Poncije Pilat bi i klečanje pod vukovarskim križem

Marijan Vogrinec
Autor 27.8.2020. u 10:23

Poncije Pilat bi i klečanje pod vukovarskim križem

Tihomir Dujmović – foto: wikipedija

Mrzilačke tlapnje zadrtih šovinista i s hrvatske i sa srpske strane nemaju veze s međudržavnim/međunarodnim realitetima, interesima velikih igrača tzv. novog svjetskog poretka, ali ni životnim potrebama naroda s obiju obala dunavske međe. Osobito s interesom srpske narodne manjine u RH i hrvatske u Srbiji koje trebaju biti most, pouzdan most između službenih Zagreba i Beograda, kao što Srbija i RH imaju budućnost – i nadasve odgovornost – samo kao čimbenici stabilnosti, mira i suradnje na zapadnom Balkanu, ali i na cijelomu europskom Jugoistoku. Sva povijest svjedoči komplementarnosti, srodnosti i upućenosti jednih na druge. Ako ti prvi susjed nije dobar, zapitaj se jesi li, koliko i zašto sâm tomu pridonio. Za svaku svađu uvijek je potrebno najmanje – dvoje, pa… 

Marijan Vogrinec

Mudar pûk ima onu kako „besposlen pop i kozliće krsti“,  a neki pak tzv. desni mediji u Bijednoj Našoj kojima su Srbi, SDP, Tito i SFR Jugoslavija noćna mora ili, što bi neki rekli, ne trn već balvan u oku, u tzv. sezoni kiselih krastavaca daju neograničen prostor svakomu tko se želi istresti, olakšati na rečene mete. Bio u pravu ili ne, a uglavnom – ne. Izvjesnom kolumnistu Tihomiru Dujmoviću, koji je slobodnim padom do potpune, je li, polit-ideološke kompromitacije prošetao kroz nekoliko tzv. mainstream medija (Večernji list, HTV…), valjda je saharska omara ovih dana udarila u glavu, jer ozbiljan novinar pri zdravoj svijesti ne bi mogao nadnaloviti svoj uradak time da je „Pupovac nadigrao Plenkovića“, pa to pojasniti u naslovu: „Šef SDSS-a već je izdao naredbu da se ZDS (ustaški poklič ‘Za dom spremni’, op. a.) mora izbaciti iz javnosti, a sve radi prema napucima iz dokumenta SANU II“. Jest da pas s maslom ne bi progutao takvu budalaštinu, ali kad se nekoga/nešto mrzi iz dna duše, budalaština i istina povlače i najnebuloznije konotacije.

Eto ti, Plenkoviću – otvorena je poruka vladajućima, ali i publikumu koji u desetak posto „ucrnjene“ populacije svršava na očitovanje protusrpske i protukomunističke mržnje – nisi želio vlast s Miroslavom Škorom, Ružom Tomašić, Željkom Sačićem i takvima s radikalne tzv. desnice koja „jedina zastupa autentične hrvatske nacionalne interese“, nego sa Srbima, pa imaš što si tražio: „Pupovac te nadigrao!“ Budući da nema argumenta do li šuplje manipulacije potpuno bezveznom i ničim utemeljenom optužbom kako nitko ovih dana nije „čuo Pupovca ili Miloševića da govore o srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima“. Zašto bi govorili? Kojim jakim razlogom o ratnim događajima/stradanjima od prije cca 30 godina o čemu se već sve zna i čiji se neki repovi (sudbina nestalih i Hrvata i Srba, suđenja ratnim zločincima, satisfakcija za ratna stradanja i štete, itsl.) rješavaju u nadležnim (među)državnim institucijama. Doduše, vrlo sporo i presporo, često neozbiljno i zataškavajuće, ali…

„Kako smo se onda pomirili?“ – pita autor neukusne kobasičetine što vonja po toliko zagušljivoj plijesni da će jamačno biti neprobavljivom i onoj šačici „ucrnjenih“ fanova koji istomišljenički s tim Dujmovićem drže neoprostivim krivcima sve Srbe gdje bili i ne bili, ako su Srbi. A istina i krivnja nikad nisu samo na jednoj strani što, dakako, dujmoviće uopće ne zanima. Samo treba na sva zvona, danonoćno i bez kraja i konca zboriti o „srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima“ – hrvatskih, je li, nije bilo 1991.-1995. niti će ih ikad biti? – pa je kriminalno što upravo Milorad Pupovac (SDSS) kao politički lider hrvatskih Srba i Boris Milošević (SDSS) kao srpski potpredsjednik vlade RH i ministar bez portfelja ne hodaju ulicama, trgovima, plažama, parkovima, kojekakvim izletištima, etc. i glasno – u ime svih Srba gdje bili i ne bili, jer drukčije ne vrijedi – ne urliču iz svega glasa: „Naši srpski grijesi, naši najveći srpski grijesi! Naši srpski grijesi, naši najveći srpski grijesi! Oprostite, Hrvati, nama Srbima najvećim povijesnim grješnicima, ako možete!“ Naravno da takvo što dujmovići nikad neće čuti ne zato što to ni najluđi Srbin sapet u luđačkoj košulji nikad ne bi ni pomislio izustiti, nego i zato što mu to ne bi dopustio ni najluđi Hrvat sapet u luđačkoj košulji na zatvorenom dijelu Psihijatrijske bolnice u zagrebačkom Vrapču.

Takvomu nema lijeka…

Ma koliko dujmovići sadistički žeđali za takvim posipanjem pepelom ili mazohističkim samobičevanjem prvih političkih Srba u Bijednoj Našoj – zašto ne i službenog Beograda, dapače!? – niti je to potrebno niti bi (ne)moguća slaboumnost te vrsti u nastupu pomračaja svijesti ikomu išta značila. Kamoli da bi zaliječila neke nezacjeljive rane. A ima ih ohoho s obiju strana. Zločin/ac nije zločin/ac samo zbog ove ili one nacionalne oznake, a zločin/ac nikako nije narod iz kojega nesretnik potječe, pa… U Dujmovića pak Srbi su kao Srbi nešto nepodnošljivo i takvom kolumnistu jednostavno nema lijeka. Niti je razumno polemizirati sa sviješću koja ne trpi snagu argumenta, odnosno argumentom priznaje samo to što takvim oktroira. Recimo, ćorav je posao iskrenom vjerniku dokazivati da nema boga, ako on ostaje pri svomu: „Ali ja vjerujem da ga ima“. Nije Dujmović neka posebna kobasica na posebnom tzv. hejterskom dimu, jer da jest, valjda bi ubrzo i sâm pojmio besmislenost svoje zadrtosti. Dujmovići su prirodna nepogoda u medijskom prostoru s obiju strana Dunava, i šire.

I kako su negativne „klimatske“ promjene u društvu uznapredovale, tako su i prirodne nepogode dujmovićevskog tipa neočekivanije i toksičnije. Da nema Srba i Milorada Pupovca, kolateralno „nepromjenljivog“ Andreja Plenkovića i tzv. radikalima nepodnošljivog Zorana Milanovića, ergela bi hejterskih mješanaca jamačno ostala bez kruha. Tih što kao nešto pišu, onih koji objavljuju što ovi napišu, ali i svih koji s kojekakvih govornica i ad hoc presica daju mig prvima da pametuju „na temu“ (sic transit) kakvu migavci promoviraju kao krucijalnu, je li – danas i ovdje. Dujmoviću nije ni približno dovoljno, još ga je manje stid zbog javne kompromitacije svoga kućnog odgoja častiti (sve) Srbe prostačkim tvorbama kočijaškog jezika i nekakvim Pupovac-Miloševićevim isprikama uvjetovati pomirbu. Kakvom ju on vidi, jer u protivnom „opet ispadamo majmuni“… I pitati tko se onda s kime mirio u Kninu.

U Knin nitko nije pozvan na mirenje, a najmanje je bilo tko, bilo gdje i bilo kada zvao izvjesnog Dujmovića „pomiriti se“ sa Srbima. Koji s razlogom ne samo nemaju pojma tko je taj lik nego bi im – i da znaju – do njegovih polit-ideoloških toksina stalo kao do lanjskog snijega. Pogotovo tih kada važe „neosnovanost“ hrvatskih svijeća, vijenaca i pijeteta žrtvama „naših“ ubojica u Gruborima, Varivodama… Je, kaže, „nama nije problem priznati svoje“ zločine („makar ne postoji sudska presuda za to“, sic transit, je li, kadija te tuži, kadija ti sudi), ali što su tek Srbi nama radili. Pa nabaci „argument“ za vola ubit’: „šutnju predstavnika hrvatskih Srba o njihovoj krivnji za zadnji rat“. Vidi logike nekog tko drži da je vičan peru: tko je kriv za „zadnji rat“, predstavnici hrvatskih Srba Pupovac i Boris Milošević ili pak lokalni Srbi? Ako su lokalni Srbi krivci, onda u taj korpus spada čak i blizu 20.000 lokalnih Srba koji su i na prvim crtama bojišnice sudjelovali u obrani svoje domovine RH od velikosrpske i agresije JNA. A nije istina ni to da su Pupovac i Boris Milošević skrivili „zadnji rat“ niti „lokalni Srbi“.

To je podjednako notorna glupost deklariranog mrzitelja cijelog jednog naroda koji i povijesno i na svaki drugi način nije ništa bolji ni gori od onoga kojemu pripada Tihomir Dujmović. Hrvatskog naroda. Druga je notorna budalaština kako, eto, baš taj nesretni Milorad Pupovac – koji govori i piše hrvatski bolje od većine svojih hrvatskih oponenata – u kompi s Aleksandrom Vučićem i valjda Miloradom Dodikom udarnički provodi u Bijednoj Našoj memorandumski projekt No. 2 „zloglasnog“ SANU-a. I zato je premijer Plenković izigran koalicijom s lokalnim Srbima što je, zapravo, prijeti Dujmović, Plenkovićev – ruski rulet. U kojemu će ga metak strefiti posred sljepoočnice, aha. Neka mu bude, zlurado šišti kolumnist marginalnog medija: kako je sijao, tako sada žanje. I bit će mu sve teže, noćne more sve nesnošljivije? Kaže mudar pûk: što se babi htilo, to se babi snilo. Aha. Ali, kaže i Dujmović: „Dok god Beograd ne prizna krivnju za rat, od mirenja, pomirenja i kraja rata neće biti ništa“. Da se Dujmovića, Škoru, Tomaševićku i takve pita, ali – ne pita ih se. Koga briga za njihove ultimatume! I tako će ostati ubuduće.

Milorad Pupovac – foto: screenshot HRT

Život nosi svoje, a prošlost ostaje u prošlosti i ne može uvjetovati čak ni sadašnjost, kamoli budućnost. Koja budućnost, ma što mislili dujmovići, ne može i neće biti memorandumska broj dva („što su Srbi izgubili u ratu, moraju osvojiti u miru“?) na štetu tuđih teritorija i drugih naroda. Hrvatska je zajednička domovina i hrvatskog, i srpskog i svih inih naroda koji u njoj žive – od davnina, od prekjučer, jučer, od danas ili će živjeti od sutra. I tako mora biti. Nikako drukčije. Komu se to ne sviđa, neka pita civilizirani svijet ili neka izađe na izbore s floskulom Ruže Tomašić da je „Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su gosti“ i uvjeri se. Provest će se kao bos po trnju što potvrđuje stanje zdravlja nesposobne tzv. desnice od 1990-ih godina. Vrijeme te rasističke ideologije vojno je dotučeno u svibnju 1945. godine, a jalov pokušaj svođenja svih razmrvljenih tzv. desnih stranačkih taština pod jedan kišobran stajao je rujna 2013. godine samoubojstva „najvećeg hrvatskog idealista“ (odležao 32 godine robije u SAD-u zbog terorizma) Zvonka Bušića-Taika. Čija sestra Zdravka Bušić igra važnu rolu u Plenkovićevoj vlasti i prvih je 1990-ih godina imala rolu uza same skute tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Dajući malo transfuzije svojim dozlaboga klimavim tezama, Dujmović se sjetio citirati zauzetu srbijansku aktivisticu Sonju Biserko koja, navodno, tvrdi kako je „očito da Srbija ne odustaje od patronata nad Srbima u regiji i da je Memorandum SANU II. pisan i pripreman duge dvije godine, da je u njemu osim svih srbijanskih ministarstava sudjelovalo 30-ak nevladinih udruga te da je dokument konstatirao da jedino Srbi u Republici Srpskoj imaju adekvatno riješen status“. I što sada? Koincidencija sa Srbima u vladi RH, zapravo, znači primjena novomemorandumskog duha u režiji Milorada Pupovca i Borisa Miloševića? Plenković je prevaren i sveden na maloga od kužine koji će ispuniti Pupovčev zahtjev da se posve zabrani ZDS u javnom prostoru? I u Thompsonovom „umjetničkom djelu“ (sic transit) pod ratobornim naslovom „Bojna Čavoglave“? I red je napokon izvaditi čavao iz glave. Za to treba samo malo pameti, nikakvi Pupovčevi ultimatumi. Ako ćemo po istini, Plenković može uspješno (o)držati vlast i bez Milorada Pupovca s tri koalicijske ruke i bez Miloševića u vladi, pa…

Most, ali pouzdan

„Eto“, zaključno klikće vrli kolumnist u opskurnomu mediju, „to je srpsko ludilo zbog kojega nema mirenja. Hrvatska treba odrediti svoje jasne pozicije koje traže priznanje krivnje, priznanje razaranja, priznanje agresije, javnu pismenu ispriku za ta zvjerstva, klečanje pred križem na vukovarskom groblju, povratak otetog, izručenje osumnjičenih, istinu o nestalima i povratak otetih vukovarskih ada. I čekati. Čekati koliko god bude trebalo dok se tamo ne pojavi netko normalan. Do tada dakako blokirati srbijanski put u Uniju. Sve drugo hrvatsko je ponižavanje. Sve ispod toga je nadigravanje u kojem mi uvijek gubimo. Sve ispod toga nije dostojno 15 tisuća poginulih za slobodnu hrvatsku državu.“

Sve to, ispod i iznad toga je puka tlapnja zadrtih šovinista koja nema blage veze s međudržavnim/međunarodnim realitetima, interesima velikih igrača tzv. novog svjetskog poretka, ali ni životnim potrebama naroda s obiju strana hrvatsko-srbijanske granice. Osobito s interesom srpske narodne manjine u RH i hrvatske u Srbiji koje trebaju biti most, i to pouzdan most između službenih Zagreba i Beograda, kao što Srbija i RH imaju budućnost – i nadasve odgovornost – samo kao čimbenici stabilnosti, mira i suradnje na zapadnom Balkanu, ali i na cijelomu europskom Jugoistoku. Bez toga nikomu nema “naprijed” ni pojedinačno niti skupno. Sva povijest svjedoči komplementarnosti, srodnosti i upućenosti jednih na druge. I znatno prije kobnog Vidovdana 1389. godine kada su hrvatski plemići poslali više od 20.000 svojih ratnika plus križari Ivana Paližne na Kosovo polje pomoći u sudbonosnoj bitci srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću oduprijeti se osmanlijskoj pošasti pod vodstvom sultana Murata I. Ako ti prvi susjed nije dobar, zapitaj se jesi li, koliko i zašto sâm tomu pridonio. Za svaku svađu uvijek je potrebno najmanje – dvoje, pa… Pozivati nekoga da kleči pod križem, vukovarskim ili bilo kojim, a sâm nisi oprao ruke od vlastite sukrivnje za još neopranu tuđu nedužnu krv u svomu nacionalnom dvorištu, težak je grijeh prema poštenju i moralnom integritetu. Poncije Pilat je ipak oprao ruke nakon izricanja presude o raspeću.

Marijan Vogrinec
Autor 27.8.2020. u 10:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija