Slikovnica za čas kratiti ili shvatiti

Ladislav Babić
Autor 14.9.2014. u 23:48

Slikovnica za čas kratiti ili shvatiti

Zamislite ogromnu stijenu koja se klati na rubu ponora, „ne znajući“ kojoj da se prikloni strani. Već sitni poticaj u jednom ili drugom smjeru može je pomaknuti na čvrsto tlo ili strovaliti u ponor izazivajući lavinu nesagledivih razmjera, s posljedicama koje inicijalni poticaj „nije niti mogao slutiti“. Barem ako ostajemo u domeni anorganske prirode, izvan područja ljudskog „svijesnog“ djelovanja. Opisana slika najbolje nam predočuje takozvano metastabilno stanje – „ni vrit, ni mimo“ stanje sistema, koji je u „dilemi“ „kojem da se priključi carstvu“. Vizuelni tipovi možda bolje shvate iz ilustracije Kyaiktiyo Pagode (tzv. Zlatna stijena), visine nešto veće od sedam metara, izgrađene na vrhu stijene nalazeće upravo u opisanom metastabilnom stanju, na rubu ponora.

l1

Prema predaji, sam Budha svojim nadnaravnim moćima sprečava stijenu da se strovali – mada lično nisam uvjeren da je nisu stabilizirali nekakvom tehničkom intervencijom. Kod ljudskih masa, stvar stoji nešto drukčije:

l2

Kako se Spasitelj – u ma kojem obliku – nikako ne pojavljuje, radničku klasu dovedenu do ruba vlastite egzistencije nema tko spasiti od pada u bezdan. Primjetimo da ih iz labilnog – krajnjeg oblika metastabilnog stanja – u stabilnije stanje (na dnu ponora!) gura pritisak masa koje slijede one što su im vitlajući barjacima zatvorili oči i isprali mozak, pa tek dovedeni do ili preko samog ruba, shvaćaju da su bili i završili kao najobičnije ovce. Moguće je iz slike zaključiti da će i barjakonosci – koji se za sada još uvijek drže pristojne udaljenosti od bezdana – također završiti na njegovom dnu ukoliko nekako ne uspiju zaustaviti pritisak naroda iza sebe. Naime, „blejanje“ skončanih moglo bi doprijeti daleko iza ponora, izazivajući osvještenje ovaca u pozadini i njihovu transformaciju u ljude. A ti će, kad i zastavničare upute u predjele stabilne ravnoteže (kraće se taj postupak naziva revolucijom, mada on sam po sebi ne mora biti nimalo kratak), nakon toga znati stati, razmisliti i vlastitom razumnom akcijom preokrenuti namijenjenu si sudbinu. Dapače, razviti mehanizme koji ih više nikada neće dovesti u sličnu situaciju.

Nažalost, još uvijek smo u periodu kada se većina ljudske populacije nalazi u metastabilnom etičkom stanju, što znači kako su sposobni danas se družiti i međusobno ispomagati, a koliko sutra već – jedan drugome psovati mater i rezati vratove. Rijetki su oni doslijednog, humanističkog etičkog stava prema kojem i odmjeravaju svoj sud o prilikama, umjesto da ga podvrgavaju njima:

l3

 

Možda jedini dugoročni garant kakve­takve promjene vladajućeg diskursa su odgoj i obrazovanje. No kao i pitanje “tko će kontrolirati kontrolore”, ovdje je ono aktuelno u obliku: tko u općem moralnom rasulu uopće može odgajati i obrazovati buduće generacije, kad su i premnogi potencijalni učitelji među najpokvarenijima?:

l4

Jer, društvo je ogledalo škole, koliko i škola ogledalo društva. Ima li ikakve nade da se revolucionarne promjene društva provedu na iole miroljubiv način? Prijedlog koji nije za olako odbacivanje (što ne znači da se i to, u slučaju njegove mnogostruke neuspješnosti ne treba učiniti) prikazan slikovito, vrlo je jasan:

l5

Ilustrira metastabilnu ravnotežu između vladajuće elite i podčinjenog joj naroda. Vlastita odluka svakog pojedinca, napuštanje izborne podrške svojim „zavodnicima“ sve više slabi njihov položaj dok ih se konačno ne pošalje u ambis historije. Glas naroda može biti jači od puške, u teoriji barem, mada neki iskreno sumnjaju: “Kada bi glasanje nešto moglo promijeniti, učinili bi ga nelegalnim” (Emma Goldman), kaže poznata anarhistkinja i sufražetkinja, ne misleći pritom na kozmetičke promjene koje održavaju živom iluziju demokracije na ovim (i širim) prostorima.

l6

Sviće li pomalo i ovima istina o vlastitom položaju:

l7

koja je njemu:

l8

bilo odavno jasna, a ovaj:

l9

ju je pokušao promijeniti, zajedno s onima:

l10

koji nisu shvatili da u kockanju:

l11

 

s egzistencijom, ima tek jedan dobitnik:

l12

kojega regionalni eksponenti:

l13

servisiraju svim mogućim sredstvima:

l14

kako bi učvrstili svoj metastabilni položaj; doduše, priznati se mora – uz primjereni humanizam prema bližnjima:

l15

Potomci pak starih znanaca:

l16

spremni su im u krajnjoj nuždi – zlu ne trebalo – priskočiti u pomoć:

l17

Jedni misle i rade „ovo“, drugi misle i rade „ono“, a što smo mi zaista mislili i uradili saznat će naša djeca, procjenjujući baštinu koju smo im ostavili. Kako-tako uređen, pravedniji svijet, ili dilemu Buridanova magarca koju sami nismo znali razriješiti:

l18

Želimo li stvarno neku realnu, kvalitativnu promjenu društva u kojem živimo, morat ćemo iz pasivnog stanja podnošenja prijeći u aktivno stanje njegova mijenjanja. Kao što rekosmo, potreban je samo ispravno usmjereni poticaj da svaka struktura društva iz metastabilnog, dosegne stabilni položaj koji zaslužuje. Znamo li koji je onaj što nam pripada po istini, pravdi i etici? Ili smo već evoluirati u smjeru:

l20

koji nas je pretvorio u brojke bez duše, kojima je moguće manipulirati po volji? Kojim putem čovječe?:

l21

Pred nama se prostiru bezbrojni svjetovi:

l22

a izbor je samo naš!:

l23

 

 

Ladislav Babić
Autor 14.9.2014. u 23:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija