Pomaže Bog, a i Alija i Tito

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 7.10.2014. u 22:03

Izdvajamo

  • Sve u svemu, temeljni ideološki toposi od devedesetih naovamo se nisu promijenili. Oni su i dalje tu da određuju društvenu svijest. Samo se, prema preokretima i zaokretima vladajućih stranaka, s vremena na vrijeme reinterpretiraju. Stoga će glasači moći birati: neko za nezavisnu Srpsku, neko za tobožnje promjene
  • neko za HZHB. Kod Bošnjaka je izbor ipak najluđi. Mogu birati između Zlatkovog Boga, Cerićevog Tita, Bakirovog Alije, Fahrinog Anti-Alije ili Suljagićevih ljiljana.

Povezani članci

Pomaže Bog, a i Alija i Tito

Suluda je stvar da su Zlatko Lagumdžija i Mustafa Cerić ovime zapravo hijazamski zamijenili mjesta. Zlatko je zazvao Boga, Cerić je stao pod Tita. Bakir Izetbegović je dinastizirao BiH, a Radončić je tobože ustao protiv toga. Emir Suljagić se pozvao na zastavu s ljiljanima koja je, u ovom simboličkom poretku, sinonimična s Alijinim naslijeđem, a Bakir Hadžiomerović je slijedio svoga big bossa.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Predizborna kampanja se bliži kraju. Iako je bila prljava (ne baš onoliko koliko je najavljivano) i iako se svaki od kandidata i stranaka busao u prsa da govori drugačije od ostalih jer navodno i jeste drugačiji od ostalih, činjenica je da se svi okreću na istom ideološkom ringišpilu.

Prva velika naracija je bila, pogađate, ekonomija. Međutim, s ovakvim “konceptom” ekonomije postoji temeljit problem. Ta je ekonomija fantom. Osim Bakirovih famoznih desetina i desetina hiljada radnih mjesta koje je obećao bez ikakvog plana metodom od oka, nije bilo niti jedne konkretnije rečenice. Ekonomija se tokom cijele kampanje svodila na formulu: mi ćemo se baviti ekonomijom da naši građani bolje žive. Šta znači baviti se ekonomijom nije pojašnjeno. S pričom o ekonomiji ne bi bilo ništa problematično da nije laž i da nije maska za skrivanje potencijalno ugovorenih prljavih igara i ideoloških projekata. Ekonomija je, nažalost, kod nas dvadeset godina nakon rata još uvijek isprazni označitelj kojim stranke nastoje dokazati da su tobože prevazišle nacionalističku ideologiju. S riječi o raznoraznim ekonomskim bumovima se nikada nije prešlo na djela, izuzev onda kada su vlastodršci vidjeli da mogu uzeti nešto novca od kakvog projekta, laički rečeno kad su vidjeli da mogu biti “dobri”. Poslije retoričke ekonomije ponovo dolazi porazna stvarnost: redovi pred narodnom kuhinjom, ljudi na rubu egzistencije i bez krova nad glavom.

No, za razliku od neinventivne priče o ekonomiji kojom je svaka stranka nastojala dokazati da je drugačija jer, eto, baš ona priča o ekonomiji (preciznije bi bilo reći nominalno je spominje), ideološki dio kampanje puno je zanimljiviji. Ova je distinkcija, dakako, uvjetna jer su ideologija i ekonomija neodvojivo povezane. Zanimljiv je, naime, način na koji se temeljni ideološki motivi ponavljaju iz godine u godinu. Tih se motiva stranke nekada čvrsto drže, nekada ih se odriču, nekada ih spinuju, nekada ih uvode u čudne kombinacije. Ali, oni su uvijek tu. Bog, Tito i Alija. U biti, ako se pogleda ideologija kampanja, sve se vrti oko ova tri simbola uz bezbroj varijacija na temu. I dok su u prethodnim kampanjama pozicije obično bile svedene na pro i contra, u ovogodišnjoj kampanji su svi prigrlili sve ove simbole i žongliraju s njima. Jer, niko se ne želi odreći niti sekularnog niti religioznog dijela glasačke populacije budući da se u Federaciji BiH sada vodi borba za svaki glas. Prsa u prsa. Preciznije Alijom i Titom u prsa.

Bog je već odavno u BiH sveden na dnevno-političkog arbitra koji postoji za učvršćivanje političkih pozicija onih koji su se samoproklamovali miljenicima Nebesa. Josip Broz Tito i Alija Izetbegović u predizbornim i dnevno-političkim mnijenjima više nisu povijesne ličnosti čija bi se dostignuća i greške trebale izučiti. Oni su postali simbolički toposi. Tito je postao simbolički topos iza kojeg naci-fašizirani lažni socijaldemokrati kupuju glasove budeći kod puka sentimente za našu zajedničku, sretniju prošlost. Istovremeno, Tito je postao zalog, neka vrsta legitimacije kojom se obećava da se takva prošlost vraća ako se pravilno izabere.

Na sličan način je i Alija Izetbegović postao simbolički topos opet nekih “sretnijih” vremena kada je državnost BiH bila neupitna i branjena krvlju “naših sinova i kćeri” što je kampanjski eufemizam za obespravljene i ponižene građane. Iako je ovo krajnje brutalna simbolika, ona je istovremeno simptomatična. Mir je u BiH tako loš da zbilja ima ljudi koji se s nostalgijom sjećaju rata. Ovdje bi se mogla parafrazirati misao jednoga velikog pisca koji je na kraju jednog velikoga rata rekao: “Uživajte u ratu, mir će biti katastrofalan”. Upravo nas je to zadesilo i otuda sentimenti prema “herojskom dobu” od prije dvadesetak godina. Tako se i povijesna uloga Alije Izetbegovića posmatra bez ikakvog znanstvenog otklona i on se izvodi na epsku ravan. Junak našeg doba.

I Josip Broz Tito i Alija Izetbegović postaju naracije koje se interpretiraju onako kako to strankama u kampanji pogoduje. Ovako interpretirani, Tito i Alija postaju ishodišne tačke stranačko-ideoloških projektića strpanih u nedosjetljive i, potpuno iskreno rečeno, krajnje glupe slogane na plakatima.

Sav rat između stranaka se svodi na to ko je više Tito, odnosno ko je više a ko manje Alija od ostalih.

Već je legendaran postao napad epifanije Zlatka Lagumdžije u kom se pozvao na Boga i Titov pravi put. Iako interpretacije prema kojima to dvoje isključuje jedno drugo pogoduju nacionalističkim naracijama o mrskom komunizmu koji je proganjao vjernike, činjenica je da je ponašanje Zlatka Lagumdžije simptom nastojanja stranaka da ne izgube niti jedan jedini glas. U osvajanju trona im nije bitno iz kog ideološkog tabora birač dolazi. Insistiranje Bakira Izetbegovića na Alijinom naslijeđu je postalo već opće mjesto njegovog djelovanja. Simbolički značaj njegovog prezimena je već dovoljan da sve što radi nazove naslijeđem svoga oca, čime se poigrava pučkim sentimentom i zaklanja od pozivanja na odgovornost. Postoje i oni koji osporavaju naslijeđe Alije Izetbegovića, poput SBB-a. Osporavan ili ne, Alije Izetbegović je temeljni topos bošnjačke predizborne kampanje, jedna od osa ideoloških rotacija te kampanje. Jer, i osporavanje je uprisutnjenje.

No, apsolutni šampion žongliranja Titom i Bogom u ovoj predizbornoj kampanji je ex-reis, Mustafa Cerić. Za one koji se ne sjećaju, upravo je on svoju dvadeset godina dugu harizmu prvog u bošnjačkom džematu izgradio grdnjama mrskog komunizma i još mržih građanskih opcija. No, kolo sreće se okreće. Kada je odlučio postati aktivan u politici Mustafa Cerić je znao da je morao skinuti sa sebe ogrtač neprilagodljivoga klerika i zaigrati na neku blažu kartu. Onda je postao građanin koji odjednom sve građane oslovljava s “prijatelji i prijateljice”, potom se obreo u Americi među tamošnjim birokratima tobože čineći povijesni korak, a onda je iz Amerike stigao ravno u bastion nekada-omrznutog-a-sada-može-proći komunizma. Stao je ispod biste Josipa Broza i rekao kako je njegov zadatak da šokira. Time je pokazao da nije ništa više od reality zvijezde. Samo ono što reality zvijezde rade stražnjicama, Mustafa priznaje da radi ideologijama.

Suluda je stvar da su Zlatko Lagumdžija i Mustafa Cerić ovime zapravo hijazamski zamijenili mjesta. Zlatko je zazvao Boga, Cerić je stao pod Tita. Bakir Izetbegović je dinastizirao BiH, a Radončić je tobože ustao protiv toga. Emir Suljagić se pozvao na zastavu s ljiljanima koja je, u ovom simboličkom poretku, sinonimična s Alijinim naslijeđem, a Bakir Hadžiomerović je slijedio svoga big bossa.

Ono što su za Bošnjake Alija i(li) Tito, za Hrvate i Srbe su priče o raspadu BiH. I svako od njih uprisutnjuje svoje “heroje”. Milorad Dodik Karadžića, Dragan Čović sebe samoga i čistu Herceg-bosnu.

Sve u svemu, temeljni ideološki toposi od devedesetih naovamo se nisu promijenili. Oni su i dalje tu da određuju društvenu svijest. Samo se, prema preokretima i zaokretima vladajućih stranaka, s vremena na vrijeme reinterpretiraju. Stoga će glasači moći birati: neko za nezavisnu Srpsku, neko za tobožnje promjene; neko za HZHB. Kod Bošnjaka je izbor ipak najluđi. Mogu birati između Zlatkovog Boga, Cerićevog Tita, Bakirovog Alije, Fahrinog Anti-Alije ili Suljagićevih ljiljana.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 7.10.2014. u 22:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija