Pokret za Lijepu, ne Bijednu Našu može i znâ bolje

Marijan Vogrinec
Autor 4.12.2019. u 09:32

Izdvajamo

  • Premijer Plenković jamačno ima velik problem s optikom te vrsti i zato bez pardona ima (pre)pun Jelačićev trg prosvjednika koji tvrde da je neuspješan, da je država u gadnom neredu i da „Hrvatska može bolje“. Bez njega, dakako. I bez koalicijske sekte oko sebe, uključivo trenutnu gazdaricu bivše Titove vile Zagorje, koja ne želi napasti vladu i premijera u korist osiromašenih i obespravljenih, a time u korist budućnosti vlastite domovine. Neodgovorno šuti o već vidljivomu pretapanju štrajka/ova - nisu samo prosvjetari u pitanju - u pokret mase nezadovoljnih svojim položajem u društvu i stanjem u Bijednoj Našoj koje ne sluti boljitkom.

Povezani članci

Pokret za Lijepu, ne Bijednu Našu može i znâ bolje

Foto: N1

Najmasovniji i najduži prosvjetni štrajk u novijoj hrvatskoj povijesti već je, bez obzira na (ne)zadovoljavajući kompromis vatrogasne naravi, osjetno radikalizirao društveno-političku zbílju Bijedne Naše i, reklo bi se, samo zvijezde znaju u što će se permutirati bujajuće opće nezadovoljstvo ljudi nezdravim stanjem u zemlji. „Početna borba za veći koeficijent pretvorila se u bunt“, „Borba protiv vlasti“, Hrvatska bi mogla ući u vrijeme pobuna“, „Potencijalna radikalizacija već se osjeća“, etc. zvoneći su alarmi. Nije slučajno javljeno iz Slavonskog Broda da su se prosvjetni štrakaši pridružili prosvjedu radnika bankrotirane teške industrije „Đuro Đaković“, kojima su zaredale neisplate plaća, zapelo dovršenje velikih poslova, uprava dala ostavku, a tzv. strateški partner je na vrbi svirala. Vojni i politički vrh RH kupuje 60 američkih vojnih transportera tipa Bradly, a radnici „Đure Đakovića“ znaju proizvesti tenk T-84 za Bliski istok (i još sofisticiraniji), a kako ne bi znali izbaciti s tekuće trake oklopnu kantu s motorom i strojnicom većeg kalibra!? Hrvatska može i mora bolje, ali ne s ovakvim premijerom, vladom i predsjednicom 

Marijan Vogrinec

Gotovo je. Prosvjetni sindikati i vlada RH u ponedjeljak su u 16,15 sati, nakon punih 36 dana napokon postigli dogovor, čime je prekinut najveći i najmasovniji prosvjed protiv aktualne vlasti u novijoj hrvatskoj povijesti. Premijer srca kamenoga Andrej Plenković, najodgovorniji u zemlji za njezino stanje zdravlja, opet je kapitulirao. Prvi put se gadno ponizio povlačenjem mirovinske reforme pod sindikalnim i pritiskom 750.000 građana peticijom „67 je previše“, a sada je napokon pristao povisiti prosvjetarima u osnovnim i srednjim školama Bijedne Naše koeficijent za složenost poslova za traženih 6,11 posto. Tom je kapitulacijom – koja nije riješila ključan problem: rastuće masovno nezadovoljstvo ljudi stanjem u zemlji, vladom RH, premijerom i smjerom kojim vodi državu – privremeno začepio jednu rupu na hrđavoj kanti što pušta na sve strane. Nije gotov i više neće mirno spavati. Iako su se učitelji kompromisno zadovoljili time što će im vlada povisiti traženi koeficijent tri posto već od 1. prosinca ove godine, jedan posto od 1. lipnja 2020. i dva posto od 1. siječnja 2021. Bit će im plaćeni i svi dani u štrajku, ali ne i nadoknada neodržane nastave.

Carinski sindikat daje premijeru Plenkoviću sedam dana za odlučiti hoće li graničarima izjednačiti koeficijent za složenost poslova sa službenicima iste stručne spreme u Ministarstvu financija, i carinicima „matičnoj kući“, za kojima zaostaju 23 posto. Liječnici i medicinske sestre – iznervirani do krajnjeg tima što ih dva i pol mjeseca premijer Plenković ne želi primiti na razgovor o nepodnošljivim problemima u toj djelatnosti – uzeli su predah dva mjeseca u kojem roku potpisuju peticiju „Želimo raditi po zakonu“ radi povlačenja sporazuma o prekovremenom radu. U prosvjeti pak nije prestalo kuhati stanovito nezadovoljstvo dijela učitelja okupljenih u nekim internetskim skupinama, koji drže da je vlada prevarila sindikate: formula 3+2+1 s rastom koeficijenta u tri godine i dvije vlade (koncem 2020. će se održati parlamentarni izbori, pa tko živ – tko mrtav) trebala je glasiti 4+2 ili 3+3 u prosincu ove i siječnju sljedeće godine, još u mandatu ove vlade. Andrej Plenković ne smatra postignut kompromisni dogovor s učiteljima svojom kapitulacijom – na početku je ironizirao da će učiteljima „povisiti koeficijent 100 posto“ – a ministrica znanosti i obrazovanja iz HNS-ove koalicijske kvote Blaženka Divjak u cijeloj se priči nedostojno kompromitirala i postala nevažnom autsajdericom u resoru za koji je bila odgovorna. Jest da je za 36-dnevno mrcvarenje učitelja, učenika i roditelja najveći krivac upravo Andrej Plenković, koji pak ne može više vidjeti Divjak ni nacrtanu na papiru, ali neće ju smijeniti niti će ona dati ostavku, makar iz moralnih razloga. Da okaje grijeh (ne)činjenja.

Ništa još nije gotovo

Ni premijer, je li, neće vratiti poreznim obveznicima 37 milijuna kuna po danu štrajka, koji je – uz malo upravljačke pameti/odgovornosti, ali bez nerazumljivog inata – mogao spriječiti još u svibnju kada su sindikati, pa nešto mucavo i ministrica Divjak, već spominjali koeficijent za složenost posla. Ako ne tada, jer je „mudar državnik“ imao na pameti euroizbore na kojima je denver plava ZNA SE opcija doživjela blamažu i pozicioniranje „svoje/HDZ-ove“ europučanske opcije u novoj birokraciji EU-a, premijer je mogao, da je želio, dati učiteljima to što im je dao sada pod snažnom prisilom javnosti (cca 50.000 učitelja na prosvjedu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu te većinska potpora učenika i roditelja, unatoč pritiscima) i već prvog dana prekinuti štrajk. Zašto nije, neće reći. Premijerov će iznimno skup i neobjašnjiv inat najobrazovanijoj i najbrojnijoj armiji ljudi u javnim službama itekako osjetiti Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a na predsjedničkim izborima za dva-tri tjedna – tvrdi, bude li sankcioniran, nositi će kolače Milanu Bandiću u zatvor, sic transit! – ali će i Plenković osjetiti na vlastitoj političkoj karijeri i u stranci i u državi posljedice inata.

Unatoč tomu što glavni akteri prosvjetnog štrajka – premijer, sindikati, pa i politikantski nesnalažljiva ministrica – sada glumataju javno zadovoljstvo postignutim kompromisom i peru ruke od bilo kakve krivnje za negativne posljedica štrajka prvenstveno za učenike, roditelje i državni proračun, ali i za učinke tzv. prejake riječi tijekom štrajka, tinjajuće je nezadovoljstvo u školama i široj javnosti tempirana bomba. Jedan od prosvjetnih sindikata, „Preporod“ Željka Stipića, za razliku od osnovnoškolskog Sanje Šprem te srednjoškolskog Branimira Mihalinca, dao je opet i ponudu tzv. trokoraka na izjašnjavanje svom članstvu, pa… Učitelji su generalno nezadovoljni i time što povišenje koeficijenta nastavnom osoblju nije obuhvatilo njihove nenastavne kolegice/kolege – kuharice u školama, domare, spremčice…, koji su solidarno štrajkali. Njima će se povećati plaće (navodno čak devet posto u tri godine) dodatcima na koje su učitelji za pregovora odbacili s indignacijom, a traženi viši koeficijent za 6,11 posto (na novi od 1,406 posto za učitelje) dobit će Plenkovićevom odlukom i školski ravnatelji. Oni ne samo što nisu štrajkali – postavlja ih država, zapravo vladajuća politička opcija, te odgovaraju vladi posredstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja – nego su dobrim dijelom opstruirali učitelje u štrajku, širili dezinformacije i (ne)izravno pritiskali učitelje na otkazivanje poslušnosti svojim sindikatima. Je li im sada premijer Plenković honorirao nečastan posao, a bio je najglasniji tvrdica u vladi koja „nema novca“ i „mora se domaćinski odnositi prema kunama poreznih obveznika“?

Iz HDZ-a se pak moglo čuti i radikalno stajalište o tomu da prosvjetni štrajk treba sudski zabraniti, akademski pravni stručnjak Viktor Gotovac je tomu čak dosolio opaskom u medijima da je štrajk nezakonit, estc., što bi – da je Plenković nasjeo na tu vrst radikalizma – sasvim presjeklo suhu granu na kojoj ionako nestabilno sjedi. „Oni koji politiziraju štrajk i koriste ga za bunt protiv vlade“, neimenovano je HDZ medijski dojavljivao SDP-u i inoj oporbi, „u jednom će trenutku morati platiti cijenu. Nije sporno da oporba na tomu ‘jaši’ u Hrvatskom saboru, vidljivo je u kojem smjeru to ide, i to je legitimno, ali onda je i legitimno vladino pravo sudski zaustaviti štrajk. Vlada to mora napraviti u interesu države i djece.“ Srećom nije, jer bi taj čin očajnika najviše naudio onima u koje se svi zaklinju – djeci. Za državu manje-više. Metastaze u njezinu gadno narušenom zdravlju više se ne daju izliječiti poznatim medikamentima razuma i hladne glave. Bivši SDP-ov ministar znanosti i obrazovanja Gvozden Flego, saborski zastupnik tvrdi kako bi „ovu situaciju trebalo staviti u širi kontekst, koji ja zovem grijehom nečinjenja“.

„Dakle“, ističe Flego, „vlada je u svom programu imala cijeli niz aktivnosti koje nije obavila. Državni proračun je napuhan sredstvima iz europskih fondova, što je krupan problem. Godine 2015. je proračun Ministarstva obrazovanja iznosio 13 milijardâ kuna, a sada 17,3 milijarde kuna. Gdje je novac? Kako je moguće reći da nema novca za povećanje plaća? Ja sam gledao taj proračun; namjerno je napuhan zbog ambicija da RH uđe u eurozonu, pa u proračunu nije novac koji daje država, nego novac što su ga te institucije dobile iz europskih fondova i novac koji su same priskrbile na tržištu rada. Sve je to ušlo u proračun (kao vojne mirovine, etc. u obrambeni ne bi li se nabildala svota do dva posto BDP-a što traži SAD od članica NATO-a, op. a.) i sada je zapravo tih 17,3 milijarde kuna nešto što nije realno. Nema u tom bazenu 17,3 milijarde kuna državnog novca. Kad gledate postotak porasta državnog proračuna, on je veći od postotka porasta proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja.

I tu je također jedan manjak iz kojeg se vidi da obrazovanje i znanost vladi nisu ni približno prioritet koliki bi trebali biti. I ovaj je štrajk bio prosvjed protiv omalovažavanja onih koji su itekako zaslužni. I upozorenje da se nijedna politička garnitura ne bi smjela tako odnositi prema osobama koje odgajaju našu djecu.“

Foto N1

Ugledni pak politički analitičar Žarko Puhovski ne dvoji o čemu se tu zapravo radi: „Učitelji traže čokoladu, a premijer im ponudi teleću šniclu (6,12 posto višu osnovicu plaće s dodatcima, op. a.), njemu vjerojatno finiju, ali oni to nisu tražili, tražili su čokoladu (6,11 posto viši koeficijent za složenost budući da se osnovna plaća izračunava: osnovica puta koeficijent plus dodatci) op. a.) i tu se onda pojavljuje nesporazum Vlada nije shvatila da se ne radi samo o novcu, radi se o dostojanstvu, a tu ne možemo ponuditi 13 posto dostojanstva. Vladin argument da se ne može jednostrano povisiti koeficijent, a da se drugi ne pobune, ne stoji, jer su se u Plenkovićevomu mandatu koeficijenti mijenjali osam puta. Pa i prosvjetnim inspektorima, ali i u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova gdje je nekad radio i Plenković. On će doživjeti veliki poraz ne bude li zbog svega toga Kolinda Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu RH u drugomu mandatu.“

Prijevara i arogancija

Najmasovniji i najduži prosvjetni štrajk u novijoj hrvatskoj povijesti već je, bez obzira na (ne)zadovoljavajući kompromis vatrogasne naravi, osjetno radikalizirao društveno-političku zbílju Bijedne Naše i, reklo bi se, samo zvijezde znaju u što će se permutirati bujajuće opće nezadovoljstvo ljudi nezdravim stanjem u zemlji. „Početna borba za veći koeficijent pretvorila se u bunt“, „Borba protiv vlasti“, Hrvatska bi mogla ući u vrijeme pobuna“, „Potencijalna radikalizacija već se osjeća“, etc. zvoneći su alarmi kojima domaći tzv. mainstream mediji komuniciraju prijeteće opasnosti, čiji se huk iza horizonta potmulo približava. Nije slučajno neki dan javljeno iz Slavonskog Broda da su se prosvjetni štrajkaši pridružili na ulici bučnom prosvjedu radnika bankrotirane teške industrije „Đuro Đaković“, kojima su zaredale neisplate plaća, zapelo dovršenje velikih poslova, uprava dala ostavku, a tzv. strateški partner je na vrbi svirala. Podanički vojni i politički vrh (podanički SAD/NATO-u) kupuje od Uncle Sama 60 vojnih transportera tipa Bradly, a radnici „Đure Đakovića“ znaju proizvesti tenk T-84 za Bliski istok (i još sofisticiraniji), a kako ne bi znali izbaciti s tekuće trake oklopnu kantu s motorom i strojnicom većeg kalibra!? Ali…

Netom što su u utorak učenici opet sjeli u školske klupe, a učitelji im uzeli imenike u ruke, nenastavno je osoblje obznanilo posredstvom Sindikata administrativno-tehničkog osoblja u školama i učeničkim domovima (ATOS) da su izigrani kompromisom vlade i prosvjetnih sindikata te žele stupiti u štrajk. U štrajku su sudjelovali radi 6,11 posto višeg koeficijenta za složenost poslova svima, ne „samo njima“, nastavnicima i naknadno priključenim školskim ravnateljima. A dobili su – dodatke. Branimir Mihalinec je arogantno reagirao, pitajući se najprije tko je taj sindikat nenastavnog osoblja u školama, a potom pedagogizirao: „Imaju pravo pokušati“. Sve u svemu, bezobrazno i neljudski prema najslabije plaćenima u školama i đaćkim domovima. Sanja je pak Šprem bila nešto konkretnija, ali jednako nevjerodostojna: „Nitko nije zakinut! Ostvarili smo povećanje koeficijenta složenosti poslova za tajnike i računovođe za devet posto, ali i plaća za nenastavno osoblje kroz dodatke na plaće za 6,11 posto uz jednaku dinamiku povećanja kao i povećanje koeficijenata učitelja/nastavnika. Kako koeficijenti nenastavnog osoblja nisu zaostajali za koeficijentima istih radnih mjesta unutar javnih službi, nismo mogli ostvariti povećanje plaća kroz koeficijente, već kroz dodatke na plaće“.

Bauk nezadovoljstva masa i posvemašnjeg nereda u disfunkcionalnom sustavu tamnim je zastro tešku svakodnevicu u kojoj normalan svijet jedva da još može disati. Štrajk potplaćenih i poniženih učitelja prerastao je u pokret potencijalne jakosti i za – srušiti sustav. Socijalno neosjetljiv i promašenih prioriteta, podređenih domaćim političkim vjerovnicima (koji Andreju Plenkoviću i njegovima u HDZ-u još drže glave iznad vode) te zapadnim vlasnicima tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH. Ta je zapadnobalkanska zemlja kiflastog tlocrta već 1990-ih dovedena u pitanje skepsom (neuklonjenom ni dan-danas) civiliziranog i povijesno potkovanijeg diplomatskog tzv. mainstreama Zapada glede i u svezi, je li, zrelosti/sposobnosti RH biti „napokon svoj na svomu“, a ne remetilački čimbenik i samomu sebi, i susjedama i svom svijetu.

Prosvjetni štrajk, kao nukleus pokreta što se tek ima iskazati, nedvojbeno je podjario želju svih još neiseljenih ljudi za jednom puno pravednijom, cjenjenijom i samodostatnijom europskom državom, koje se njezini žitelji neće stidjeti, a međunarodnoj zajednici neće služiti kao lopta za političko, ekonomsko i geostrateško napucavanje. Kolateralno, taj pokret izbacuje na površinu svu prljavštinu za koju Plenkovićeva koalicijska vlada nije isključivi krivac – naslijedilo se dosta toga i od neodgovornih prethodnika, cijelu jednu jezivu kosturnicu po ormarima Banskih dvora – ali to nije alibi za premijerovo loše upravljanje Bijednom Našom već tri godine. Može li Hrvatska bolje? Dakako da može. U tridesetak godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti „napokon svojih na svomu“ već morala bolje. Za to joj nije trebao dupkom (pre)pun u Zagrebu Trg bana Jelačića, gdje su vatreni prosvjedni govornici upravo pod egidom „Hrvatska može bolje“ dramatizirali činjenicu kako je, glede i u svezi, je li, vrag odnio svaku šalu prema 12,05 na javnom satu znamenite urarske obitelji Lebarović.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Nakon 21. studenoga 1996., kada je cca 100.000 gnjevnih građana svih dobi i svjetonazora na istom Trgu bana Jelačića energično prosvjedovalo protiv autokratskog Tuđmanovog režima, to je bio najmasovniji javni bunt za bolju Hrvatsku. Prije 23 godine je masovan izlazak građana na Trg i jasno artikuliranje slobodarske volje u zaštitu kritičke riječi i demokracije spasio popularnu Stojedinicu (programski i vlasnički neovisan Radio 101) od političke eutanazije zbog kritike režima i lidera apsolutističkih gena L’état c’est moi, ali je spasio i slobodu kritičke riječi u javnom govoru i medijima (1990-ih endemske) te oslabio utjecaj politike na policiju. Kao što je Stojedinica 1990-ih bila simbil borbe protiv autoritarnog načina vladanja i nije se dala pod čizmu Tuđmanovog režima, protiv grubog kršenja građanskih i medijskih sloboda, prosvjed „Hrvatska može bolje“ barem je jednako glasan alarm vladajućima da „u narodu“, na koji se revno pozivaju, više ne prolazi premijerovo farbanje tunela statistikom. Kojom se, je li, svašta može „dokazati“, pa i to da je Zemlja ravna ploča oko koje se okreće Sunce. Kamoli ne to kako država RH raste i važna je u svijetu, kako su „moja vlada i ja kao premijer“ više no ijedna/itko prije na tomu mjestu zaslužni za društveni i gospodarski napredak zemlje. Što građani u negativu već vide, a itekako će još osjetiti na svomu životnom standardu. S ovako lošim premijerom/vladom, koji u tri godine mandata nisu proveli suvisliju reformu, a u predizbornoj se to ne radi, nema šanse.

No, životna je zbílja drukčija gledana s prozora Banskih dvora od te iste koja se dnevno živi u obitelji, na radnomu mjestu, u školskoj/studentskoj klupi, zbornici, na burzi rada, na ulici, uz kontejnere s kućnim smećem, u čekaonici iseljeničkog kolodvora, u polupraznom rodilištu, na listi čekanja za specijalistički liječnički pregled… Premijer Plenković jamačno ima velik problem s optikom te vrsti i zato bez pardona ima (pre)pun Jelačićev trg prosvjednika koji tvrde da je neuspješan, da je država u gadnom neredu i da „Hrvatska može bolje“. Bez njega, dakako. I bez koalicijske sekte oko sebe, uključivo trenutnu gazdaricu bivše Titove vile Zagorje, koja ne želi napasti vladu i premijera u korist osiromašenih i obespravljenih, a time u korist budućnosti vlastite domovine. Neodgovorno šuti o već vidljivomu pretapanju štrajka/ova – nisu samo prosvjetari u pitanju – u pokret mase nezadovoljnih svojim položajem u društvu i stanjem u Bijednoj Našoj koje ne sluti boljitkom. Dobro, valjda se – jasno, u slučaju da joj nekim čudom u drugom izbornomu krugu ipak izmakne drugi predsjednički mandat – na rođendanima bliskih prijatelja priprema za audiciju natjecanja „Najljepši glas zapadnog Balkana“ i lista najnovije kuharice ne bi li nesuđenoga „gradonačelnika RH“ Milana Bandića kolačima usrećila u možebitno Lepoglavi, pa i odbjeglog pred rukom pravde intimusa Zdravka Mamića za svojih gotovo već tjednih posjeta b-h Hrvatima u Mostaru i okolici.

Građani uz štrajkaše

Kao onomad za prosvjeda za slobodu javne riječi i demokraciju, pokret je „Hrvatska može bolje“ četvrt stoljeća kasnije opet izveo dostojanstvenu i ponosnu Hrvatsku podno Banova konja pokazati kakvu Hrvatsku ne želi, kako Hrvatska znâ bolje i kako svim njezinim žiteljima u njoj može biti bolje. Bez obzira ili baš zbog sveg bogatstva njezinih različitosti. Poruka je to u slici i riječi što su zvonko obišle zemlju od Prevlake do Pasjaka i Rupe, od Kotoribe do Lipovca i Iloka, veličanstvena i optimistična, kakva budi nadu i vodi svjetlu na kraju tunela. Ako su neki analitički vidovnjaci u pravu, radi se o praskozorju pokreta za Lijepu, ne Bijednu Našu, gdje će se – na ostatcima ostataka jednog blago rečeno neugodnog/promašenog razdoblja – ponovno miješati političke karte razvojnih prioriteta.

„Kad smo bili u Zagrebu na prethodnom prosvjedu“, ispričao je profesor Pomorske škole u Zadru Jere Bilan portalu Zadarski.hr, „policija nam je rekla da možemo imati 1500 ljudi. Upravo grupe na društvenim mrežama pozvale su ljude da nam se pridruže i tako daju podršku, pa nas je na koncu bilo oko 5000. U tom trenutku nam je bio organizacijski problem, ali nam je, naravno, bilo jako drago. (…) Podrška o kojoj govorim ukazuje na to da je ovaj štrajk prerastao u pokret koji ljudima kaže da postoji način da se iskaže vlastito nezadovoljstvo, da se za neke stvari vrijedi boriti i da postoji način i za to. Neprihvatljivo je stajalište dijela građana o tomu da ne mogu ništa promijeniti i da zbog toga odlaze u Irsku. Dužnost je svih građana RH da legitimno i zakonito iskažu nezadovoljstvo.“

 

Marijan Vogrinec
Autor 4.12.2019. u 09:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija