Radnička klasa, post mortem

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 3.5.2014. u 08:27

Radnička klasa, post mortem

Tako je pod nogama bijesnih elita nestala radnička klasa. Umjesto nje dobili smo tranzicijske robove eufemistički nazvane konstitutivni narodi. A, elite ko elite. Snašli se, što bi rekao Bakir Izetbegović.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Prošao je Prvi maj. Radnička pitanja su bila dekor u programu ovdašnjih (režimskih) medija. Za Novu godinu kiti se jelka, za Prvi maj se studio okiti predstavnicima radnika koji iznesu svoje probleme koji se već sutra zaborave. Jer, prava radnika su postala nebitna u onom trenutku kada je termin “radnička klasa” u zoru takozvanog buđenja nacionalne svijesti postao demode.

Odbacivanje ovog termina iz javne upotrebe i označavanje termina kao zaostavštine mrskog komunizma (zapravo jugoslavenskog modela socijalizma što se neprestano izjednačava u nacionalističkim pojednostavljenjima) konicidira sa stvaranjem nacionalnih državica i sa proizvodnjom naracije o “našoj pedesetogodišnjoj zabludi”. Nadalje to koincidira sa stvaranjem moćnih nacionalnih elita koje postoje da nas konačno izvedu iz navodnog mraka u kom smo živjeli.

I izveli su nas iz onoga što su zvali mrakom (svaka sličnost s pjesmom Dine Merlina, prvog režimskog mikrofona koji naizmjenice skida i vraća na leđa ratne sepete, je namjerna), uz asistenciju MMF-a i svjetskih neokapitalističkih lobija. Zato je svaka proslava Prvog maja kod nas smiješna i tužna, u isti mah jer (se) slavi klasa koje de facto više nema. A možda se na roštiljadama, za koje se štedi po više mjeseci, slavi sjećanje na jednu klasu.

Radnička klasa u BiH više ne postoji. Otprilike onako bahato i samouvjereno kako su termin radnička klasa izbacili iz upotrebe, nacionalni moćnici su i radnika doslovce – izbacili iz upotrebe.

To je urađeno prije svega takozvanim sumnjivim privatizacijama, a ovom se sintagmom nastoji prikriti činjenica da je zapravo svaka privatizacija sama po sebi sumnjiva. Dojučerašnji giganti prodavani su i kupovani, a zapravo poklanjani ljubavnicama, sponzorušama, arapskim i ruskim pseudoinvestitorima i svjetskim konglomeratima, ili su prosto razmjenjivani u međustranačkim talovima. Zajedno s njima su prodavani/poklanjani i životi radnika. Danas su više desetina neisplaćenih plata, neuvezan staž i nepriznavanje zdravstvenog osiguranja postali dio svakodnevnice. I, na te ljude se niko ne osvrće. A cijeli je njihov životni trud prodan (ili, kako već rekoh zapravo poklonjen) svjetskim, domaćim i regionalnim tajkunima; predratnim, ratnim i poslijeratnim. To je posljedično stvorilo ogromnu vojsku nezaposlenih zbog čega novopečeni poslodavci mogu beskrajno ucjenjivati one koji rade čuvenom rečenicom: pun je biro takvih kao ti. Ovim se radnik obezvrijeđuje i njegov doprinos se svodi na puko zadovoljavanje želja svoga šefa, odnosno gazde što je u tranzicijskim bh. vremenima postalo sinonim za vlasnika. A gdje je vlasnik tu je i rob. Firme koje, pak, nisu imale sreću da ih gazda ovako eskploatira su u neprestanim postupcima stečaja. Privredni giganti iz vremena kada je vladala radnička klasa, danas zjape prazni i razoreni. Nikome više nije do proizvodnje. To je za tranzicijske etničke i lažne socijaldemokratske elite u BiH predosadno. Bolje se zadužiti kod MMF-a i komad po komad zemlje stavljati pod hipoteku. A, i ideološki je promišljenije. Sav su trud uložili da radnička klasa nestane kao pojam i suludo je očekivati da je oni probude. Ako radnici šta i uspiju postići to je rezultat njihovog vlastitog truda, a ubrzo se nađe neki stečajni upravnik da sav radnički trud poništi jednim potpisom zbog naređenja stranačkog šefa. Onda bivši radnici odlaze trbuhom za kruhom u inostranstvo gdje će u nehumanim uslovima raditi za dnevnicu koju će slati porodici u BiH. Čisto da se ne umre od gladi. Radnička je klasa nestala devedesetih. Rodilo se tranzicijsko roblje. A Sindikat je postao ispostava raznih stranaka, zavisno kako je koja na vlasti. Otuda i nema velikih, sindikalno organiziranih, protesta radnika za Prvi maj.

Između tog roblja i sljedeće grupe na hijerarhijskoj ljestvici je ogroman jaz. A, ta je sljedeća grupa lažna srednja klasa koju predstavljaju uposlenici državnih institucija uglavnom (čast izuzecima) došli na svoja radna mjesta raznim oblicima nepotizma i mita, ili zbog određene nacionalne i vjerske pripadnosti i slično. Njihovu “srednjost” kreditira MMF. Ta je srednja klasa zapravo u stalnoj težnji da postane elita i uglavnom je (opet čast izuzecima) spremna na sve da to postigne.
No, vratimo se elitama. Kada završe skupe svjetske univerzitete zvučnih naziva, a koji uglavnom služe za proizvodnju malih elit(ić)a i distribuciju istih po cijelom svijetu, djeca ovdašnjih velikana dođu u BiH, trbuhom za kruhom, jer najčešće nisu u stanju ništa konkretno da rade.

“Šta ćeš sine?”, upitat će ovdašnji političar svoje dijete. “Hoćeš Konjuh, Soko ili Ditu da ti tata kupi? Ne moraš ništa pretjerano raditi, malo budeš menadžer da se zezaš. Tamo ionako nema proizvodnje.”

“To nije in”, reći će dijete i bijesno zalupiti vratima salona u skupoj vili. Potom će ih opet otvoriti i reći: “Mrzim te. Svi moji prijatelji imaju modne agencije i telekome, samo ja trebam imati tamo nekakve seljačke fabrike.” Nakon što skoro zarida od tuge, otac će prići svom djetetu i reći: “Dobro, hajde, ja ću ti otvoriti modnu agenciju, samo se nemoj sekirati.”

U sebi će pomisliti: “Prokleta djeca. Starije je završilo na kokainu jer sam mu pogriješio posao. Jebale ih modne agencije. Sad ću morati nekom strancu talnuti neku od ovih fabrika, a ne da mi se više peglati s tim tenderima.”

Tako je pod nogama bijesnih elita nestala radnička klasa. Umjesto nje dobili smo tranzicijske robove eufemistički nazvane konstitutivni narodi. A, elite ko elite. Snašli se, što bi rekao Bakir Izetbegović.

Foto: Daniel Barter

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 3.5.2014. u 08:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija