Savjest u grobnici Sredozemnog mora

Marijan Vogrinec
Autor 24.4.2015. u 16:13

Izdvajamo

  • U režiranoj „narodnoj revoluciji“ od 15. veljače do 20. listopada 2011. godine, gdje je Zapad stao na stranu protugaddafijeve bune, protjerano je iz zemlje blizu 300.000 ljudi i ubijeno na desetke tisuća. Ubija se i progoni i dan-danas. Zemlja je u totalnom rasulu i gori u plamenu međuplemenskih obračuna. Otkud pravo SAD-u i europskim saveznicima, bez obzira na smokvin list formalne UN-ove potpore, rušiti legalnu vlast bilo koje suverene države, članice UN-a!? Otkud Cameronu pravo sipati nebuloze o „krivcima“ za ovo ili ono kad upravlja zemljom koja, rame uz rame sa SAD-om, sudjeluje u destabiliziranju i rušenju nepoćudnih režima suverenih država i šalje svoje vojnike ubijati tuđe građane, činiti ih invalidima, izgladnjivati, rastjerivati po zbjegovima…!? Tu su uzroci tragedije, a sve drugo je luk i voda.

Povezani članci

Savjest u grobnici Sredozemnog mora

Foto: Marxist

Drastično siromaštvo u sve više ekonomski i politički devastiranih zemalja, ljudski očaj i životarenje na rubu propasti pravi su uzrok migracijama, ali i jačanju terorizma od kojeg se više ne mogu zaštititi ni New York ni Pariz, ni London niti Madrid… Globalno popularizirana borba protiv terorizma najčešće je drugo ime za sofisticirano (daljnje) porobljavanje malih i slabijih, imperilano/neokolonijalno presizanje, zatiranje ljudskih prava i sloboda…

Marijan Vogrinec

Hrvatski je kontroverzni premijer Zoran Milanović, možda bolje od ikog među sudionicima izvanrednog summita čelnika zemalja EU-a u četvrtak u Bruxellesu, dijagnosticirao migrantsku tragediju u Sredozemnom moru: „Imigrantska kriza na granicama Unije trajat će sve dok u Africi iz koje polazi većina bude vladao kaos i bezdržavlje. Nemam iluzija da će se ova kriza riješiti za mjesec ili pola godine“. Već sam tijek i ishod summita znakovita su činjenica kako je sva ta „zabrinutost“ primjetno ksenofobne Europe zapravo – prdež u vjetar. EU će utrostručiti svotu (na 120 milijuna eura; devet milijuna mjesečno, kao i lani ugašena talijanska operacija Mare Nostrum) za akcije Triton nadzora i spašavanja na moru.

Europa neće ugostiti preživjele nesretnike na svom tlu, osim rijetkih iznimaka kojima će odobriti azil, nego se razmatraju strategije za njihov povratak u zemlje porijekla te načini suzbijanja krijumčarskog biznisa. To je čisto vatrogastvo radi formalnog pranja nečiste savjesti Zapada i zamagljivanja svoje povijesne krivnje za „kaos i bezdržavlje“ ne samo u Africi i na Bliskom istoku nego i širom svijeta. Ni u zajedničkoj se izjavi sudionika izvanrednog summita EU-a ne da skriti to neuvjerljivo posipanje pepelom i mahanje bagatelnim svežnjem novčanica, koje nema blage veze sa suštinskim rješavanjem uzroka humanitarne katastrofe. Bez uklanjanja uzroka nema rješenja.

„Unija će mobilizirati sve napore koji su joj na raspolaganju kako bi spriječila daljnje gubitke života na moru i posvetiti se korijenima stanja s kojim smo suočeni u suradnji sa zemljama podrijetla migranata i tranzitnim zemljama“, piše u izjavi, a pod prozirnom koricom diplomatske besadržajnosti nazire se samo beskrajna ciničnost, licemjerje sitoga koji gladnom ne vjeruje, ne razumije ga niti mu je voljan pomoći. Sita i bogata Stara dama samo će „poduzeti sustavne napore radi identificiranja, zapljene i uništavanja brodova prije nego što ih koriste krijumčari ljudi“. Dakle, ništa dovoljno dobro i pouzdano, što bi more nesretnih ljudi iz nesretnih zemalja odvratilo od ruskog ruleta s europskim snom.

Da su zemlje podrijetla migranata političko-ekonomski stabilne i zrele samostalno i savjesno odlučivati o sudbinama svojih žitelja, utopljenička „suradnja“ s EU-om ne bi ni bila na dnevnom redu. Da je pak EU sposoban stati krijumčarima na rep, ne bi mu i najčuvanije granice bile toliko propusne za silne tone narkotika, prljavi novac, ilegalno oružje, teroriste, mafijaše, prostituciju, trafficing… Koješta. Kao i uvijek dosad, papir svašta pretrpi, osobito u političkim izjavama. Samo se lani utopilo u Sredozemnom moru oko 30.000 ilagalnih migranata iz nesretnih (siromaštvo, ratovi, vjerski ekstremizam) zemalja Afrike i Bliskog istoka, a taj će broj ove godine biti premašen već za koji tjedan. Tolika je teška nesreća zapalila ovaj afro-euro-azijski dio svijeta.

Sredozemna je masovna grobnica, međutim, posljednjih dana malo pogurnula u sjenu opasna ratna pripetavanja neodgovornih velesila – osobito SAD-a, NATO-a i zapadnih saveznika – i Ruske Federacije. Infantilne „igre“ na rubu Trećeg (i posljednjeg!) svjetskog rata. Očiti je primjer zaoštravanje s Ruskom Federacijom na područjima Ukrajine, Kavkaza, Sirije, Baltika, pa i Balkana. Rusi navodno dovlače nove vojne snage na granicu s Ukrajinom, a s druge strane SAD, NATO i zapadni saveznici pariraju istom mjerom. I jedni i drugi izvode masovne vojne vježbe i na kopnu i u međunarodnim zračnim i morskim zonama.

Oldtimer u Indianapolisu

Stara se dama opet, nakon kritičnog hladnoratovskih balansiranja na rubu globalne katastrofe, našla pred sudbinskim izazovom. Ni na Zapadu niti na Istoku, čini se, nedostaje makar približno zrele savjesti i svijesti o sudbini svijeta kakvu su ranih šezdesetih iskazali tada JFK i Nikita. Tim gore po svijet. Osobito po Europu, koja ima potencijale za gospodarski i politički parirati SAD-u te se inteligentno postaviti prema ekonomski i vojno brzorastućem dijelu Azije. No, EU ne djeluje razvojno svježe, što se očituje i promašenom, primjetno ksenofobnom useljeničkom politikom. Takva je Europa poput rashodovanog oldtimera, zalutalog na utrku svemirskih bolida na autodromu u Indianapolisu.

To stanje i položaj u aktualnoj svjetskoj preraspodjeli kapitala i političke moći uvelike je produkt „vazalske“ politike i pristajanja uz „demokraciju slobodnog svijeta“. Svako se malo Europa dade uvući u američke imperijalne ratove, kojima „slobodni svijet“ sije smrt i glad po globusu i već neko vrijeme tisuće bijednika nemilosrdno utapa u Sredozemnom moru… Nikakvi izvanredni summiti EU-a, zajedničke izjave i deklaracije, pa ni formalno humanitarni milijuni eura, neće zaustaviti egzodus sirotinje prema granicama EU-a, jer se ne bave uzrokom tragedije. Javnosti se mažu oči licemjernim: „Drž’te lopova!“

Dok tisuće očajnih ljudi, osobito žena i djece, nestaje u morskim valovima na najkraćoj ruti od libijskog dijela Afrike do Malte i talijanske obale, a prekrcani ruzinavi brodovi tonu i nadomak grčkim otocima, političkom i ekonomskom establishmentu u Bruxellesu ne pada naum poslati barem svakog drugog preživjelog s brodskih olupina najkraćim/najbržim putem u Washington. Neka i tamo čiste svoj dio sranja, kojim su jezivo zasmrđeni dio Azije, Bliski istok, Afrika, pa i komad Europe s bivšim komunističkim pedigreom. Agresivnom politikom „svjetskog žandara“ i zloporabom nesavjesnog europskog partnerstva, Bijela je kuća uvelike konstruirala migrantsku katastrofu na Sredozemlju, zapalila Maltu kao trajnogoreću svijeću za duše utopljenika i azilantski usosila Grčku.

people-desperate-find-chance-better-life-seas-huge-numbers-die-dur

foto: nydailynews

Nisu mali zeleni detonirani vjersko-plemenske ratove u kolijevci civilizacije, kojoj sada psihički bolesnici zatiru zadnje arheološke tragove, niti su same od sebe buknule regionalne izbjegličke/prognaničke krize. Psihoza armagedona u nizu zemalja, koja pokreće biblijske egzoduse, silom je izvezena u te dijelove svijeta iz najmoćnijih ekonomsko-političko-vojnih laboratorija, s poimence poznatim ordinarijusima i receptima. Neki mudri ljudi već su se znali i Nobelom okititi, upozoravajući na sve širu, neprirodnu raspuklinu između bogatih i siromašnih, na zloslutno otkucavanje socijalne bombe goleme snage.

Drastično siromaštvo u sve više ekonomski i politički devastiranih zemalja, ljudski očaj i životarenje na rubu propasti pravi su uzrok migracijama, ali i jačanju terorizma od kojeg se više ne mogu zaštititi ni New York ni Pariz, ni London niti Madrid… Globalno popularizirana borba protiv terorizma najčešće je drugo ime za sofisticirano (daljnje) porobljavanje malih i slabijih, imperilano/neokolonijalno presizanje, zatiranje ljudskih prava i sloboda… Najmoćniji političari, eksponenti neliberalne moći „slobodnog svijeta“, te njihovi vojni lobiji neučinkovito se i licemjerno bave kolateralnim pojavama i posljedicama svojih loših poteza. Ne bitnim: uzrocima katastrofe koja gura svijet preko ruba ponora.

Kao što se i sada EU cinično snebiva nad tisućama utopljenika u Sredozemlju. Specijalizirane talijanske službe (i porezni obveznici) čupaju kosu od očaja, što danonoćno moraju na vratima „demokracije“ otimati brodolomce od smrti, a tome se ne vidi kraj. Čak je i bog opet okrenuo glavu od njih. Kao što uvijek okreće od obespravljene i životno ugrožene sirotinje!

Tehnički je problem kako pravodobno izvući brodolomce iz mora, prevesti ih na kopno, nahraniti i dati im (privremeni?) smještaj. Znatno je veći taj da se Europa nije sposobna – i ne želi! – dogovoriti o kvotama azilanata za pojedine zemlje. Britanski premijer David Camerom otvoreno je kazao: „Ne dolazi u obzir da moja zemlja primi i jednog brodolomca!“ Neke su se i dosad već napunile useljenicima (Švedska, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Njemačka, Italija…), pa pušu na hladno. Suštinski je problem što ekonomski i politički moćan europski Zapad, SAD i NATO ne žele suzbiti ključne uzroke zbog kojih se tako brzo puni i morska grobnica u Sredozemlju. Siromaštvo, koje se širi svijetom kao pustinja. Dužničko ropstvo potapa države i njihove građane… Bezumlje lokalnih/regionalnih ratova.

Čije je i otkud džihadistima najmodernije oružje i enormne količine novca za financiranje „borbe protiv nevjernika“? Tko i zašto ne želi u roku odmah zbrisati s lica zemlje samozvani kalifat, a mogao bi za gotovo dan-dva? Kome najviše koriste lokalni/regionalni ratovi i sve nova i nova krizna žarišta, uključujući Ukrajinu, razaranje Sirije i Iraka, obezglavljivanje Libije, afganistanski rašomon…? Na kraju krajeva, i migracijski egzodus iz Afrike i s Bliskog istoka u EU ima svoje dijabolične investitore!

Koliki bi netko morao biti degenerik da iz čista mira riskira svoj i živote najbližih, plutajući na rubu smrti e da bi pobjegao iz rodnog doma u kojem dobro i mirno živi!? Ako mu pak ne daju kruha i rade o glavi cijele obitelji, mora bježati. To nije avanturistička obijest, nego životna nužnost i taj mu instinkt za preživljavanjem nitko nema pravo osporiti. Za 30.000 utopljenih migranata lani u Sredozemnom moru, doskora još toliko, i sve novih i novih svakog idućeg dana najmanje su krivi krijumčari (trgovci ljudima) i očajnici koji im plaćaju od 2000-3000 eura naviše po osobi za mjesto na olupini koja će najvjerojatnije potonuti.

Krivci su na Zapadu, jer su ih prisilili na egzodus iz vlastite domovine. Krivci to, dakako, nikad neće priznati, nego će – zlorabeći monopol nad medijima i vodstvo u „vladama“ svjetske ekonomsko-financijske i političke moći – igrati na kartu manipulacije javnošću. Dobro plaćeni profesionalci pobrinu se da to upali. Nove tragedije redovito se garniraju novom „zabrinutošću“ u europskim centralama moći, koje su odavna već u bolje stojećim zemljama podigle „izraelske zidove“ useljenicima, zaoštrile azilantsku politiku, a useljeničkim „starosjediocima“ život je sve teži i diskriminatorniji. I sada, da se otvara mjesto novima? Nema šanse.

„Zabrinutost“ čelnika EU-a za humanitarno-useljenički problem brodolomaca sa Sredozemlja, u kojem su do nosa zagnjurene uglavnom Italija i Malta, koincidira s rastućom protuuseljeničkom averzijom upravo u najrazvijenijim zemljama Unije. Na djelu je i stara nacifašistička mantra otprije gotovo stoljeća kada je Hitler uvjerio 67 milijuna Nijemaca da su za njihove gospodarske i nacionalne nevolje krivi isključivo Židovi – njih oko 500.000! Sada višegodišnja recesija trese Uniju. Mjere štednje, porast nezaposlenosti, štrajkovi i osjetan pad životnog standarda raspiruju nezadovoljstvo građana, a ekstremna politička desnica uzjahala je na tom valu i javno anatemizira useljenike, koji su donedavno bili poželjna, marljiva i jeftina radna snaga, bez osobitoh ljudskih i građanskih prava. E, više nisu, sada su „krivi“ za nevolje domaćeg stanovništva!?

Immigration, leader

foto: Guardian

Rasizam u Europskom parlamentu

Otkako se američki recesijski virus s Wall Streeta epidemijski proširio Europom, uzdrmao gospodarstvo i enormno povećao nezaposlenost, a neumoljivi lihvarski bankari neolibaralnog kapitalizma pričepili države i građane žestokim mjerama štednje (Merkel: „Dugovi se moraju vraćati!“), raste popularnost upravo tim protuuseljeničkim, strankama, njihovim rasističkim, mrzilačkim, protueuropskim i ksenofobnim idejama. Nacifašistička nostalgija!? Zbog useljenika, tvrde, siromaše domaći ljudi, ostaju bez radnih mjesta, zapadaju u dogove i ruši im se životni standard… Mogu li, međutim, kukasti križevi, obrijane glave, vojničke čizme, neonacifašistička galama i otvoreno ulično nasilje spašavati „naciju“ od EU-a, useljenika, drugih i drukčijih bilo koje vrsti?

Ekstremna desnica tvrdi da može i da tako treba. Ultraši su se već našli u upravljačkim strukturama svojih zemalja, pa i u samom Europskom parlamentu. Rasizmom u Grčkoj prednjači Zlatna zora, u Mađarskoj Pokret za bolju Mađarsku (Jobbik), u Njemačkoj Nacionaldemokratska partija (NPD) i Alternativa za Njemačku (AfD), u Francuskoj Nacionalna fronta Marion Le Pen, u Finskoj stranka Pravi Finci, Pučka stranka u Danskoj, u Švedskoj politička grupacija Švedska treba ostati Švedska, u Nizozemskoj Stranka za slobodu Geerta Wildersa, u Engleskoj Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP)…

Negativno protuuseljeničko raspoloženje, u biti, europskim političarima dobro dođe za predizborne, ali i kojekakve druge kombinacije, špekulacije i križaljke od čega imaju velike osobne i koristi za zemlje iz kojih su došli u Uniju, u koje će se i vratiti nakon redaljki po raznim dužnostima u tijelima EU-a. U tom kontekstu valja procjenjivati i odnos Unije prema globalnom interesu SAD-a i NATO-a u odnosu na uzroke i posljedice migrantske katastrofe u Sredozemlju i na Bliskom istoku.

Ako Unija nije kadra ljudski se i dugoročno kvalitetno nositi sa svojim unutarnjim useljeničkim problemom, što mogu dobrog očekivati brodolomci!? Gotovo ništa od onog za čime su žudili, ukrcavajući se na libijskoj obali u ploveće mrtvačke sanduke. Ljudska prava i slobode rezervirani su za neke druge ljude, a tih je nevjerojatno malo i u svijetu. To se dade razumjeti i iz poruka s izvanrednog summita EU-a u Bruxellesu.

„EU više nema nikakvog izgovora, države članice nemaju izgovora!“ – vapi, a zna se zašto baš ona, Federica Mogherini, talijanska visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. „Glavno je pitanje kako izgraditi zajednički osjećaj europske odgovornosti, iako znamo da nema lakih rješenja za ovaj problem.“ Zapanjujuće je to priznanje kako se EU i svaka zemlja članica odnose prema grobnici u Sredozemlju: izgovorima i bez osjećaja odgovornosti!

A bili su „odgovorni“ – uključujući Italiju „visoke predstavnice“ Mogherini! – kad su 2011. godine po nalogu SAD-a razarali krmačama Libiju, sadističkom egzekucijom izmrcvarenog Muammara al-Gaddafija zgranuli svijet i žitelje bacili u pakao dnevnih međuplemenskih krvoprolića!? Ta nekad lijepa zemlja, čije palme i saharski pijesak plutaju na oceanu od pet posto svjetskih zaliha nafte najviše kakvoće, danas ima dvije vlade i ni mrvicu perspektive kakvu je Libija imala čak i za smaknutog ekscentrika Gaddafija. Iz unesrećene Libije, zbog koje Europa nema čistu savjest, ali izvlači korist, sada danonoćno smrt i nesreća isplovljavaju prema Uniji – Italiji, Malti i Grčkoj. Groznog li cinizma u poruci visoke predstavnice EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku!

Umjesto apstraktnog, diplomatski „ni vrit ni mimo“ poziva na „izgradnju zajedničkog osjećaja europske odgovornosti“, jer „znamo da nema lakih rješenja“, manje bi bilo odvratno da je Mogherini pozvala NATO, vojnu šaku saveznika SAD-a, na praktičnije rješenje. Čim svemirska tehnologija uoči skupinu nesretnika u skrovitoj libijskoj uvali kako se ukrcava na otpisano plovilo, iste sekunde Jens Stoltenberg pritisne crveni gumb i sav se oganj nebeski sruči na opasne migrante i njihove krijumčare. Bruxelles se neće morati pred tv-kamerama prenavljati kako je strašno „zabrinut“ za afričku i bliskoistočnu sirotinju što gologuza navaljuje na njihova vrata.

Ako koji nesretnik slučajno ispliva na komadu daske usred mora, u hipu će ga bespilotna letjelica pribiti za dno. A ona zatečena useljenička naplavina ionako je lako rješiv problem ćelavaca s kukastim križevima i crnim vojničkim čizmama.

Hrvatska nema tehnologiju za takve operacije, ali ima itekakvih iskustava sa stotinama tisuća prognanika i izbjeglica za Domovinskog rata. Zato će pružiti skromniju pomoć „obitelji kojoj oduvijek pripada“: poslat će uskoro brod obalne ophodnje „Andrija Mohorovičić“ u Sredozemlje za spašavanje brodolomaca te staviti Uniji na raspolaganje 47 operativaca, koji mogu pomoći u „procesuiranju migranata koji traže azil“. Ne’š vraga! Mališa s Balkana, pa tako važan među velikima. I na pravoj strani, ha! Kaže premijer Milanović, ako Hrvati spase i samo jednog čovjeka od utapanja, puno su učinili.

Cameronove nebuloze

„Isključivi krivac za najezdu ilegalnih migranata su kriminalci koji se bave krijumčarenjem ljudi i koji upravljaju, promoviraaju i naplaćuju ovaj posao, ovu trgovinu ljudskim životima“, bezobrazno zaobilazi istinu britanski premijer Cameron. Nisu krijumčari isključivi ni najveći krivci. Više od njih kriva je, recimo, njegova zemlja koja je slala u valovima svoje borbene zrakoplove iz flote savezničkih snaga NATO-a, uz francuske, talijanske i američke, u višenoćna bjesomučna razaranja Libije.

U režiranoj „narodnoj revoluciji“ od 15. veljače do 20. listopada 2011. godine, gdje je Zapad stao na stranu protugaddafijeve bune, protjerano je iz zemlje blizu 300.000 ljudi i ubijeno na desetke tisuća. Ubija se i progoni i dan-danas. Zemlja je u totalnom rasulu i gori u plamenu međuplemenskih obračuna. Otkud pravo SAD-u i europskim saveznicima, bez obzira na smokvin list formalne UN-ove potpore, rušiti legalnu vlast bilo koje suverene države, članice UN-a!? Otkud Cameronu pravo sipati nebuloze o „krivcima“ za ovo ili ono kad upravlja zemljom koja, rame uz rame sa SAD-om, sudjeluje u destabiliziranju i rušenju nepoćudnih režima suverenih država i šalje svoje vojnike ubijati tuđe građane, činiti ih invalidima, izgladnjivati, rastjerivati po zbjegovima…!?

Tu su uzroci tragedije, a sve drugo je luk i voda. Licemjerje i politikantska demagogija bogatih, velikih i moćnih nad zemljama i narodima, koji imaju tu „nesreću“ da raspolažu prirodnim resursima i da su ta bogatsva zapela za oko ovima iz „slobodnog svijeta“, što se busaju u prsa „demokracijom, ljudskim pravima i slobodnim tržištem“. Dakle, znaju se krivci i vidljive su posljedice. „Samo mrtav imigrant je dobar imigrant“, tvrdi naslovom kolumnistica internetskog portala H-Altera Ana Kuzmanić, te poentira: „Europa mora konačno prihvatiti činjenicu da je ovoliki priljev migranata njezina krivnja – produkt politike nasilnog širenja ‘mira i demokracije’ i geopolitičkih ciljeva imperijalističkih sila“.

Marijan Vogrinec
Autor 24.4.2015. u 16:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija