Rasistička korozija na hrvatskoj šahovnici

Marijan Vogrinec
Autor 20.4.2015. u 13:52

Izdvajamo

  • Cijela ta sportska i društveno-politička klima, uz materijalno i moralno gotovo dotučene obitelji u kojima više nije moguće steći pristojan odgoj, svjetonazorsku snošljivost i humanu samosvijest, unakazila je osjećaj za razlikovanje dobra i zla. Ne daje razloga optimizmu. Bijedna Naša više nije dobro mjesto za ugodan i miran život, pluralno zdrav. Zlo nadire agresivno i bez skrupula, novači budućnost po scenariju sudnjeg dana. Nesposobne se i nesavjesne političke kaste somnambulno loptaju populističkim licemjerjem i izmišljenim mitovima.

Povezani članci

Rasistička korozija na hrvatskoj šahovnici

Foto: isra-news

Nažalost, neki nisu ništa naučili iz prošlosti o uzrocima i posljedicama velikog zla, o genocidu i Holokaustu, o pobjednicima i luzerima, pa i nakon 70 godina od pobjede nad najmračnijom ideologijom u povijesti čovječanstva opet gromoglasno viču: „Za dom, spremni!“ Koji vražji dom!? Nacifašistički!? Dom u kojem kretenskom voljom teških psihičkih bolesnika više nema mjesta za susjeda druge nacionalnosti, vjere, boje kože, ateista, agnostika…? Neće ići!

Marijan Vogrinec

Je li Hrvatska iznimka u bujajućoj rijeci europskog (i šire) rasizma, nacifašizma i inih ekstremizama opasnih namjera i zlih djela? Dakako da nije, ali ta činjenica, već i zbog gorkih povijesnih iskustava, najmanje smije biti alibi za mlaki i moglo bi se reći krajnje tolerantan odnos prema najmračnijoj ideologiji u čije je ime samo u Drugom svjetskom ratu usmrćeno oko 60 milijuna ljudi. Od toga 30 milijuna Rusa. To povampireno zlo, bez obzira na globalne uzroke i posljedice, ovakva ili onakva „strategijska savezništva“, osobito je pogubno za male narode i višenacionalne zemlje kakva je i Bijedna Naša. Na geostrateški iznimno atraktivnom djeliću globusa, obdarena ključnim resursima novog doba (pitka voda, obradivo zemljište za proizvodnju enormnih količina hrane, toplo more s više od 3000 otoka, važno prometno raskrižje), Hrvatska je oduvijek slastan zalogaj u raljama velikih i moćnijih. Ne samo iz neposrednog okruženja.

Lakomisleno balansiranje na tankoj žici politikantsko-ideoloških zaoštravanja, unutarnje nesloge, presizanja i sukoba povijesno su se obijali o glavu ovdašnjem puku. Drugi svjetski rat je bio zadnja lekcija o tome koliko zla i krvi može nanijeti nacifašizam, najcrnja ideologija u povijesti čovječanstva, koja u Bijednoj Našoj opet diže glavu već od ranih 1990-ih godina. Nijedna joj se državna vlast RH nije znala/željela odlučno i učinkovito suprotstaviti, iako je Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman znao u intimnijem krugu prosipati neosnovanu prepotenciju: „Dok sam ja živ, ustašluk u Hrvatskoj neće proći!“ Neće proći? Malo morgen!

Prolazio je kao poplava ideološke isključivosti, masovna epidemija nacifašizma, imbecilne olimpijske igre šovinističke mržnje i rasističke nesnošljivosti, naočigled svih građana te zgražanje većeg dijela i Hrvata „od stoljeća sedmog“. Ministar obrane i Tuđmanova desna ruka za ustašku emigraciju i štošta drugo, doseljeni kanadski emigrant Gojko Šušak otvoreno je dopuštao u HV-u i HVO-u zastave i odore ustaške Crne legije i imenovanje pojedinih postrojbi po imenima krvavih ustaških ratnih zločinaca (npr. „Rafael vitez Boban“, dan-danas spomenik u Splitu, čije otvaranje časti svojom nazočnošću sam SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar!). Spomenici ustašama niču na Velebitu (ministru bogoštovlja i ratnom zločincu Mili Budaku u Svetom Roku, tzv. velebitskom ustanku u Brušanima i poginulom ustaši Stjepanu Devčiću kod Jadovnog), zloglasnom zapovjedniku ustaške Crne legije Juri Francetiću u Slunju…

Svjesno unakažena istina

Istodobno, eksplozivom se i macoloma razara više od 3000 spomenika partizanima maršala Josipa Broza Tita i antinacifašističkoj borbi u Hrvatskoj. Čak i umjetnički iznimno vrijedna krupna plastika na otvorenom velikana poput Vojina Bakića i Dušana Džamonje. Temeljito se čiste knjižnice i galerije od „ideološki nepoćudnih“ djela, osobito autora srpske nacionalnosti. Ulice, trgovi, škole, kulturne i ine ustanove po Bijednoj Našoj i hrvatskim dijelovima BiH preko noći dobivaju imena nacifašističkih ideologa i ratnih zločinaca (ustaški šljam-ministri tzv. NDH Mile Budak, Mladen Lorković i Ante Vokić i dan-danas imaju ulice u Mostaru!)… Povijesni se udžbenici i stručna literatura sustavno čiste od podataka o zločinačkom karakteru tzv. NDH, nacifašističke ideologije i ustaških zločina.

Tuđmanov je režim, pod „Vrhovnikovim“ nedvojbeno odlučujućim dirigentskim štapićem, svjesno unakazio istinu o novijoj prošlosti Bijedne Naše. Svojim „kraj mene živoga, ustašluk neće proći“, Tuđman je osramotio RH. Višestruko je vraćao dug ustaškoj emigraciji koja mu je novcem i logistikom pomogla realizirati dopusnicu Zapada da baš on, manipulacijom HDZ-ovom izbornom skupštinom, postane nositelj državne franšize prozvane – Republika Hrvatska. Pedeset godina ranije, nakon 10. travnja 1941., ustaški je poglavnik učinio isto: višestruko je hrvatskim nacionalnim teritorijima vraćao dug svojim nacifašističkim gazdama Benitu Mussoliniju i Adolfu Hitleru. Hrvatski su komunisti i Titovi partizani potom imali grdnih muka i prolili rijeke krvi ne bi li vratili matici zemlji Istru, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Dalmaciju s otocima…

To će se spomenuti uskoro na proslavama 70. obljetnice – partizanske u RH i savezničke u svijetu – pobjede antinacifašista nad genocidnom ideologijom „krvi i tla“, rasizma i šovinizma… Spomenut će se i činjenica da današnje Hrvatske ne bi bilo bez maršala Tita i Narodnooslobodilačke borbe, koju je u lipnju 1941. iz šume Brezovice nedaleko od Siska povelo sedamdesetak komunista, odreda Hrvata! Bio je to prvi organizirani oružani otpor nacifašizmu u okupiranoj Europi. To je sjeme izraslo u masovnu partizansku borbu protiv ustaša i okupatora, čime se Hrvatska svrstala na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu i osigurala si ustavnopravni temelj za osamostaljenje 1991. od SFR Jugoslavije, međunarodno priznanje suverene države. Hrvatski kvislinzi, ustaše, nemaju nikakve zasluge za današnji RH, progutao ih je mrak ratnog poraza i povijesne sramote. Njihov tzv. NDH svijet nikad nije priznao i nikakva revizija ustašluka tu ne pomaže.

Nažalost, neki nisu ništa naučili iz povijesti o uzrocima i posljedicama velikog zla, o genocidu i Holokaustu, o pobjednicima i luzerima, pa iz čopora gromoglasno opet viču: „Za dom, spremni!“ Koji vražji dom!? Nacifašistički!? Dom u kojem kretenskom voljom teških psihičkih bolesnika više nema mjesta za susjeda druge nacionalnosti, vjere, boje kože, ateista, agnostika…? Neće ići! Ako se pak nađe dovoljno imbecila ispranih mozgova iza opet dijaboličnog/ih kolovođe/a, kojima je rasizam/šovinizam razlog postojanja, ponovno će pucati blesave tikve i, kolateralno, neusporedivo više – nedužnih.

Koliko ta „zlogukost“ ne mora biti neutemeljena, jer stasa iz činjenice o kritično posrnulom društvu u kojem više ne vrijede racionalni i moralni kriteriji, nego iracionalnost i mitologija, potvrđuje nekoliko zabrinjavajućih aktualnih događaja. Bijedna je Naša dobila ozbiljno upozorenje iz UN-a da prestane diskriminirati u javnom životu pripadnike srpske i romske manjine, da vrati ćirilično pismo u Vukovar i da procesuira svoje ratne zločince iz Domovinskog rata. Nijednoj ekipi nadripolitičara od utjecaja, bila desna ili lijeva (po proklamaciji), nije padalo naum riješiti ta pitanja na način kako ih rješava civilizirana, demokratska Europa. Zločince i lopove spakirati na duži rok onkraj brave, a nacionalnim i drugim manjinama jamčiti sva ljudska prava i slobode.

Bijedna se Naša samoobrambenom praksom protiv neonacifašističkog zla, rasizma i šovinizma ponaša benevolentno kao Grčka prema Zlatnoj zori, Mađarska prema Jobbiku, Njemačka prema NPD-u, Švedska, Nizozemska, Francuska, Italija… prema svojim neonacifašistima. Možda joj je uzor i vrli prekooceanski „partner“ SAD, gdje su u zadnje doba zaredali kukluksklanovski masakri Afroamerikanaca. Kao što bijeli policajac može iz čistog hira, nekažnjeno sasuti šest-sedam metaka u golorukog crnog adolescenta, još golobradi marinac smije svojim automatom iz ratova zvrijezda ustrijeliti koliko poželi muslimanskih žena, djece i staraca u Afganistanu, Iraku, Pakistanu…!

Neće nikom odgovarati i za takve ratne zločine neće ga prozvati UN-ov Haaški sud. SAD je sramotan sinonim za „slobodni svijet prisiljen braniti demokratske stečevine i širiti slobodu“! Iza te „humane misije“ ostaju milijuni leševa, trajnih invalida i more unesrećenih izbjeglica i masovni prosvjedi širom globusa i ispred same Bijele kuće. Afroamerikanci mogu svirati u neku stvar po gradovima „slobodnog svijeta“ i sjećati se Martina Luthera Kinga.

Čemu se onda u takvoj općoj atmosferi poremećenog svijeta čuditi tsunamiju rasizma i šovinizma, iracionalnom ustašluku, patološkoj mržnji i huliganizmu najgore vrsti na balkanskom kifliću, čiji svi žitelji stanu u pola Londona. I godišnje natalitetno ishlapljuju za 11.000 novorođenčadi. Ni međusobno fizičko istrebljenje više nije isključeno: šakama, bejzbol palicama, bengalkama, pajserima, lancima… Prednjače divlje rasističke horde tzv. navijača zagrebačkog Dinama i splitskog Hajduka. Zadnja žrtva kretena iz tog legla zla bio je mladić iz Dalmacije, kojega su neki dan iz mraka zaskočila na Trnju u Zagrebu sedmorica rasista, jer su po govoru zaključili da je – „navijač Hajduka“. S otvorenim prijelomom potkoljenice, izubijan i s bolnim kontuzijama završio je na kirurgiji.

Čiji je Isus bolji?

Heeej, ubiti čovjeka samo zato što je Dalmatinac, a ne Zagrepčanin, pa se po govoru determinira kao „navijač Hajduka“!? Čak nije ni Srbin, četnik, Rom, udbaš, komunjara, „Mamić Cigan“ ili koji drugi iz ekskluzivne skupine rasistima najomrznutijih neprijatelja „pravih Rvatina“! Takav zločinački prepad, ponoćnu crnotrojkašku sačekušu mogu počiniti samo neizlječivo zatrovani mržnjom, barabe bez imalo svijesti i pameti. Normalan čovjek ne. Pošteni je Zagreb opet zamro od srama, a policija, dakako, još traga za batinašima.

„Nasilje se voli prikazivati kao uzvišeno, plemenito, herojsko i prvorazredno čovječno, ali je u osnovi ono, više nego ijedan drugi oblik ponašanja, životinjsko“, zapisao je u povodu trnjanskog slučaja ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić. „Po strani od svih zastava i grbova i deseteračkih junačkih epova, kad se katolici i pravoslavni dohvate jer se ne mogu dogovoriti čiji je Isus bolji, ili kad zagrebački momci skoče gaziti jednoga kojemu se nesretno otelo “Asti maloga miša!“ – oni u bitnome zaista nisu bolji od žutih mrava u pohodu na crvene. (…) Razumna osoba na ovo može samo zašutjeti, posramljena i prestrašena našim bijednim štakorskim življenjem. Kad se ovako nešto dogodi, pomislim stvarno kako nismo bolji od glodavaca ili mrava ili takvih nekakvih zvijeri koje se zbog sitnih, nezamjetnih razlika međusobno divlje istrebljuju.“

Iz kruga šatoraša (i njihovih ljutih fanova) notornih Đure Glogoškog i Josipa Klemma s asfalta Savske 66 u Zagrebu, „hrvatski branitelji“ rafalno prijete smrću „svom“ ministru Predragu Matiću Fredu, njegovoj obitelji, pomoćnicima Vesni Nađ i Bojanu Glavaševiću, antišatoraškoj aktivistici Mirjani Mirt i svima koji su protiv njihovog neutemeljenog/nelegalnog cirkusiranja na javnoj gradskoj površini. Ministarski kolega Fredu Matiću, Ranko Ostojić, ni trc niti mrc! Niti brani Matića Freda niti se obazire na grubo kršenje javnog reda i mira u metropoli.

Nije pohvatao ni one što prijete smrću zagrebačkoj aktivistici za ljudska prava i slobode. Takvi su hrabri samo iz mraka, iza busije, u čoporu kao američki marinci u ratovima protiv slabijih po Bliskom istoku, Aziji i Latinskoj Americi ili u Rambo-filmovima u kojima tamane Sovjete kao komarce u sezoni zaprašivanja. Pojedinačno, jedan na jedan, ti su „junaci“ jadne kukavice i ljudske mizerije nevrijedne pozornosti. Posjedovali američke ili hrvatske putovnice, to je ista opaka sorta. Slika je to i prilika „nacionalnog dostojanstva“ i „ljudskog digniteta“ razularenih „vatrenih“ čopora divljaka, koji nacifašističkim performansima i razbijačkim divljaštvom sramote RH po Europi i izbijaju iz blagajne Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) pozamašne svote eura za plaćanje kazni.

Nije više isključeno da čelnicima europskog sporta doskora pukne film, pa suspendiraju hrvatski nogomet na koju godinu (zajedno sa srbijanskim!) iz međunarodnih natjecanja. Što će im divljaci na stadionima, koji ne razumiju smisao sporta!? Neka ostanu u svojim spiljama.

Rasizam, šovinizam i divljaštvo nisu kao mutirajući virus pali s neba u Bijednu Našu ili kontroli izmakla zaraza pobjegla iz laboratorija za psihološko ratovanje, nego „prirodno“ metastaziraju zbog nesposobnih i neodgovornih državnih vođa kojima odgovara stanje straha, neizvjesnosti i napetosti u zemlji. Tako se lakše krade, iznosi blago u porezne oaze (procjenjuje se da iz RH u 25 godina iscurilo oko 300 milijardi eura!) te zameću tragovi i zamagljuje krivnja. Uvijek je netko drugi kriv za „našu nesreću“, a gaće na štapu ionako su trendovska roba neoliberalnog kapitalizma. Hitler je svojedobno uvjerio 67 milijuna Nijemaca da je za njihove nevolje krivo nešto više od 500.000 židovskih sugrađana, pa je pobio šest milijuna Židova u Europi (1,5 milijuna židovske djece)!

Srbi su i dan-danas hrvatskim ultrašima „remetilački faktor“ u nacionalnom korpusu, iako im je udio u stanovništvu spušten sa sedam-osam posto uoči Domovinskog rata na oko tri posto danas. Diskriminira ih se na svakom koraku, kao i Rome. Svjetski dan Roma ovih je dana u RH bio komična gluma u kojoj su glavni akteri – nespretno, nevoljko i napadno paradno – bili najviši državni predstavnici: od premijera Zorana Milanovića do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Istodobno, s tv-ekrana se nedavno moglo čuti radiologa Ćazima Halitija, mladog Roma, kojega nitko ne želi zaposliti, iako je to deficitarno zanimanje (17 je slobodnih radnih mjesta). Haliti je obiteljski čovjek, otac dviju djevojčica. U državnoj službi RH zaposlena su samo dvojica Roma, a jedan je saborski zastupnik (za blizu 20 nacionalnih manjina!?) Veljko Kajtazi. To mu je, nakon 20 godina obijanja pragova burze rada, prvo zaposlenje!

Čemu poučavaju vjeroučitelji!?

„I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pojavila se na spomenutoj proslavi u Saboru (obilježavanje Svjetskog dana Roma – op. M.V.), pobrinuvši se da Romima podari jednu od svojih glasovitih kićenica, bez ikakva sadržaja: ‘Hrvatska je vaša domovina’“, zapisao je komentator Jutarnjeg lista Davor Špišić. „Posve u skladu s njezinom ‘everything goes’ mikserom kojega se ni pokojni Tuđman ne bi postidio. Hrvatskoj predsjednici istodobno je posve razumljivo, naime, da prije neki dan u navijačkom zanosu odsjedi na tekmi na kojoj se hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji divljački kliče: ‘Za dom spremni!’ Slušajući iste ustaške urlike, 16.173 pripadnika romskog naroda (od čega više od 5000 djece) tragično je skončalo u drobilicama jasenovačkog logora. Ali, to su sitnice po kojima je neumjesno čeprkati u dane slavlja.“

Nevjerojatno je da o hrvatskom rasizmu/šovinizmu, povampirenom ustašluku ništa nemaju reći nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić i militantni mu kolege pod mitrama Vlado Košić, Valentin Pozaić, Mile Bogović, Marin Barišić, Đuro Hranić… Inače, žarko i „iskreno“ predani bogoljublju/čovjekoljublju, hrvatstvu, braniteljstvu i odreda svim nacionalnim mitovima čiste evanđeoske vrijednosti! O čemu, napokon, poučava djecu i mladež 6000 vjeroučitelja po javnim školama i o čemu svećenici zbore u svojim homilijama, osim protiv Udbe i komunizma, o partizanskim zločinima i SDP-u koji „ne voli Hrvatsku“!?

Je li itko od njih – kad već „povjesničari“ ideološkog kapaciteta Tomislava Karamarka, Ante Nazora ili Josipa Jurčevića izvrću tu temu – kazao javnosti da krvoločan ustaški urlik: „Za dom, Spremni!“ nema veze sa starim domoljubnim hrvatskim pozdravom!? Da se time ne slavi, nego sramoti domovinu. „Ne dopuštamo da se ustaštvo relativizira, da se povijest prekraja i antifašizam i ustaštvo izjednačavaju“, kazao je ovih dana predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u RH Ognjen Kraus na groblju Mirogoju u Zagrebu, u komemorativnoj prigodi Jom Hašoa, židovskog Dana žalosti u povodu Holokausta, povijesno najveće mrlje na licu civilizirane Europe.

„U nedavnoj predizbornoj kampanji“, naglasio je Kraus, „predsjednik jedne od najvećih stranaka promovirao je rigidni nacionalizam, provocirajući mržnju, netoleranciju, ksenofobiju i marginalizaciju drugih i drugačijih. Na stadionima stalno se skandira ‘Za dom spremni’ bez ikakvih sankcija. (…) Zabrinuti smo kada to dolazi od političara, a posebno kada se takve poruke prenose s oltara, mjesta s kojeg bi se trebala promovirati tolerancija.“ Nije tajna na koga je Kraus mislio pod „predsjednikom jedne od najvećih stranaka“, jer javnost već odavno zna kako bi se taj smrtno uvrijedio da ga netko nazove antinacifašistom. Zašto bi se onda, recimo, trebalo čuditi što na mirogojskoj komemoraciji nisu primijećeni šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko ni „žena iz naroda“ Grabar Kitarović!?

Komentator Jutarnjeg lista Davor Špišić razložno upozorava da nitko od nas ne smije podcijeniti „klice svjesnih ili neuspješno potisnutih predrasuda, ma koliko se one činile sićušnima. Jer iz njih se mogu izroditi opakiji plodovi netrpeljivosti. Jezik diskriminacije začas pobjegne, zasiječe brže od zvečarkinog, a otrov još dugo peče u sićušnim ranama. Na korak do zla“. Jedan od slučajno preživjelih židovskih logoraša iz Auschwitza, Roman Kent, ostavio je čovječanstvu misao koju nikad ne treba smetnuti s uma: „Ako si samo promatrač, ti si sudionik!“ Ako ti danas ljudi mržnje progone susjeda i sutra ga odvode na put bez povratka, a šutiš „jer se to tebe ne tiče“, prekosutra će nepogrešivo doći po tebe i tvoju djecu!

Mediji su se ovih dana upravo natjecali koji će brže i više izvijestiti o huliganskom napadu skupine besprizornih „navijača“ splitskog Hajduka na čelnike HNS-a i izbornika državne nogometne vrste Niku Kovača. Navodno je samo Kovačevom prisebnošću, kojega je jedan „torcidaš“ već počeo gušiti, izbjegnuta krv. Tek je nesretni izvršni predsjednik HNS-a Damir Vrbanović, lik od osobitog povjerenja Dinamovog (i hrvatskog!) nogometnoga gazde Zdravka Mamića, dobio bocu (srećom plastičnu) mineralne vode u glavu.

Na putu za Split, zaustavili su se automobili sedmočlanog izaslanstva HNS-a na odmorištu autoceste A1 kod restorana „Macole“, kad ono, avaj, u lokalu su ih prepoznali baš oni što ne razlikuju ustaški urlik od starog hrvatskog pozdrava i proradile su strasti. Raspaljene teškom zavadom klupskog vodstva i navijača Hajduka sa Šuker-Mamićevim HNS-om! Bit će toga još, valjda dok ne padnu mrtve glave. Toliko je već mržnja kritično metastazirala čak u istom rasistički, šovinistički napaljenom zboru ljubitelja „starog hrvatskog pozdrava“, garniranog karakteristično ispruženom desnom rukom. Na mjeru visine kukuruza!?

Dobro, sad, policijski se ministar Ranko Ostojić – i sam Splićanin i hajdukovac! – požurio udobrovoljiti nogometne vladare Zdravka Mamića i Davora Šukera, pa se već za nekoliko sati našlo u „maricama“ 12 mladih izgrednika iz više dalmatinskih mjesta. Zvučna psihološka, psihijatrijska, sociološka i politička imena već dugo, ali krajnje jalovo, mozgaju o tome kako uopće racionalno objasniti taj klik, koji je u nesretnih 25 godina Bijedne Naše učinio da splitski „za dom spreman“ (Hrvat od stoljeća sedmog) želi ubiti jednako „spremnog“ (Hrvata od stoljeća sedmog) iz Zagreba. Incidenata na rubu života i smrti kao u priči, od dogovorenih obračuna među navijačima Dinama po zagrebačkoj periferiji ili BBB-a i Torcide po autocesti A1 do incidenta s bengalkom u automobilu dinamovaca kod Dugopolja, napada nožem na torcidaša na izlazu s autoceste u Lučkom, sačekuše grčkim navijačima usred Zagreba i ovih dana premlaćivanja mladog Dalmatinca u Trnju.

Recept za čišćenje domovine?

Sportskim se i političkim vlastima vraća ravno u čelenku bumerang nakaradnog odgoja navijača. Prije svega nogometnih! Napad na čelništvo HNS-a samo je mlaka voda prema svemu što se još može dogoditi. Mamićevo neukusno jadanje novinarima da mu „neprijatelji Hrvatske i hrvatstva“ prijete smrću također. Silne kazne što ih Bijedna Naša plaća za rasističko/šovinističko iživljavanje kao da nikog ne zabrinjavaju, najmanje one kojih se to neposredno tiče.

„Srećom“, komentira Špišić, „stigla je i najnovija Uefina kazna zbog atavističkih stadionskih obreda mržnje. Oni, za razliku od naše nagluhe javnosti (kojoj tv-komentatori tipa Drage Ćosića s HTV-a dižu rep, imenujući ustašluk s tribina ‘pravom sportskom atmosferom’ – op. M.V.), dobro čuju i vide. Očekivano, mračni problem se opet minorizira – šokirani aparatčici Hrvatskog nogometnog saveza trivijaliziraju slučaj na ‘pet ubačenih petardi i dva rasistička povika’. Kao da mržnja nije mržnja, ako se ne oplodi u stotinama tisuća sljedbenika. Zato su nasilničke budale, zaštićene nickovima, odmah nasrnule na Uefin profil na Facebooku i tamo, poput ilegalaca u borbi za pravedničku stvar, vrište svoj prljavi recept za čišćenje domovine.

Vjerujem da su među njima mnogi od onog zabrinjavajućeg broja od 70 posto mladih koji ne bi dopustili Romima da žive u Hrvatskoj. Uostalom, imaju i primjerenog idola. Davor Šuker, predsjednik HNS-a i član Uefine vlade, nakon utakmice Hrvatske i Norveške, blaženo je izjavio da je ponosan što je sve prošlo u savršenom miru i bez ‘ozbiljnog incidenta’. Šuker se u tragedijama apsurda snalazi vješto poput sobarice iz Feydeauovih komada. Kad se onomad 1996. kreveljio na madridskom grobu poglavnika Pavelića, vjerojatno je mislio da pozira uz tanjur paelle.“ Mamićevi rasistički ispadi priča su za sebe. Jesu li to primjeri mladima u civiliziranoj zemlji!? Ni blizu!

Cijela ta sportska i društveno-politička klima, uz materijalno i moralno gotovo dotučene obitelji u kojima više nije moguće steći pristojan odgoj, svjetonazorsku snošljivost i humanu samosvijest, unakazila je osjećaj za razlikovanje dobra i zla. Ne daje razloga optimizmu. Bijedna Naša više nije dobro mjesto za ugodan i miran život, pluralno zdrav. Zlo nadire agresivno i bez skrupula, novači budućnost po scenariju sudnjeg dana. Nesposobne se i nesavjesne političke kaste somnambulno loptaju populističkim licemjerjem i izmišljenim mitovima.

Svi su izgledi da će se stanje neodgovornosti za gospodarstvo, životni standard i moralno rasulo u zemlji i dalje pogoršavati. Hoće li točka na i, prasne li vatromet općeg (među)nacionalnog razdora i nereda, napokon biti – građanski rat?

Marijan Vogrinec
Autor 20.4.2015. u 13:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija