Pijavice na sušičavom RH-tkivu

Marijan Vogrinec
Autor 5.7.2017. u 22:06

Izdvajamo

  • Dvadeset sedam godina po državnom osamostaljenju RH, SAD-u još ne pada na um ukinuti vize za putovanja hrvatskih državljana u Ameriku. Tko zna hoće li i kada. Sramota. Prijem RH u EU trajao je čak desetak godina unatoč činjenici da zemlja „oduvijek pripada europskoj obitelji“. Sada, pak, otkako je s hrvatske strane nepriznata arbitraža u Haagu dodijelila Sloveniji gotovo cijelu Savudrijsku valu, pa su počeli i stanoviti incidenti među ribarima i policijom dviju zemalja, najprije je Njemačka, a potom i Europska komisija stala u graničnom sporu na slovensku stranu. Kažu, Hrvatska „mora priznati arbitražni pravorijek“. Gdje su Plenkovićevi prijatelji u Uniji, prijatelji Grabar-Kitarović u SAD-u? Prijateljstva i interesi obično nemaju mnogo veze jedni s drugima. Što u tom ali i kontekstu pogoršanja životnih okolnosti u RH (niz novih zakona koji idu na ruku bogatima, politički moćnima, lokalnim šerifima većinom iz HDZ-a, itd.) znače jalova ideološka pripetavanja? Ništa dobro. Igru skrivača s javnošću kako bi se sakrilo to da nakazne koalicije ništa neće riješiti u korist općeg dobra? Niti mogu, jer ključeve drže gazde izvan zemlje. Realno, premijeru Plenkoviću i ne preostaje drugo do prikazivati liječenje pijavicama kao svoju europsku zauzetost za modernu i demokratsku zemlju u kojoj će se žitelji dobro osjećati. No, riječi su jedno, a djela sasvim nešto drugo.

Povezani članci

Pijavice na sušičavom RH-tkivu

Foto:  Davor Puklavec/PIXSELL)

Andrej Plenković će biti „povijesni krivac“ za sve što se već uoči ljeta počelo, a od jeseni će se jako loše događati hrvatskim građanima. I neće biti izravno povezano s agonijom Agrokora, ratobornijom fazom hrvatsko-slovenskih pripetavanja u onom lavoru mora kodnog imena Savudrijska vala/Piranski zaljev ili i dalje vanjskopolitičkim bauljanjem službenog Zrinjevca i Pantovčaka po nekakvim smiješnim „uspravnicama“ (valjda i „priležnicama“?), „trima morima“, „brdima“ (valjda i „dolinama“?)… Premijer Plenković, neupitno najmoćniji političar u RH i, kažu, najutjecajniji s ovih prostora u Bruxellesu, nije ideološka i svjetonazorska konzerva, pa snosi tim veću odgovornost za to što će se događati građanima kad njegove odluke budu modelirali i oni za koje birači nisu željeli da budu jezičac na vagi vlasti

Marijan Vogrinec

Ponižavajući odnos ovih dana velikih i moćnih iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ prema „partnerskoj“ Hrvatskoj – za razliku, recimo, od investicijskih i političkih obzira što ih imaju prema Srbiji, koja i nije članica „obitelji“, a službenom je Zagrebu stalna meta rivalsko-osvetničkih podbadanja – te poslijeizborne političko-ideološki nakazne vladajuće koalicije u državi, Zagrebu, Splitu i nizu većih i manjih sredina očit su dokaz da je RH težak bolesnik. Možda uistinu već u terminalnoj fazi, kako to dijagnosticiraju neki katastrofični analitičari, i kod kuće i vani. Premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, izučeni pravnik i europski diplomatski inteligent nesmotreno je nakon lokalnih izbora – neki to u političkoj teoriji nazivaju pragmatizmom a naš puk nemoralnim prodavanjem obraza za komad vlasti, kakvu birači nisu željeli – popustio ucjenama onih što žive u dalekoj prošlosti, među izmišljenim nacionalnim velikanima i pobjedama, mitovima te nacionalističkoj megalomaniji i „domoljubnom“prenemaganju.

Tako pritisnut i ucijenjen iz radikalno desnog krila vlastite stranke i srodnih/istih opcija s margina političkog spektra i Katoličke crkve, jer u protivnom pada s vlasti, premijer je primoran liječiti teško oboljelu Hrvatsku, gotovo beskrvnu i suhonjavu, s dušom na jeziku – nadriliječništvom, pijavicama, puštanjem krvi, alkemičarskim trikovima, živom, molitvama, svetom vodom i tamjenom… Ne pametnim medikamentima modernog doba i budućnosti, kao sav napredan svijet. Samo zato što, zbog obećnja da će mu držati glavu iznad vode, ne smije Milanu Bandiću, Zlatku Hasanbegoviću, Bruni Esih, Željku Glasnoviću, Željki Markić, vigilaristima, sisačkom biskupu Vladi Košiću i kaptolskim „pastirima“ kazati heliocentrično eppur si muove? A morao bi. U vlastitom i ponajprije interesu građana, ako mu je do njih i proklamirane vjerodostojnosti uistinu više stalo nego do fotelja.

Milan Bandić – Titov egzekutor

Andrej Plenković će biti „povijesni krivac“ za sve što se već uoči ljeta počelo, a od jeseni će se jako loše događati građanima. I neće biti izravno povezano s agonijom Agrokora, ratobornijom fazom hrvatsko-slovenskih pripetavanja u onom lavoru mora kodnog imena Savudrijska vala/Piranski zaljev ili i dalje vanjskopolitičkim bauljanjem službenog Zrinjevca i Pantovčaka po nekakvim smiješnim „uspravnicama“ (valjda i „priležnicama“?), „trima morima“, „brdima“ (valjda i „dolinama“?)… Andrej Plenković, na (premijerskoj) poziciji najmoćnijeg političara u RH i, kažu, najutjecajnijeg s ovih prostora u Bruxellesu, ni izobrazbom, ni diplomatskim iskustvom niti kućnim odgojem nije ideološka i svjetonazorska konzerva, pa je tim veća i njegova odgovornost za to što će se događati građanima kad njegove odluke budu modelirali i oni za koje birači nisu željeli da budu jezičac na vagi vlasti. Pijavice na sušičavom RH-tkivu?

U okolnostima kad se Zagreb već desetljećima guši u prometnom kolapsu i problemu zbrinjavanja komunalnog otpada, posrće u urbanističkim dubiozama, iscrpljuje žitelje najskupljim prirezom i komunalnim uslugama u državi, njeguje dvojbeno upravljanje najvećim gradskim proračunom u RH (blizu 10 milijardi kuna), itsl., šesti put (za prsa) izabrani gradonačelnik Milan Bandić, osnivač zagrebačkog SDP-a i nositelj Titovog bedža na reveru, ne kani rješavati krucijalne probleme u metropoli. Udovoljavat će pronacifašističkim nastranostima Esih-Hasanbegovićeve opcije, koja pod stranačkim nazivom Nezavisni za Hrvatsku (NZH) ima u Hrvatskom saboru dvoje zastupnika, a u Gradskoj skupštini pet vijećnika. Premijer bez njih i Bandićeve dvojice nema stabilniju saborsku većinu niti Bandić i HDZ bez pet enzehaovaca skupštinsku.

bandic_bedz_tito

Foto: jutarnji list

Očito, nije političkog života ni Plenkoviću na čelu vlade (pa i HDZ-a) niti Bandiću na gazdinskom fotelju u metropoli, ne prevare li birače. I jedan i drugi. Nitko u biračkom tijelu nije dao glas HDZ-u niti među stranačkim članstvom Andreju Plenkoviću za dijeliti vlast s HNS-ovim „komunjarama“, SDSS-ovim „četnicima“ i neformalno klecati pod NZH-ovim lustracijskim ucjenama. Nitko ni među manjinskim Srbima nije glasao za SDSS i Milorada Pupovca da bi participirao u vlasti s HDZ-om koji ne želi ukloniti HOS-ovu provokativnu ploču s ustaškim „Za dom spremni“ u Jasenovcu, s kojim iz istih razloga ne želi službeno komemorirati na obližnjem ustaškom stratištu bivšeg konc-logora i koji dopušta Bandiću istjerati Josipa Broza Tita s njegovog trga u srcu Zagreba. HNS je nakaznim koaliranjem s HDZ-om i Plenkovićem sam sebi potpisao nestanak s političke scene: rascijepio se, ostao bez članstva i – usahnuo.

Plenkovićeva sadnja tikava s vragom, što neodgovorno prikazuje kao učinkovit lijek (tzv. stabilna vladajuća većina) za gospodarsku, društvenu i moralnu reanimaciju sušičave Hrvatske, doći će ga političke glave. Ceh će platiti građani koji mu – sudeći po istraživanju javnog mišljenja – ionako 73 posto ne vjeruju. Ideologija, pobijeđena 1945. godine, „domoljubna“ prenemaganja, masovna, javna indoktrinacija vjerskim tlapnjama, praznovjerjem i svjetonazorskim jedoumljem, protumanjinska netrpeljivost i produbljivanje socijalnih razlika nisu put koji vodi u bolje sutra. Na toj truloj podlozi nema izgleda za punije tanjure, više beba u rodilištima, više radnih mjesta, socijalnih i radničkih prava, plaće dostojne čovjeka, zdraviji okoliš i demokratske slobode.

Da bi održao glavu iznad vode, što će reći izbjegao rušenje proračuna za 2018., nove izbore u gradu i moguće pravosudne okupacije zbog već pokrenutih i predstojećih istraga (navodno postoji oko 300 prijava), Milan se Bandić mora grčevito držati za Plenkovića – HDZ je nakon raskida s Mostom instalirao svoje ministre pravosuđa i policije – te mu pogodovati u Zagrebu. Bez obzira na katastrofalan izborni podbačaj HDZ-ovog Drage Prgometa u utrci za gradonačelnika. Stoga je i Bandiću i Plenkoviću prva briga udovoljiti ultimatumu Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, koji traže pisano jamstvo svakog koalicijskog vijećnika da se već na prvoj sjednici Gradske skupštine izglasati promjena imena Trga maršala Tita. U igri su Kazališni ili Sveučilišni trg, ali i Trg Republike Hrvatske, kako predlaže novi/stari gradonačelnik.

Plenkovićev kiks u Zagrebu

U međuvremenu će fanovi nacifašizma zahtijevati još neka preimenovanja u Zagrebu, personalne promjene u gradskim institucijama i poduzećima, refinanciranje  po lustracijskom ključu u društvenim djelatnostima, škartiranje dijela programa civilnih udruga, preuzimanje kontrole nad gradskim resorima prosvjete i kulture… Bruna Esih je uvjerljivo propala na izborima u Zagrebu kao kandidatkinja za gradonačelnicu, jer osim rigidne, isključujuće i protukomunistički osvetničke ideologije nije ni imala suvisli program unaprjeđenja glavnoga grada RH i olakšanja komunalnih problema građana. Multikulturna, znanstvena i intelektualna sredina kakva Zagreb jest od davnina nema razumijevanja za ekstremiste i katolibane, koje izbori svaki put iznova prokazuju kao metastazirajuću ali još marginalnu pojavu, pa će sada Bandić i Plenković istjerati Tita i antinacifašizam iz metropole – bez referenduma. Udovoljavajući rigidima. Sic.

Referendum, taj najdemokratskiji oblik izražavanja volje većine građana, u koji se Bandić zaklinjao uoči lokalnih izbora („Preimenovanje Trga maršala Tita je iznimno važno pitanje za koje ja ne želim snositi odgovornost; valjda se o tome mora pitati i Zagrepčane“), sad više ne vrijedi. Gradobačelnik, uz prešutni blagoslov iz Banskih dvora i s Pantovčaka, po Esih-Hasanbegovićevom ultimatumu ništa neće pitati svoje  Zagrepčane. Sva je rigidna desnica zborno protiv referenduma, svjesna toga da bi „naš Joža“ i „naš Stari“ na njemu pobijedio i goropadne potomke kvislinških luzera iz 1941.-1945. To, što će prvi građanin Zagreba i premijer još benevolentnije dopuštati sramotan ples vampira nad antinacifašizmom i njegovim domaćim vođama, dodatno će podijeliti ionako već na svaki način podijeljenu, posvađanu i ideološki samoj sebi suprotstavljenu zemlju, produbiti rovove i omasoviti pokret otpora. Nova, razumnija vlast vratit će i Tita i antifašizam na mjesta koja im objektivno pripadaju, jer je to čista povijesna logika. Pametan se narod nikad ne odriče svoje pozitivne prošlosti.

Plenkovićev kiks u Zagrebu zloslutan je predznak onog što građane čeka na jesen ali i sljedećih godina. Prljave političke trgovine, moralno prostituiranje konspirativnim savezima i nakazne koalicijske strukture nisu ni izraz volje birača niti su poželjan, kvalitetan materijal za reformsku reanimaciju RH, nego hranilište za nove i još žešće sukobe ne samo među pojedinim društvenim skupinama nego i unutar njih te, blago rečeno, za nesporazume traljavih, radogaćeskidajućih vlasti RH najprije sa susjedima (ne samo zbog granica), a potom globalnije, u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Čak i s trampizirano neurotičnim SAD-om, koji drži do RH kao do lanjskog snijega.

Toliko da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović o Novoj godini morala privatno fotografirati svoj ego uz ogradu Bijele kuće, a u Bruxellesu se na summitu NATO-a laktovima probijala u prvi državnički red prema Donaldu Trumpu ne bi li ju medijske kamera zatekla kako se (opčinjena?) smije, iz žablje perspektive. A ignorant gleda nekamo ustranu preko njezine glave. Nedostojno predsjednice države i zemlje koja drži do sebe. Za Grabar-Kitarović ništa neobično, sklona je ukrasti show i svjetskim baletanima na pozornici zagrebačkog HNK i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću među 6000 uzvanika usred Beograda.

Možda ta opaska vrijedi i za njezino obnašanje dužnosti na unutarnjem planu, gdje se iskazala ratobornošću i soljenjem pameti samo u prvoj godini mandata, kad je iz petnih žila kritizirala SDP-ovu koalicijsku vladu i premijera Zorana Milanovića da „ne rade u nacionalnom interesu“. Ovaj ju, dakako, nije zarezivao pola posto, pa je bilo vrlo napeto među dvama državnim brdima. I dalje je najavljivala da će „lupati šakom o stol“, „puhati vladi za vratom“, „sazivati temetske sjednice vlade/Sabora“ (sic; za to nema ovlasti), itsl. čim primijeti da škripi stanje u zemlji, ali to se nije dogodilo.

Otkako su „oba pala“ (Ivo Josipović i Zoran Milanović), šatoraši i stožeraši zasjeli u obećane fotelje (u državi, Vukovaru i širom RH gdje ZNA SE opcija obnaša vlast) te pokupili pripadajuće masne apanaže (od ministarskih i „savjetničkih“ do poslova s državom i novaljskog divljališta Zrća), a HDZ političkim dilanjem uhljebništva preuzeo sve ključne poluge upravljanja Hrvatskom, predsjednici više ne pada na pamet „lupati šakom o stol“, „puhati vladi za vratom“, „sazivati temetske sjednice vlade/Sabora“, itsl. Država je opet u stranačkom vlasništvu – tko šiša građane i njihovu izbornu volju  – pa se hadezeovka Grabar-Kitarović može mirno prepustiti protokolarnom bildanju svog ega bez pokrića, promjenama stylinga više puta na dan i neutaživoj gladi za bezbrojnim putovanjima po svijetu od kojih građani, realno, u gotovo već tri godine njezina mandata nisu imali nikakve koristi. Ni RH gospodarske ili političke.

Medijima nije promaknulo da se ovih dana (ne)izravno obratila vladi/građanima ne bi li ostavila dojam kako „predsjednica misli na dobrobit građana RH i radi u njihovom interesu“. Valjda ponukana osjećajem izvjesne krivnje HDZ-ove vlasti i raznorodnih koalicijskih partnera te potrebom sinergijskog kamufliranja akta neumjesnog liječenja kronične slabokrvnosti zemlje – pijavicama. Umjesto pametnim lijekovima. Nabrojila je vladi probleme 330.000 ovršenih građana zbog 42 milijarde kuna duga, demografsku depopulaciju, iseljavanje radno najpotentnijih građana, probleme iz radnih odnosa i nedovoljno novih radnih mjesta, kurikulnu reformu školstva, kritično stanje u socijali, zdravstvenom i mirovinskom sustavu, itsl., na što se premijer nije ni osvrnuo.

U tim se područjima može očekivati samo pogoršanje stanja, pa će HDZ-ov izborni slogan vjerodostojno zazvučati nevjerodostojno, a najavljene reforme svesti se na puku demagogiju i politički populizam, jako impregniran ideološkim temama. Bit će da je gladnom u RH važniji Shakespeare od kobasice. Premijer se, socijalno neosjetljiv i krajnje nepravedan – za 850 i više kuna mjesečno povisit će povlaštene mirovine od rujna, a neće vratiti oduzeti „harač“ učiteljima, na što se država obvezala – međutim, u zadnje se slovo uskladio s predsjednicom u plašenju građana „ugrozom nacionalne sigurnosti“ i „državnog suvereniteta“ (terorizam, tzv. hibridni rat, ma što to značilo, izbjeglička/migrantska kriza, ruska ratna prijetnja Zapadu…) radi izvlačenja novca.

Zbog „ugroza“, tvrde, RH mora napuniti vojne arsenale,  kupiti u SAD-u i na Zapadu nove borbene zrakoplove, haubice, rakete… i za pet-šest milijardi kuna podebljati proračunska izdvajanja za obranu. „To je, ljudi, za naše dobro“, uglas obmanjuju javnost i predsjednica Grabar-Kitarović, i premijer Plenković i ministar obrane Damir Krstičević. Zbog svih tih i milijun drugih „ugroza“, hrvatski vojnik s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu mora ići „braniti svoj dom i obitelj“ u Litvu, Poljsku, Afganistan i bilo kamo, pošalje li ga SAD/NATO – pod njemačkim zapovjedništvom. Sic. „To su naše međunarodne obveze“, suglasna je rečena trojka. A nisu. To je poltronstvo na ikstu, neumjesno guranje vlastitih građana u tuđe ratove i pogibelji. Hrvatski vojnik nema što tražiti ni u Afganistanu, ni u Litvi niti u Poljskoj…

Ako Grabar-Kitarović, Plenković i Krstičević drže da je dobro ići na ta mjesta, neka slobodno navuku maskirne odore na sebe u kojima rado mirnodopski glumataju, nabiju kacige na glave, obuku neprobojne prsluke, oboružaju se do zuba i pravac – bojišnica. Kao pravi „domoljubi“, za primjer onima što „ne vole Hrvatsku i nikad je nisu voljeli“ – a odmrznuti će obavezan vojni rok izbjegavati iz istih razloga koji su palili ne samo na Plenkovićevom novačenju – mogu sa sobom povesti i vlastite obiteljske uzdanice. Budu li ipak slabe na roditeljsku zaljubljenost u oružje. No, taj se film obično ne gleda, jer politički vođe najradnije posežu za tuđim topovskim mesom, a medalje i počasti za zasluge ostavljaju sebi.

Dar skup kao crna zemlja

Oružje i militantne (polu)prijetnje u okolnostima kad Hrvatsku nitko ne ugrožava ni u susjedstvu, ni iz Moskve niti iz udaljenijeg svijeta sulude su mantre koje ratovima i ratnim koalicijama daju prednost nad miroljubivom koegzistencijom, suradnjom ljudi i njihovih zemalja, gospodarskom i kulturnom boljitku, zdravijem okolišu na planetu, životnom standardu, ljudskim pravima i slobodama… Vladajući kriju od građana da se, na njihovu izravnu i dugoročnu štetu, podanički ponašaju u odnosu na diktate iz SAD/EU/NATO-a. Između redaka tih diskursa straha tek se tu i tamo provlači tvrdnja da je militarizacija ionako siromašnog i razjedinjenog društva – skupa kao crna zemlja – zapravo zapovjeđena iz militantnih krugova na Zapadu. To je napadno eskaliralo Trumpovim dolaskom na vlast u SAD-u, njegovom prijetnjom Uniji i NATO-u te ultimativnim zahtjevom da i ostale 24 od 28 zemalja članica NATO-a „izvole plaćati svoju sigurnost i obranu izdvajanjem najmanje dva posto BDP-a“.

bpk

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Njemačka kancelarka Angela Merkel se hrabro suprotstavila neumjerenom Donaldu, a hrvatska predsjednica smjerno je obećala – u čije ime, tko ju je ovlastio!? – da će RH do 2024. godine podebljati vojni proračun sa sadašnjih oko 1,2 na dva posto. Do tada, srećom, ni nje više neće biti na Pantovčaku, ni premijera Plenkovića u Banskim dvorima niti ministra obrane Krstičevića na Krešimirovom trgu. To što joj sada drže fenjer, jer drukčije ne smiju zbog SAD/NATO-a, opasno je utoliko, ukoliko će postupan porast vojne kune negativno utjecati i na gospodarstvo i životni standard u RH. A utjecat će, itekako, jer nacionalni BDP – uza sve rupe u osnovnim potrebama građana i državnog aparata – ne dopušta kupiti bolje cipele sadašnjem kontingentu od oko 17.000 profesionalnih vojnika ili odgovarajuće prebojiti polovnu vojnu tehniku što ju je Pentagon darovao hrvatskom „partneru“.

A dar skup kao crna zemlja, baš kao što je skupo hrvatsko zapadno „partnerstvo“ i RH respektabilan u Bruxellesu i Washingtonu. Dvadeset sedam godina po državnom osamostaljenju RH, SAD-u još ne pada na um ukinuti vize za putovanja hrvatskih državljana u Ameriku. Tko zna hoće li i kada. Sramota. Prijem RH u EU trajao je čak desetak godina unatoč činjenici da zemlja „oduvijek pripada europskoj obitelji“. Sada, pak, otkako je s hrvatske strane nepriznata arbitraža u Haagu dodijelila Sloveniji gotovo cijelu Savudrijsku valu, pa su počeli i stanoviti incidenti među ribarima i policijom dviju zemalja, najprije je Njemačka, a potom i Europska komisija stala u graničnom sporu na slovensku stranu. Kažu, Hrvatska „mora priznati arbitražni pravorijek“. Gdje su Plenkovićevi prijatelji u Uniji, prijatelji Grabar-Kitarović u SAD-u?

Prijateljstva i interesi obično nemaju mnogo veze jedni s drugima. Što u tom ali i kontekstu pogoršanja životnih okolnosti u RH (niz novih zakona koji idu na ruku bogatima, politički moćnima, lokalnim šerifima većinom iz HDZ-a, itd.) znače jalova ideološka pripetavanja? Ništa dobro. Igru skrivača s javnošću kako bi se sakrilo to da nakazne koalicije ništa neće riješiti u korist općeg dobra? Niti mogu, jer ključeve drže gazde izvan zemlje. Realno, premijeru Plenkoviću i ne preostaje drugo do prikazivati liječenje pijavicama kao svoju europsku zauzetost za modernu i demokratsku zemlju u kojoj će se žitelji dobro osjećati. No, riječi su jedno, a djela sasvim nešto drugo.

Marijan Vogrinec
Autor 5.7.2017. u 22:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija