Politički okvir za epidemiološku sliku Doriana Graya

Marijan Vogrinec
Autor 11.11.2020. u 11:15

Izdvajamo

  • I tako politika i epidemiologija igraju iscrpnjujuću utakmicu u kojoj će najgore proći upravo - gledatelji. Psiholozi i psihijatri već su, je li, upozorili na niz istraživanja koja ozbiljno upućuju na posljedice: raste broj depresivnih ljudi, nasilja je u obitelji i izvan nje u pandemijsko doba čak 40 posto više, raste i broj drugih psihičkih poremećaja u populaciji, pa se dramatično upozorava kako vladajući moraju osobito skrbiti da rješenja u protuepidemijskim odlukama ne izazovu trajnije posljedice... Koje se, je li, možda više i neće dati za/izliječiti.

Povezani članci

Politički okvir za epidemiološku sliku Doriana Graya

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Premijer Andrej Plenković neće uzeti ozbiljno Ivana Đikića niti ga uključiti u svoju „znanstveno-epidemiološku momčad od povjerenja“, jer njemu ne trebaju ljudi koji su mu inteligencijom, znanjem i uspjehom ravni ili, nedajbože, bolji od njega. Ljudi koji neće poltronski povlađivati svakoj njegovoj zamisli budući da drže do svog znanstvenog, stručnog i moralnog integriteta. I kojima bar polovica članova vladina Znanstvenog savjeta nije ni do gležnja svojim postignućima niti su ičime uplivni u respektabilnom dijelu globalne pameti. On će svakom razumu inatljivo ići uz dlaku: „Neće biti lockdowna ni policijskog sata!“ Sve dok ga okrutna epidemijska zbílja žestoko ne opandrči po glavi te za svoju evidentnu neodgovornost u hipu ne optuži SDP, Milanovića, Škoru, ekstremistička „gnijezda“ i vrag će znati koga se još neće sjetiti.„Neće biti lockdowna ni policijskog sata u Hrvatskoj!“ Sigurno? 

Marijan Vogrinec

Opća frka u Bijednoj Našoj: politika i epidemiologija igraju vrlo žestoku SARS-CoV-2 utakmicu u jesenskom produžetku, a rezultat na semaforu i dalje svijetli – neriješeno. A to, zapravo, jest ono najgore. Vrijeme prolazi, a gledalište je već proljetos, u prvom poluvremenu, izgubilo strpljenje, pa iz svega glasa spominje majku, oca, sestre, braću i inu najbližu rodbinu navalnim igračima i jedne i druge momčadi koji promašuju protivničku mrežu, sve češće zabijaju autogolove i – s obzirom na to kako se traljavo igra – uopće je neizvjesno hoće li, kada će (ako će?) i koliko uvjerljivo pobijediti politika epidemiologiju, odnosno epidemiologija politiku. Malo je tupavo, da se ne kaže nešto teže, slušati prvake Nacionalnog stožera Civilne zaštite – odreda stranački (HDZ) opredijeljene i instalirane – kako u izravnom prijenosu državne „dalekovidnice“ dnevno lakiraju loše stanje u zemlji. Izvješćuju da je dramatičan uzlet epidemije virusa SARS-CoV-2 „očekivan, ali pod kontrolom“, da je „zdravstveni sustav napregnut, ali još učinkovito funkcionira“, da se „manji organizacijski nedostatci uspješno i pravodobno uklanjaju“, da „vlada promptno rješava sve probleme glede i u svezi lijekova, medicinske opreme i operativnog osoblja“, etc.

Politički diskurs skrojen za javnost uglavnom ne odgovara činjeničnom stanju u zdravstvenom sustavu i svim ključnim sastavnicama borbe protiv bolesti za koju još nema lijeka niti se zna kada će ga biti, koje će zemlje biti među prvima u nabavnom redu, hoće li biti dovoljno cjepiva za sve građane ili samo za povlaštene kategorije, kolika će mu biti cijena, hoće li ga neki dobiti besplatno, a neki plaćati kao što od početka skupo plaćaju testiranje, etc. Nesretnici koji su zbog zaraze opasnim virusom dopali bolničkog liječenja, nedajbože respiratora, ili su zbog inih tegoba zalegli u bolnički krevet svjedoče o stanju medicinske (ne)brige/skrbi u javnim bolnicama malne kao proljetos u Bergamu kad su izbezumljeni od premorenosti i manjka medikamenata/opreme liječnici morali odlučivati kojem će bolesniku pomoći, a kojega će ostaviti umrijeti.

Neki dan su – u povodu alarmantnog obraćanja javnosti jedne liječnice iz respiratorno-intenzivnog odjela zagrebačkog KBC-a Dubrave zbog više no katastrofalnog stanja nebrige za teško oboljele, stare i nemoćne – tv kamere ušle u tu bolnicu. Navodno najbolje opremljenu u Bijednoj Našoj koja je cijela ustrojena kao središnja tzv. Covid-19 bolnica što je izazvalo masovan prosvjed najvećeg dijela liječnika i medicinskih sestara, čiji su odjeli za razne druge bolesti premješteni u druge zagrebačke bolnice. To pak što su tv kamere zabilježile i reporteri objavili svjedočenjima ljudi koji tamo rade, neki i desetcima godina, jednostavno nije za povjerovati da je moguće u 21. stoljeću. U međuvremenu je smijenjeno Upravno vijeće KBC-a Dubrave, a ovo je pak smijenilo ravnatelja, čime je naoko završio unutarstranački rat dviju HDZ-ovih skupina za (pre)vlast u toj bolnici, pa resorni ministar lakira stanje tvrdnjom da „sve ide na bolje“. U zemlji koja se proljetos (samo)hvalila kako je „najbolja u Europi/svijetu“ po učincima borbe protiv virusa SARS-CoV-2. Politika otvoreno laže svojoj javnosti, a službena epidemiologija saginje glavu pred politikom i ponaša se promiskuitetno. Da nije tako, valjda ne bi za prošlog vikenda eksplodirao usred Zagreba, kao u zadnje vrijeme širom Europe/svijeta, osobito ratoborno/krvavo i u susjednoj Sloveniji – internetski sazvan – „miroljubivi“ bunt više tisuća ljudi protiv Nacionalnog stožera Civilne zaštite i ministra zdravstva Vilija Beroša.

Bunt bez maske i razmaka

Prosvjednici su hodali od Tomislavovog trga pred Glavnim željezničkim kolodvorom na središnji zagrebački Trg bana Josipa Jelačića, bez maski na licu i bez fizičkog razmaka među sobom. Izjavljivali su u novinarske mikrofone kako stožeraši „lažu narodu o epidemiji“, kako „epidemija i taj virus ne postoje“, kako „vlast želi staviti građane pod državnu kontrolu“… Istodobno, Stožer dnevno javlja o zastrašujućim četveroznamenkastim brojkama zaraženih virusom SARS-CoV-2, o ubrzanom popunjavanju bolničkih kreveta, povećanju broja teških slučajeva na respiratoru i, što je najtragičnije, znatnom porastu broja umrlih. Broj mrtvih penje se već prema pedesetak na dan. I „sve je pod kontrolom, to smo očekivali, nema razloga za strože epidemiološke mjere – pogotovo ne za ponovni lockdown (potpuno „zaključavanje“ zemlje) ili policijski sat“, poručuje čak i sâm premijer Andrej Plenković.

Time bahato oponira liječnicima, dijelu političara u dijelovima Bijedne Naše (Varaždinska županija i Međimurje, npr.) koji su na europskoj top ljestvici najzaraženijih, ali i predsjedniku RH Zoranu Milanoviću koji pak ne samo što smatra Nacionalni stožer neustavnim vladinim/stranačkim tijelom nego i traži stroži, konkretniji i učinkovitiji pristup vlasti suzbijanju epidemije. I tako politika i epidemiologija igraju iscrpljujuću utakmicu u kojoj će najgore proći upravo – gledatelji. Psiholozi i psihijatri već su, je li, upozorili na niz istraživanja koja ozbiljno upućuju na posljedice: raste broj depresivnih ljudi, nasilja je u obitelji i izvan nje u pandemijsko doba čak 40 posto više, raste i broj drugih psihičkih poremećaja u populaciji, pa se dramatično upozorava kako vladajući moraju osobito skrbiti da rješenja u protuepidemijskim odlukama ne izazovu trajnije posljedice… Koje se, je li, možda više i neće dati za/izliječiti.

Politika i mediji odgovorniji su za epidemijsko stanje zdravlja Bijedne Naše od samog medicinskog sustava o kojemu sustavna trodesetljetna nebriga države sada dramatično dolazi na naplatu. Nije tu samo pitanje državnog duga zdravstvu od desetak milijardâ kuna, odnosno pet milijardâ veledrogerijama za lijekove (teški onkološki bolesnici ovih su dana ostali bez svojih terapija/lijekova, što je prešućeni skandal prvog reda!) nego i politička/stranačka kadroviranja u zdravstvu – kao uostalom na svim drugim razinama u javnim i inim djelatnostima – zbog kojih, je li, politički podobni vladajućima, premijerovi i miljenici i njemu poslušni, a ne sposobni, vrijedni i obrazovani vode državu nizbrdo. Politika zadaje okvir ponašanja/djelovanja epidemiolozima, a ovi u taj okvir uguravaju sliku Doriana Graya. I zato imamo to što imamo, a bit će i gore budući da je politika – odvalivši izbore u srpnju, prije redovnog, jesenskog roka – otišla na brčkanje u „plavi se Jadran talasa“, pod suncobrane, u tihe vale i udarila brige na veselje pa se totalno nepripremljena suočila s jesenskim epidemijskim tsunamijem.

„Što ste radili cijelo ljeto?“ Građani i oporba pitaju, a Banski dvori i njihov Nacionalni stožer zborno muljaju do neukusa i političke neodgovornosti. Oscar Wilde na hrvatski način, slika epidemiološkog Doriana Graya će se oljuštiti i raspasti. Tko će odgovarati za teške posljedice, uključivo i možebitne socijalne nemire dosad još neviđenih razmjera na ovom dijelu zapadnog Balkana? Andrej Plenković ili neki njegov Pedro: Vili Beroš ili Krunoslav Capak, ili…

„Hrvatska se nalazi među pet najpogođenijih država u Europi, u društvu smo s Belgijom, Češkom, Slovenijom i Francuskom“, ustvrdio je bivši ministar gospodarstva i kolumnist Goranko Fižulić u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska. „Ako gledate tu grupu država, u proteklih smo tjedan dana imali najbrži porast broja novih slučajeva zaraze. Ako se gleda 14-dnevni kumulativni zbroj novozaraženih u proteklih 14 dana, onda je u Hrvatskoj taj porast u zadnjih sedam dana bio 50 posto, a u Belgiji ga nije bilo. Ova laž koja se prodaje da je u Hrvatskoj došlo do pada, gdje je taj pad? Nema nijednog temelja na koji se mogu pozvati da je Hrvatska na vrhuncu epidemije. Ako govorimo o vladinu Znanstvenom savjetu, od njih 11, osmero je imalo jedno mišljenje, a njih troje, koji su bliski vladi, Capak, Lauc i Radman, imali su drugačije mišljenje. O svemu osobno odlučuje premijer Andrej Plenković. Što se pojavljuje u javnosti je više propaganda, a to ne možemo priznavati utemeljenim zdravstvenim istraživanjima. Hrvatska je u crvenoj zoni i uskoro više neće imati kreveta u bolnicama za oboljele od Covida-19.

Capakova „povijesna“ izjava

Prema javno dostupnim podatcima izvana, ne i iz Hrvatske, prijavljeno je da imamo 4000 kreveta za oboljele od Covida-19. Ovim tempom, kažu to i udruge liječnika, to bi bilo popunjeno do konca studenoga i dolazimo do ključnih problema. Ako se vlada skriva iza toga da lockdown nije dobro rješenje, mogla je smanjiti potrošnju u studenom, a ne u prosincu. Ako je Hrvatska s ovakvim brojem zaraženih, nećemo u prosincu imati ovaj stupanj gospodarskih sloboda i kretanja građana, a prosinac je za potrošnju i BDP bitno značajniji od studenoga i doći ćemo u situaciju da će Hrvatska biti jedna od država koja će imati najveće restrikcije u prosincu. A kako će naši iseljenici doći u Hrvatsku, ako Hrvatska i dalje bude na crvenoj listi? Capak će vjerojatno ući u povijest svojom izjavom da lockdown ne pomaže. To je na nivou izjava Donalda Trumpa s početka pandemije, a znamo kako je završila cijela ta priča.“

Donekle je razumljivo da Bijedna Naša sada drhće nad svakom lipom iz gospodarskih rudimenata, jer državni proračun ne može ovisiti o turizmu (koji je ove godine podbacio 50 posto i varljiva je varijabla ubuduće), pa je lockdown Plenkovićeva noćna mora prvog reda. Bijedna se Naša, je li, „domoljubno“ odrekla 1990-ih godina razvijene industrije (treće među srednjerazvijenim zemljama u Europi i najjače u bivšoj SFR Jugoslaviji) i poljoprivrede (obrađivalo se 1,7 milijuna hektara zemljišta; danas milijun hektara manje, uništenog stočnog fonda i ribarstva, sic transit) iz doba tzv. socijalističkog mraka, pa sada mora uvoziti industrijske proizvode i hranu. O energiji da se i ne govori. Epidemijska pošast, međutim, prijeti zlom kojega premijer Plenković ili nije svjestan, pa ne polaže ljutu travu na ljutu ranu, ili iz nekih nepoznatih razloga misli da je bolje trumpovski (!?) pustiti umrijeti desetke i možebitno stotine tisuća građana no opet „zaključati“ zemlju i posuditi vani (zasad) jeftin novac za preživljavanje. Pa makar Bijedna Naša ne uvela euro 2023. godine – kao što ni neće tada ući u eurozonu – kako je Andrej Plenković zamislio eda bi si kupio EU dopusnicu za čelnika Europske komisije ili tako neko unosno mjesto.

Vrag će znati, je li, što se okorjelim domaćim „europejcima“ mota po glavi no činjenica jest da političko-epidemiološka utakmica na skliskom SARS-CoV-2 terenu ni približno neće završiti tako brzo, tako uspješno kako se urbi et orbi uvjerava sa zagrebačkog Markova trga i tako besposljedično za publikum na ruiniranom stadionu. Ako se publikum, razočaran tijekom duela i ishodom, u međuvremenu ne pokefa međusobno. Hoće li Andrej Plenković biti krivac? Teško je vjerovati budući da za sve što ne valja u zemlji za koju je „preuzeo odgovornost“ i obnaša ju, eto, već petu godinu, u drugomu mandatu, redovito pronalazi krivca u drugom/ima. Pa će to biti SDP, Zoran Milanović, Most, Domovinski pokret Miroslava Škore, pa Karolina Vidović-Krišto, Hrvoje Zekanović, nezaboravni mu Gordan Maras, ekstremistička „gnijezda“, etc., etc. Ima ih za debljinu solidnog telefonskog imenika. Premijer nikad i ni za što loše nije kriv, pa neće biti kriv ni – nedajbože! – poumire li mu od Covida-19 pola žitelja zemlje za koje/u je, tvrdi, „preuzeo odgovornost“.

Neki dan mu se inteligentnim, argumentiranim, ali – s obzirom na trenutak i okolnosti – zabrinjavajuće ozbiljnim (otvorenim) pismom obratio vrhunski svjetski znanstvenik Ivan Đikić i ponudio suradničku ruku u želji da svojim znanjem, idejama i ugledom pomogne svladavati epidemiju ne bi li zemlja i njezini žitelji čim uspješnije prebrodili opasnosti što slijede.

„Svjetski stručnjaci predviđaju da će najteže vrijeme ove pandemije biti od prosinca 2020. do ožujka 2021. godine te da bi pod pretpostavkom dolaska cjepiva početkom 2021. godine situacija mogla biti pod kontrolom tek krajem 2021. godine“, pisao je Đikić Plenkoviću. „Stoga je neophodno pripremiti pravilne, dugoročne i sveobuhvatne mjere u borbi protiv COVID-19 u Hrvatskoj. (…) Vlada RH još uvijek nije prezentirala takav jasan plan i strategiju svojim građanima. Znamo da u borbi protiv COVID-19 zakašnjela reakcija može dovesti do povećanog gubitka ljudskih života, ekonomskih gubitaka i slabljenja povjerenja građana u sustav. Mnoge EU zemlje stoga su već izradile i prezentirale slične planove i te mjere danas se primjenjuju i djeluju u smanjivanju pandemije prema brojnim pokazateljima. Osobno sam iznio i nekoliko primjera neophodnih mjera primjenjivih za Hrvatsku tijekom nedavnog intervjua. S druge pak strane, u Hrvatskoj se često zbunjuje javnost plasiranjem netočnih informacija o samom virusu i mjerama, što ne pridonosi našem uspjehu u borbi protiv virusa.

Primjerice, glavni epidemiolog Republike Hrvatske gospodin Capak tvrdi da ne vidi korist od strogih epidemioloških mjera (jer ju ne vidi premijer Plenković kojem odgovara, op. a.), dok članovi Vladinog Znanstvenog savjeta (Primorac, Radman i Lauc) javnosti poručuju kako postoje utemeljene indicije da je virus oslabio, da je dobro da se virus širi u mlađoj populaciji, da nema povećanja smrtnosti zbog COVID-19, da će virus sam nestati mutacijama, te ako želimo samo imati minimalan broj mrtvih, trebamo pustiti pandemiju da se slobodno širi i ubije 0,1 ili 0,2 % populacije, uglavnom starijih i bolesnih. Zadatak Vlade je takve netočne podatke i lažne vijesti korigirati čak i onda kad one iziskuju nepopularne odluke i poteze, jer danas nije vrijeme da se istina i točni podaci tretiraju kao da su lažne vijesti, a prave lažne vijesti šutke se odobravaju.

Plenković neće Đikića?

‘Plesanje politike s virusom’ može se okrenuti protiv te iste politike, i u budućnosti dovesti do ogromnih ljudskih i ekonomskih gubitaka, i tek time izazvati socijalne nemire i neželjene scene koje svakako trebamo izbjeći. (…) Zaključit ću utemeljenom izjavom predsjednika Hrvatske liječničke komore dr. Krešimira Luetića: Strože mjere treba uvesti već sada upravo zato da bismo izbjegli potpuni lockdown i policijski sat. Jer, ako se strože mjere ne uvedu odmah, sasvim će izgledno doći do značajnog preopterećenja zdravstvenog sustava, čime potpuni lockdown postaje neminovnost’. Na taj način smo u proljeće u Republici Hrvatskoj uspješno blokirali širenje pandemije. Držim da to možemo postići i danas, ali samo ako u borbi s COVID-19 donesemo plan mjera utemeljenih isključivo na stručnim podacima i sustavno osnažujemo odgovornost svih građana Republike Hrvatske.“

Naravno da premijer Plenković neće uzeti ozbiljno Ivana Đikića niti ga uključiti u svoju „znanstveno-epidemiološku momčad od povjerenja“, jer njemu ne trebaju ljudi koji su mu inteligencijom, znanjem i uspjehom ravni ili, nedajbože, bolji od njega. Ljudi koji neće poltronski povlađivati svakoj njegovoj zamisli budući da drže do svog znanstvenog, stručnog i moralnog integriteta. I kojima, je li, barem polovica članova Znanstvenog savjeta nije ni do gležnja postignućima niti su uplivni u respektabilnom dijelu globalne pameti. On će svakom razumu inatljivo ići uz dlaku: „Neće biti lockdowna ni policijskog sata u Hrvatskoj!“ Je li, sve dok ga okrutna epidemijska zbílja žestoko ne opandrči po glavi te za svoju evidentnu neodgovornost u hipu ne optuži SDP, Milanovića, Škoru, ekstremistička „gnijezda“ i vrag će znati koga se još neće sjetiti.

„Neće biti lockdowna ni policijskog sata u Hrvatskoj!“ Sigurno? Ovisit će o tomu pobijedi li na grbavom SARS-CoV-2 terenu momčad politike ili pak momčad neovisne epidemiologije. U svakom slučaju, epidemiološkoj slici Doriana Graya nema opstanka u političkom okviru. Raspast će se. Predsjednik RH Zoran Milanović u ekskluzivnom je intervjuu za Večernji.tv u ponedjeljak kazao da se „u izvanrednom stanju zbog epidemije koronavirusa donose izvanredne mjere, za što je potrebna viša razina koordinacije i suglasnosti nacije, države i državnog aparata i Hrvatskog sabora“. Stanje je teško i predstoji još jedan val epidemije. „Ovo nije gotovo“, tvrdi. „Ove stvari dolaze u dva do tri vala. Nismo pobijedili koronu, kao što se hvastao predsjednik vlade ljetos. Ona se vratila, tu je i s time se ne živi normalno.“

Marijan Vogrinec
Autor 11.11.2020. u 11:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija