bi za to morao dovesti dva svjedoka – partizana.

A to je nemoguće; ni jedan bivši partizan nije toliko malouman da će svjedočiti četniku za mirovinu. Ustašama ne trebaju partizanski svjedoci. To su jedini ratni gubitnici na globusu, kojima pobjednici ne samo plaćaju mirovine zato što su ih gubitnici ubijali nego i obračunavaju kvislinštvo kao dvostruki „radni staž“!

„Dovoljan je dokument s fotografijom kao dokaz i ostvaruje se mirovina“, pisao je Jutarnji list. „Nema li fotografije, stari ustaša mora dovesti dva svjedoka koji će potvrditi da je bio unovačeni pripadnik hrvatskih domovinskih vojski, tako smo naime imenovali ustaše i domobrane, iako su bili pripadnici vojske u međunarodno nepriznatoj državi. Vjerojatno to mogu, u slučaju nekog jasenovačkog čuvara, biti i dva logoraša. A dobar je i neki drugi neosporan dokaz koji će mu mirovinsko priznati. Takav ustaša koji je rat proveo u nekom židovskom stanu ili vili dobiva mirovinu po istom kriteriju kao da je bio partizan iz šume. Čak, staž proveden u ustašama računa se duplo, pri čemu eventualna presuda zbog ratnih zločina nije nikakva prepreka dobivanju mirovine.

Naprotiv, ako je ustaša bio u zarobljeničkom logoru, to mu se vrijeme obračunava dvostruko pri dodjeli mirovine. (…) Super, pripadnika nepriznate vojske koji je u ime nepriznate države proganjao ljude iz njihovih domova izdržavamo kao da smo baš to oduvijek htjeli od njega. A ako to nije nagrada i davanje legitimiteta (ustaškom režimu i ustašama – op. M.V.), onda što je? (…) Amerika je ukinula pravo čak i na socijalnu pomoć u slučaju da se pokaže kako je neki njihov državljanin bio pripadnik nacističkih trupa. Mi, naravno, nećemo. Reći ćemo da nam je to super, da je to stvar prošlosti i da treba biti velikodušan, iako je ta Hrvatska koju su stvarali ustaše bila sve protiv čega su slobodni ljudi. Od njihove Hrvatske je normalnom čovjeku zlo i samo ga je stid.“

Kolindi Grabar-Kitarović nije zlo niti ju je stid što se klanja ustaškom zločinu kao da je sveti humanizam, a hrvatske partizane i njihovog genijalnog hrvatskog vođu iz Kumrovca smatra – zločincima. O njima, kaže, ima pravo misliti to što misli. Ima pravo misliti što želi i time pokazati tko je i što je, ali zbog visoke državne dužnosti na koju je izabrana nema pravo nabijati rogove povijesnim činjenicama. Recimo, samo je za neprijateljske ofenzive na Sutjesci, gdje su dalmatinski proleteri spasili svog vrhovnog zapovjednika iz smrtonosnog okruženja Nijemaca, ustaša, četnika i druge kvislinške bande, izginulo više partizana Hrvata nego hrvatskih branitelja u cijelom Domovinskom ratu!

Čime će sutra predsjednica RH objasniti izraelskom predsjedniku ili premijeru zašto se moli i pali svijeće pred spomenikom na kojem piše: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci…“, koja je sudjelovala u genocidu nad Židovima!? Je li Kolinda Grabar-Kitarović moralno i intelektualno zrela, kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i nacifašističkom pogromu, nešto naučiti od svoje velike ideološke uzdanice, njemačke kancelarke Angele Merkel, koja nema komplekse kad se ide pokloniti žrtvama u Auschwitz, Dachau, Mauthausen… ili govori o neonacizmu? Demokršćanka Merkel vrlo jasno razlikuje zločin od „zločina“ i žrtvu od „žrtve“.

kolinda-u-pristupu-izjednacila-bleiburg-i-logor-u-jasenovcu-504x335-20150519-20150514163420-36876ff67312903cb520d9332f4bd1da

Kolinda u Bleiburgu, foto: 24 sata

Sramota pod maskom

U četvrt stoljeća „samostalne i suverene“, otkad je „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, ustašizacija RH epidemijski nagriza javni život. Ciljano to ne žele vidjeti samo kardinal Josip Bozanić s dijelom Crkve i njegovi desničarski istomišljenici, koji šire ideološke razdore, međunacionalnu mržnju i retorički građanski rat i za to optužuju „one što ne vole Hrvatsku, koji nikad nisu željeli Hrvatsku“. Zloslutna, otrovna zamjena teza, jer nekako treba opravdati zašto se ne ostvaruje „tisućljetni hrvatski san“. Treba maskirati/sakriti sramotnu ulogu „domoljubnih“ ratnih profitera, klera, nesavjesnih „velikih Hrvata“… u katastrofalnom moralnom i materijalnom urušavanju zemlje.

Krivi su komunisti! Krivi su Srbi, a svi Srbi su četnici! Kriva je „peta kolona“ sa Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić, Miloradom Pupovcem, Ivom Josipovićem, Zoranom Milanovićem… Krivi su svi, koji „nisu s nama, nisu naši“, jer „ne vole Hrvatsku i nikad je nisu ni željeli“! U taj se buket politikantskog kretenizma silom gura nakazna biljka revidiranog, GM ustaštva ne bi li se nacionalistička mitologija prepoznala kao prirodan kontinuitet „hrvatstva“. A životna zbilja i „stanje nacije“ sve su prije nego podnošljivi i izgledni.

„Samostalna i suverena“, „svoja na svome“, nije u četvrt stoljeća postigla više od pet posto gospodarskog i društvenog napretka koji je za istih 25 godina ostvaren u Hrvatskoj u sastavu Titove SFR Jugoslavije. Pa, kad „žena iz naroda“, kardinal Bozanić i njihovi istomišljenici ruše drvlje i kamenje na komuniste i jugoslavensku federaciju ne bi li naudili SDP-u, živne davna pučka mudrost: ljudi, u laži su kratke noge! Bolje se, mirnije, tolerantnije i sigurnije živjelo u Titovoj SFR Jugoslaviji, nego danas u „samostalnim državama“, bivšim republikama! To je u nedavnom istraživanju kazalo 82 posto od 2100 građana RH i BiH, starijih od 45 godina, sa životnim iskustvom u bivšoj zajedničkoj federaciji. Ljudi nisu budale!

Marijan Vogrinec
Autor 19.5.2015. u 10:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija