ŠARANJE PO SMOJI

Ivo Anić
Autor 20.3.2021. u 09:57

ŠARANJE PO SMOJI

Na dugi rok, kako je to objasnio Umberto Eco, šteta koju svjesno rade ti ljudi nalik je na kuću koja gori, a koju nema tko zdravorazuman – ugasiti. Novinar ili povjesničar zavarava se ako misli da njegov čin izdaje, sluganstvo najnižim političkim strastima, nije prepoznat u vremenu, kao što se zavarava da je njegova „nad – nacionalna“ pozicija ponuđena kao dobrodošla kritika. Njegov rad nije ništa drugo doli puka devijacija društva u koju se činom njenog opsluživača novinar stavlja u zamišljenu poziciju „interesa nacije“, a ta pozicija je drugim riječima, samo njegov osobni interes i materijalna svrha.

„Miljenka Smoju vrime pomalo vraća tu di mu je misto – u središte štorije o nama samima. Bija bi red da konačno dobije i spomenik!“

Dva puta sam pročitao ovaj naslov koji se nastavlja o „najvećemu novinarskom i kroničarskom poeti Splita i Dalmacije“ iz pera Damira Šarca. Nakon punih dvadeset i pet godina ispravljena je velika povijesna nepravda prema simbolu Splita. Komisija za javna priznanja Grada Splita ispravila je eto tu povijesnu nepravdu i posthumno Miljenku Smoji uručila tu prestižnu nagradu. No Damir Šarac ide dalje. On bi Miljenku Smoji digao spomenik. Koliko sad ima Damira Šaraca, prvo je što mi je palo na um?

Jedan Damir Šarac? Dva Damira Šarca?

No krenimo od prvog Damira Šarca. Prvi Damir Šarac, ako me pamćenje dobro služi, tamo je negdje u veljači 2018. krenuo sa poboljšanjima u Slobodnoj Dalmaciji. Na ta „poboljšanja“ reagirao je Damir Pilić koji naziva rečenog Damira koji „baca novo svjetlo“ na povijest grada, čovjekom koji radi nasilje nad činjenicama. Nasilje nad činjenicama, dovodeći u svoju novinu poboljšanja u vidu nepoznatih povjesničara.  Već u svom uvodu u jednom od eseja u duplerici Slobodne Dalmacije, Damir Šarac nam je napomenuo kako se tadašnja Jugoslavija našla u raskoraku između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, te kako je Josip Broz Tito provodio snažnu represiju prema „unutrašnjim neprijateljima“ i tako trasirao već viđeni put kojim će u najnovijem izdanju kročiti.

U svom „poboljšanju“ novine za koju piše Damir Šarac uključuje tada javnosti potpuno nepoznatog Dr. Martina Previšića, inače gostujućeg predavača na prestižnom američkom sveučilištu Barkeley.

Tko je kome rekao ono čuveno „ne“ Tito Staljinu, kako su nas učili, ili obratno? Mudro Šarac tada dovodi svog novootkrivenog povjesničara koji jedva dočekavši ispaljuje kao iz topa kako je zapravo Staljin rekao Titu „ne“, iako historiografija i povijesni fakti tvrde drugačije. Da su sve to besmislice što smo desetljećima učili mladi nas je apologeta najnovijeg mainstreama u Hrvata nadalje naučio jer se kako se uvriježena povijest vodila krivim predodžbama, te kako je teško zamislivo da je Jugoslavija bila u stanju provoditi nezavisnu politiku od SSSR-a te je sasvim jasno kako je Staljin stajao iza toga. Drugim riječima, Josif Visarionovič Staljin, jedna od najpoznatijih osoba u povijesti po inzistiranju na bezuvjetnoj pokornosti, rado je Josipu Brozu Titu dopustio da ga ovaj „ošamari“ pred cijelim zapanjenim svijetom riskirajući vojnu invaziju i čak mu je to bila i nakana.

Staljin je vjerovao, nastavljao je naš junak „poboljšavati“ novinu u kojoj gostuje, „poboljšavajući“ usput i našu povijest, pod budnim mikrofonom Damira Šarca, da će njegova karizma biti dovoljna da Tito padne s vlasti, te kako je vjerovao da je Broz „čvrsti staljinist“ te se ovaj, vjerojatno, samo malo zaigrao dajući mu povijesni – odjeb!

Najnoviji apologeta desnice i vladajućeg mainstreama, dakle prvi Damir Šarac, novopečena je novinarska zvijezda tada, koja u pravilnim vremenskim intervalima afirmira novopečene, mlade povjesničare. Povjesničare koji imaju sasvim nove teze potkrepljene uglavnom osobnim stavovima i žudnjom da se ustoliče u hijerarhiji koja izdašno financira sve ono što „baca novo svjetlo“ na uvriježene povijesne događaje ili činjenice. Bez obzira na reakcije struke i kolega iz redakcije, konkretno Damira Pilića koji je razmontirao i Damira Šarca kao novinara i Davora Marijana kao povjesničara, nazvavši stvari pravim imenom tj. nasiljem nad činjenicama, prvi se Damir Šarac nije pokolebao. Dapače. Prvi će Damir Šarac svoje feljtone izbacivati na tjednoj bazi dovodeći sve novije i svježije povjesničare koji će „bacati novo svjetlo“ na povijest Jugoslavije, u kojoj je gle čuda, pisao i stvarao čovjek kojem bi danas Damir Šarac dizao spomenik – Miljenko Smoje.

Damir Šarac prvi, bio je tada novinarska zvijezda desnice. Čovjek koji rado u svojoj novini radi intervjue sa povjesničarima koji imaju svoje vizije povijesti, a koji usput sotoniziraju Josipa Broza – Tita, socijalizam, Jugoslaviju i naravno sve one koji su toj i takvoj “tamnici Hrvata” držali svijeću. Damir Šarac prvi  i njegov urednik, besramno ignorirajući struku, objektivne analize i povjesne fakte, trovali su tjednima milu nam tiskovinu svojim „novim viđenjem povijesti“  ali i samog grada u kojem tada stvara Miljenko Smoje. Intervju sa novopečenim povjesničarom Damirom Marijanom bio je uvod u obrnutu stvarnost koju nam je prvi Damir Šarac servirao nastavljajući svojim besmislenim pamfletima crnivši jednu od najsvjetlijih točaka novije povijesti. Jednu možda i od najhrabrijih i najčasnijih, točku u kojoj se Josip Broz usudio kao jedini tadašnji vođa u Europi suprostaviti Josifu Visarionoviču Staljinu.

Kada novinari služe manipulaciji tada prestaju biti društveno korisni, a postaju biti društveno izuzetno opasni.

Na dugi rok, kako je to objasnio Umberto Eco, šteta koju svjesno rade ti ljudi nalik je na kuću koja gori, a koju nema tko zdravorazuman – ugasiti. Novinar ili povjesničar zavarava se ako misli da njegov čin izdaje, sluganstvo najnižim političkim strastima, nije prepoznat u vremenu, kao što se zavarava da je njegova „nad – nacionalna“ pozicija ponuđena kao dobrodošla kritika. Njegov rad nije ništa drugo doli puka devijacija društva u koju se činom njenog opsluživača novinar stavlja u zamišljenu poziciju „interesa nacije“, a ta pozicija je drugim riječima, samo njegov osobni interes i materijalna svrha.

Napomenuo sam tada, a nije zgoreg spomenuti i to, da je sudbina mladog Damira Šarca prvog poprilično neizvjesna i kako je to sluganstvo trendovskoj politici izuzetno opasno. To što radi Damir Šarac prvi nalik je na kuću koja gori, a koju nema tko doli Damira Pilića ugasiti. Jer se uloga novinara sastoji od jedne vrlo jednostavne stvari, a ona je da se nikada i ni u kojem slučaju ne smijete staviti u službu onih koji revidiraju povijest. Novinar, dakle Damir Šarac prvi, morao bi biti stalno u službi onih koji povijest doživljavaju u današnjici, uče od nje, te se formiraju na razne načine uz nju kao učiteljicu života. Žalosna je služba Damira Šarca prvog, ustvrdili smo jednako i ja kao i Damir Pilić tada. Trenutni komformizam, životna uloga i redovna primanja, istrgnula su Damira Šarca prvog iz svoje svrhe. Od borbe za istinu.

Novinar Damir Šarac prvi, kao i povjesničar Previšić, ustvrdio sam proročanski tada, promjenom vlasti i uredničke politike u budućnosti, a ona je neminovna, čvrsto će ostati na svojim mjestima provodeći dijametralno suprotne intervjue, iznoseći dijametralno suprotne stavove, bez iti malo stida ili srama zbog onog što su radili za vrijeme prošlog režima. Jer to su takvi novinari i to su takvi povjesničari. I bio sam naravno u pravu.

Nije prošlo niti dvije godine, dobili smo Damira Šarca – drugog.

„Miljenka Smoju vrime pomalo vraća tu di mu je misto – u središte štorije o nama samima. Bija bi red da konačno dobije i spomenik!“

Dva puta sam pročitao ovaj naslov o „najvećemu novinarskom i kroničarskom poeti Splita i Dalmacije“ iz pera Damira Šarca i zapitao se s pravom postoje li dva Damira Šarca, ili je to isti onaj Damir Šarac koji je „šarao“ po Titu, Jugoslaviji, partizanima, pa ako hoćete i po Miljenku Smoji kao čovjeku koji je u novijoj percepciji Splita bio i partizan, i jugoslovenčina i titoist? Ako postoje dva Damira Šarca, tada je hrvatsko novinarstvo dobilo novu dimenziju. No ako je to taj isti Damir Šarac, samo u dvije različite verzije, tada imamo osim spomenika Miljenku Smoji koji namjerava dignuti, i spomenik hrvatskom novinarstvu.

I jedan i drugo, da vas ne zajebavam više, blago su pokojni.

Ivo Anić
Autor 20.3.2021. u 09:57