Praški šamar

Autor 25.12.2011. u 22:38

Praški šamar

Kao “običan smrtnik”, nisam imao čast sresti Vaclava Havela. Naravno, čitao sam ponešto u književnim časopisima, slušao vijesti, pratio njegovu borbu za oslobađanje Zemlje iz sovjetskih kandži…

Ali, njega i češko-slovačku“baršunastu revoluciju” najbolje sam shvatio, to jest osjetio, za jedne posjete Pragu s konca osamdesetih.

   “Teren” za rat u domaji bio je već odavno pripremljen: Slobo uzjahao visoko sedlo populizma, Franjo dovukao Šuška, Gotovinu, i ostale “majstore mraka” u domovinu – jedino Alija još, kao, popodne nije znao šta ono još jutros bješe “čvrsto” odlučio. A moj siroti zemljak Marković, posljednji idealist, samo što nije poslao vojsku na granice … Vani su domalo padale granate umjesto snijega, što bi, u noćnoj mori, rekao pjesnik Enes Kišević… Bio je siječanj, ili januar, ne sjećam se više….

   A mi se, eto, baš tada, u zimu ranih devedesetih, zaputismo u Vaclavov Prag.

   Odsjeli smo kod rodbine mog školskog druga. Rođeni Pražanin, skoro pa osamdesetogodišnjak, no bješe još silno vitalan. Bakici išao u granap, po vascijeli dan vozao nas ulicama Praga, pokazivao znamenitosti, vodao na večere … A imao je, bogami, i od čega. Kuća prepuna umjetnina, slika, među kojima sam prepoznao i nekoliko veoma poznatih ulja. Zato mu je, valjda, dom i bio osiguran sa “mali milion” brava, s kojima bi se zacijelo namučio i onaj gore pomenuti Ante – prezime mu znate.

   Elem, bakica, tiha i smjerna starica – dušu dala za Dostojevskoga! – svako nam jutro, uprkos našem protivljenju, čak čizme laštila. Pa smo tako, uglancanih čizama, iza puno brava, izlazili na ulice Havelovog grada. Vaclavske namjesti, Namjesti Miru, namjesti (trg) ovaj, namjesti onaj – po cijeli smo dan bazali ulicama, trgovima i mostovima prelijepoga Praga.

   Naravno, bilo je tu i “namještanja” po praškim restoranima, bircuzima i pivnicama, uz hladno točeno i brdo slastica. Ali, o tome drugi put. Internet je demokratski medij, dostupan svima i u svako doba, pa ne bih da kvarim djecu i omladinu. Mada, znaju oni sve ovo i bez mene, vidim po svojim klincima…

No, više od svega su me zaveli čistoća i urednost glavnog grada Češke, te pristojnost njegovih građana. U redu za kruh, u metrou, u autobusu… Niko da te gurne, da povisi glas, nikog da proba “preko reda”. I svi nešto čitaju! Pa nije čudo što je ovakav narod, s Havelom u jezgru, izveo “baršunastu revoluciju”. Srednja Evropa.

   Zato me i jeste tako mlatnulo.  

   Naime, jedne noći, nešto prije perača ulica, iz gustog dima pivnice odmah smo, takoreći nosom, udarili o zid s velikim grafitom. Jedan jedini grafit u centru Praga! Na tamnoj fasadi jedne od otmjenijih kuća u srcu Praga nepoznat neko je crnim, nevješto ispisanim slovima našpricao: “Hrvatske pičke, dođite u Beograd!!!”

Bez potpisa. A mi – bez riječi. Kao da nas je poplava izbacila.

   Čini mi se da je tih dana u Pragu igrao Partizan. Pa se, valjda, na neutralnom terenu, “deca” malo raspojasala. Pardon, raspisala – kad već ne mogu da udare na one s druge strane Save, koje vrijeđaju imenom krasnog, što bi jedan španski pisac rekao, “vlažnog zadovoljstva”.

 

I kad sam kasnije razmišljao: kako se, pobogu, onoliki SSSR bez metka raspao; kalo se Češka i Slovačka mirno rastadoše; kako, i zašto, i pored sjajnog plana, nije mogao “proći” moj zemljak Marković – nekako bi mi se uvijek vraćala slika iz praškog praskozorja: “Hrvatske pičke, dođite u Beograd!!!” Tako, sa tri uskličnika, da ne bude zabune.

      Eto, možda smo baš zato – zbog te skandalozne bezosjećajnosti za sve lijepo, uredno, civilizovano – i otišli upravo tamo – u tri pizde materine.

   Kad nismo znali bolje, i drugačije.

   A da nismo, dokaz je upravo buljuk Havelovih kolega-pisaca koji su za razliku od njega, u teškim vremenima služili zlu, belaju i razdvajanju. Evo ih, “odbrana”: Dutina, Pešorda, Vuletić, Nogo, Latić; pa “srednji  red”: Karadžića, Toholj, Bećković; i, na koncu, ratoborni, ratu-mili “centarforovi”, zabijači (auto)golova, “očevi nacije”: Dobrica Ćosić, Ivan Aralica.

   Takve “robe” kod nas je uvijek bilo, i biće.

    Doduše, bilo je i onih drugih, graditelja mostova. Ali, njih su “gazde” ili gurnule u stranu, ili su učinile sve da im “začepe usta”. Uostalom, nismo li mi, Balkanci, izrazito patrijarhalan svijet. U nas očevi, i kad udare krivim putem, uvijek imaju zadnju riječ.

 
 

Autor 25.12.2011. u 22:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija