Ruševni Zagreb i Banija na Novom putu svile?

Marijan Vogrinec
Autor 5.8.2021. u 10:35

Izdvajamo

  • Ako to nije sposobna, ne želi ili namjerno odlaže učiniti HDZ-ova vlada i praktično jednostranačka vlast, bit će dovoljno domoljubno opet pozvati Kineze. Neusporedivo domoljubnije od Plenkovićevoga „domoljubnog“ nečinjenja. Kinezi će znati, htjeti i čak prije roka kvalitetno obaviti posao, a barem dvostruko, ako ne i još jeftinije no što obavljaju 'rvacki birokrati u nedefiniranom (beskonačnom?) roku i bez ikakva jamstva kakvoće. Za sada, je li, nitko živ ne zna niti se nositelji vlasti preciznije izjašnjavaju o tomu kada će napokon uistinu početi sveobuhvatna obnova i punim tempom.

Povezani članci

Ruševni Zagreb i Banija na Novom putu svile?

Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL

Ovih vrućih i pretežno suhih ljetnih dana koji su dušu dali za graditeljske poslove na otvorenom, u Zagrebu se gotovo ništa ne obnavlja. Tek su tri teško oštećene kuće na periferiji srušene eda bi se gradilo nove, a neke štete građani su sami popravili i sada muku muče s birokracijom radi naknade troškova. Uglavnom beznadno? Na Baniji pak, koju je dodatno pogodilo više potresa srednje jakosti i posebno olujno nevrijeme velikih razmjera, navodno ne radi više od 200 radnika, a trebalo bi najmanje još pet-šest puta toliko. Glasnogovornik Stožera za obnovu potresom pogođenih područja RH Mladen Pavić tvrdi kako „nije zakazala država, nego je  glavni problem tržište rada – nema dosta bauštelaca“. Dakako da ih nema, a premijer Andrej Plenković i njegova vlada (pet godina za državnim kormilom!) prva su adresa krivaca zašto ih nema i zašto će ljudi kojima su u potresima srušeni/oštećeni domovi dočekati zimu u kontejnerima ili negdje u raseljeništvu

 

Marijan Vogrinec

Hajde, HDZ-ove uzdanice od posebnog povjerenja premijera Andreja Plenkovića, da i dalje tako marljivo ne vadite mrak iz podruma i ne vodite Apoksiomena u muzejski zahod obaviti malu/veliku nuždu, pa vam se tzv. mali/obični ljudi grohotom smiju i spominju bližu i daljnju rodbinu, jednostavno pozovite Kineze – kontaktni kôd „Pelješki most“ ili „Novi put svile“ – uplatite im na račun eurounijski plus solidarni namjenski novac građana za obnovu potresom razorene Banije i Zagreba s vladina i inih računa te im povjerite posao. Garant da će ga obaviti kvalitetno i također prije dogovorena roka. Da je Pelješki most – ideja bivšega dubrovačko-neretvanskog župana Ivana Šprlje (SDP) iz 1997. godine, a nikako Luke Bebića 1. listopada 1998. u Saboru i HDZ-a koji se sada bezočno kite tuđim perjem – ostao graditeljsko zaduženje hrvatskih neimara i političkih skretničara koji su već i prije prve lopate na uporišnim točkama mostnog lûka u Komarni i Brijesti bili spiskali cca 250 milijuna kuna, Bijedna Naša ne bi započetom dinamikom, domaćom kunom u vreći bez dna i bez 357  nepovratnih milijuna eura iz EU-a bila teritorijalno povezana ni sljedeće 303 godine. Budu li tada još postojali i Hrvati „njihova“ država ili će ih neki tuđi klinci spominjati u školama kao današnji Ilire, Liburne, Histre, Delmate, Japode… Kao prošlo svršeno vrijeme.

Stoga – da se (ne) našalimo, a da Hrvati i Bijedna Naša (koja nikako da se pod HDZ-om reinkarnira kao Lijepa Naša iz Mihanović-Runjaninova preporodnog sna) uistinu ne budu prošlo svršeno vrijeme – pod hitno, je li, Kinezima povjeriti obnovu potresom razorenih Banije i Zagreba s okolicom, a Japancima mimo javne nabave, na izravan poziv dati miš-državu u koncesiju na 99 godina i za pristojnu rentu. S mogućnošću neograničenog broja obnavljanja koncesije dok god bude dostajala tomu izumirućem narodu za rajski život u svakom obilju, na bijelom kruhu bez motike. U nekom egzotičnom dijelu svijeta, gdje teku med i mlijeko, traje stalna, bezbrižna, relaksirajuća fjaka i nema potrebe ni za kakav umni ili nedajbože fizički napor. HDZ-ov 20 i kusur godina RH-čardak ni na nebu niti na zemlji nema šanse bez, je li, Kineza na ionako debelo zakašnjelim obnoviteljskim poslovima u Zagrebu i na Baniji i bez koncesioniranja već opljačkane, osramoćene i beznađem izmoždene, a brojnim potencijalima vrlo perspektivne zemlje Feniksu što je iz nuklearna pepela 1945. godine vrlo se brzo vinuo na Mount Everest razvojne Himalaje i više ne silazi.

Pogrešni vođe, pogrešne agende

U tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene sedam je godina vlasti na SDP-ovoj duši (premijeri Ivica Račan od 2000. do 2003. godine, a Zoran Milanović od 2012. do 2015.), a više od dvije trećine na HDZ-ovoj. A zemlji ne ide pa ne ide. Dapače, ide joj neusporedivo lošije nego što je u istom poslijeratnom razdoblju išlo bivšoj 24-milijunskoj SFR Jugoslaviji njezinih ravnopravnih naroda i narodnosti usred, je li, tzv. socijalističkog mraka (sic transit, „mraka“!?), pa su Kinezi i Japanci – iznimno vrijedni i pametni, a resursima siromašni narodi – logičan izbor makar za usporedbu u tomu kako se može kad se zna i hoće. A Hrvati ne znaju i neće, pa zato žive u siromaštvu, izmučeni beznađem? Ili pak biraju – izborna alkemija im nameće? – stalno pogrešne vođe s kojima se jednostavno ne može naprijed budući da vladaju na pogrešnim razvojnim agendama. Impregniranim „domoljubljem“ i ekstremnim strančarenjem. Nije da Hrvati ne znaju i neće, jer su upravo u najrazvijenijim zemljama – kao doseljenici za stalno ili gastarbajteri – znani kao vrijedni ljudi, vrhunski intelektualci, znanstvenici, umjetnici, sportaši, čak političari, etc., ali kod kuće se zbog tzv. ljudi nahvao (dum Marin) na vlasti najmanje ili uopće ne cijeni, kamoli zasluženo honorira ljude i to do čega vani najviše drže.

Ovih vrućih i pretežno suhih ljetnih dana koji su dušu dali za graditeljske poslove na otvorenom, u Zagrebu se gotovo ništa ne obnavlja. Tek su tri teško oštećene kuće na periferiji srušene eda bi se gradilo nove, a neke štete građani su sami popravili i sada muku muče s birokracijom radi naknade troškova. Uglavnom beznadno? Na Baniji pak, koju je dodatno pogodilo više potresa srednje jakosti i posebno olujno nevrijeme velikih razmjera, navodno ne radi više od 200 radnika, a trebalo bi najmanje još pet-šest puta toliko. E sad, kada je o nesposobnoj i nemarnoj vlasti riječ, valja uzeti za primjer javno neki dan posipanje pepelom glasnogovornika Stožera za obnovu potresom pogođenih područja RH Mladena Pavića. Trbuhozborac HDZ-ovih ministara Tome Medveda i Darka Horvata koji vode Stožer, bez konkurencije najodgovornijih poslije premijera Andreja Plenkovića za stanje obnove – inače, sposobnih jezikom obnoviti čak i ledenjake na polarnim kapama što se ovih dana tope brzinom sladoleda u američkoj Dolini smrti (Death Valley) na 57°C – neodgovorno tvrdi kako „nije zakazala država, nego je  glavni problem tržište rada – nema dosta bauštelaca“. Dakako da ih nema, a Plenković i njegova vlada (pet godina za državnim kormilom!) prva su adresa krivaca zašto ih nema.

29.06.2021., Petrinja – Uklanjanje kuca stradalih u potresu u Ulici Vladimira Nazora. Predsjednik Vlade Andrej Plenkovic Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

Godinama su jalovom vladavinom i neodgovornom odnosom prema ne samo bauštelcima (radnicima u graditeljstvu) iseljavali cijele obitelji tih i inih mlađih ljudi (u naponu radne snage i fertilnih sposobnosti), jer im nisu omogućili radne i životne uvjete (posao, plaća, stan, skrb za djecu) dostojne barem prosječno prihvatljiva zadovoljavanja njihovih potreba. I sada Bijedna Naša nema građevinaca svih profila (nisu ih ni Kinezi našli na našim burzama za Pelješki most, pa su doveli svoje sunarodnjake, sic transit), nema dovoljno radnika u ugostiteljstvu i turizmu (zapošljava čak i one iz Azije, sic transit), u trgovini, u školama zapošljava i pedagoški neobrazovane nestručnjake (npr. u nastavi matematike, fizike, stranih jezika, etc.), nedostaje liječnika (cca 3000) i medicinskih sestara (cca 12.000), majstora/obrtnika svih profila za kućne popravke, etc., etc. Nije za to kriv netko sa Saturna ili Zemljina dalekog „brata“ Keplera 452b, već glavni državni operativac iz Banskih dvora Andrej Plenković sa svojim desnim i lijevim rukama u prvom i sada u drugomu mandatu. Stradalnici što se sada na ljetnom zvizdanu živi peku u kontejnerima u Petrinji, Glini i Sisku obećano je do prvih zimskih mrazeva obnoviti/izgraditi domove, kao i raseljenima po zemlji i inozemstvu kojima je potres pretvorio živote u pakao, ali kako sada stvari stoje – ljeto prolazi u neradu i valjda čekanju Godota? – obećanje će biti ludom radovanje. Kao i lani u Zagrebu, ali i ove zime također.

Domoljubni poziv Kinezima

Nevjerojatna je lakoća bezosjećajnosti i osnovne ljudske neodgovornosti, da se politička ni ne spominje, prvaka obnoviteljskog stožera, čak vladina potpredsjednika i braniteljskog ministra Tome Medveda (i Darka Horvata, dakako), koji glumata zabrinutost pred tv-okom i nabraja nakon olujnog nevremena na Baniji što sve „treba napraviti“, kako „treba postupiti“, etc., što i nepismeni seljak iz banijske neke zanemarene zabiti vidi i vlastitim očima. Medvedova je ljudska i politička odgovornost reći postradalima i inim građanima – koji im pomažu više, brže i učinkovitije no što bi morala tzv. organizirana država – „učinit ću/ćemo“ to i to, u tom i tom roku, tima i tima, tu i tu, a onda održati riječ i zaista pomoći ljudima. Ako to nije kadar ili mu netko smeta u nakani, a smetnju nikako ne može ukloniti, moralna je obaveza odstupiti s dužnosti odgovornog za obnovu Banije i Zagreba. Nema druge opcije za nečinjenje. I nema nikakva prihvatljivog alibija za to što država nije obavila ni minimum poslova koje je morala ne samo u obnovi potresom postradalih područja već i svih koje su olujno nevrijeme i katastrofalne poplave poharali po Slavoniji, Hrvatskom zagorju, etc.

Ako to nije sposobna, ne želi ili namjerno odlaže učiniti HDZ-ova vlada i praktično jednostranačka vlast, bit će dovoljno domoljubno opet pozvati Kineze. Neusporedivo domoljubnije od Plenkovićevoga „domoljubnog“ nečinjenja. Kinezi će znati, htjeti i čak prije roka kvalitetno obaviti posao, a barem dvostruko, ako ne i još jeftinije no što obavljaju ‘rvacki birokrati u nedefiniranom (beskonačnom?) roku i bez ikakva jamstva kakvoće. Za sada, je li, nitko živ ne zna niti se nositelji vlasti preciznije izjašnjavaju o tomu kada će napokon uistinu početi sveobuhvatna obnova i punim tempom. Mulja se i s tezge HDZ-ove vlasti prodaju muda pod bubrege, a to, npr. u Sisačko-moslavačkoj županiji, najsiromašnijoj u zemlji, ostavlja tragične posljedice: ljudi su se mahom raselili, život je na aparatima za disanje i to će pitomo područje na šezdesetak kilometara od Zagreba i dalje biti Banskim dvorima trinaesto prase na sisi proračunskih/političkih prioriteta. Neugledan spomenik neodgovornosti i nezrelosti vladajućih. A neodgovornost i nezrelost bit će tim vidljivija što se bude duže odgađao, je li, poziv Kinezima da potresne ruševine u Bijednoj Našoj preobraze u „Pelješki most“ u srcu tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. I naravno da HDZ-ovi vladajući umovi neće pozvati kineske graditelje sanirati sve materijalne posljedice razornih potresa i naravno da Japanci nikad neće biti koncesionari Bijedne Naše, pa će ‘rvacki „domoljubni“ ćup ići na vodu do se uistinu ne razbije. O izborni kamen ili državnom havarijom u režiji međunarodne zajednice, pa…

„U tri navrata otkako je raspisivan natječaj za nekonstrukcijsku obnovu (jednostavniji zahvati na krovovima, dimnjacima, zabatnim zidovima, spojevima i sl., op. a.) prijavilo se 27 tvrtki i obrta, od kojih je samo deset iz Sisačko-moslavačke županije“, kazao je Mladen Pavić Jutarnjem listu. „Riječ je omanjim tvrtkama koje zapošljavaju prosječno manje od deset radnika, pa možemo reći da to znači da na terenu u ovom trenutku imamo manje od 200 radnika, a potrebe su više no dvostruke. Dakle, u ovom bi trenutku na poslovima obnove moglo raditi između 500 i 600 ljudi. Na terenu je deset projektanata. Oni dođu na kuću, vrlo brzo je projekt za obnovu završen, ali nema operative koja bi izvela te radove. Dakle, nije zakazala administracija i nije problem novac, nego radna snaga.“ Kinezima uopće nije problem radna snaga. Ni onda kad moraju obaviti posao na drugom kraju svijeta, kao sada na Pelješkomu mostu. Ako su problem domaće graditeljske tvrtke/obrti, etc., nije problem, je li, raspisati međunarodni natječaj za obaviti poslove koji se moraju obaviti odmah, ne sutra, prekosutra, nakon što stisne zima, itsl. Ljudi ne mogu čekati obnovu/izgradnju domova kad Medved i Horvat izmisle domaće radnike – kojih nema!? Niti će ih biti sutra, prekosutra… To nije alibi.

Uostalom, nedavno su banijski građevinari javno prosvjedovali u Petrinji, jer „Plenković-Medved-Horvatova država“ daje te poslove tvrtkama iz drugih dijelova Bijedne Naše, a domaće ostavlja po strani i time dodatno nanosi štetu banijskom gospodarstvu, bilda nezaposlenost i „proizvodi“ nezadovoljstvo lokalne zajednice postradale u potresu. Jednostavno nije istina to što tvrdi Pavić – da u cijeloj zemlji nema više od 200 bauštelaca koji bi željeli zaraditi plaću poslovima na Baniji te u Zagrebu i okolici – već se radi o programiranoj demagogiji vladajućih koji se dokazano ne znaju učinkovito nositi s posljedicama prirodnih katastrofa. Niti se osobito brinu u preventivi, da sustav spremno, vrlo brzo i učinkovito reagira u teškim, izvanrednim okolnostima kao što su potresi, poplave, suše, požari, itsl. Tu je važno djelo, ne Plenkovićeva, Medvedova, Horvatova ili Pavićeva larpurlartologija koja izaziva mučninu u želudcu čim ti likovi zinu eda bi urbi et orbi pametovali o nečemu u što ni sami ne vjeruju.

Od potresa u Zagrebu je, eto, već prošlo više od godine i pol čekanja Godota, jer obnove nema, a neki dan se urušio dio zgrade u središtu s atelierom akademskog kipara Ivana Kujundžića. Umjetnik je tek pukom srećom izbjegao sigurnu smrt. Naime, otišao je na kavu nekoliko minuta prije urušavanja u kojem su uništene brojne umjetnine i započeti radovi. Slična se urušavanja zgrada mogu očekivati i dalje budući da se obnova dosad svodila na intervencije „šmirgl-papirom“, čišćenje žbuke, gipsanja i uklanjanje dimnjaka… Od razornoga banijskog potresa pak istječe osmi mjesec i tih 200 radnika (ministar Horvat tvrdi da ih je cca 500 – plus živo meso u kontejnerskim pečenjarnicama uskoro će se suočiti sa sibirskim minusima, ledenim kišama i vjerojatno prvim snijegom kada uvjeti za graditelje i stradalnike postaju neprijateljski tako da će izblijediti i ono malo hlebinske nade u iole prihvatljivo rješenje. Nitko u ovom trenutku ne zna što će i kako biti kada stisnu minusi i jesen i zima pokažu zube.

I Tomo Medved izbjegava odgovoriti na to pitanje budući da nema pojma što će ili je kadar uistinu učiniti danas, ne sutra i prekosutra, već će opet pametovati kako „treba učiniti“, ne adresirajući tko to „treba, gdje, komu, čime i kada učiniti“. Ako, je li, Pavić nije lagao da „država ima novac za obnovu“, ali „nema bauštelaca“. Istodobno, ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat nešto zamuckuje medijima da „ćemo se, ako to stanje potraje još neko vrijeme, obratiti graditeljima u susjedni zemljama“. Ma kakve susjedne zemlje, Horvat! Kina je rješenje. Građevinski bazeni radne snage u susjednim zemljama – BiH i Srbiji, jer ostale nisu u igri – već su prazni. Dio tamošnjih zidara, armirača, tesara, keramičara, vodoinstalatera, električara, etc. radi u RH ili u boljestojećim zemljama EU-a, gdje su im radni uvjeti i plaće znatno bolji no u Bijednoj Našoj. Horvatova demagogija stoga je zločestija no što se čini na prvu, jer fraza „ako to stanje potraje još neko vrijeme“ znači nečinjenje do zime, a na proljeće tko živ, tko mrtav. U kontejnerima, „žutim“ domovima koji ubrzano „crvene“ te u raseljeništvu odakle će se vratiti malo koji Banijac.

Glasnogovorniku Mladenu Paviću se u izjavi Jutarnjem listu omaklo i to da su „u Stožeru za obnovu očekivali da će početkom ljeta, kada završi građevinska sezona na Jadranu, građevinari preusmjeriti svoje ljudstvo i mehanizaciju na potresom stradala područja, a to se iz nekog razloga nije dogodilo“. Potpuno promašeno, neosnovano očekivanje u Stožeru dokaz je  nekompetentnosti političara politički, a ne stručno instaliranih voditi obnovu, pa ni rezultati zadnjeg natječaja za izvođenje radova nisu „tračak optimizma“, kako to tumače. Za obnovu 1500 kuća (a riječ je o još 35.000 na čekanju!) javila se tek 21 građevinska tvrtka. Od kojih neke koje su i dosad obavljale te poslove. U kolovozu bi, dakle, moglo biti angažirano ukupno 39 građevinskih tvrtki s cca 400 radnika. Nova TV je donijela reportažu iz jednog potkrovlja na Baniji, gdje jedan radnik kaže kako ih trenutno rade osmorica na poslovima za koje bi „nas trebalo biti barem 30“. Službena statistika pak upućuje na spoznaju da je program nekonstrukcijske obnove (manji, jednostavniji građevinski zahvati) gotov na 240, a obnova još traje na 432 kuće, s prosječnom vrijednošću posla od 29.400 kuna po objektu, a na čekanju su 6503 zgrade

Papir trpi svašta

U programu znatno zahtjevnije obnove, koja zapravo još nije ni počela i ne zna se kada će, 8904 su objekta sa žutim i crvenim naljepnicama. Debelo kasni i rušenje neupotrebljivih kuća: srušeno ih je 245, a 28 se upravo uklanja. U Zagrebu su pak u više od godine i pol srušene tek tri privatne kuće na široj periferiji grada. Obnova većeg broja osnovnih i srednjih škola u središtu Zagreba, koja je morala biti okončana ovog ljeta kako bi od rujna primila učenike u novoj nastavnoj godini, naprasno je obustavljena smjenom gradske vlasti u svibnju. Radnici i strojevi samo su nestali s gradilišta preko noći, pa smijenjeni gradski vlastodršci sada optužuju za nesposobnost gradonačelnika Tomislava Tomaševića i novu gradsku upravu, koji pak obećavaju dovršetak obnove škola na proljeće. I krevetni hopa-cupa ludog i zbunjenog se nastavlja. Neizvjesna ishoda. I u Zagrebu i na Baniji, razlike su u nijansama, ne u suštini.

Ako je vjerovati službenim podatcima, a zapravo nema razloga za suprotno, nakon potresa na Baniji su zaprimljene 51.432 prijave štete te su ukupno pregledana 49.294 oštećena objekta, s tim da je trenutačno neupotrebljivo (crvena naljepnica) 5259 zgrada i 10.477 (žuta naljepnica) privremeno neupotrebljivih, koje protokom vremena padaju u „crveno“. Upotrebljivima s preporukom i upotrebljivima (zelena naljepnica) našlo se 32.726 kuća. Dosadašnje procjene šteta na Baniji (41,6 milijardâ kuna) i u Zagrebu s okolicom (86 milijardâ kuna) zapasale su cca 128 milijardâ kuna, što bi se imalo podmiriti iz državnog i proračuna Grada Zagreba te potresom pogođenih županija, Europskog fonda solidarnosti, namjenskih donacija građana i tvrtki, zajmom Svjetske banke, a neke se euriće kani namaknuti na osnovi Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, nedavno propuštenom kroz cenzorsko sito Europske komisije.

E sad, na papiru je manje-više sve u redu jer papir trpi svašta, a koliko i što nije u redu u glavama i poduzetničkim rukama vladajuće politike, to je već drugi par rukava. Koji, nažalost, itekako trpe/osjećaju stradalnici. Je li, prepušteni na milost i nemilost nevjerojatno spore, impotentne i krajnje  socijalno neosjetljive birokracije. I tu nema pomoći. Osim da se pozove Kineze, a to se neće dogoditi i zato što bi fanatičan aspirant na karijernu participaciju u samom vrhu eurobruxelleskog činovništva morao najprije pitati za dopuštenje stvarne vlasnike državne licencije tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Koje dopuštenje, naravno, ne bi dobio, ali se, je li, bi kompromitirao kao problematično povjerljiv „naš čovjek“ na prvoj crti bojišnice za „našu stvar“. Jer, tko šljivi narod i nacionalno opće dobro!?

Marijan Vogrinec
Autor 5.8.2021. u 10:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija