Posljednje Praljkovo ubistvo

Nezirović Elvedin
Autor 4.12.2017. u 09:27

Izdvajamo

  • Sama suština Praljkovog postupka je, čini mi se, prilično jasna i čitljiva: sakriti svoje elementarno, zločinačko ja – ono ja koje je kao Minotaur bilo šćućureno na samom dnu njegovog bića, neprimijetni dirigent koji upravlja svim svojim dvojnicima – zakloniti ga, zavejati mu trag, pokušati ga, kao u blendiranom filmskom kadru, staviti u pozadinu onoga što izbija u prvi plan, a to je jedna posve iracionalna smrt – smrt od vlastite, okrvavljene ruke, zabilježena kamerama i propraćena replikom: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Usudio bih se reći da to ni u kom slučaju nije bila smrt iz očaja, uzrokovana gubitkom kontrole nad ličnim afektima, refleksima, ili pak gubitkom razuma, već, naprotiv, smrt koja dolazi kao posljedica gubitka višegodišnje pravne bitke s činjenicama, smrt kao licemjerna ideološka strategija koja računa s jednom općepoznatom sociološkom istinom: u ovom našem balkanskom mraku, među svim narodima, a to odlično ilustruje i Šešeljeva izjava o Praljkovom junačkom činu, ima dovoljno onih koji će se primiti na priču o njegovom herojstvu.

Povezani članci

Posljednje Praljkovo ubistvo

Treba tim ljudima sada reći sasvim prijateljski, bratski ako je to ikako moguće, a mora biti moguće: kao što su zločinci oni koji su ubijali civile, Hrvate, u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, tako su zločinci i oni kojima je u srijedu Haag izrekao zaslužene zatvorske kazne, a Slobodan Praljak je bio, možda, i najgori među njima. Nema tu ni milimetra racionalnog prostora za drukčije tumačenje onoga što se desilo. Nažalost, u političkoj industriji, a kod nas je politika, u pravom smislu te riječi, baš to – industrija, smrt i zločin još uvijek su najvrijednije sirovine, pogotovo ako je smrt naša i zločin tuđi. Ne smijemo zaboraviti da je naša, prije svega, ljudska, a potom i etička obaveza – koliko smo to samo puta ponovili za ovih dvadeset i kusur godina – da se distanciramo od zločinaca i zločinačkih politika, te na taj način zadržimo makar minimum pijeteta prema njihovim žrtvama. Sve drugo je samo gubljenje vremena i dostojanstva.

Život Slobodana Praljka, general-bojnika Hrvatske vojske i bivšeg vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, inače presuđenog ratnog zločinca, skončao se, ovih dana, u sudnici haškog tribunala, pred milionskim televizijskim auditorijem, tokom izricanja presude u predmetu „Prlić i otali“. Vjerovatno ne postoji čovjek koji nije ostao – na ovaj ili onaj način – zgrožen tim užasnim postupkom. U trenutku kada je postalo sasvim izvjesno da je iz prokrijumčarene bočice popio otorv, sjetio sam se, ko zna zašto, jedne Cioranove bilješke u kojoj on govori o neobičnoj praksi slobodoumnih aristokrata iz 18. vijeka, koji su umirali na javnim mjestima, kao u pozorištu, pred znatiželjnom svjetinom. Deintimizirati svoju smrt, oduzeti joj dostojanstvo privatnosti, postaviti je na scenu, učiniti je, na kraju krajeva, javnim događajem, držim da je, samo po sebi, bolesno i dostojno prijezira. Ako sve to još stavite u pripadajući kontekst, ako, dakle, imate u vidu da je Slobodan Praljak tim tragičnim, primitivnim i, bez sumnje, pomno isplaniranim činom, pokušao zasjeniti presudu koja ga kvalificira kao ratnog zločinca, onda vam njegovo samoubistvo postaje još odvratnije i još licemjernije, jer je valjda svakome jasno da je morao biti savršeno svjestan svojih ratnih postupaka, svih onih zločina koje je, kao vojnik, počinio ili spriječio da kazni, zločina surovih, teških, normalnom ljudskom umu nepojmljivih, zločina nad jadnim, bespomoćnim, nevinim ljudima – nad djecom, nad ženama, nad starcima, nad ratnim zarobljnicima – ali i nad građevinama – bogomoljama, mostovima, stambenim objektima… Zato svima nama koji smo na vlastitoj koži iskusili svu brutalnost njegove nevinosti, posljednje Praljkove riječi zvuče tako lažno, zato nam čitava ta njegova tragična predstava izgleda kao jedna velika televizijska farsa, osmišljena u nadi da će ga, nakon tog čina, službena historija, ona hrvatska, naravno, upamtiti kao nacionalnog heroja i mučenika. Nema, međutim, u toj smrti ničega herojskog, a još manje etičnog: iza svega, čini mi se, stoji samo generalov veliki, vatrostalni ego i jeftini osjećaj za režiju.

Iako prave razloge za ono što je uradio zna samo on, nemoguće je ne pretpostaviti da je kao diplomant zagrebačke Akademije za kazalište, film i režiju, kao osoba koja je, dakle, bila savršeno svjesna filmičnosti trenutka, Praljak danima prije izricanja presude, ležeći u mraku svoje scheveningenske ćelije, u groznici kakvu, kod jednog režisera, može da izazove samo umjetničko nadahnuće, zov „velikog performansa“, brižljivo planirao svaki detalj  svog posljednjeg komada, svog master piecea. Gotovo da mogu čuti kako mu je srce tih noćiju lupalo o ćebe, kako je budan i zagledan u prazno, duboko proživljavao osjećaj da će izvesti nešto veliko i neponovljivo, nešto što će nadići njegovo nesretno ljudsko postojanje i učiniti ga besmrtnim. Nije mu bilo važno ono što jeste kao živ čovjek, nego ono što će postati kao mrtav general i za to je bio spreman da plati najveću cijenu. Možda je danima, u sebi, ponavljao onaj Andrićev zapis iz Ex Ponta, koji počinje riječima: „Kad dođe glas o mom svršetku…“, zamišljajući u dugim zatvorskim satima tužne povorke ljudi koje će nakon vijesti da se otrovao, krenuti do najbliže crkve da zaždiju svijeću za njegovu namučenu dušu, i opijen tom slikom ojađenog puka, svakodnevno učvršićvao uvjerenje da će veličanstvenom izvedbom na dan presude uvjeriti čitav svijet, napose Hrvate, u vlastitu nevinost i žrtvu. Nije ga ni najmanje bilo briga što će time na njihova pleća natovariti teret vlastitih zločina, počinjenih u ime jedne nakaradne politike etničkog čišćenja i podjele BiH, dogovorene između Tuđmana i Miloševića u Karađođevu – ne, on je te ljude mogao zamisliti isključivo kao statiste u svom velikom filmu.

Sama suština Praljkovog postupka je, čini mi se, prilično jasna i čitljiva: sakriti svoje elementarno, zločinačko ja – ono ja koje je kao Minotaur bilo šćućureno na samom dnu njegovog bića, neprimijetni dirigent koji upravlja svim svojim dvojnicima – zakloniti ga, zavejati mu trag, pokušati ga, kao u blendiranom filmskom kadru, staviti u pozadinu onoga što izbija u prvi plan, a to je jedna posve iracionalna smrt – smrt od vlastite, okrvavljene ruke, zabilježena kamerama i propraćena replikom: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Usudio bih se reći da to ni u kom slučaju nije bila smrt iz očaja, uzrokovana gubitkom kontrole nad ličnim afektima, refleksima, ili pak gubitkom razuma, već, naprotiv, smrt koja dolazi kao posljedica gubitka višegodišnje pravne bitke s činjenicama, smrt kao licemjerna ideološka strategija koja računa s jednom općepoznatom sociološkom istinom: u ovom našem balkanskom mraku, među svim narodima, a to odlično ilustruje i Šešeljeva izjava o Praljkovom junačkom činu, ima dovoljno onih koji će se primiti na priču o njegovom herojstvu.

Treba tim ljudima sada reći sasvim prijateljski, bratski ako je to ikako moguće, a mora biti moguće: kao što su zločinci oni koji su ubijali civile, Hrvate, u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, tako su zločinci i oni kojima je u srijedu Haag izrekao zaslužene zatvorske kazne, a Slobodan Praljak je bio, možda, i najgori među njima. Nema tu ni milimetra racionalnog prostora za drukčije tumačenje onoga što se desilo. Nažalost, u političkoj industriji, a kod nas je politika, u pravom smislu te riječi, baš to – industrija, smrt i zločin još uvijek su najvrijednije sirovine, pogotovo ako je smrt naša i zločin tuđi. Govoriti o onome što Nijemci nazivaju vergangenheitsbewaltigung, a što bismo mogli prevesti kao suočavanje s prošlošću, kod nas je još uvijek tabu. Ne smijemo zaboraviti da je naša, prije svega, ljudska, a potom i etička obaveza – koliko smo to samo puta ponovili za ovih dvadeset i kusur godina – da se distanciramo od zločinaca i zločinačkih politika, te na taj način zadržimo makar minimum pijeteta prema njihovim žrtvama. Sve drugo je samo gubljenje vremena i dostojanstva.

Nezirović Elvedin
Autor 4.12.2017. u 09:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija