Političko prostituiranje bez presedana

Marijan Vogrinec
Autor 18.12.2015. u 11:03

Izdvajamo

  • Poslije izbora je počelo političko prostituiranje bez presedana, koje će završiti kako će završiti. Nedvojbeno na štetu građana koji se, genetski hlebinci kakvi već jesu, ni u snu nisu nadali tome što će im se dogoditi. Pa, ako je tako, što se Milanović i Karamarko ne bi prestali dati ponižavati od šake političkih anonimusa i nemoćno prditi s Mosta pred 4,3 milijuna gledatelja? Taj sramotni politički mazohizam nije vrijedan čista obraza i poštenog mjestaa u oporbi. Ka ih je već Božo Petrov već toliko ponizio da mu obojica moraju kimati glavom za istim stolom, što ne bi nastavili za istim stolom zajedničke vlasti solirati u duetu, ali bez Bože Petrova i mostovaca? Neka ih u saborskim klupama kao opcije s 15 mandata i toliko legitimiteta za političko suodlučivanje. Da su Stier i Picula na njihovim mjestima i da iza sebe imaju reformirani HDZ&SDP, sada bi bio moguć veliki HDZSDP. Bez nacionalno i ideološki usijanih glava s obiju strana. Karamarko i Milanović su ionako u istoj stranci, samo to ne žele priznati.

Povezani članci

Političko prostituiranje bez presedana

Foto: tportal

Izgledna „vlada nacionalnog spasa“ RH postaje sasvim bezizgledna, jer nema tog živog stvora ili tog boga koji je u stanju pomiriti „reformsku“ sinergiju čak 27 klijentelističkih/uhljebničkih pregladnih usta. Mostovih 15, „domoljubnih“ osmero i hrvatskorastućih četvero. O čemu god da se dogovore Božo Petrov, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, taj će Frankenstein konstrukt neminovno survati Bijednu Našu u nove izbore. Prije ili kasnije, možda odmah. „Ako krećeš na put osvete, odmah iskopaj dva groba“, davno je još govorio mudri Konfucije 

Marijan Vogrinec

Najvrjedniji bi božićno-novogodišnji dar građanima Bijedne Naše bio da šef debakl-koalicije „domoljuba“ Tomislav Karamarko napokon pokupi prnje iz nacionalnog političkog kokošinjca i kao relativni izborni pobjednik, a zapravo osvjedočeni gubitnik, otplahuta u HDZ-ovu legendu. Za tolikim prethodnicima, koji su u svojih 18 godina otprve  uspijevali sastaviti saborsku većinu i vladu te učinkovito raditi na posvemašnjoj gospodarskoj, socijalnoj i moralnoj eutanaziji vlastite domovine. Karamarko nije bio u stanju skupiti ni kvalifikacijski minimum (76 potpornih mandata) za prijelaz preko praga Banskih dvora, pa predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović ne može spavati zato što joj stranački šef trpi ponižavajuće posljedice svoje neomiljenosti među „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima Hrvatske“. Gdje je godinama prvak političke nepopularnosti.

Njegovo se trčanje pred rudo i obećanje o neupitnom mandataru nove vlade (s oko 80 zastupničkih ruku potpore) pokazalo najobičnijim prdežom u vjetar. Zato je Karamarko već u ponoć 8./9. studenoga izbrisao iz pamćenja predizborne posprdnice o „nekakvim mostovima i mostićima“ te pohitao na noge autoritetu Rimokatoličke crkve u RH kardinalu Josipu Bozaniću. Zazivajući svaku moguću pomoć, utopljenički grozničavo grabeći svaku iole vidljiviju slamku spasa. Time je „operacija Most“ mogla početi. Mudar puk odvajkada se znade našaliti: „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag“. I bi tako.

Što je prijetvorno pregovaračka „reformska“ trakavica Most-SDP-HDZ-Kolinda Grabar-Kitarović o mandataru vlade i sastavljanju saborske većine više gutala jalove tjedne, protok je vremena izbacivao na medijsku površinu sve više (i) insajderskih kockica šarenog mozaika prave naravi endemske političke platforme Mosta nezavisnih lista, njezinog ustroja, smisla i ciljeva. Postupno se doznavalo o pobožnosti obitelji i samog Bože Petrova, njihovim vezama s Crkvom, navodno jakom utjecaju splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića i izvjesnog ninskog svećenika koji mu je (opet navodno) posudio novac za kupnju kuće, tipu Petrovljeve srednjoškolske naobrazbe, svojedobnoj političkoj kandidaturi na listi beznačajne crkvene stranke Hrasta (suosnivačice Željke Markić), čiji se dio – nakon predizborne nesloge o (ne)koaliranju s HDZ-om i, kažu, šaketanja – s ksenofobnim šefom Ladislavom Ilčićem pridružio Karamarkovim „domoljubima“.

Plotuni desničarskih haubica

Indikativne je podatke obznanio i Mostov disident, primoštenski načelnik Stipe Petrina: „Mostove odluke donose se izvan Mosta; Božo Petrov govori jedno na našim dopodnevnim sastancima, potom se izgubi na dva-tri sata, a poslijepodne je sasvim drugi čovjek“. Kontroverzni Petrina nikad nije dobio Petrovljev odgovor na pitanje o tome tko je (ako nije on, osobno) i po kojem kriteriju osnovao fantomsko Nacionalno vijeće Mosta u kojem navodno jak utjecaj na Petrova imaju bivši osnivači crkveno-laičke udruge Grozd i stranke Hrast. Te sive eminencije, od kojih nijedna nema izborni legitimitet saborskog zastupnika, znani su aktivisti inicijativa tzv. konzervativne kontrarevolucije, sinhronizirane s biskupskim homilijama protiv SDP-ove vlasti i iritantnim uličnim performansima kojekakvih „braniteljskih“ i inih konspirativno instruiranih „nezadovoljnika“.

Nije trebalo velike mudrosti za prepoznati režijsku inteligenciju HDZ-ovih stožera za fabriciranje nerede u zemlji kako bi se širenjem laži, mržnje, razdora, sukoba i netrpeljivosti mobiliziralo mase i izazvalo bunt protiv SDP-a, premijera Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića i demokratski izabrane vlasti. „To je nenarodna, protuhrvatska i zločinačka vlast“, grmio je desničarski zadrti sisački biskup Vlado Košić, a Karamarko je uporno boldao to politički neprirodno, svećeniku neprimjereno stajalište: „To su ljudi koji ne vole Hrvatsku i Hrvate“.

U tu se svrhu iz svih rigidno desničarskih haubica, bez obzira na kolateralne štete/žrtve, plotunima pucalo na kurikulum zdravstvenog odgoja i obrazovanja u školama, čekićalo ćirilicu po Vukovru i drugdje, ludovalo „braniteljskom“ šatrom na Savskoj 66 u Zagrebu, „događanjima naroda“ rušilo vlast i halabučilo na Trgu bana Jelačića i Markovom trgu, postavljalo plinske boce Zagrepčanima pod prozore… I sva je ta sinergija jada, političke i ljudske nezrelosti, nepoštenja i nesavjesnog odnosa prema građanskom miru i slozi u zemlji odjeknula na parlamentarnim izborima kao prdež u vjetar. Obila se o glavu i Karamarku, i HDZ-u, i koalicijskim „domoljubima“, i Crkvi i predsjednici RH Grabar-Kitarović.

Birači ih jednostavno „nisu tretirali“ na očekivani način, s uvjerljivih/sigurnih oko 80 saborskih mandata već do pooći 8./9. studenoga 2015. Panika na desnici se od tog dramatičnog trenutka osobne i masovne političke nesreće mogla rezati nožem. I još nije splasnula makar Božo Petrov u srijedu obznanjuje urbi et orbi: „Budući da se koalicija Hrvatska raste distancira od daljnjih pregovora s Mostom, ipak joj ostavljamo otvorena vrata i nastavljamo pregovarati s Domoljubnom koalicijom; mandatara ćemo imati već idući tjedan“. Nakon neuspješnog trećeg kruga razgovora u Uredu predsjednice RH o konstituiranju nove vlasti, zakazala je za 22. prosinca četvrti pokušaj. Ne popušta: tko želi biti mandatar, mora joj pokazati najmanje 76 potpisa potpore saborskih zastupnika.

Ohrabrena (naručenim?) stajalištem nekolicine sveučilišnih profesora ustavnog prava i šefova tih katedri u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, diplomatski je građanima pokazala strašilo zvano „tehničko bezvlašće“, koje navodno guši RH. A sve državne institucije uredno funkcioniraju kao da se ništa nije dogodilo. I po inerciji bi još mjesecima sve bilo u redu. Zapravo, Grabar-Kitarović je iskoristila tv-kamere i medije za treniranje strogoće prema Mlanoviću (za kojeg Karamarko tvrdi da se ni kao izborni gubitnik ne želi odreći premijerskog fotelja, jer se plaši odgovornosti/posljedica svog vladanja). „Vremena je sve manje“, poručila je. „Neću nikom dopustiti da se poigrava našom državom!“

Prethodno je Milanović objavio da koalicija Hrvatska raste ne želi s HDZ-om u istu vlast, jer su u njegovoj koaliciji fašisti, rasisti, ksenofobi i optuženici za teška kaznena nedjela. HDZ-ova je „žena iz naroda“ na Pantovčaku sošla u sukob sa stajalištima SDP-ovih ustavnih stručnjaka, koji tvrde da je kao predsjednica RH obvezna iskoristiti do kraja sve mogućnosti za sastavljanje nove vlade, a tek potom možebitno raspisati izvanredne parlamentarne izbore. Zajedno s HDZ-ovim „domoljubima“, Grabar-Kitarović se protivi konstituiranju 8. saziva Sabora prije izbora mandatara vlade. Navodno je to Milanovićeva zamka kako bi zadržao premijerski fotelj. Zato je propao pokušaj izbora mostovca prof. dr. sc. Roberta Podolnjaka za predsjednika „Visokog doma“, na prijedlog 55 zastupnika SDP-ove koalicije Hrvatska raste.

U srijedu navečer kopernikanski obrat: Hrvatska raste vraća se pregovorima, a Milanović – kao i Karamarko! – u „interesu građana“ odustaje od inzistiranja na premijerskom fotelju. Predlaže Božu Petrova za mandatara i budućeg premjera, a sebe na mjesto predsjednika Hrvatskog sabora. Karamarka uopće ne spominje kao nekog čimbenika buduće tripartitne vlade u kojoj bi, kako se već ranije čulo, Most preuzeo ključne resore: gospodarstvo i financije. Tim neočekivanim potezom, Milanović ostavlja Karamarka na milost i nemilost Boži Petrovu. Šef je „domoljuba“ to jamačno doživio kao poniženje, snažan udarac na svoj ego. Most se zatresao od neočekivanog razvoja događaja, pa se usplahireni Grmoja našao pozvanim izjaviti kako će Most uzeti u obzir to što je Milanović „potegnuo ručnu kočnicu“ tek kada dobije za to pisanu suglasnost Glavnog odbora SDP-a.

I sada opet: sranje do daske. Mnogima su iznova poremećeni računi, uzburkane strasti i politička Rubikova kocka pobrkana do kraja. Izgledna „vlada nacionalnog spasa“ time postaje sasvim bezizgledna, jer nema tog živog stvora ili tog boga, koji je u stanju pomiriti „reformsku“ sinergiju čak 27 klijentelističkih/uhljebničkih pregladnih usta. Mostovih 15, „domoljubnih“ osmero i hrvatskorastućih četvero. O čemu god da se dogovore Božo Petrov, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, taj će Frankenstein konstrukt neminovno survati Bijednu Našu u nove izbore. Prije ili kasnije, možda odmah. „Ako krećeš na put osvete, odmah iskopaj dva groba“, davno je još govorio mudri Konfucije.

Usporena prijevara birača?

Samo nekoliko sati prije verbalnog pada s konja na mulu – ne baš na magarca -Milanović je govorio da izborni legitimitet za mandatara imaju samo Karamarko i on, nitko treći. Kamoli Božo Petrov (kojem odjednom više nije mrzak taj fotelj), iako Most ima iza sebe tek 15 mandata. Karamarko i Milanović zajedno – 115. I sada ovi s 15 drže za jaja ne samo svih 115 iz dviju koalicija nego i vlasnike preostalih (21) zastupničkih akreditiva i cijelu Hrvatsku. Očito je cijena mostarine narasla do stratosfere, jer se bez tih 15 graničnih mandata svi skupa mogu samo slikati (digitalno, u boji) i lagano se uputiti na nove, izvanredne parlamentarne izbore. Pa kome pita, kome tepsija.

Ako je unaprijed bilo deala na desnici, a jest, prijevara birača je na neko vrijeme makar usporena. HDZ-ovi „domoljubi“ i Most iznenada su se našli u gabuli, jer je operacija teleportacije SDP-a i lijeve opcije u oporbu zapela. Bar prividno, jer sada će biti znatno teže naći uvjerljive razloge za mazati oči javnosti „poštenim, demokratskim namjerama“. Kako demokratski, pa i uz pomoć „ustavnog fanatizma“ Kolinde Grabar-Kitarović, eliminirati iz vlasti političku opciju iza koje se poredalo gotovo 50 posto čvrstih saborskih mandata?

Netko će morati ponoviti gradivo, a netko je u poziciji da i dalje baca klipove pod političke kotače. Sve u svemu, izvanredni parlamentarni izbori noćna su mora većini političkog sitneža u objema koalicijama i među mostovcima, kojima je cilj samo – podjela plijena. Realno, nema tog „interesa RH i građana“ kojem bi „časni zastupnici“ podredili svojih 16.000 kuna plaće i brdo neviđenih povlastica, sve do saborske mirovine, tri-četiri puta veće od prosječne radničke za punih 40 godina radnog staža. Sve izvan toga je prijetvorno laprdanje, uključujući i mostovce na čelu s Božom Petrovom i desnom mu rukom u Metkoviću i u Mostu Nikolom Grmojem. Tko ne vjeruje, povjerovat će ubrzo poslije Nove godine.

Sad se zakomplicirala i konspirativna mogućnost da psihijatar Božo Petrov i ideološko-svjetonazorski mu blizanac (također „ispao iz torbe Željke Markić“, pišu metkovićki znanci na Facebooku), profesor povijesti i sociologije Nikola Grmoja samo Karamarku podignu rampu na Mostu i time pogoduju predsjednici RH da „domoljubno“ presiječe gordijski čvor već petotjednog „reformskog“ maltretiranja javnosti. Šef je „domoljuba“ nakanio po svaku cijenu, makar četveronoške i podvijena repa, prepuzati silnu provaliju biračke „neozbiljnosti“. I s druge obale jamačno pokazati slavodobitan srednji prst i prevarenim biračima, i Zoranu Milanoviću s SDP-ovom Hrvatskom koja navodno raste, i Petrovu, i Grmoji i mostovcima u kompletu. Ali sad se i Milanović spustio na koljena za prepuzati ispod Mostove rampe. Rame uz rame sa „smrtnim neprijateljem“ Karamarkom.

I jednom i drugom politički život visi o tankoj niti. Božo Petrov je u hotelu Westin, na početku trojnih pregovora „o reformama, izvanstranačkom premijeru i tripartitnoj vladi hrvatskog spasa“ lakomisleno, neiskusan kakav već jest, bubnuo: „Ako HDZ sada ode u oporbu, raspast će se“. To je velika istina i za SDP kakav je sada. Karamarku iza leđa već tutnje reformisti, koji žele „pogospoditi“ najveću demokršćansku stranku, europeizirati je i demokratizirati („jedan član, jedan glas“), maknuti autoritaran/diktatorski način vođenja HDZ-a, jednoumlje koje ne trpi drukčije misleće… Nije Karamarko slučajno uzeo na zub upravo Davora Ivu Stiera niti se taj HDZ-ov častan europarlamentarac širokih demokratskih vidika slučajno medijski eksponirao kritikom rigidnog, čvrstorukaškog HDZ-a. Uz njega se spominje i ime stranačkog i europarlamentarnog kolege Andreja Plenkovića.

Isti vjetrovi, prijeteći Milanoviću i skupini apologeta u vrhu stranke, pušu iz tabora SDP-ovih reformista, čiji je neformalni vođa europarlamentarac Tonino Picula, Stierovog dobar prijatelj u Uniji, s kojim izvrsno surađuje. Zato su obojica imali znatnih problema i neugodnosti sa svojim stranačkim šefovima. Marginalizirani su na izbornim listama za Europski parlament, ali su im preferencijalni birači omogućili prolaz. Picula je, štoviše, dobio najviše preferencijalnih glasova od svih kandidata na svim izbornim listama u RH, što nije nevažna činjenica.

Što sve još neće učiniti i Karamarko s „domoljubima“ i Milanović s ostatkom Hrvatske koja navodno raste eda bi politički preživjeli u udobnosti debelih državnih apanaža. Kaže navodno židovska mudrost zlobe, koju i Karamarko i Milanović infantilno prakticiraju, uglavnom na štetu svih žitelja RH: „Dao Bog da imao, pa nemao“. A rečeni dvojac bez kormilara, s armijama profesionalnih uhljeba, jako dobro zna što znači ne imati, pa odjednom imati u izobilju. Stoga će se i rukama i nogama grepsti, saditi tikve i s najcrnjim vragom, lagati i mazati „u interesu građana“, sami sebi skakati u usta i čerupati se međusobno, skidati se dogola pred Glavnim kolodvorom… s jednim jedinim ciljem: doći/ostati na vlasti. Jadno i neljudski, ali u trknutoj državi kakva je Hrvatska, samo vlast znači – slast.

Samar od čistog zlata

Važno je ostati u sedlu. Makar to bio i magareći samar, koji će se isprazna  populistička retorika i demagoška filipika, očekuju, preobraziti u sjedalicu od čistog zlata. Na njoj će vođa ponosno prditi s Mosta, jezditi u carevom novom ruhu i nosom parati oblake. „Mesija“ nosi „reforme“ u objema visoko uzdignutim rukama? A nevesela je zbilja ipak nešto drugo. Tomislav Karamarko više ni upola nije ono što je bio do 8. studenoga i možda još desetak dana poslije. Relativni se pobjednik probudio i pomalo gubi u luzerskom vrzinom kolu nesklonih mu istina i  činjenica o stvarnom stanju građanske/biračke svijesti.

Milanovića zatekla ista huda sudbina, otupila mu ponos, iako je polučio više izbornih mandata nego što je očekivao/zaslužio. Ali i dvadesetak manje, nego prije četiri godine. Danak samodopadnosti i lijenosti. Totalna mandatarska impotencija vođa HDZ&SDP-a došla je na naplatu također trenutku i zadaći nedorasloj skupini Bože Petrova kojem je, ako ništa pametnije, uspjelo u samo nekoliko tjedana preurediti Bijednu Našu u psihijatrijsku ordinaciju. Reforme u koje se kunu verbalni su produkt privatnih osjećaja i želja, lažni antidepresivi. S obzirom na svoju stručnu specijalnost, Petrov bi u krugu svojih najpovjerljivijih mogao ispričati prigodan vic o psihijatru i poluizliječnom pacijentu, kojem je u svojoj odsutnosti povjerio bolničku blagajnu.

„Jesi li se, Francek, dobro brinuo za bolesnike dok si me zamjenjivao u klinici?“ – pitao je psihijatar po povratku s hitnog puta.

„Naravno, doktore“, glasio je vedar odgovor. „Rekli ste mi da bez razmišljanja dadem pacijentima sve što budu tražili. I dao sam im.“

„A što si im zadnje dao?“

„Vidite, zahtijevali su da im dadem izgraditi olimpijski bazen sa skakaonicama, pa sam udovoljio i toj njihovoj želji.“

„I? Jesu li zadovoljni?“

„Oooo, kako da ne, doktore! Prezadovoljni su. Vidite kako se radosno bacaju u bazen i izvode akrobacije sa skakaonica. Znate, doktore, bili bi još zadovoljniji da sam im u bazen pustio vodu.“

A je li Božo Petrov pustio vodu Karamarku i Milanoviću ili ih drži pacijentima koji ne vide da u bazenu nema vode. Na sve pristaju što im uvjetuje, pa čak i na zapećke malih od kužine u troglavoj vlasti koju obojica drže nemogućom. Je li to slučaj za ozbiljnu psihijatrijsku opservaciju ili prirodna politička pragma? Vrag će ga znati, ali iz građanskog rakursa ružno izgleda i odvratno je neprobavljivo. Karamarkova je nesreća posljedica HDZ-ove nezrelosti za ulogu moderne, idejno potentne demokršćanske opcije, a Milanovićeva mandatarska impotencija produkt je mješavine trogodišnje reformskog nerada i jednogodišnjeg vatrogastva („rat“ s bankama, fiskalna kozmetika, božićnice penzićima…). Da si SDP-ova vlast nije zabijala toliko petoligaških autogolova, danas nitko ne bi imao pojma tko je Božo Petrov niti bi Kukuriku koaliciji bio u pitanju drugi mandat. Ovako…

Most nezavisnih lista je izbio kao izborni/politički fenomen, koji je prvi put u 25 godina bacio RH u ustavni škripac u kojem odjednom više ne zna što će sa sobom. Građani su nedvosmisleno poručili političarima da žele promjene, da im je navrh glave i stranačkog jednoumlja i bipolarizma. „Zaista“, retorički se pitaju. „po čemu je HDZ-ova koalicija sposobnija, poštenija ili perspektivnija od SDP-ove?“ Ni po čemu. Ako se sada udruže sve te nesposobnosti „vječnih“ političkih bardova Ivana Šukera, Gordana Jandrokovića, Željka Reinera, Davorina Mlakara, Darka Milinovića, Božidara Kalmete, Josipe Rimac, Domagoja Miloševića, Branka Grčića, Siniše Hajdaša Dončića, Arsena Bauka, Vesne Pusić, Milanke Opačić…, pa Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, s Mostovih 15 anonimusa, drž’ gaće, Hrvatska!

Kad je Margaret Mitchell davnih dana pisala čuveni roman „Prohujalo s vihorom“ (“Zameo ih vjetar“), a 1939. dramu iz američkog građanskog rata filmovao Victor Fleming, nijedno od njih nije imalo u vidu poslijeizborno stanje „građanskog rata“ u Hrvatskoj, ideološki-interesno usplamtjeloj i na sto načina zavađenoj zemlji. Nastavimo li se šaliti, svatko bi otprve prepoznao aktualne domaće RH-parnjake razmaženoj južnjačkoj ljepotici Scarlett O’Hara i pristalom Rhettu Butleru. Maštovitiji bi jamačno prepoznali paralelu s vjetrom nezametenim duhom ratno-profitersko-pretvorbene veleizdaje „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ te Rojsovom točkom na i, gorkom nonšalancijom „’ko je jamio, jamio je“.

Nedavno je Ustavni sud RH odlukom o (ne)zastarijevanju nedjela ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala dao za pravo redikularnom umirovljenom generalu Ljubi Česiću Rojsu. Posredno i uputio na dubok, skriveni smisao sve te žestoke borbe za osvajanje vladajućih čuka na objema stranama Markovog trga plus manje-više fikusne ispostave za političko-diplomatsko samozadovoljavanje među paunima i rogatom divljači na Pantovčaku. Bit će da je sada – ostankom SDP-ove koalicije Hrvatska raste u pregovorima o novoj vlasti – dovoljno promijenjen/poremećen odnos snaga da kolumnist tjednika Novosti Viktor Ivančić mora napisati novu verziju svoje vrhunske satire/ironije „MOST pravila pregovaranja“.

Potonuće u zaborav

Drže li još vodu lucidna Ivančićeva zapažanja, koja je od riječi do riječi potvrdio i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u emisiji Veto Jabuka TV-a? „29. Ako tokom pregovora HDZ i SDP iskažu podjednaku otvorenost prema reformama na kojima inzistira Most, a ne žele međusobno surađivati, tj. sudjelovati u Vladi nacionalnog jedinstva koju bi činili HDZ, SDP, Most i premijer Božo Petrov, Nacionalno vijeće Mosta glasanjem će odlučiti s kojom od dviju stranaka će sklopiti vladajuću koaliciju“, zapisao je Viktor Ivančić. „30. Dvije stranke među kojima će se, prema uputi iz stavke 29., birati partner za formiranje vlasti jesu HDZ i HDZ. (Opća napomena: Članovi Mosta, u skladu s teškom situacijom u zemlji, dužni su pregovorima pristupiti odgovorno i moralno, vođeni isključivo željom da ispune očekivanja hrvatskih građana. Očekivanja hrvatskih građana su da zastupnici Mosta imaju plaću od 16.000 kuna, plus dodaci, plus pravo na saborsku mirovinu, plus druge beneficije.)“

Ma ne, sačuvaj bože, cijenjeni je kolega pogriješio. Božo Petrov će se odreći bar pola, ako ne i još većeg dijela premijerske plaće, a zastupničke će se već na prvoj sjednici „Visokog doma“ pod predsjedanjem XY predsjednika svesti na manje od 10.000 kuna, bez dodataka (osim, normalno, socijalnog i zdravstvenog doprinosa) te će se ukinuti povlaštene saborske mirovine, gotovo besplatan kraljevski jelovnik u saborskom restoranu, beneficije svake vrsti… Mostovci, sve odreda časni ljudi, nisu valjda predizborno lagali biračima da će to biti njihovi prvi potezi. E sad, hoće li za novog Josipa Leku opet konkurirati sveučilišni profesor dr. sc. Robert Podolski iz Mosta, koji je navodno pet puta mijenjao stranku i dvaput ime, ostaje vidjeti. Ali, obrni, okreni – čast, poštenje, politička vjerodostojnost, znanje i sposobnosti nekako, tragično, sve više tonu u zaborav.

Ivančićev kolumnistički žalac, ne samo u citiranoj kolumni, bode u srž bilježničke prisege/obveze Bože Petrova i predizborne papagajštine mostovaca o tome da „nas ne zanimaju fotelje, nećemo koalirati ni s Domoljubnom niti s koalicijom Hrvatska raste; želimo samo vlast koja će provesti reforme“. Poslije izbora je počelo političko prostituiranje bez presedana, koje će završiti kako će završiti. Nedvojbeno na štetu građana koji se, genetski hlebinci kakvi već jesu, ni u snu nisu nadali tome što će im se dogoditi.

Pa, ako je tako, što se Milanović i Karamarko ne bi prestali dati ponižavati od šake političkih anonimusa i nemoćno prditi s Mosta pred 4,3 milijuna gledatelja? Taj sramotni politički mazohizam nije vrijedan čista obraza i poštenog mjestaa u oporbi. Ka ih je već Božo Petrov već toliko ponizio da mu obojica moraju kimati glavom za istim stolom, što ne bi nastavili za istim stolom zajedničke vlasti solirati u duetu, ali bez Bože Petrova i mostovaca? Neka ih u saborskim klupama kao opcije s 15 mandata i toliko legitimiteta za političko suodlučivanje. Da su Stier i Picula na njihovim mjestima i da iza sebe imaju reformirani HDZ&SDP, sada bi bio moguć veliki HDZSDP. Bez nacionalno i ideološki usijanih glava s obiju strana. Karamarko i Milanović su ionako u istoj stranci, samo to ne žele priznati.

Marijan Vogrinec
Autor 18.12.2015. u 11:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija