Posavinu opet izdaju „legalni i legitimni“ Hrvati

Autor 30.10.2011. u 10:01

Posavinu opet izdaju „legalni i legitimni“ Hrvati

Ovdje donosimo izlaganje koje je fra Petar Jeleč 24. 10. 2011. održao na predstavljanju knjige g. Jerke Zovka Rat u Bosanskoj Posavini 1992. u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu.

Knjiga umirovljenog hrvatskog časnika Jerke Zovka Rat u Bosanskoj Posavini 1992. na opsežan i dokumentiran način bavi se velikosrpskom agresijom na Bosansku Posavinu te razlozima i uzrocima njezina pada 1992. godine. Jerko Zovak, i sam neposredni sudionik ratnih zbivanja u Posavini, na temelju originalnih dokumenata i izjava, vjerno i pedantno rekonstruira događaje koji su imali odsudnu važnost za tragičnu sudbinu koja je zadesila Bosansku Posavinu. Autor u svojim analizama dokazuje odgovornost tadašnjeg hrvatskog vodstva na čelu s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i njihovom desnom rukom u tzv. Herceg-Bosni Matom Bobanom za dogovore sa srpskom stranom koji su rezultirali izdajom ovog strateški važnog teritorija, ujedno i bogatog perspektivnog područja BiH.

Kronologija bešćašća

Zovak kronološki iznosi nekoliko važnih događaja koji su zapečatili sudbinu Bosanske Posavine. Vrijedi ih ovdje ponoviti jer su oni prouzročili poguban razvoj za budućnost Bosne i Hercegovine:

–          06. svibnja 1992. god. Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisali „neprincipijelan“ sporazum, kojim se Srbima prepušta koridor u Bosanskoj Posavini. Tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u prijatelja, a žrtvu i saveznika u neprijatelja.

–          08. svibnja 1992. god. glavni zapovjednik HVO general Ante Roso, na prostoru „Hrvatske zajednice Herceg Bosna“, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je „nelegalnim“. Muslimani i drugi (HOS-ovci) koji nisu „poštovali zapovijed“, bili su „razbijeni“. Bio je to početak službenog distanciranja najvećeg dijela organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu. U tom kontekstu treba gledati i još uvijek neprocesuiran zločin počinjen nad Blažom Kraljevićem i njegovim vojnicima.

–          03. srpnja 1992. Predsjednik HZHB, Mate Boban, „zabivši Muslimanima nož u leđa“, proglasio je osnivanje „države u državi“: tzv. „Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu“. Time je završeno instititucionalno stvaranje preduvjeta za otvoreni rat s Muslimanima.

–          06. listopada 1992. god. hrvatsko-muslimanske snage izgubile su „Bosanski Brod i cijeli mostobran“. Bosanskohercegovački Hrvati su, od uvaženog konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene Zajednice (Republike) „Herceg Bosne“, pretvoreni u suučesnike u agresiji na BiH i svedeni na status nacionalne manjine na najvećem dijelu BiH. Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag – na rijeku Unu.

Izjave brigadira Vrbanca i generala Petra Stipetića

Treba istaknuti i izjave dvojice visokopozicioniranih časnika hrvatske vojske koji su bili direktno involvirani u događaje u Bosanskoj Posavini. Brigadir Vinko Vrbanac, zapovjednik operativne zone Osijek govoreći o padu Bosanske Posavine i Bosanskog Broda veli: „Osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju već u bezglavom povlačenju“.

A general Petar Stipetić tvrdi kako je čitanjem ove knjige dobio nove uvide u razloge pada Bosanske Posavine i zaključuje: „Slažem se s autorom kako je politička volja hrvatskog vodstva bila vidljiva i u sporazumu Boban-Karadžić iz Graza, te kako je taj sporazum za direktnu posljedicu imao dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi bila okomito presječena, a time i poražena“. General Stipetić zatim navodi kako je osobno dva puta inicirao presijecanje koridora i oslobađanje Posavine koje se dobro isplaniranom akcijom moglo uspješno izvesti, ali je svaki put bio spriječen od strane tadašnjeg hrvatskog vodstva, a kod drugog takvog pokušaja i smijenjen. Zovak u svojim analizama pokazuje kako je službena hrvatska politika jasno preferirala interese hercegovačke hrvatske zajednice nauštrb one posavske, i općenito bosanske, što je konačno dovelo do tragičnih događaja tijekom rata, a posljedice te politike osjećaju se i danas. U tom kontekstu vrijedi ponoviti i riječi koje je tijekom rata Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve „Republike Srpske“ uputio svom kolegi u vladi Herceg–Bosne Jadranku Prliću zahvaljujući mu za odličnu suradnju u dopremanju nafte RS-u i srpskim snagama: „Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili.“

„Legalni i legitimni“ Dodikovi Hrvati

Nije stoga nimalo slučajan destruktivni kontinuitet hrvatske politike u BiH i njezine fasciniranosti srpskom politikom koja i danas traje: kao što je u devedesetim godinama M. Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama revno surađivao s R. Karadžićem u izdaji i seljenju posavskih i bosanskih Hrvata općenito, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično surađuje s M. Dodikom u razaranju institucija ove zemlje. Zbog tih i još mnogih drugih razloga bilo je vrlo otužno slušati pojedine političke, ali i visokopozicionirane crkvene prvake u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su povodom desete godišnjice Tuđmanove smrti iznosili neukusne glorifikacije o njemu i njegovom političkom djelovanju, bez ijedne kritičke riječi o pogubnosti Tuđmanove politike prema našoj zemlji. Ako ni zbog čeg drugog, trebali su biti suzdržaniji barem zbog svih onih žrtava koje je autor Zovak donio na kraju svoje knjige, a koje bacaju sasvim drugačije svjetlo na vrlo raširenu priču o „velikim“ i „malim“ Hrvatima i broju stradalih Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini.

Njihovu je stradanju u Posavini uz velikosrpskog agresora itekako pridonijelo tadašnje hrvatsko vodstvo na čelu s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je u svom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 31. 12. 1991./ 1.1. 1992. govorio o Bosni i Hercegovini kao kolonijalnoj tvorevini, te iznio pogubnu tezu da bi podjelom bosanskohercegovačkog teritorija trebalo udovoljiti Srbima jer bi time nestali razlozi za neprijateljstvo između Hrvata i Srba. Tuđman i Šušak su vedrili i oblačili cjelokupnim društveno-političkim, ekonomskim i vojnim životom bosanskohercegovačkih Hrvata sve do svoje smrti i bez njihova odobrenja HDZ u BiH nije mogao donijeti nijednu važnu odluku. Vodili su dvoličnu politiku prema BiH – s jedne strane su deklarativno (i to ne uvijek) podržavali njezin integritet, a s druge strane su svojim vojnim akcijama i dogovorima s Karadžićem (sporazum Boban – Karadžić), Krajišnikom, Koljevićem (koji je svečano priman u Banskim dvorima u Zagrebu) sekundirali srpskom agresoru, radili protiv ove zemlje i svojega naroda, posebno bosanskih i posavskih Hrvata čiju su postojbinu bez imalo grižnje savjesti prvo 1992. predali velikosrpskom agresoru, a 1995. joj u Daytonu potpisali smrtnu presudu. Tuđman je nemoralno i nehumano optužio posavske Hrvate kako se nisu branili i naljutio se što su se usudili protestirati protiv njegovih navodnih „vizionarskih“ i „državničkih“ poteza u Daytonu.

Posavina nije izgubljena vojnim putem

Autor Zovak u svojim analizama iznosi dokaze koji pokazuju kako Bosanska Posavina nije izgubljena vojnim putem, nego dogovorima tadašnjeg srpskog i hrvatskog vodstva, a po samom svjedočanstvu generala Stipetića svaki pokušaj povratka tih teritorija pod hrvatsku vlast bio je onemogućivan od strane najviših hrvatskih vlasti. Ne znam kakvi bi još dodatni dokazi trebali da se pokaže prava istina o ovoj sramotnoj stranici hrvatske povijesti i nezaliječenoj rani posavskih Hrvata i Bošnjaka. Političar koji je u zadnje vrijeme počeo Posavinu vraćati u središte političkih rasprava jest predsjednik Federacije gospodin Živko Budimir i smatram kako bi on u toj stvari trebao dobiti podršku ne samo od strane drugih bosanskohercegovačkih političara i predstavnika Crkve u Bosni i Hercegovini, nego i od svih onih kojima je u interesu da se isprave velike nepravde koje su u ovoj zemlji učinjene Daytonskim sporazumom za koji se krivo govori da je zaustavio rat. Tim je sporazumom zapravo spriječen definitivni poraz velikosrpske politike s ove strane Drine i udareni su temelji trajnoj političkoj krizi u kojoj živimo od ’95 do danas. Preporučujući ovu knjigu  prije svega svim Posavljacima i drugim zainteresiranim čitateljima, mogu samo citirati ono što je u pogovoru napisao hrvatski general Petar Stipetić: „Knjigu preporučujem ne samo vojnim profesionalcima, nego svima koji žele saznati u kojoj mjeri je vojnik bio instrument politike, a politika uzrok pada Bosanske Posavine!“

Na kraju želim iskreno zahvaliti autoru g. Jerki Zovku što nam je svojim nesebičnim radom podario dosad najbolju knjigu koja se bavi temom pada Bosanske Posavine i što nam je omogućio da široj javnosti prezentiramo ovo njegovo vrlo vrijedno i originalno djelo. Količina mržnje i napada koje je Zovak doživio od strane onih koji su kod Hrvata sudjelovali i danas skupa s Draganom Čovićem i Božom Ljubićem, sudjeluju u izdaji vlastite zemlje i naroda, pokazuju i dokazuju da je Zovak ovom knjigom dirnuo u osinje gnijezdo i zasmetao mnogima koji žele da istina o Bosanskoj Posavini nikad ne iziđe na vidjelo i koji danas s Miloradom Dodikom rade na cementiranju njegove genocidne tvorevine.

Autor 30.10.2011. u 10:01