Posvećeno herojima Tuzle: Fragment Alterrine povijesti

Ladislav Babić
Autor 6.2.2014. u 18:33

Posvećeno herojima Tuzle: Fragment Alterrine povijesti

Bila je to najveličanstvenija praznička proslava proteklih stotinjak godina u državi. Na prijestolničkom trgu, podno brončanog konjanika koji je svojom sabljom pokazivao samo njemu jasan – naravno, da je živ – smjer, skupilo se po procjeni televizijskih reportera oko 150 hiljada duša. Košmar bijaše neopisiv, buka veličanstveno nesnosna, ali je sa svih lica zrcalilo iskreno oduševljenje. Kompletna vlada uz poslovnu elitu nacije bijaše prisutna; napeti konopci gotovo da su savijali popunjene jarbole prema kojima bijaše upereno oduševljenje prisutnog naroda. Radnik i seljak, vojnik i policajac, službenik i intelektualac, muško i žensko, staro i mlado, sve je to bez ikakvih međusobnih sporova prvi puta u povijesti zajednički iskazivalo ponos ovim uzvišenim skupom, dok su se simboli njihove pobjede njihali na vjetru. Stariji su plakali od sreće, mislivši da nikada za života neće dočekati ovakvo slavlje; radnici su konačno dočekali trenutak za koji su se borile generacije njihovih prethodnika, do dana današnjega bezuspješno. Rad i žuljevite ruke radničke klase zasluženo su slavile svoj trijumf. Nije bilo vođa, nije bilo ni štaba ni stožera ni organizacionog komiteta koji ih je okupio; slili su se spontano na trg povukavši za sobom cijelu vladu, sav poslovni svijet i crkvene prelate ove države koji su odozgo bez glasa prisustvovali proslavi njihove pobjede.

Reporteri, do straha potreseni atmosferom s trga, nastojali su očuvati makar dašak profesionalne mirnoće kako bi cijelo raspoloženje što vjernije prenijeli u domove i na ispunjene gradske trgove države, na kojima je vladao u dlaku identični ugođaj s istim svečanim obilježjima koja su lelujala s vrhova jarbola. Sa, na brzinu instaliranih zvučnika i s televizijskih ekrana po trgovima gradova i varošica pratila su se zbivanja u metropoli, a oduševljene gomile su istovremeno vlastitim učešćem posvuda doprinosile njihovoj cjelini. Dok su snimatelji, pritisnuti odasvud oznojenim tjelesima proletera nastojali zauzeti najpogodnije pozicije, preplašeni televizijski novinari nasumice birahu sugovornike ozarenih pogleda, za kratke razgovore koje su prenosile sve mreže u državi. Njihovi anonimni sugovornici, muškarci i žene, tvornički radnici, rudari, konobari, profesori ili nezaposleni intelektualci, đaci i penzioneri, podjednako dobro predstavljahu raspoloženje gomile jedinstvene u svom oduševljenju.

Pogleda uprtog u članove vlade; premijera i njegove ministre kao i predsjednika države – po prvi puta odražavajući apsolutno povjerenje u svoje predstavnike koje je pred koju godinu birao – razdraganom mirnoćom govorio je postariji muškarac u mikrofon, odaklem mu se glas širio po cijeloj državi. “Pitate me, jesu li članovi vlade, poslovni i duhovni visokodostojnici zavrijedili ovu sudbinu; jesmo li ispravno postupili prema njima? Možete li mi navesti neki zakon – božji ili bilo čiji – kojim bi opravdali njihovu besprizornost, upropaštene živote i porušene odnose u obiteljima koje su uzrokovali svojim djelovanjima, stoljećima prilagođavajući sistem sebi u prid, gluhi za naše molbe, vapaje, jadikovke i tjeskobe? Zar moj upropašteni život, sedamdeset nepovratnih, jadnih, sluganskih godina u njihovoj službi za koricu kruha – nedovoljno da suprugu zadrži uz mene i osigura poštovanje moje djece, moja sirotinjska mirovina koju moram krpati kako znam i umijem, ne rijetko rovareći po kontejnerima u potrazi za desetinama praznih boca kako bih unucima kupio koji bombončić, ne zavrijeđuje ovakav odgovor? Gdje li to samo piše? Ne ište li nepravda primjerenu pravdu? Zahtijevate da plemenitošću uzvratimo na njihov nemoral, kao pravičnu razmjenu za zla koja su nam počinili? Jeste li tražili njihov podjednak odnos spram nas, radnika koji su ih na svojim plećima iznijeli u visine odaklem nas s prezirom i nipodoštavanjem gledahu, kradući rezultate naših žuljeva i muka, gomilajući svoja bogatstva, gradeći svoja carstva na ruševinama naših života, primajući za to božje blagoslove korumpiranog svećenstva? Zar je njihovo pravo da nekažnjeno kradu i bacaju u blato tuđe živote, potom vapeći za uzvišenim i pravednim odnosom prema sebi?…”.

Novinaru, odgojenom na etici klase kojoj je cijeli život služio promovirajući i pravdajući njene interese, bivalo je sve neugodnije i neugodnije, dok mu je tog povijesnog blagdanskog dana ostarjeli proleter indirektno predočavao relativne osnove klasnog morala, pogleda čvrsto uperenog u vis prema jarbolima na kojima se lagano ljuljuškahu simboli radničke pobjede – članovi vlade, krupni tajkuni i crkveni velikodostojnici, s konopcem stegnutim oko vrata. Jedno od dvostrukih sunaca Alterre upravo je izlazilo, u trenutku dok je drugo tonulo pod horizont.

P.S

Priča je poslana na natječaj za petu zbirku SF priča Marsonic, s temom „Alternativna povijest“. Objavljujući je, autor se odriče sudjelovanja na konkursu, posvećujući pripovjest radnicima Tuzlanskog kantona.

Ladislav Babić
Autor 6.2.2014. u 18:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija