Portret zločinca u zrelosti

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 21.6.2016. u 21:25

Izdvajamo

  • Mozaički raspored fikcije i fakcije, izniman istraživački duh, prevazilaženje stereotipnih predodžbi o motivima zločina i zločinca, narativno raskrivanje zločinačkih paradigmi i odusustvo bilo kakve patetike čine Đikićev roman ''Beara'' odličnim literarnim ostvarenjem. Osim toga, Đikićevo motiviranje raskriva najstrašnije lice genocida. Ljudsko.

Povezani članci

Portret zločinca u zrelosti

Foto: bhrt

Prikaz knjige: Ivica Đikić, ”Beara”, Naklada Ljevak i Synopsis, 2016.

Zvijeri ne čine masovne zločine, ljudi čine

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

”U tome je dio odgovora na jedno od elementarnijih pitanja koja se neizbježno nameću u vezi s pogubljenjem srebreničkih Bošnjaka i drugim masakrima koje je izvela Vojska Republike Srpske pod vodstvom Ratka Mladića i njegovih najbližih pomoćnika, naime, pitanje: kako je moguće da su ubijanjem ljudi, mimo vojničke časti i ratnih pravila, ubijanjem samo zbog pripadnosti drugoj naciji i vjeri, upravljali oficiri rođeni, odgojeni i izgrađeni u duhu dogme o ‘bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti’? Ne pripadnici četničke emigracije koji su jugoslavenski politički koncept smatrali direktno antisrpskim, nego upravo potporni stubovi jugoslavenstva i vladajuće ideologije.” (Ivica Đikić, Beara)

”…pukovnik Beara nije bio karakter za ulogu usamljenika nezainteresiranog za gibanja masa, a osim toga, nije ni pomišljao da propusti rat za koji se čitav život školovao i pripremao.” (Ivica Đikić, Beara)

beara zagreb book fest

Foto: zagreb book fest

Kako ispričati priču o genocidu? Još osjetljivije, kako je ispričati, profilirajući zločinca i portretirajući ga? I kako, pri tome, ostati vjeran polifonoj naravi umjetničkog teksta kakav je roman? Odgovor na sva tri pitanja dao je Ivica Đikić u romanu ”Beara” s podnaslovom ”Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici”. U srži Đikićeva teksta stoji žanrovska odrednica koja može funkcionirati i kao oksimoron. No, Đikić napetost dokumentarni-roman rješava na izniman način. Osim što vješto upravlja konceptima pripovjedača i fokalizacijom, Đikić radi dvije veoma važne stvari. Prvo, kontekstualizira Bearu u aktuelnom trenutku, a potom tu kontekstualizaciju širi prostorno na cijelu bivšu Jugoslaviju i vremenski na periode koji sežu mnogo prije početka krvavih ratova devedesetih. Fabularna je sintaksa u Đikićevom romanu tako vješto osmišljena da fikcija i fakcija postoje kao potporni stubovi jedni drugima.

Dokumentarni roman kod Đikića, osim toga, znači i rekonstruiranje konteksta čovjeka koji će postati ratnim zločincem. Sve ono što rekonstrukcijom otkrije, Đikić koristi da napravi portret zločinca. Budući da pomenuta kontekstualizacija seže još u vrijeme bivše Jugoslavije, u romanu je vješto izbjegnuto plošno koncipiranje Bearina lika. Đikić ne bježi niti od esejizacije, koja za romaneksni koncept može biti veoma problematična, no i njoj pristupa vješto tako da ničim ne ruši fikcijsku strukturu nego je dodatno osvjetljava ili motivira.

U romanu ”Beara” Đikić prevazilazi opšta mjesta kada se govori o zločincima, a to je moguće postići jedino ozbiljnom književnošću. Zločinac nije nikakav nečovjek niti zvijer. Zločinac je, u Đikićevom romanu, čovjek par excellence ali čovjek koji se priklonio (velikosrpskoj) zločinačkoj ideologiji. Zvijeri ne čine masovne zločine, ljudi čine. Nadalje, Bearino priklanjanje velikosrpskoj ideologiji nije bio nikakav prevrat već samo logični nastavak njegove poslušnosti bivšoj dominantnoj ideologiji. Ovakva poslušnost je temeljna konstanta koja dovodi do toga da neko postane zločinac. Otkrivajući zločinca i posežući za dijahronijom Đikić raskriva mnogo širi kontekst. Otuda se zločinac nameće i kao osebujna politička paradigma. Pomenuta poslušnost podrazumijeva ne samo odnos prema konkretnom vođi već vođi kao konceptu. Na sličan način se, odlično motiviran i precizno vođen kroz naraciju, karakter Ljubiše Beare diže na nivo paradigme. Motivacija je, uvjetno rečeno, transsistemska. On ne nariče za nekadašnjim dobrim jugoslavenskim vojnicima kojima su dječica poklanjala cvijeće, a koji su potpuno suprotni zvijerima što su ih iznjedrile devedesete. Osvjetljavajući Bearinu odanost jugoslavenskom vodstvu on ispisuje maestralne redove o kontinuitetu poslušnosti. Kada je nestao jedan vođa, došao je drugi. Svaki poredak, čak i kad ih formalno negira, zapravo računa na nasilne i mlitarističke prakse i reproducira ih. Najviši stupanj zločinstva, onaj koji će dovesti dotle da je moguće ubiti više od 8000 ljudi zbog njihovog imena i prezimena, jeste bezuvjetna odanost. Ona, kod Đikićevog Beare, skončava groteskno. Čovjek koji je imao big dreams i bio vojnički karijerista u moćnoj armiji – kakva je bila JNA – skončava kao izvršilac masovne egzekucije civila koji živi za pohvalu Ratka Mladića. Tako je Beara prešao put od vojničkog samoljublja i karijerizma, koji su počivali na odanosti dominantnoj ideologiji, do organizatora i izvršitelja ratnih zločina. A to, opet, počiva na odanosti drugoj dominantnoj ideologiji. Osnovna napetost postaje pitanje stvara li dominantna ideologija zločince ili zločinci stvaraju tu ideologiju? Ili se, pak, tu radi o jednoj neuhvatljivoj simbiozi? 

Piti pivo na – leševima

No, nije samo Beara u Đikićevom romanu zločinac. To su i svi oni ljudi koji su učestvovali u ubistvima, ali i oni s kojima je Beara dolazio u sukob zbog izvršenja plana ubijanja srebreničkih žrtava. U romanu je iznimno oslikana hijerarhija zločina. Niko od onih koji su se suprostavili Beari nije to učinio zbog života onih koje se namjeravalo istrijebiti već samo zbog tehničkih razloga ili zato što nisu željeli da učestvuju u nečemu velikom čemu nisu znali konačan ishod. Zločinstvo, koje je u slučaju Beare bilo inherentno najvišim zapovjednim strukturama u vojsci, se spušta do aparatčika i običnih vojnika ili plaćenih ubica. Tako je moguće pronaći frapantne slike zla tih takozvanih običnih malih ljudi koji su uzeli pušku iz nekog razloga:

”I tako satima po nemilosrdnom čelopeku, uz jednu ili dvije pauze, jer su pripadnici streljačkog stroja bili ogladnjeli ili ožednjeli, pa su se krijepili mesom i hladnim pivom. A potom novih deset iscjeđenih i pretučenih zarobljenika koji preklinju za malo vode, nova salva metaka, jauci, pojedinačni hici, opet jauci i plač, psovke, pucnji, novo postrojavanje.”

Kao kontrapunktan koncept kolektivnim praksama zločinstva ili individualnom pokoravanju zločinačkoj ideologiji u romanu postoje umetnute priče poput one o pukovniku Slobodanu S. koji je odbio da učestvuje u ratu i koji je svojevoljno prihvatio živjeti na margini društva umjesto ubijati svoje sugrađane. Druga priča je o kontraadmiralu jugoslavenske mornarice Baroviću koji nije htio narediti razaranje Pule i Istre niti učestvovati u ”bratoubilačkom ratu” pa je izvršio samoubistvo. Slobodan S. i Barović nude drugačiju priču o vremenu prelaza iz jugoslavenstva u velikorspsku ideologiju kojoj se Đikić ne libi naći rodno mjesto. Tako za VRS piše: ”Ta vojska, Vojska Republike Srpske, bila je financirana i vođena iz Beograda. Oficiri Vojske Republike Srpske formalno su bili registrirani kao pripadnici 30. kadrovskog centra generalštaba Vojske Jugoslavije: to je bio način da im se iz Beograda uredno isplaćuju mjesečne plaće za službu u drugoj državi. Oficiri vojske Republike Srpske Krajine, paradržave u Hrvatskoj, bili su redovno plaćani putem 40. kadrovskog centra generalštaba Vojske Jugoslavije.”

Mozaički raspored fikcije i fakcije, izniman istraživački duh, prevazilaženje stereotipnih predodžbi o motivima zločina i zločinca, narativno raskrivanje zločinačkih paradigmi i odusustvo bilo kakve patetike čine Đikićev roman ”Beara” odličnim literarnim ostvarenjem. Osim toga, Đikićevo motiviranje raskriva najstrašnije lice genocida. Ljudsko.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 21.6.2016. u 21:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija