Plenković i Milanović se svađaju, a državni poslovi trpe

Marijan Vogrinec
Autor 28.4.2021. u 14:10

Izdvajamo

  • Država je jedna i jedina domovina svima nama, a ne samo Plenkoviću i samo Milanoviću. Tzv. mali/obični ljudi koji zbog očite ekonomske samonedostatnosti svoje države, k tomu epidemije i teške moralne degradacije u društvu jedva sastavljaju kraj s krajem ne zaslužuju takve lidere. Koji ne znaju mudro i domaćinski upravljati tako lijepom zemljom, tako lijepih potencijala, pa upravljačku impotenciju i problematičnu savjest kamufliraju svađama i zanemarivanjem obaveza za koje su preuzeli odgovornost. Gdje je bila pamet kad se zaokruživalo na glasačkim listićima i gdje će biti sljedeći put na biralištima!? Tamo gdje je bila i dosad? Sasvim izvjesno, pa će i dalje vrijediti ona kočijaška: kasno je hebenom/joj se kajati.

Povezani članci

Plenković i Milanović se svađaju, a državni poslovi trpe

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Valjda ni sâm vrag ne zna kakve će još opačine i s kakvim tragikomičnim posljedicama po narod i državu činiti premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović, ali da će se već jednom prizvati pameti – nije za očekivati. Otišli su predaleko. Jedan drugomu ne mogu ništa učiniti, pa se mačuju neinteligencijom i zlorabe upravljačke državne alate koji su im neodgovorno povjereni u ine svrhe. Tzv. mali/obični ljudi koji zbog očite ekonomske samonedostatnosti svoje države, k tomu epidemije i teške moralne degradacije u društvu jedva sastavljaju kraj s krajem ne zaslužuju takve lidere. Koji ne znaju mudro i domaćinski upravljati tako lijepom zemljom, tako lijepih potencijala, pa upravljačku impotenciju i problematičnu savjest kamufliraju svađama i zanemarivanjem obaveza za koje su preuzeli odgovornost. Gdje je bila pamet kad se zaokruživalo na glasačkim listićima i gdje će biti sljedeći put na biralištima!? Tamo gdje je bila i dosad? Sasvim izvjesno, pa će i dalje vrijediti ona kočijaška: kasno je hebenom/joj se kajati 

Marijan Vogrinec

Nakon prve zajedničke Milanović-Plenkovićeve proslave obljetnice VRA Oluje i Dana hrvatskih branitelja bez „Za dom spremnih“ crnokošuljaša i hitlerbrčić Marka Skeje u državnom ešalonu, pa srpsko-manjinskog, je li, proboja na potpredsjedničko mjesto u vladi i najviših predstavnika HDZ-ove vlasti na poprištima „domovinskog“ pokolja srpskih civila kolovoza 1995. u Gruborima, Varivodama, etc., ljekovitog za tzv. stanje društveno-političkog zdravlja zemlju kod kuće/vani zajedništva dvaju državnih brda, eho najave premijera Andreja Plenkovića o tvrdoj kohabitaciji zazvučao je kao šala. Doduše, začinjena zagonetnim smiješkom. Svekolika javnost i ozbiljniji mediji imali su ponešto razloga ponadati se kako je, eto, nakon tolikih godina, napokon prevladao razum na političkom sljemenu kako i mora biti, pa Bijedna Naša ipak ima izgleda postati Lijepom Našom. Kao što su preporodnih dana prve trećine 19. stoljeća sanjali – stihom Hrvat Antun Mihanović i notamao Srbin Josif (Josip) Runjanin. Kasnije i krvlju, masovno, partizanski domoljubi 1941.-1945., a 1991.-1995. domoljubi u Domovinskom ratu. Kohabitacija u upravljanju državom nema alternativu.

Nedopustivo je i protuustavno to da su predsjednik države i premijer kao pas i mačka, kolateralno i prvi čovjek Hrvatskog sabora – premijerovom voljom instaliran upravljati najvišim predstavničko-zakonodavnim tijelom u društveno-političkom sustavu – jer država, ma kakva bila, nije privatna prćija/ćaćinstvo nekog/Ih političkog/ih Narcisa, poligon za salto mortale nečijeg ega, ratište na kojemu akteri bjesomučno kidišu jedni na druge i čupaju si crijeva eda bi pokazali jalovu „superiornost“. Na nesreću svih koji su prepušteni njihovoj nedoraslosti, nezrelosti za upravljačku ulogu, političkoj neosviještenosti za opće dobro… Nije prošla ni puna godina, a od očekivane barem podnošljive kohabitacije predsjednika RH Zorana Milanovića (SDP) i premijera Andreja Plenkovića (HDZ), kolateralno i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića (HDZ) više nije ostalo ni „k“. Trojica, je li, ustavno najodgovornijih za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu demonstriraju toliku količinu egomanije, nekulture, prostakluka, deficita elementarnog kućnog odgoja i bezobzirnosti prema onima što su ih izabrali da to odavno već nije ni gledati niti slušati.

Šaketanje i pljuvačina

Najavljen s Plenkovićeve strane, pa shvaćen kao, eto, neslana šala ili dosjetka nekoga tko zapravo i ne misli lujevski („Država, to sam ja“, fran. L’état c’est moi) kad kaže: „Bit će tvrda kohabitacija s predsjednikom RH Zoranom Milanovićem“, surogat tvrde kohabitacije ispao je nevjerojatno degeneričnim ad hominem nadmetanjem najneodgovornijih taština koje ubilačko šaketanje i pljuvačina izravno nanosi štetu ionako trknutoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i suverenoj. Na unutarnjem i vanjskom planu, RH djeluje kao neozbiljna, neuređena u svakom smislu, netolerantna, samonedostatna, posvađana i nezrela zemlja, nesposobna upravljati sama sobom. Nesposobna za kohabitaciju raznostranačkih aktera (iz SDP-a na Pantovčaku i HDZ-a na objema stranama Markovog trga) u sklopu tri desetljeća dominacije političkog duopola, kao što se pokazala  nesposobnom za kohabitaciju u prethodnom mandatu istostranačkih, HDZ-ovih aktera. Gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Plenković i opet stršeći iz njegove nogavice šef tzv. Visokog doma Jandroković također su igrali unutar/vanjskopolitički bljutave igre prijestolja. „Ja sam važniji/a od tebe, moja mora biti zadnja!“

Smiješno, neodgovorno i štetno. Dušu dalo za međunarodno isprdavanje RH-om i neukusnu vicomaniju u zemlji. Kojoj kola ubrzavaju – nizbrdo. A premijer i predsjednik/ca države navlače se kao pas i mačka, i to javno, u medijskom prostoru, izravno pred tv-okom se podrugljivo cere i udaraju ispod pojasa, nogom u međunožje onoga/u s drugog dijela vladajuće klackalice. Otkako su se prije nešto manje od godine dohvatili Plenković i Milanović, dva – pokazuje se – politička mućka iz istoga zrinjevačkog inkubatora Mate Granića, gdje su se izvalili i Kolinda Grabar-Kitarović, Ivo Sanader, Joško Klisović, Hidajet Biščević, Vladimir Drobnjak, Orsat Miljanić i toliki „zaslužnici“ za tri desetljeća države s gaćama na štapu, sva je sila neriješenih unutar/vanjskopolitičkih enigmi u nadležnosti njih dvojice koje se neodgovorno ostavljaju na čekanju. Da je kohabitacije kakvu oktroiraju Ustav RH i politička odgovornost, zrelost i moral, ta bi čekaonica bila prazna, zapravo nepotrebna.

Nije stvar samo u tomu što su predsjednik (oštro, osuđujuće) i premijer (odglumatao Mizarua, Kikazarua i Iwazarua u istoj ulozi) različito reagirali na sramotne „obljetničke“ ispade/ekscese (pro)ustaške tzv. desnice neki dan u povodu samoproglašenja veleizdajničkog/marionetskog tzv. NDH ili što je prethodno premijer odbio zajedno s predsjednikom RH obilježiti na Plitvicama obljetnicu tzv. krvavog Uskrsa 1991. godine, a 22. travnja u Jasenovcu obljetnicu tragičnog proboja posljednjih logoraša iz ustaške konc-klaonice 1945. godine, najvećeg/najstrašnijeg u jugoistočnoj Europi nacifašističkog stratišta za Srbe, Rome, Židove, „nepoćudne“ Hrvate i ine u Drugomu svjetskom ratu. „Što se tiče zajedničkog polaganja vijenaca, nema glumljenja“, ustvrdio je primjetno arogantno premijer Plenković. „Predsjednik, kao, sad pokreće inicijativu da vlada, Sabor i predsjednik zajedno polože vijence. Mi nismo pokrenuli životinjsku farmu i uvrede i nema prostora za glumljenje. Ovo nema veze s narodima žrtava.“

Ima li, slučajno, veze s nečim ili ničim to što Plenković – spominjući nedužne žrtve konc-logora u Jasenovcu – ima čudnu/naopaku spoznaju o etničkom sastavu mučki umorenih ustaškim maljem, kamom, metkom, glađu…: Židovi, Srbi, Romi…? Bio bi u pravu da je govorio o Auschwitzu ili kojoj od desetaka nacističkih tvornica smrti u Trećem Reichu. „Veliki pacifist“ i „domoljb“ nema petlje otvoreno reći da je ustaški šljam, manji dio veleizdajnika, Hrvata – među kojima i svirepi koljač u svećeničkoj haljini fra Tomislav Filipović- „Majstorović“ (kapo jasenovačke klaonice Vjekoslav „Maks“ Luburić mu je nadjenuo nadimak zbog „majstorskog“ baratanja kamom, sic transit), genocidno pobio najviše Srba!? Dakle, ova Plenkovićeva floskula o odbijanju zajedničkog vijenca s Milanovićem ima itekako puno veze i s narodima žrtava, i s (ne)iskrenim pijetetom njegove vlade (tolerira rastući ustašluk u zemlji) prema znatno više od službeno popisanih 83.000 ubijenih 1941.-1945. na trima lokacijama konc-logora.

Bez dogovora ne ide

Više od pola ubijenih su Srbi, pa Romi, pa Židovi, pa Hrvati i ostali. No floskula ima ponajviše veze s tim da Plenković bahato instalira vlastiti animozitet prema Milanoviću (ne želi mu oprostiti „majku lekarku JNA“) i stranački trgovački interes prijekoj potrebi simbioze državne vlasti u neupitnim prigodama i prijekoj državnoj potrebi. To nije tek protokolarna forma, dojam o tomu da se dvojica državnih prvaka prijetvorno vole i grle čim se novinari sjate oko njih, upale kamere i počne rešetanje pitanjima od državne važnosti, već stvar odgovornosti koja i politički, i upravljački i moralno – ma koliko se lideri privatno mrzili – nalaže zajednički pristup neupitnim događajima od općeg značenja. No, 16. svibnja su izbori za župane, gradonačelnike i općinske načelnike, HDZ-u se baš i ne piše dobro, pa bi i svaki proustaški glas, je li, mogao biti mȁna s neba, pa će političar Plenkovićeva soja i o tomu voditi računa? A posvađani dvojac tjera egom mak na konac. No, Milanović i Plenković su lideri iste države, je li, nemaju svaki svoju da mogu vladati kako im padne na pamet, nego su odgovorni istomu biračkom tijelu – svomu jedinom poslodavcu.

Brojnom i natprosječno plaćenom činovništvu oko njih ne bi smio biti ni najmanji problem sastaviti zajednički protokol njihove nazočnosti na mjestima i događajima na kojima je ona državno neizostavna, odnosno utanačiti im termine – postoje uhodani i vrlo učinkoviti modeli/kanali kako se to radi/lo – za pravodobne radne dogovore (u četiri ili više očiju) radi udovoljavanja državnim obavezama i rješavanja ključnih unutarnjih te vanjskopolitičkih pitanja u kojima jedan bez drugoga ne smiju. Sukreatori su, pa izgovori ne dolaze u obzir. Državni poslovi su važniji od osobnih netrpeljivosti, a neslaganja se rješavaju kompromisom radi općeg dobra. Tko to ne zna ili ne želi poštovati, nije mu mjesto ni na Pantovčaku niti u Banskim dvorima, a ponajmanje na čelu tzv. Visokog doma. I točka. I to, pak, što premijer i predsjednik dolaze solo na mjesta važnih povijesnih događaja od državnog značenja nije neka velika senzacija. Bilo je toga i prije, npr. kada je gaf-predsjednica RH „inkognito“ u pratnji buljuka tv-kamera pohodila Jasenovac i radi ravnoteže Bleiburg, sic transit. Još manje to neukusno državničko soliranje čini štetu žiteljima Bijedne Naše, odnosno ubada u ego „onoga drugog“, ali ostavlja dojam o pubertetskom ponašanju zrelih ljudi što među tzv. malim/običnim ljudima ma koje polit-ideološke sklonosti izaziva podsmijeh i neodobravanje. Država je jedna i jedina domovina svima nama, a ne samo Plenkoviću i samo Milanoviću.

„Plenković još jednom traljavo eskivira zajedničko obilježavanje jedne komemoracije i pokriva se uobičajenom profilaksom, ‘epidemiološkim razlozima’, ali kao, nije to njegova odluka“, replicirao je Milanović na FB-u, a kasnije svoj odnos s premijerom usporedio s blažim oblikom tzv. kubanske krize 1962. godine, gdje sebe smatra Johnom F. Kennedyjem, a premijera Nikitom Hruščovom. „Nego čija? Ministrova? Kakva sjajna difuzna membrana! Opna propušta samo ono što njemu godi. Veli nam majstor i da ‘nije (nisu) oni pokrenuo(li) životinjsku farmu’, ‘nisu pokrenuli uvrede’ i da ‘nema prostora za glumu’. Na stranu njegovo očajno (ne)poznavanje i (ne)razumijevanje duha hrvatskog jezika, intuitivna sklonost samo njemu jasnim komitetsko-kosovskim metaforama i metonimijama (nismo mi POKRENULI uvrede: nismo mi ‘POKRENULI životinjsku farmu), na stranu to da ‘slabo čita, a i to što čita krive stvari čita’ (3N; Krivo srastanje) pa tako, u ovom slučaju, i Orwella, Plenković prvenstveno, da prostite – laže.

Do njegova dolaska na čelo HDZ-a, reći nekome u lice da ‘laže’ bilo je, u pravilu, rezervirano za političke marginalce i selske bukače, govor ispod razine političkih prvaka, govor sinova plićaka. Bili smo često grubi, ali u olimpijskim rukavicama. On i Njonjo (Jandrokovićev nadimak, op. a.) ogadili su javni diskurs kao nitko prije u hrvatskoj Državi. Životinjska farma je jednostavna alegorija. U njoj, doduše, nema psovki. Samo jeziva slutnja jednopartijske države u kojoj je svatko tko misli i govori drukčije tretiran kao ‘smeće’ i ‘panj’ (tako je Plenković u sabornici javno uvrijedio/imenovao Mostova zastupnika Miru Bulja, op. a.).“

22.04.2021., Jasenovac – Povodom 76. obljetnice proboja posljednjih zatocenika ustaskog logora Jasenovac, izaslanstva Predsjednika, Sabora i Vlade, kao i manjina, odali su pocast svim stradalima u tom logoru polaganjem cvijeca i kamencica kod Spomen obiljezja Kameni cvijet. Predsjednik Zoran Milanovic u drustvu Jadranke Kosor, Ive Josipovica i Stjepana Mesica. Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Prvi svibnja predstoji u Okučanima svečano obilježavanje obljetnice VRA Bljeska, gdje bi također bio red da državni vrh zajednički – poštujući sve epidemiološke mjere, dakako – oda počast svima koji su poginuli, ranjeni i sudjelovali u toj oslobodilačkoj akciji u zapadnoj Slavoniji. No, zajednički bi nastup za premijera značio „glumu“, pa će javnost imati prigodu vidjeti reprizu komemoracije u Jasenovcu, a predsjednik RH je ironično najavio „opet cirkus u Okučanima“. Nije precizirao pojedinosti scenarija, ali se znâ da je lani prosvjedno napustio svečanost u Okučanima budući da je u počasnom redu, korak iza Plenkovića, stajao mrki lik s razdrljenom crnom majicom na kojoj se kočio krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“. Da paradoks bude nerazumljiviji, istoga tog lika Milanović je nedavno bio ugostio na Pantovčaku u izaslanstvu braniteljskih udruga i, sic transit, fotografirao se s njim rame uz rame. Obojica u nešto muljali medijima u izjavama poslije susreta što ne bi progutao ni pas s maslom, a SDP-ov čelnik Peđa Grbin je mutnu vodu dodatno zamutio glupošću o nekakvoj predsjednikovoj „političkoj zrelosti i širini“. Sporni hosovac je valjda bio zaboravio ponijeti crnu „Za dom spremni“ majicu na Pantovčak, ali ruku u vatru da ju neće zaboraviti 1. svibnja opet donijeti u Okučane. Možda ni Milanović ne bude imao ništa protiv da stane korak iza njega, pa nek’ se Plenković i njegovi solisti na svečanosti grizu od muke? Sic transit.

„Pripremite se za cirkus u Okučanima“, poručio je neki dan predsjednik RH više premijeru i njegovima no novinarima i javnosti, koji se pak imaju razloga pripremiti za dvije skorašnje završne predstave magnum-cirkusa – imenovanje novih veleposlanika/konzula RH u inozemstvu i izbor novog predsjednika/ce Vrhovnog suda RH – u kojima će glavne uloge akrobata, gutača vatre, žileta, stakla, mačeva, noževa…, krotitelja divljih životinja, klaunova, brkatih baba, čitača sudbine i snagatora snažnijih od Marijana Matijevića imati upravo premijer i predsjednik RH. Pa neka se cijenjeni publikume veseli, plače, dršće od straha, kočijaški psuje… Dok državni poslovi trpe, a vlasnici, je li, međunarodne licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Bijedne Naše najozbiljnije gruntaju je li konačno kucnuo čas za dati balkanski kiflić u stogodišnju koncesiju nekomu dokazano pametnom i vrijednomu, npr. Japancima, budući da nema kruha od tih što se štafetno sve nesposobniji od nesposobnih mijenjaju na Pantovčaku i objema stranama Markovog trga. Do ovoga sada kad se iritantno nesložni slažu u jednomu: kohabitacija, nula bodova!

Već osam mjeseci nema rješenja za sedam veleposlanika i pet konzula među 38 CRO diplomata širom svijeta na mandatnoj transfer-listi, jer se dvojica ustavnih sukreatora vanjske politike ne žele dogovoriti. Ako ne kao ljudi, kao svi njihovi prethodnici s Pantovčaka i Markovog trga dosad, a ono kao prisiljeni silom državnih obaveza, za kratkog primirja progutati kompromisnu knedlu. Drukčije ne ide no sjesti za stol i dogovoriti se. Ili i ne gledajući se, e-mailom, telefonom, posredstvom desnih ruku u svojim kabinetima, ili tako nekako. Javnost baš i ne treba držati svijeću, ali mora se doći do ustavno ispravnog rješenja. Sadržajno, i u roku. To vrijedi i za odabir novih veleposlanika/konzula i za izbor predsjednika/ce najvišeg suda u zemlji, gdje je stvar, je li, ustavno jasna/čista: predsjednik države predlaže predsjednika/cu Ustavnog suda RH, a odlučuje Hrvatski sabor.

Opačin na opačinu

S obzirom na pat-poziciju, izazvanu neustavnom novelom u Zakonu o sudovima (Državno sudbeno vijeće – DSV prikuplja kandidate s javnog poziva i šalje predsjedniku RH), Milanović nije prihvatio nikoga s DSV-ova javnog poziva, a Plenković se pak usprotivio njegovom prijedlogu sveučilišne profesorice iz Zagreba Zlate Đurđević jer se nije prijavila DSV-u. Javni poziv se ponavlja, a na njega će se prijaviti i Zlata Đurđević koju će predsjednik RH opet predložiti Saboru kao svoju kandidatkinju, pa je vidjeti kako će ju sada odbiti, a sva je prilika da hoće, HDZ-ova tzv.  stabilna saborska većina (graničnih 76 ruku, sic transit). Unaprijed se već čuje iz HDZ-a – jamačno će to podržati tzv. suverenistička desnica, Most, Domovinski pokret i novi Plenkovićev tzv. žetončić Silvano Hrelja (HSU) – kako se „Zlata Đurđević sama diskvalificirala prethodnim pristankom na Milanovićevu kandidaturu bez da se odazvala DSV-ovom javnom pozivu, čime je prekršila zakon“. Dok god je tako – kohabitacija, nula bodova – pa se dogovor neodgovorno izbjegava, državni interes trpi zbog ovnovskih ega i s jedne i s druge strane skliskoga privatnog brvna.

Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Valjda ni sâm vrag ne zna kakve će još opačine i s kakvim tragikomičnim posljedicama po narod i državu činiti Plenković i Milanović, ali da će se već jednom prizvati pameti – nije za očekivati. Otišli su predaleko. Jedan drugomu ne mogu ništa, pa se loše mačuju neinteligentnom zloporabom upravljačkih/državnih alata koji su im neodgovorno povjereni u ine svrhe. Kohabitacija, nula bodova. Premijer Plenković naivno drži kako je upravo stavio tzv. ljutu travu na ljutu ranu odnosa s predsjednikom države te urbi et orbi razglasio kako će, što se njega tiče, „do kraja mandata vrijediti da će predsjednici RH, Sabora i vlade odvojeno polagati vijence u povodu za državu važnih događaja“. I 1. svibnja u Okučanima o obljetnici VRA Bljeska i nadalje. Je li to taj „cirkus u Okučanima“ što ga je Milanović bio anticipirao neki dan, uključivo manipulaciju počasnom nazočnošću HV-a i njegovih zapovjednika? Jedna država, a premijer bi da mu predsjednik bude posilni, odnosno predsjednik da mu premijer dolazi na noge? Jedna država, a kao da su dvije. I samo je pitanje sata kad će zaratiti.

Tzv. mali/obični ljudi koji zbog očite ekonomske samonedostatnosti svoje države, k tomu epidemije i teške moralne degradacije u društvu jedva sastavljaju kraj s krajem ne zaslužuju takve lidere. Koji ne znaju mudro i domaćinski upravljati tako lijepom zemljom, tako lijepih potencijala, pa upravljačku impotenciju i problematičnu savjest kamufliraju svađama i zanemarivanjem obaveza za koje su preuzeli odgovornost. Gdje je bila pamet kad se zaokruživalo na glasačkim listićima i gdje će biti sljedeći put na biralištima!? Tamo gdje je bila i dosad? Sasvim izvjesno, pa će i dalje vrijediti ona kočijaška: kasno je hebenom/joj se kajati.

Marijan Vogrinec
Autor 28.4.2021. u 14:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija