Sit gladnomu ne vjeruje

Marijan Vogrinec
Autor 6.1.2021. u 09:14

Sit gladnomu ne vjeruje

Foto Igor Kralj/ Pixsell

Političari politiziraju, fraziraju i obećavaju, jer za to čak ni izborno ne snose nikakvu odgovornost, a sirotinjska/beskućnička dnevna zbílja sve je gora. Čak gora no što to netko izvan kruga krajnje bijede može pojmiti. Fra Vladimir je Vidović, voditelj pučke kuhinje na zagrebačkom Svetom duhu, kazao o tomu: „Lani smo imali 300 ljudi koji se hrane kod nas, a sada smo već na 400 obroka koje dijelimo. Ne tražimo provjeru identiteta, vidimo čovjeka u potrebi. Prije godine dana su nam dolazili beskućnici, a danas i cijele obitelji. To su ljudi koji su pogođeni koronom i ostali bez posla. Osjećaj bespomoćnosti tih ljudi nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.“ Predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Davorko Vidović (SDP) kaže da je 800 kuna što ih sada nudi HDZ-ova vlada bilo i u SDP-ovom prijedlogu iz 2003. godine. Brojne skupine poput beskućnika, samohranih roditelja, starijih u domovima, etc. potpuno su zaboravljene za vrijeme epidemije 

Marijan Vogrinec

„Evo, da vam kažem što je noćna mora beskućnika“, više puta je ovih nesretnih koronakriznih dana kazao novinarima Mile Mrvalj, predsjednik humanitarne udruge „Fajter“, tri i pol godine i sâm beskućnik. Govorim o ljudima bez osobnih dokumenata. Njih je samo u Zagrebu između 1000 i 2000, a u cijeloj zemlji cca 20.000. Osobna iskaznica im je noćna mora. Hrvatska je jedina zemlja u EU koja inzistira na tomu, da bi dobio osobnu iskaznicu, da moraš imati prebivalište na određenoj adresi. A beskućnik to nema. U Njemačkoj – ako imaš državljanstvo, ako imaš OIB – imaš i pravo na osobnu. Spavaj ispod mosta, spavaj u parku, ali imaš osobnu iskaznicu. Kad nemaš osobnu, nemaš pravo na socijalnu pomoć, nemaš pravo na zdravstvenu zaštitu, nemaš pravo glasa… Dakle, to su ljudi bez ikakvog prava, to su zombiji u ovoj državi.“ A Bijedna Naša, proklamirano  je u Ustavu RH – i socijalna država. I na plotu, je li, svašta piše, pa nije istina. Da se ostvaruje u dnevnom životu barem četvrtina zapisanog u Ustavu i hrvatskim zakonima, živjelo bi se bolje, humanija i zadovoljnije no u Norveškoj. Na balkanskom kifliću nikako da na vrbi urodi grožđe.

Državna se tzv. mainstream politika sjeti socijale tek u izborne svrhe, kad se želi ulizivati uljuđenom svijetu samaritanskom empatijom (na papiru, je li, od kojega se ne živi) eda bi se iskamčilo neki namjenski euronovac u kešu, medijski o prigodnim nadnevcima (npr. Svjetski dan beskućnika, 10. listopada), etc. Inače, okrutna beskućnička zbílja tipa daleko od oka, daleko od srca dramatizira se posljednjih, hladnijih mjeseci eskalacijom i smrtonosnim pohodom virusa SARS-CoV-2 koji u toj nesretnoj populaciji sada ekstremno sije patnju i smrt, a to javni radar uglavnom ne bilježi. U kojem je mediju objavljeno i na kojoj presici odavno već potamnjelih, je li, „zvijezda“ Nacionalnog stožera Civilne zaštite rečeno javnosti koliko je beskućnika među dnevno već blizu stotine umrlih, teško oboljelih od tog virusa u induciranoj komi na respiratorima, koliko je beskućnika među tih cca 4000 (jamačno još toliko i kusur ciljano neevidentiranih?) zaraženih svaki dan? Nema beskućnika ni u medijima niti na presicama Stožera, jer država ne želi ikoga podsjećati na svoju neodgovornost, bezosjećajnost i sramotu. Beskućnici nisu važni?

Iz luksuza se bijeda ne vidi

S obzirom na javni odnos prema njima tih što se diče kako su „preuzeli odgovornost“ (sic transit), beskućnici ni kao najranjivija socijalna skupina nisu na radaru odgovarajuće državne skrbi. Bivša je gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović znala reći – onako von oben, znakovito podižući umjetne balkon-trepavice – kako ona „nije vidjela beskućnike“ ni u gradu Zagrebu niti za medijski često ismijavanih čergarenja predsjedničke zastave i svog ureda. „Fajterov“ će Mile Mrvalj reći da ju razumije: „Kroz zatamnjena stakla blindiranog automobila i luksuza valjda se uistinu ne vidi stvaran život vani“. Rasipna i skandalima sklona, na koncu skončala na giljotini supruga francuskog kralja Luja XVI. Marija Antoaneta također nije vidjela katastrofalnu bijedu pûka; navodno je bahato kazala: „Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače“ (fr. Qu’ils mangent de la brioche). Što ti je, je li, biti visoko gore i imati čega se sjetiš, pa ne vidjeti duboko dolje te koji su i kruha gladni!? A odgovoran/na si upravo za njih, za to da – imaju kruha i kakav-takav krov nad glavom. Dakako, nije ostala neprimijećena ni podjednako opaka izjava – u svakom smislu – kruha presitog nesuđena „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića koji je s proračunskog trona od cca 10 milijardâ kuna (svota kao sve jedinice lokalne/regionalne samouprave zajedno) svojedobno pametovao u smislu da se „beskućnici nisu znali snaći“ u novim, „kapitalističkim društvenim odnosima“, pa…

Dvadeset godina već nesmjenjivi gradonačelnik hrvatske metropole koji vlada kako mu se sprdne, troši javni novac bahatije od Marije Antoanete, vrijeđa novinar(k)e, sprda se s kritičarima i glanca alate za juriš u svibnju 2021. na sedmi mandat. I jamačno će ga dobiti, jer među buljukom već znanih protukandidata – od jakih Tomislava Tomaševića i Anke Mrak-Taritaš do nejake Vesne Škare-Ožbolt, Miroslava Škore i ex-nogometaša Zvonimira Troskota, među kojima je oku, uhu i pameti prihvatljivijih od „našeg Milana“ (Radio Sljeme) – on je u prednosti: raspolaže učinkovitim alatima i znâ kako se pobjeđuje na zagrebačkim izborima. Milan Bandić se za razliku od kapitalizmu „nedoraslih i nesnalažljivih“ beskućnika, je li, itekako dobro snašao. Očito je iz imovinskog stanja obitelji i nebrojenih sudskih i inih afera budući da je prije „svijetlog kapitalističkog Betlehema“ – osobite, ‘rvacke inačice: rodijačko-ortačke, ratno-profiterske, kriminalno-pretvorbene, tzv. divljezapadne – došao iz tzv. socijalističkog mraka u Grudama (BiH) s koferom od skaja, trapericama, majicom i planom Zagreba studirati Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ) na tadašnjem Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu.

Na fotografiji: Mile Mrvalj
Tomislav Krišto/Cropix

A vidi ga danas kako se bogovski snašao, jer je otpočetka „znao delati“, i to 365 dana u godini, 24 sata dnevno. Za razliku čak i od Mile Mrvalja, b-h zemljaka, koji se također obreo u Zagrebu, ali se u kapitalizmu Bijedne Naše beskućnički fajter – nije snašao. Mudar pûk od davnina pamti grubu istinu: sit gladnomu ne vjeruje. Nek’ jede kolače! „U doba korone, Hitna pokupi beskućnike tek kada kolabiraju na ulici“, kazao je neki dan Mile Mrvalj u „Točki na tjedan“ televizije N1 Hrvatska o univerzumu patnje tih ljudi na hladnoći, kiši, snijegu, gladnih, u Zagrebu i pogođenih potresom, izloženih nečovječnim predrasudama, najizloženijih sada i zarazi virusom SARS-CoV-2, o čemu većina građana nema pojma. Problem beskućnika je manje-više isti u doba korone i prije korone i bit će vjerojatno isti nakon korone. To je populacija ljudi sasvim prepuštena samoj sebi, populacija koja nema nikakve informacije. Zamislite beskućnika koji nema internet, nikakav način za doći do neke informacije o pandemiji i epidemiološkim mjerama. Događa se nešto što ne razumije. Ne smiju više stajati gdje su nekad stajali, ne smiju više hodati tamo gdje su nekad hodali… Posebno ih pogađa zatvaranje mnogih prostora. Nekad su se tamo mogli ugrijati, sada ne mogu. Sada, ako dobivaju hranu u pučkim kuhinjama, dobivaju samo hranu za van, ne smiju ući unutra i pojesti toplu juhu, moraju jesti vani, na otvorenom, negdje u parku, na hladnoći, kiši… Zamislite obrok na -5°C. Zamislite što tim ljudima znači maska, fizička distanca, a žive po ruševinama, spavaju u napuštenim vagonima, jedini prihod imaju kopanjem po kontejnerima… Beskućnika nema u zdravstvenom sustavu ni stanju zaraze među njima.“

Kada neki od tih nesretnika baš kolabira na ulici, na klupi u parku ili gdje već – „vidi pijanduru kako se valja“, „vidi klošara, odrpan je i smrdi“, reći će i većina od statističkih 86,28 posto katoličkih vjernika u Bijednoj Našoj – „netko će pozvati Hitnu i Hitna mora doći. I to je sve. Ali to je najčešće već terminalna faza za te ljude“. Asocijalna država ne mari za „nevidljive nesretnike koji se nisu snašli u kapitalizmu“. Nikoga od tih što se prse da su „preuzeli odgovornost“ (sic transit, a blizu stotine ljudi dnevno umiru od bolesti SARS-CoV-2 kao muhe, i još će!?) nije briga što je 80 posto tzv. ekonomskih beskućnika (ovrhe, deložacije, gubitak posla, obiteljske tragedije, etc.) te ih 70 posto ima srednju i visoku naobrazbu, većina i neko radno iskustvo, a budući da su prosječne dobi cca 50 godina, nema šanse da ih se najveći dio može zaposliti, osigurati si nekakve pristojne prihode i izvući se iz beskućničkog ropstva. Tzv. normalan život je tim ljudima – gotovo odreda s razorenim obiteljima – grubo okrenuo leđa.

Više od 90 posto beskućnika ima i neke psihičke probleme zbog svega što im se dogodilo, zbog dugotrajnog beskućništva iz kojeg se ne vidi izlaz, pa i humanitarna udruga „Fajter“ i neka relevantnija sociološka istraživanja upućuju na činjenicu da mnogi beskućnici podliježu zaboravu u ovisnostima o alkoholu, drogama, etc., neki ne prežu ni od prostitucije, krađe, većih kriminalnih nedjela… „Sad zamislite kad takve ljude zatvorite u jedan prostor i zaključate ih, jer kada odu u Kosnicu (državni smještaj nedaleko od Zagreba, op. a.), ne smiju više izaći zbog ovih mjera“, reći Mile Mrvalj. „Ode li u Kosnicu, beskućnik gubi pravo na socijalnu pomoć, ako je ima, pa će zato mnogi radije spavati u nekoj ruini ili u željezničkom vagonu samo da im država ne uzme tih 800 kuna na mjesec. Da nemaju u Kosnici ni dvije kune za kavu iz automata.“

Socijalno neosjetljiva država

Političari imaju negativnu ulogu u cijeloj toj pretužnoj storiji, i ničim se ne mogu oprati od odgovornosti. Osobito tzv. mainstream, političari na vlasti jer oni imaju sve ključne alate za povoljnije riješiti problem. Ako već nisu u stanju definitivno spriječiti beskućništvo – a ruku na srce, nisu, i kada bi baš željeli – socijalnom politikom utemeljenom na poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda osobito u područjima rada, zdravlja i izobrazbe, nema logike da se učinkovitom strategijom ne intervenira u sâm problem tamo gdje nastaje. Eda nebrigom i stihijom negativnih okolnosti ne bi baš eskalirao do sramotnih razmjera koji nisu posljedica proračunske suše. I, da, itekako je iskoristiva u tom smislu činjenica o 70 posto ljudi bez krova nad glavom koji imaju srednju, višu i visoku stručnu spremu te prosječno i 15 godina radnog staža (otprilike kao hrvatski branitelji s trostruko višim mirovinama/invalidninama, je li, od prosječnih civilnih za puni radni staž). Statistički nije nevažno ni to da se beskućnikom postaje prosječno u dobi od 50 godina kada se još nisu stekli ni minimalni uvjeti za mirovinu, pa se onda cijeli život naglavačke ruši niz strminu.

Socijalno neosjetljiva Bijedna Naša raspolaže sa samo 13 prihvatilišta i prenoćišta za ukupno 430 beskućnike – u Splitu, Kaštelima, Šibeniku, Zadru, Karlovcu, Rijeci, Puli, Zagrebu, Varaždinu i Osijeku te hostelskim smještajem u Dubrovniku – što je smiješno malo kad bi se željelo zbrinuti samo zagrebačkih 1000-2000 beskućnika. Ljeti i za toplijeg vremena još nekako, ljudi se snalaze, ali više je no kritično zimi, za hladnijeg vremena i pogotovo ove godine za povampirene epidemije virusa SARS-CoV-2. Iz državnih će se izvora čuti kako su resorno ministarstvo i eurofondovi bili pokrenuli za te ljude „različite usluge poput dnevnih boravaka. Koliko god na svaki relevantniji način jadna Bijedna Naša i nesposobna (pre)živjeti bez financijskog sitniša s eurofondovskog stola (čak je i državni proračun za 2021. godinu slijepljen „obećanjima“ eurića iz Bruxellesa te traljavom nadom u uskrsnuće turizma i veće potrošnje, što nepredvidljiva virusna ćud može obezvrijediti u hipu), nema nikakva opravdanja za to što nema barem dvostruko više pristojno uređenih prihvatilišta i prenoćišta gdje će se beskućnici skloniti kad im je najpotrebnije.

Toliko se novca ipak može naći, ako se preslože proračunski „prioriteti“ na svim državnim razinama: od cca milijarde kuna Katoličkoj crkvi (i sada kad nema za lijekove i pristojne plaće medicinarima što se ubijaju u borbi protiv zaraze) do stavki za plaće i materijalni luksuz državnih dužnosnika čak i kada sjede u istražnom zatvoru, za političke stranke, natprosječne braniteljske prinadležnosti raznih vrsti do skupih maštarija o milijardama za kupnju borbenih aviona, etc. I, dakako, socijalno osjetljiva država, što „RH ustavno i u političkim diskursima upravljača tvrdi da jest, nema čak ni mudro/učinkovito organiziran socijalni sustav u kojem će biti mjesta i za  stine tisuća nesretnih ljudi koji, doduše, imaju nekakav krov nad glavom, ali žive ispod praga siromaštva i ljudskog dostojanstva. S tih 800 kuna na mjesec ili i bez njih. Jad i bijeda u Bijednoj Našoj nemaju granice niti ih ta država u dnevnom životu uopće determinira. Bez obzira na to koja opcija kormilari objema stranama Markovog trga. Ne radi se samo o tomu da se beskućnici i ti što žive ispod praga siromaštva – po kriterijima UN-a i EU-a te kolateralno i RH – „nisu snašli“ u raritetnomu ‘rvackom kapitalizmu tzv. divljezapadnog, rodijačko-ortačkog, ratno-profiterskog ili kriminalno-pretvorbenog tipa.

U njemu se „nije snašlo“ otprilike 95 posto žitelja Bijedne Naše: 800.000 penzića od ukupno 1,2 milijuna životari na cca 2500 kuna mjesečno i na toj mirovini nerijetko „sjede“ nezaposlena odrasla djeca s obiteljima, a više od trećine zaposlenih (ukupno cca 1,5 milijuna, od kojih 700.000 u tzv. realnom sektoru) prima plaću do 5000 kuna, što je cca 3500 kuna manje od najnužnijih životnih i režijskih troškova. Eurostatovi podatci pak ističu da „Hrvati mjesečno troše 810 eura u kunskoj protuvrijednosti, a zarađuju 750 eura. Ukupna lanjska potrošnja hrvatskih kućanstava, tvrdi Eurostat, iznosila je 9730 eura. Žitelji Bijedne Naše kupovnom su moći predzadnji u EU, minimalno bolji od Bugara i neusporedivo lošiji od ljudi u usporedivim zemljama u Uniji, bivšim država komunističkog Istočnog bloka pod kišobranom bivšeg SSSR-a. Dok je bila socijalistička republika u sklopu SFR Jugoslavije, Česi su, Slovaci, Poljaci, Mađari, etc. gledali u leđa Hrvatskoj, trećoj među srednjerazvijenim europskim zemljama. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (sic transit), ne može ni teleskopom, takorekuć, vidjeti tranzicijski daleko poodmakla leđa Česima, Slovacima, Poljacima, Mađarima, etc.

Nije presudno što nisu imali skup/krvav rat 1991.-1995., ali jest da nisu imali rodijačko-ortačke, ratno-profiterske ili kriminalno-pretvorbene tzv. državotvorno zauzete „nacionalno osviještene domoljube“ koji su se svi odreda itekako „snašli“ u ‘rvackom tipu kapitalizma. Tzv. divljezapadnog tipa, doduše, koji s nacionalnog Beverly Hillsa ne vidi more sirotinje pod zelenim obroncima koja se nije niti se ima šanse „snaći u kapitalizmu“. A gdje će onda vidjeti beskućnike, ljude ispod praga siromaštva, 21.000 djece koja odlaze gladna spavati, cca 40.000 učenika kojima je u školi jedini topli obrok tjedno, opsade socijalnih samoposluga i duge redove pred pučkim kuhinjama, svađe očajnih oko kontejnera sa smećem…?

U suštini, jebeš državu koja ti je zla maćeha, a ne domovina što pomaže u nevolji u kojoj sâm sebi nisi kadar; državu koja i humanitarnu pomoć najpotrebitijima udara haračem od 25 posto PDV-a i kažnjava s 30.000 kuna privatnog pekara koji potkraj radnog vremena besplatno dijeli neprodani kruh tima kojima je i pet-šest kuna veliko kao neboder na Trgu bana Jelačića. Tako zakorovljeno siromaštvo i socijalna isključenost nisu prispodobivi civiliziranom, humanom i demokratskom društvu 21. stoljeća pa alibi tzv. kapitalističke nove normalnosti nenormalnog/neljudskog u društvu daje jakog razloga poslati dovraga kapitalizam nakaznog lica. Novinar Boris Orešić je u Jutarnjem listu, u reportaži o pučkoj kuhinji Doma sv. Antuna na Svetom duhu u Zagrebu, dao riječ i hrvatskom branitelju Marijanu Mužiniću koji se zbog mizerne mirovine i tragične sudbine cijele obitelji ovdje hrani već 15 godina. „Iako podjela ručka počinje u podne“, kazao je Mužinić novinaru, „ljudi pristižu već oko 10 sati kako bi što prije došli na red.“ Orešić navodi da se u pučkim kuhinjama u Zagrebu „hrani oko 3000 ljudi, oko 2200 obroka podijeli se u gradskim pučkim kuhinjama ustanove ‘Dobri dom’, a još oko 800 u crkvenim“.

Država upravo popisuje kronične siromahe – navodno ih je oko 20.000 u RH – jer je od 2021. godine nakanila uvesti tzv. nacionalnu mirovinu od 800 kuna mjesečno ljudima starijim od 65 godina, bez vrjednije imovine i nekih redovnih primanja. „Svjesni smo da 800 kuna nije dovoljno ni adekvatno za život kakav bismo željeli za naše građane, ali očekujemo da će iznosi mirovina biti adekvatniji i da će socijalne naknade s vremenom rasti“, ustvrdio je ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović. „Vlada premijera Andreja Plenkovića je pokazala da se brine za one u potrebi i to ćemo nastaviti raditi ubuduće. Prošlih godina smo imali smanjenje broja osoba u siromaštvu, ali sada možemo vidjeti da očito postoji problem s kojim se suočavamo. Sustavi socijalne sigurnosti ovise o financiranju iz državnog proračuna i fondova EU-a. Samo u ovoj omotnici (novac na koji RH „ima pravo“, ali može ga povući tek na osnovi prihvaćenih projekata, op. a.) povukli smo 3,6 milijardâ kuna kako bismo povećali socijalna davanja.“

Ljudi na rubu ponora

Političari, je li, politiziraju, fraziraju i obećavaju, jer za to čak ni izborno ne snose nikakvu odgovornost, a sirotinjska/beskućnička dnevna zbílja sve je gora. Čak gora no što to netko izvan kruga krajnje bijede može pojmiti. Fra Vladimir je Vidović, voditelj pučke kuhinje na zagrebačkom Svetom duhu, kazao o tomu u HTV-ovom „Otvorenom“: „Lani smo imali cca 300 ljudi koji se hrane kod nas, a sada smo već na 400 obroka koje dijelimo. Ne tražimo provjeru identiteta, vidimo čovjeka u potrebi. Prije godine dana su nam dolazili beskućnici, a danas i cijele obitelji. To su ljudi koji su pogođeni koronom i ostali bez posla. Osjećaj bespomoćnosti tih ljudi nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.“ Predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Davorko Vidović (SDP) kaže da je 800 kuna bilo i u SDP-ovom prijedlogu iz 2003. godine. „To su ljudi koji nemaju struju, internet, oni ni ne znaju da imaju pravo na taj iznos nacionalne mirovine, za koji se moraju prijaviti“, kaže Vidović. „Ima tih ljudi koji nisu ni evidentirani u sustavu socijalne skrbi. Brojne skupine poput beskućnika, samohranih roditelja, starijih u domovima, etc. potpuno su zaboravljene za vrijeme epidemije. Zašto se za njih ne osnuje krizni stožer; nedopustivo je da su te skupine izopćene iz društva.“

Jamačno najupućeniji i najkompetentniji za uvid u pravo beskućničko i stanje najranjivijih skupina na/ispod društvenih margina, „Fajterov“ čelnik Mile Mrvalj tvrdi kako je državno uvođenje tzv. nacionalne mirovine od 800 kuna mjesečno zapravo „izmišljanje tople vode. Ja sam se uvijek divio političarima, puno pričaju, a ništa ne kažu. Što je to nacionalna mirovina o kojoj se toliko govori? Ti ljudi su već trebali imati minimalnu socijalnu skrb koja i jest 800 kuna“. A čemu država služi, ako ne upravo tomu da najpotrebitije i najranjivije svoje građane ne ostavlja na cjedilu? Sudeći po vladajućem larpurlartizmu u području socijale, ništa se bitno neće promijeniti. Navodno se pripremaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, bit će nekih povjerenstava, tzv. javnih savjetovanja i koječega još u neformalnom guranju problema pod državni tepih. Poznato? Itekako. Ista meta, isto rastojanje. Promašaj i s probna tri metka? Garant.

Marijan Vogrinec
Autor 6.1.2021. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija