Politika srednjeg prsta: „Nounar, ne zajebavaj…“

Marijan Vogrinec
Autor 25.6.2020. u 11:41

Politika srednjeg prsta: „Nounar, ne zajebavaj…“

foto: Ilustracija

Srednji prst je na neki način – ne srednjak Kolinde Grabar-Kitarović, već općenito – komentar validnosti hrvatske politike i političara u cjelini. Ono: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“ Tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, eto, već tridesetak godina vlada politika srednjeg prsta građanima i biračima, pa zato valjda – kad je napokon „Hrvat svoj na svomu“, a „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ i „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – toj „najljepšoj zemlji na svijetu“ ne ide pa ne ide. I nikako ne ide pa ne ide. A hoće li ikad ići? Jednog dana, ako ne prije? Jamačno. Tko bude živ pričat će. Još 6. srpnja neće biti razloga za takvu priču. I dalje će politika biti u znaku srednjeg prsta. Otpisani će sići sa scene i otići u politički naftalin, a novoupisani će nastaviti ono i tamo, gdje su otpisani stali.

Odlaze iz politike? Zauvijek – makar u politici ništa uvijek nije zauvijek, odnosno nikad ne reci ‘nikad’ – ispadaju s političke scene? Neka odlaze, neka ispadaju, daleko im kuća! Bolje da ih nikad u politici nije ni bilo i da naše oči nisu bile primorane nazočiti njihovim saborskim/medijskim, je li, dijarejama krajnje deficitarnog temeljnoga kućnog odgoja, pa kočijaškog prostakluka, neznanja, ideološke zlobe, šovinizma/ksenofobije, povijesne neukosti, vjerske nesnošljivosti, rodne i ine mržnje, etc. To je otprilike taj zajednički nazivnik na toj platformi političkih promišljanja većine tih – brat bratu svaki drugi među cca 3,8 milijuna hrvatskih državljana u dobi od 18 godina i starijih, kod kuće više no vani – što 5. srpnja neće konzumirati tzv. građansko pravo i dužnost na parlamentarnim biralištima. Fućka im se živo za buljuk političara kojima će izborna sreća okrenuti palac dolje i više nitko neće zarezivati njihovu aroganciju tipa: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“

Tjednik Globus je neki dan donio iz pera novinara Marka Špoljara moguć predizborni ishod političke sudbine 33 tzv. politička kapitalca (kapitalca? – sic transit) koja  pogađaljka podsjeća na onaj vic o Bobiju i Ridiju: „Bobi, ako pogodiš koliko imam kuna u džepu, dobit ćeš svih 50“. Špoljar tvrdi da su „ovo ljudi koje nakon izbora više nećemo gledati u parlamentarnim klupama“, pa niže kapitalce koji su to uistinu bili i sad su sami iz osobnih razloga izabrali političku mirovinu (npr. Vesna Pusić iz GLAS-a i Branimir Glavaš iz HDSSB-a), odnosno kojih su se odrekli stranački šefovi (Milijan Brkić nadimkom Vaso i Miro Kovač iz HDZ-a, Milanka Opačić iz SDP-a) i „kapitalce“ što su se više samima sebi doimali kapitalcima – i tako istupali u javnosti dok su mogli – no svojim stranačkim vođama i biračkom tijelu. Ni SDP-ov bivši požeški gradonačelnik, poslije disident Zdravko Ronko u zazornom špilu tzv. žetončića Milana Bandića nije bio kapitalac. Ni kao lokalni slavonski „šerif“, a kamoli kao saborski zastupnik. Kao što nikad nisu bili HDZ-ovi kapitalci čak ni Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Milan Kujundžić i Lovro Kuščević, nedavno „otjerani“ iz vlade Andreja Plenkovića zbog pritiska javnosti i koruptivnih sumnji.

Kapitalci i teškaši

I nitko uopće neće žaliti što ih više neće biti na radaru političkog tzv. mainstreama. Zlobnici bi rekli: svatko je svoje sreće kovač, pa i takvi što su u nedoba jače zinuli no što mogu progutati. Jasno da politika nije za svakog baš kao što nisu ni znanost, umjetnost, poduzetništvo, pilotiranje, kirurgija, pa ni zidarija, trgovina, čuvanje male djece, etc. Za nešto treba zrno darovitosti i puno, puno volje/predanosti, a za nešto čak ni toliko pa svejedno nije – za svakog. Da bi netko bio kapitalac ili teškaš, mora imati osobito veliko, trofejno rogovlje, reći će svaki bolji leksikon, pače, mora se i u politici daleko čuti zdrava rika tzv. alfa mužjaka i ostajati dubok trag kakav ostavljaju veliki, velikih ideja i velikih učinaka. Ne pikzibneri kojima je politika – kameleonskog tipa u se, na se i poda se – unosna profesija na valu podobnosti i tuđe pameti. Jest da su birači endemična čeljad koja se dâ hipnotizirati, zavesti, prevariti, čak ustrašiti, natjerati na mazohizam ali – kad u kritičnim trenutcima dođe iz debelog mesa u sivu tvar – znâ se gadno osvetiti, iznevjeriti sasvim pouzdana očekivanja. Tada više nema natrag i „nismo znali“, nego jao i pomagaj. Samo – već je (pre)kasno.

Recimo, konzervativna je tzv. desnica – više od 120 posto sigurna u „već pripremljenu“ pobjedu svojih jakih jurišnika na parlamentarnim izborima – uvjerljivo kapitulirala pred SDP-ovim Ivicom Račanom (premijer od 27. siječnja 2000. do 23. prosinca 2003.), pa pred Zoranom Milanovićem (SDP, premijer od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016.), čak triput na izborima za predsjednika RH (dvaput zaredom pobjeđuje Stjepan Mesić, pa je na dužnosti od 18. veljače 2000. do 18. veljače 2010., a SDP-ov je Zoran Milanović više no uvjerljivo u prvom i drugom krugu deklasirao u siječnju 2020. HDZ-ovu Kolindu Grabar-Kitarović). HDZ se 2015. i 2016. godine provukao kroz iglene uši tek kao relativni pobjednik redovnih i izvanrednih parlamentarnih izbora. Oba je puta bio primoran formirati neprirodnu vlast rogova u vreći, protivno volji birača i razvojno profućkao građanima cijelu 2016. godinu. Tko se još sjeća izmišljenog premijera Tihomira Oreškovića, farmaceuta iz Kanade koji smiješno (ne) vlada hrvatskim jezikom i Tomislava Karamarka kao također izmišljenog tzv. prvog potpredsjednika vlade RH? Koga briga za lanjski snijeg.

Nije slučajno da nedavno potvrđen na unutarstranačkim izborima šef HDZ-a i tehnički premijer Andrej Plenkobić uporno u aktualnoj kampanji ne želi kazati s kim će poslijeizborno koalirati bude li isplivao iz 5. srpnja samo kao relativni pobjednik. Naravno, ne uskrati li mu „crveni Bero“ tu relativnu sreću i pošalje ga u političko-krijerni naftalin. Zapravo, na burzu rada. Što čeka i Davora Bernardića zdrma li ga nesreća, pa tzv. Restart koalicija ne odnese relativnu pobjedu. I u prvom i u drugom slučaju bit će prikraćena biračka volja, jer su i Plenković i Bernardić silom prilika u istoj neugodnoj poziciji: sastaviti vladu od tzv. žetončića koje birači nisu željeli vidjeti u tzv. stabilnoj saborskoj većini. U toj promiskuitetnoj igri otpisanih i novoupisanih u vladajući ešalon, odnosno oporbeni na saborskoj plaći bit će ohoho tih iz kategorije nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!

Jer, čim se te nedjelje 5. srpnja u 19 sati zatvore birališta, biračko tijelo gubi ama baš svako značenje i više nikog, ama baš nikog od tih što su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) ni koliko je crnog pod noktom nije briga što birači žele, komu (ni)su dali glas i kakav su im med i mlijeko obećali. Tako je bivalo i bit će opet, a Plenković i Bernardić nisu toliko neinteligentni da si unaprijed rastjeruju glasače najavom toga s kim će i zašto biti u poslijeizbornoj ljubavi. Tajne ljubavnice i ljubavnici tek se dadu naslutiti u budućoj – neizbježnoj, trećeg nema – vezi HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Zasad se svi prave grbavi. Neće valjda biti da će jedan rudimentaran/marginalan političar i neuspješan vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pošteno reći javnosti da je podvio rep prebjegom iz HDZ-a Škori ne bi li se jednako podvijenog repa i s puno pepela na glavi vratio ZNA SE obitelji, zajedno s Miroslavom Škorom, također bivšim članom te stranke!? Osobni materijalni i politički probitci uvijek su preči od biračke volje. Jedno se govori i obećava da bi se dobilo mandat, a drugo čini i oprevdava nakon što se dobije povjerenje birača.

Hoće li javnost opet imati prigodu gledati/slušati u tzv. Visokom domu Plenkovićeve deklarirane „neprijatelje“ Stevu Culeja i Miru Kovača, ali i Davora Ivu Stiera, ovisit će o preferencijalnim glasovima budući da ih je – dokazujući se demokratom – ipak stavio na izborne liste, ali nisko. Pa ne mora značiti da su unaprijed otpisani kako je izgledalo još donedavno. „Kraj političke karijere“, tvrdi novinar Špoljar, „svemir je namijenio i nekadašnjoj mladoj lavici HDZ-a i kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac (istražni zatvor joj je upravo produljen za još mjesec dana, op. a.). Baš kada su do novinara počele dolaziti ozbiljnije indicije da bi i ona mogla dobiti mjesto na HDZ-ovoj listi za Sabor, aktualna državna tajnica u Ministarstvu uprave (…) uhićena je u sklopu veće akcije Uskoka povezane s istragom očito sumnjivog posla gradnje vjetroelektrana kod Knina.“ Među otpisanima, sada je očito, našao se i Tomislav Karamarko koji će zbog svojih i stranačkih razloga propustiti parlamentarne izbore.

Raspaljene strasti

Karamarkovi pak nekadašnji štićenici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović – nakon što su se posvađali na čelu Nezavisnih za Hrvatsku – po svoj će prilici imati različite sudbine: Esih će jamačno biti zbrisana sa scene političkog tzv. mainstreama jer joj stranka više nikomu ozbiljnom ništa ne znači, a  Hasanbegović bi se mogao provući na Škorinoj listi budući da ga je uzeo za nositelja u I. izbornoj jedinici (središte Zagreba). Sličnu bi sudbinu Hasanbegovićevoj mogao fasovati i HNS-ov kompromitirani bivši vođa Ivan Vrdoljak, a HSLS-ovog saborskog zastupnika u Devetom sazivu Darinka Kosor više ništa/nitko ne može spasiti od tabora otpisanih i političke mirovine. HNS-ovu ekipu otpisanih i na dužnosničkoj nizbrdici čine i Milorad Batinić, Blaženka Divjak i Stjepan Čuraj, a za njima žustro kroče u zaborav Mirando Mrsić (Demokrati), SDP-ovi Nenad Stazić, Željko Jovanović, Ranko Ostojić i otpadnici Tomislav Saucha, Milanka Opačić i Siniša Varga, pa HNS-ova otpadnica Marija Puh sada u stranci Milana Bandića, Mostovi Ines Strenja i Robert Podolnjak te bivši Vlaho Orepić i Slaven Dobrović, živozidaši Ivan Pernar i Vladimira Palfi, ali i Ivan Lovrinović koji je osnovao vlastitu stranku te nezavisni (sa stare Mostove liste) Marko Vučetić. Neki su unaprijed shvatili da će im birači pokazati srednji prst na izborima, pa razumno biraju političku mirovinu da bi si uskratili izbornu blamažu, a neki svjesno idu blefirati, nadajući se kratkoj pameti biračkog tijela i uvjerljivosti svoje larpurlartistike. Ako upali, puna šaka brade, ako ne – nikom ništa.

Inače, taj politički srednji prst osobito je raspalio strasti u Bijednoj Našoj nakon što je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović osvetnički pokazala svoj debeli/najdulji izdanak šake Miroslavu Škori zbog bljutave izjave o zabrani pobačaja silovanim ženama kojom bi Bijednu Našu, je li, vratio ne u 19. stoljeće, nego u srednji vijek ili još niže u prošlost kada je Katolička crkva spaljivala vještice i određivala dane i sate u tjednu kada se nakratko imaju poseksati s muževima. Isključivo radi rađanja djece, nikako radi zadovoljstva. Neki imaju razumijevanja za srednji prst bivše predsjednice RH i daju joj za pravo, čak tvrde da je trebala biti žešća, a neki ju drže licemjernom, prevrtljivom, nepouzdanom i bez temeljnoga kućnog odgoja. Je li se time željela osvetiti Škori što je pozvao svoje birače u drugom krugu predsjedničkih izbora da joj ne daju glas ili se pak smišljeno ulizuje utjecajnom ženskom dijelu međunarodne sportske javnosti budući da ju Hrvatski olimpijski odbor predlaže kao jednu od kandidatkinja za hrvatsku članicu Međunarodnog olimpijskog odbora.

Vrag će valjda znati što je toj gaf-ženi u glavi budući da kao predsjednica RH ni sama nije znala što će, kada i komu bubnuti, kako će se ponašati u pojedinim situacijama i kako će njezino predsjednikovanje utjecati na međunarodni ugled zemlje, odnosno na građane vlastite države. Srednji prst je na neki način – ne srednjak Kolinde Grabar-Kitarović, već općenito – komentar validnosti hrvatske politike i političara u cjelini. Ono: „Nounar, ne zajebavaj, đe s’ ti bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!“ Tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, eto, već tridesetak godina vlada politika srednjeg prsta građanima i biračima, pa zato valjda – kad je napokon „Hrvat svoj na svomu“, a „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ i „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – toj „najljepšoj zemlji na svijetu“ ne ide pa ne ide. I nikako ne ide pa ne ide. A hoće li ikad ići? Jednog dana, ako ne prije? Jamačno. Tko bude živ pričat će. Još 6. srpnja neće biti razloga za takvu priču. I dalje će politika biti u znaku srednjeg prsta.

Marijan Vogrinec
Autor 25.6.2020. u 11:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija