Prvi spoj jednog nepokvarenog četrdesetogodišnjaka

Autor 23.1.2012. u 12:33

Prvi spoj jednog nepokvarenog četrdesetogodišnjaka

I šta sada? Sad kad sam pao na postelju i duvam u prazan i nesuvisli eter, bespomoćan i sam.

Ako je neko gubio vrijeme i pratio moje pisanje dobro se sjeća šta mislim o siromašnima i bolesnima.

Kome sam sada bitan? Zar mislite da sam govorio u prazno? Ne. Nikad ni u jednom momentu nisam pisao bez pokrića. Jesam udarao na zajebanciju, međutim sve je to poticalo iz određenog slijeda događaja, ozbiljnosti života. Ne volim biti ozbiljan. Opasan – da. Ali nikako ozbiljan. Istina je, ipak, kako često blefiram. Blef nadomješta nepostojeću moć sigurnog i besprijekornog suočavanja sa životom.  Još uvijek samo posmatram život. Bojim ga se. Podstanar života. Gubim moć. Obilazim ga sa svih strana i pokušavam mu pružiti ruku. Ruku pomirenja. Zavađen sam sa životom – naročito dok teško pokretan ležim potrbuške i ne uspijevam ni prdnuti bez boli. Bol je u leđima, razdire prsa i navlači se na dušu. Kao na silu upotrijebljen, puknut kondom preko bezvoljnog uda što neobrijan, smrdljiv i očajan zjapi u prazno.

Samo ležim i gledam preko TV kako nas pljačkaju naizgled suprotstavljene političke stranke … i vjerske zajednice … i vjerske sekte.

Da li da očekujem pomoć od tih birokrata i poglavara? Deklarativno, institucije vlasti treba da pospješuju civilizacijsku organizaciju društva – ekonomski, socijalni i zdravstveni servis. Da li još neko vjeruje kako je to tako? Standardi su otišli vragu. Nove političke partije u laganju i pljački nastavljaju tamo gdje su prošle stale. Iza nacionalnih i multietničkih načela valja se pokvarenost i ustajalost balkanskog mentaliteta.

Zavijaju i zasljepljuju rotacije službenih ministarskih automobila. Jurcaju zemljom tamo-amo, bitni, važni, ozbiljni i odlučni u prizemnim i sramnim nakanama obezvrjeđivanja opšteg dobra i društvenog napretka – nadimaju se i puše kao hijene, kao zlom omađijani zmajevi. Alibi im je taj što su izabrani. Hej, pa oni su IZABRANI! Ma, zaboli me! Nisam vas ja birao! Znajte, ne predstavlja neku značajnu vrijednost i zavidan domet biti izabran od ovog i ovakvog naroda. Ako vi, naše slatke ministrice i ministri, u stvari, oslikavate personifikaciju opšte svijesti naroda i narodnosti iz kojih ste iznikli, onda ne biste trebali biti previše ponosni na to. Jer naš narod nije ništa drugo do glupa, amorfna, ljigava, pokvarena i mizerna gomila nepostojećih i utučenih individualaca bez zdrave osobnosti i pozitivnog stava. Sve sami navijači, osviješćeni klasni mediokriteti, nacionalne ubice i koljači po sistemu „sto na jednog“. Što je omjer nepovoljnjiji za žrtvu, nacionalni heroj je veći. Zar nije presmiješno što su i vođe navijača (zamislite: vođe navijača!!!) postali značajni i uticajni članovi ovog nimalo efektnog društva?

Jer već je odavno rečeno: „Kakav narod – takva vlast.“

Oh, kako me zaboliše leđa, kako sam pakostan, mrzovoljan i nemoćan. Iz svake moje rečenice izbija slabost i zlovolja. Ispade da sam najpametniji – a nisam, ispade da sam samospoznat – a nisam. Sve što trenutno jesam je to kako nisam ništa. Ali život je beskrajan i čudni su putevi Gospodnji. Nema predaje. Životne prepreke moraju pasti.

Još prije par dana sam dogovorio sastanak sa ženom. Moj prvi sastanak sa ženom. Do sada sam sastančio sa šoferima, poslovođama, menadžerima, kriminalcima, sudijama, advokatima i poreznicima. Nikad sa piscima i pjesnicima. Ali nikad ni sa jednom ženom. S prvima nisam htio, s drugim mi nije uspijevalo.Čitala je moje tekstove, potvrdila moju spisateljsku superiornost na srpsko-hrvatskom govornom području, i poslala mi elektronsko pismo u kojem me pitala da li je zaista istina da nikad u životu nisam spavao sa ženom..Potvrdio sam i rekao kako imam četrdeset godina. Dobro izgledam za svoje godine, bez obzira na životne ožiljke po licu, duhu i tijelu. Iako nikad nisam bio ni sa jednom ženom imam vrlo visoko mišljenje o sebi – naročito kad ne ležim bolestan i bespomoćan. Kao iz šupka ispaljen ćutuk što cvokoće i dršće tijesno se probijajući kroz hladne i mračne sanitarije upravljene ka paklu i nečistoći narodne kanalizacije. Govna istog onog naroda što je glasao za naše slatke ministre i ministrice – a ne svojevremeno za Antu Markovića, recimo.

Obrijao sam lice, jajca i glavu.

Neki dan me prijatelj upitao kako mogu onako otvoreno pisati o vlastitom organu i još koječemu. Otkud mi hrabrost? (Je li tako bilo Zlatko?) Odgovorio sam kako su moja mjerila pristojnosti drugačija već kod većine ljudi. Sjećate se posljednjeg Božića i hinjskog podmetanja bombi u afričke crkve pune vjernika (nešto ne pamtim da se Islamska Zajednica BiH očitovala po tom pitanju vjerski nadojenog, kukavičkog ubijanja) … i sunitskih samoubica koji ubijaju Šiite, širom Bliskog Istoka … i Šiita koji samo što nisu ušli u atomsko doba po vlastitom nahođenju … i Amerikanaca koji poput đžinovskih, globalnih komaraca sišu naftu dozlaboga zaostalog i prolupanog arapskog svijeta … i Židova koji su ostatku planete nametnuli svojevrstan bankarski holokaust … i naših nacionalnih junaka što su, ne tako davno, diljem slomljene Jugoslavije ubijali slabe i nezaštićene, starce, žene i djecu, opkoljavali gradove i bavili se urbicidom – i sve bi opet ponovili vrišteći: kriva je EU, USA, masoni, iluminati, bjelosvjetski zavjerenici i intrigisti!!! Za užas Srebrenice, Vukovara, sela Uzdol ili Mostara mora da su krivi gušteroliki Anunnakiji koji povremeno dolaze sa mitske planete Nibiru. Pročitajte pobogu Zecharija Sitchina. Oh, zaboravio sam da vi – osim što ste završili zanate, fakultete i večernje kurseve – nikad ništa niste ni čitali. A u međuvremenu ste postali premijeri vlada, entiteta, država, kuraca – palaca. Sve same istorijske ličnosti. Niko se ne srami svojih postupaka. Svako dreči preko medija preuzimajući punu odgovornost za počinjena zlodjela.

Ne, odgovorio sam, nije me sramota. Užasnut sam što živim u svijetu nacional-vjerskih luđaka i maloumnika, eksploatatorskih diktatura koji kroz floskule o zaštiti ljudskih prava i promidžbe demokratije itekako profitiraju.

Užasnut sam što sam glup, bezvrijedan i sam u svijetu kojeg ne volim i kojem se ne mogu prilagoditi. Dok po mokrim ulicama plešem svoj posljednji Mercedes i čekam na smrt koja će me osloboditi. Ili ženu koja će me zadovoljiti. Do četrdesete godine, ni žene ni smrti, samo bolno i natečeno tijelo i jecaj duše kao u pjesmi.

Međutim, nekolike večeri prije nisam se osjećao bolesno i bezvoljno već sam pjevušio.

Naročito sam uživao dok sam pjevao:

Sviće iznad tmurnih oblaka

novo vrijeme traži starog čovjeka

ja bih stvarno rado da se poklonim

boljem al’ ga nigdje ne vidim

Valjda je od uspona i padova, po prirodi stvari, sazdano naše ovozemno postojanje.

Tuširanje, dah Hipnotic Poison-a, garderoba Tom Tailor i briljantan stav. Sve me to čekalo. U četrdesetoj godini jurcao sam u susret prvoj ženi moga života, lijepom licu sa Facebook zidova. Fantastično iskustvo. Uvijek sam bio strpljiv. Čekanje se isplatilo. Došlo je moje vrijeme.

S vremena na vrijeme istražujem dimenzije vlastitog spolovila. Po pitanju dužine istoga nemam razloga za ponos, jedva da se uspijevam ugurati u neke mjerne prosjeke, ali po pitanju obima stojim više nego dobro. Mjere je trebalo potvrditi pred moj prvi spoj. Morao sam tačno znati kako dišem pred, sve su prilike, vrlo zgodnom internetskom damom. Četrdesetogodišnjak bez bora i sijedih vlasi, sa dječačkim licem punim karmičkih ožiljaka, u svojoj prvoj akciji. Nije se smjelo omanuti. Za vrijeme tuširanja nabildao sam mišić i uzeo šubler. Mjera je pokazivala do sada neostvarenu brojku. Skočio sam od sreće, visoko, snažno, pjevac u energiji nadolazeće strasti, a, onda, nespretno i nezgrapno se dočekavši na klizavu površ kade – žestoko pao. Pao tako da nisam mogao ustati. Zbijanje diskusa. Leđna bol koja vas automatski čini skoro nepokretnim. Ne znam kako sam se prevrnuo preko ivice kade, otvorio vrata i dopuzao do dnevnog boravka. Sve je to bio dug i bolan proces. Telefon je zvonio. Dama je zvala. Kasnio sam na svoj prvi spoj. Telefon je zvonio, zvonio, zvonio… Naravno da nisam mogao odmah doći do njega. Vukao sam se kao prebijen dikobraz, kao raskrinkan i stučen konfident. Neko vrijeme nakon što je mobitel prestao zvoniti pročitao sam signal za propušten poziv. Zvao sam, ali nije odgovarala. Mora da je bila ljuta i razočarana. S razlogom ili ne? Nesretnim slučajem i vlastitom nezgrapnošću upropastio sam svoju prvu priliku da budem sa jednom ženom. Možda će da čita ovaj tekst. Ali ne treba da se javlja. Ćutim kako ne zaslužuje momčinu poput mene. Ima ona svoje tankokurcane. Nove prilike će doći i proći. I mi s njima.

I pišem ovo dok sam sam i bolestan. Nikom potreban. Utučen i bijesan. Čekam bolje dane.

Vjerujem da će Sunce i sutra izaći na istoku, a potom, zaći na zapadu.

Onda će se ponoviti proces. I još jednom. I još jednom …     

Tagovi:
Autor 23.1.2012. u 12:33