RANOJUTARNJI NA(R)CIZAM

Oliver Frljić
Autor 3.5.2014. u 18:02

RANOJUTARNJI NA(R)CIZAM

Magareća tvrdoglavost kojom Tomislav Čadež godinama pokušava postati kazališni kritičar na najdirljiviji način pokazuje karitativni karakter dnevnog lista za koji piše. Jednostavno, nema toga što u plemenitoj misiji opismenjavanja teatarskog ignoranta neće ponijeti i podnijeti stranice Jutarnjeg lista, pa ni njegov recentni antisemitski ispad.

Riječ je o tekstu od 29. 4. 2014. pod naslovom “Djevojčica sa zečjim ušima. Ako to nije kič, što jest kič?”, koji Čadež završava sljedećim riječima: “Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta niti da je pravila ždralove prije nego što će je dezintegrirati atomska bomba. Ali sad, zahvaljujući Blaževiću, svi znamo: voljela je zečeve, a nadimak joj bijaše Hirošima Auschwitz.”

Ono što je Marin Blažević napisao, pokušavajući, kao profesor kazališne kritike na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, učenika iz magareće klupe nečemu podučiti, glasi: “… kape sa zečjim ušima na glavama djevojčica upućuju na prizor iz ultimativne predstave dvadesetog stoljeća, Genesi. From the museum of sleep (1999), danas već legendarne talijanske skupine Societas Raffaello Sanzio. Bilo koji kazališni gledatelj može preskočiti citatnu relaciju, no kompetentan kazališni kritičar mora znati da je drugi čin svoje antologijske predstave Romeo Castellucci naslovio Auschwitz te u njemu djecu obučenu u kostime bijelih zečeva s Davidovim zvijezdama posjeo na dječje vlakove – smrti.” Dakle, gdje se tu spominje da je Aleksandra Zec bila “žrtva holokausta” ili imala nadimak “Hirošima Auschwitz”, osim u morbidno antisemitskoj konstrukciji Tomislava Čadeža?

Međutim, spajajući tragičnu smrt jedne dvanaestogodišnje djevojčice i najmanje 1,1 milijun nacističkih žrtava iz Auschwitza, od kojih su 90% bili Židovi, u degutantni antisemitski vic, Čadež je, vjerojatno, uspio nasmijati svoje urednike i čitatelje. Jer, koliko god bio neuspješan kao kazališni kritičar, toliko je uspješan u mirnodopskoj provedbi mentalnih recidiva rasnih zakona. Ono započeto u Endehaziji, Čadež dovršava u Epehaziji. Fizička eksterminacija iz NDH, dobiva konačno rješenje u simboličkoj likvidaciji kroz građanski-prihvatljivo upakirani antisemitizam objavljen na stranicama Jutarnjeg. Šest milijuna planski ubijenih Židova za Čadeža su dobar povod da se našali: “Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta.”

Pierre Vidal-Naquet govori o ekspanziji negacionizma holokausta kroz “spektakularizaciju genocida, njegovu transformaciju u čisti jezik i konzumeristički objekt za mase”. Pokušaj nacista da svijet koncentracionih logora i zvjerstava počinjenih u njima učine nezamislivim, ostave ga bez riječi i slike, nalazi svoj pandan u inflatornoj reprezentaciji holokausta, u mašineriji njegove dezimaginacije. Antisemitski vic Tomislava Čadeža prilog je takvoj reprezentaciji koja radi na ukidanju empatije prema žrtvama najvećeg i najsustavnijeg progona pripadnika jednog naroda u ljudskoj povijesti. On ima dvostruku negacijsku funkciju. Njegova primarna zadaća je dokidanje realnog i simboličkog značenja smrti dvanaestogodišnje Aleksandre Zec. Njegovo primarno sredstvo je izrugivanje s tragedijom šest milijuna stradalih Židova u Drugom svjetskom ratu. Pretvaranjem holokausta u konzumeristički objekt za zabavu svojih čitatelja, Čadež uspostavlja kontinuitet s nacističkim procedurama dehumanizacije. Doslovno nasilje koncentracionih logora transformira se u simboličko nasilje antisemitskog vica. Njime se humanizira nacistička dehumanizacija, prevodi u zabavni sadržaj za malograđanske konzumente Jutarnjeg lista, naročito one na strunama čijeg latentnog građanskog fašizma Čadež gudi.

Kad iz holokausta radi viceve ili brani zločine onih koji su se početkom devedesetih nastavljali na domaću inačicu ideologije koja je do njega dovela, Čadež, po svoj prilici namjerno, zaboravlja njezinu krvavu bilancu. U Hrvatskoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijena 21000 Židova. Ostavljam vicmaheru iz Jutarnjeg da sam izračuna koliko je to posto na onih 25000, koliko ih je u Hrvatskoj živjelo 1941.

A dok se Čadež bavi aritmetikom genocida koji su počinili nacisti i njihovi lokalni trabanti, htio bih postaviti pitanje odgovornosti zajednice kojoj, svoj nekompetentnosti usprkos, on formalno pripada. Dakle, što će po ovom pitanju napraviti vrle kolege kazališni kritičari? Njihovo dosadašnje nereagiranje može biti interpretirano samo na dva načina. Ili su im antisemitske gadosti njihovog kolege prihvatljive ili im ne predstavljaju tako veliki problem da bi se po tom pitanju javno oglasili. Da ih podsjetim još jednom, kolega iz Jutarnjeg napisao je sljedeće: “Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta… (…) Ali sad (…) svi znamo: voljela je zečeve, a nadimak joj bijaše Hirošima Auschwitz.”

Što se samog Čadeža tiče, koji uz uvjerenje u vlastite kritičarske sposobnosti, gaji i iluziju da je polemičar, i njegovog eventualnog odgovora na ovdje napisano, savjetujem mu da – ako je završio s računanjem – ne mrči zalud hartiju. Dotični pripada onim mentalnim strukturama hrvatskog društva kojima je i nakon 69 godina od završetka Drugog svjetskog rata potrebna temeljita denacifikacija. Možda Tomislav Čadež nikada neće postati kazališni kritičar, ali ne želim izgubiti nadu da bi jednog dana mogao postati čovjek.

Oliver Frljić
Autor 3.5.2014. u 18:02