Rezolucija se rezolucijom izbija

Izdvajamo

• Sve što se događa je, nažalost, normalno u svijetu u kojem se ratni zločinci ili njihovi čuvari uzimaju za legitimnu pregovaračku stranu. I zbog njih se rezolucija mijenja čak sedam puta. Normalno je to u svijetu u kojem je očito zakon sile jedini zakon. Iako će mnogi reći kako je nedonošenje ove rezolucije uvreda za žrtve, to je samo vrh ledenog brijega. Prava uvreda za Srebreničane jeste to što su, nakon što ih je UN vlastitom odlukom bio dužan zaštititi, pretvoreni u žrtve i razbacani po masovnim grobnicama. U takvom svijetu se istina ne podrazumijeva.

Povezani članci

• Svaka druga mlada osoba u BiH razmišlja o odlasku iz zemlje
• Aleksandar Vučić: „Ja se bojim našeg mentaliteta“
• Svetislav Basara: Ugrožena je nacionalna supstanca
• Uri Weltmann: Budimo na strani Izraelaca i Palestinaca koji žele mir
• PREMIJERA PREDSTAVE ”Grupa TNT – Alan Ford”
• Kakav je da je – moj Mostar!

foto: thetimes

Negiranje genocida nije tek ispad nekakvog laktaškog kabadahije već sistemski rad diplomatija Srbije i RS-a koje su ponovo svezale zastave. Ustvari, nisu ih nikada ni razvezale. Na kraju krajeva, sve što se događa u BiH od početka devedesetih do sada je posljedica djelovanja ”svijeta” u kojem se rezolucije donose da se ne bi poštovale. A kada račun dođe na naplatu, predložit će se neka nova rezolucija da se opere savjest

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Dan nakon što je u SB UN ”pala” rezolucija o Srebrenici koju je predložila Velika Britanija, umjesto kuknjave, treba se otvoreno i pošteno upitati: šta je famozni SB UN učinio za Srebrenicu i Srebreničane? Spriječio genocid? Na vrijeme pohapsio barem većinu odgovornih i procesuirao ih? Kaznio negatore genocida? Pomogao povratnicima u Srebrenicu prilikom segregacije koju tamo doživljavaju? Ništa od navedenog.

Postoji još jedan bitan trenutak u priči o Srebrenici dvadeset godina poslije. Hasan Nuhanović je istjeran s konferencije, baš onako kako je njegova porodica istjerana iz baze UN-a u Potočarima. Pored uglađenih svjetskih i domaćih mešetara kojima je genocid još jedna prilika da se profesionalno zgroze i uzmu ogroman novac, Hasan je neugodan svjedok. Sama njegova pojava je prst u oko. A tobože civilizirani svijet neugodne svjedoke uklanja.

Koliko SB UN drži do vlastitih rezolucija najbolje pokazuje činjenica da se u Srebrenici desio genocid upravo nakon rezolucije kojom je ova enklava proglašena zaštićenom zonom UN-a. Na performativnoj razini, svjedoči tome i činjenica da su se Tom Carremans i Ratko Mladić, nakon što su Potočari očišćeni od nesrba, srdačno rukovali i razmijenili poklone za supruge. Baš onako – svjetski.

Treba podsjetiti da je Srebrenica, nakon proglašavanja zaštićenom zonom UN-a, demilitarizirana. A to znači da je Srebreničanima onemogućeno da se brane jer će ih odbraniti – rezolucija. Savjet bezbijednosti UN-a je 16. aprila 1993. donio rezoluciju kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom UN-a što bi trebalo značiti da ”sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati ‘zaštićenom zonom’ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu”. Šta se dalje dešavalo, svima je poznato.

Rezolucije zapravo, budući da su neobavezujuće, ničemu ne služe. Služe da svjetske sile koje neprestano dozvoljavaju zločine i učestvuju u njima sebe vide kao gomilu dobrih Samarićanina. Civiliziranih uz to. Rezolucije Dorijana Greja.

Rusija, Kina i kompanija su, stoga, svojim neljudskim i negatorskim činom samo skinuli masku kojom se ”civilizirani” svijet pokušao sakriti. A Srbija i RS koje uživaju u pobjedi nisu svjesne da je ovo zapravo njihov poraz. Postoji li pogubnija stvar za učesnike genocida od ulaganja diplomatskih napora u negiranje? Srbija nikada nije bila dalje od katarze i nekakve balkanske inačice denacifikacije. Da je živ Slobodan Milošević bi se sigurno ponosio Tomom Nikolićem, Aleksandrom Vučićem (koji je samo nastavio njegovu ”Srbe ne sme niko da bije” politiku), a posebno Miloradom Dodikom i Željkom Cvijanović koji su se na pres konferenciji lijepo zahvalili Rusiji i ostalima.

No, šta se moglo naučiti iz ovoga?

Da se desio genocid u Srebrenici je sasvim jasno, to je potvrđeno sudskim presudama i nikakva nedonesena rezolucija to ne može promijeniti. Ujedinjene nacije su se našle u strašnom ćorskaku. Nije predstavnik Francuske u UN tražio da se ukine pravo veta jer voli Srebreničane već zato što je jučerašnjim neizglasavanjem rezolucije SB UN zanijekao presude svog vlastitog suda. Posljedice toga mogle bi biti krajnje ozbiljne.

Sve što se događa je, nažalost, normalno u svijetu u kojem se ratni zločinci ili njihovi čuvari uzimaju za legitimnu pregovaračku stranu. I zbog njih se rezolucija mijenja čak sedam puta. Normalno je to u svijetu u kojem je očito zakon sile jedini zakon. Iako će mnogi reći kako je nedonošenje ove rezolucije uvreda za žrtve, to je samo vrh ledenog brijega. Prava uvreda za Srebreničane jeste to što su, nakon što ih je UN vlastitom odlukom bio dužan zaštititi, pretvoreni u žrtve i razbacani po masovnim grobnicama.

U takvom svijetu se istina ne podrazumijeva. Otuda je ruski veto na rezoluciju posljedica smislenog i sistematiziranog djelovanja srbijanske i republičkosrpske diplomatije. Drugim riječima, negiranje genocida nije tek ispad nekakvog laktaškog kabadahije već sistemski rad diplomatija Srbije i RS-a koje su ponovo svezale zastave. Ustvari, nisu ih nikada ni razvezale. Na kraju krajeva, sve što se događa u BiH od početka devedesetih do sada je posljedica djelovanja ”svijeta” u kojem se rezolucije donose da se ne bi poštovale. A kada račun dođe na naplatu, predložit će se neka nova rezolucija da se opere savjest. Rezolucija se rezolucijom izbija.