Socijalna država na putu u pakao

Marijan Vogrinec
Autor/ica 24.2.2017. u 13:26

Izdvajamo

  • No, kome će Plenković i braniteljski ministar Tomo Medved uzeti od sirotinje u svojoj zemlji da bi plaćao tuđu vojsku koja se u tuđoj zemlji borila za tuđe megalomanije iz davno propalih ultranacionalističkih „velikodržavnih“ projekata? Zašto bi građani RH imali plaćati HVO u BiH, vojnike i članove njihovih obitelji koji se nisu borili u RH niti su, većina, ikad nogom stupili u Hrvatsku? Bez obzira na to, malo koji od njih nema i hrvatsko državljanstvo, ali to ništa ne mijenja na stvari. Ratnih je godina Tuđmanov režim, otkidajući svojim građanima od usta, dnevno slao u Hercegovinu navodno 30 milijuna tadašnjih DEM, što je u javnosti doživljeno kao prvorazredni skandal. Ljudi su bili bijesni, a još se ni danas javno ne smije reći da je Zagreb ne samo vojno nego i financijski intervenirao u BiH. Da i danas nevjerodostojnom, formalnom potporom državnom jedinstvu BiH zapravo prikriva velikohrvatsku, trećeentitetsku figu u džepu.

Povezani članci

Socijalna država na putu u pakao

Foto: Flickr

Unatoč vladinu busanju u prsa statističkim pokazateljima – a statistikom se uistinu svašta dade dokazati i opravdati – o izvjesnoj živosti industrijske proizvodnje, izvoza i potrošnje u maloprodaji, to baš i nije neka vjerodostona/pouzdana osnovica za praviti se intaktnim od ekonomskih iznenađenja i diktata stranog kapitala. Stanovita pozitiva, s rečenim rastom BDP-a od trenutnih 3,1 posto, gotovo je posvema kolateralni produkt svladavanja krize u europskom okruženju. I taj trend u Bijednoj Našoj može biti održiv najviše dvije-tri iduće godine. Ako i toliko. Okruženje, pak, europsko i svjetsko, upravo se nalazi pred ozbiljnim izazovom novih globalnih poremećaja. Spiegelov analitičar Henrik Müller predviđa veliku svjetsku depresiju 2021. godine, kao posljedicu razornog predsjednikovanja Donalda Trumpa. Ako vlada odmah ne zabrlja, kao što je počela brljati poreznom reformom u korist domaće, sumnjivo obogaćene kaste (skompane s mainstream politikom), banaka, nekih korporacija i stranog kapitala što harači ovdašnjim defektnim tržištem, socijalna će država odumirati na rate

Marijan Vogrinec

Hrvatskim se građanima ne piše dobro. Iako je nemli broj onih koji su još prije četiri mjeseca povjerovali „europski uljuđenom“ Andreju Plenkoviću da će njegova vlada vjerodostojno od prvog dana dokazivati što je to rad za opće dobro i kako se podiže životni standard. Međutim, ništa od toga. Dapače, upravo je iz EU-a stigla u Banske dvore ljuta jezikova juha: „Hrvatska u zadnje dvije godine nije provela ni jednu bitnu strukturnu reformu na koju se obvezala, a na gospodarsko-financijskom planu ostaje među šest zemalja Unije s prekomjernom makroekonomskom neravnotežom“. Ta je dijagnoza „obitelji kojoj RH oduvijek pripada“ u bitnom raskoraku s obećanjima HDZ-Mostove vlade o poboljšanju životnog standarda građana i napretku Bijedne Naše.

„Prihvaćamo te zamjerke Europske komisije i razumljivo je da se to apostrofira, ali bili su objektivni razlozi zbog kojih su odgođene reforme“, komentirao je Hini ministar financija Zdravko Marić. Ma koji vražji „objektivni razlozi“!? HDZ je, iz čijeg jata dolazi i ministar Marić, zajedno s Mostom nezavisnih lista, pravaškim „domoljubima“ te izmišljenim premijerom Tihomirom Oreškovićem – koji „domoljubno“ nije znao hrvatski jezik – nakaradnom vladom profućkao cijelu 2016. godinu u međusobnim svađama, inatima, nekomuniciranju, uvrijeđenosti i napokon – samouništenjem. Vlada nije ništa učinila u 146 dana rada, dobrim dijelom na telefonskim sjednicama (sic). SDP-ova koalicijska vlast s premijerom Zoranom Milanovićem je, pak, prethodne četiri godine prelijevala iz šupljeg u prazno, a strukturne je reforme shvatila kao kupovanje socijalnog mira zaduživanjem (oko 100 milijarda kuna) kod bjelosvjetskih lihvara.

Zbog prevelikih dugova – oko 85 posto BDP-a, ovogodišnja je otplatna rata samo za kamate 65 milijarda kuna, dogodine 61 milijarda, itd. – RH ostaje u režimu posebnog monitoringa Europske komisije. Ministar Marić džaba kreči, ohrabrujući naivniji dio javnosti: „Ali to nam ne treba nikako više biti prepreka, jer imamo političku stabilnost. Hrvatska trenutno ima gospodarski rast viši od tri posto i taj nam rast treba biti razlog za daljnje provođenje, čak i ubrzavanje mjera strukturnih reforma, a ne slučajno nekakva izlika da se nešto odgađa. Europska komisija stavlja naglasak na javne financije, pa je logično da su zamjerke na najvećim proračunskim potrošačima – zdravstvu, mirovinskom sustavu i javnoj upravi“.

Unatoč vladinu busanju u prsa statističkim pokazateljima – a statistikom se uistinu svašta dade dokazati i opravdati – o izvjesnoj živosti industrijske proizvodnje, izvoza i potrošnje u maloprodaji, to baš i nije neka vjerodostona/pouzdana osnovica za praviti se intaktnim od ekonomskih iznenađenja i diktata stranog kapitala. Stanovita pozitiva, s rečenim rastom BDP-a od trenutnih 3,1 posto, gotovo je posvema kolateralni produkt svladavanja krize u europskom okruženju. I taj trend u Bijednoj Našoj može biti održiv najviše dvije-tri iduće godine. Ako i toliko. Okruženje, pak, europsko i svjetsko, upravo se nalazi pred ozbiljnim izazovom novih globalnih poremećaja. Spiegelov analitičar Henrik Müller predviđa veliku svjetsku depresiju 2021. godine, kao posljedicu razornog predsjednikovanja Donalda Trumpa.

Katastrofalne činjenice

Ako vlada odmah ne zabrlja, kao što je počela brljati poreznom reformom u korist domaće sumnjivo obogaćene kaste (skompane s mainstream politikom), banaka, nekih korporacija i stranog kapitala što harači ovdašnjim defektnim tržištem, socijalna će država odumirati na rate. Vlada Andreja Plenkovića već se nekolicinom prvih antireformskih poteza iskazuje izrazito neprijateljskim odnosom prema ustavno proklamiranoj socijalnoj državi.

Da nije tako, ne bi na samom početku mandata poreznom reformom ozakonila porast vlastitih/dužnosničkih plaća za 1500-2500 kuna mjesečno, a svake pete „radničke“ od pedesetak do maksimalno 158 kuna. Ne bi civilne umirovljenike ostavila na cjedilu, među kojima svaki drugi od ukupno 1,2 milijuna penzića prima manje od 2000 kuna mjesečno. Odnosno, ne bi trpjela prosječnu mirovinu od bijednih 2300 kuna, s kojom se ne da platiti režije i jesti dostojno čovjeka. Da ima socijalnog sluha, kao što nema, vlada premijera Plenkovića ne bi ostala gluha i slijepa na oko 650.000 sugrađana u kritičnom dužničkom ropstvu – nešto više od 320.000 s blokiranim računima i isto toliko pod ovrhom. Tu je i oko 250.000 registrirano nezaposlenih, od kojih gro nikad neće dobiti posao, jer su stariji od 35 godina.

Katastrofalne činjenice o lošem socijalnom stanju u Bijednoj Našoj možda najbolje ilustrira podatak da više od 40.000 djece navečer liježe u krevet – gladno. Više od 20.000 đaka osnovne škole ima kod kuće jedan topli obrok tjedno… A RH nije ni Somalija, ni prekrcani gumenjak nasred Sredozemnog mora niti brazilska favela. Hrvatska je lijepa država, bogata plodnom zemljom i toplim morem, kadra svojim resursima omogućiti pristojan život za barem 25 milijuna žitelja, ali ima nesreću da ju već 27 godina gospodarski, društveno i moralno rastaču pokvareni politikanti, koji si prijevarom birača međusobno preotimaju državno kormilo. Za vlastiti i račun svojih stranih polit-korporacijskih mecena, ne za opće narodno dobro. U Hrvatskoj danas nitko ne bi smio biti gladan, bez krova nad glavom i pristojnog posla, jer za to ima sve uvjete, ali nema vlast koja prije svega skrbi o ljudima i poštuje socijalne norme.

Od davnašnjih floskula tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana do ovih tzv. prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ukuljučujući premijerske između, obećanje o hrvatskoj Švicarskoj ili hrvatskoj Norveškoj, o rajskoj zemlji meda i mlijeka u kojoj je „Hrvat nakon tisućljetnog državnog sna napokon svoj na svome“ i „sam svoj gospodar“ – ostali su veća bijeda, socijalna nepravda, političko-ideološki razdori, beznađe i nezadovoljstvo građana nego što je ikad bilo u bivšoj Jugoslaviji, za 45 godina tzv. totalitarnog „komunističkog mraka“. Zašto je Grabar-Kitarović i predizborno i inaugurativno obećavala građanima brda i doline, busala se u plava ZNA SE prsa da je „žena iz naroda“, ništa od toga ne provodi? Licemjerno.

U dvije godine mandata pokazala je da joj je narod pri srcu samo kao amorfna masa obveznika koji bespogovorno pune poreznu blagajnu iz koje se financiraju njezini beskorisni izleti u inozemstvo (bila je u 27 zemalja, samo u SAD-u sedam puta) od kojih „Hrvatice i Hrvati“ još nisu vidjeli ni jedne jedine investicijske kune niti je Bijedna Naša pozicionirana kao nekakav faktor u međunarodnoj politici. Građani su još manje imali koristi od njezinog samodopadnog čergarenja Predsjedničkim uredom po balkanskom kifliću, gdje ju u izabranim odredištima dočekuju naručene tv-kamere, isti oni odabrani novinari što ih je pozvala na „slavljenički“ brifing u povodu dvogodišnjice mandata, i „oduševljeni“ lokalni narod s HDZ-ovim članskim iskaznica. Građani RH ni sutra, prekosutra… ne trebaju očekivati neki bolji život od premijera i predsjednice, jer tih dvoje za njih nemaju vremena. Osim kad imaju koristi od bavljenja „narodom“, a to je redovito – uoči izbora. Tako će biti i dalje.

Da bi Bijedna Naša udovoljila prohtjevima nekolicine najbogatijih zemalja EU-a, čiji business zahvaća najprofitabilnije sektore u RH (samo Austrija ima 650 poslovnih subjekata u tim sektorima), ali i ultimatumima Wall Streeta, morat će žešće udariti građane po ionako zvoneći šupljim džepovima. To vodi socijalnu državu ravno u deveti krug pakla. Unija u kritici makroekonomskih neravnoteža opetuje stare teze, narodski rečeno: nema džabe ni kod stare babe. Njemačka kancelarka Angela Merkel se globalno proslavila tom porukom Grčkoj i Alexisu Tsiprasu na početku mandata, a zapravo svem dužničkom roblju s europskog Jugoistoka: „Dugovi se moraju vraćati“. Svjetska banka i MMF tom su zelenaškom, prevarantskom filozofijom stezanja remena, tzv. Štednje, dotukli mnoge države. Npr. Grčku, Portoriko…

Prevedeno na hrvatski iz Unijine modifikacije o makroekonomskoj neravnoteži u RH: građani se ne moraju liječiti, mirovine treba još srezati, a socijalna davanja ukinuti. Socijalna država, dakle, nespojiva je sa zakonima tržišta i profita, pa će u „zrelom kapitalističkom društvu“ biti mjesta samo za one koji imaju novca te si mogu platiti liječenje, zlatne godine i životne potrebe u svim (ne)mogućim okolnostima. Pametni su ljudi to znali i prije, ali kad se mase ciljano kontaminira – kao što se ciljano zbilo u Bijednoj Našoj prijevarom s jeftinim kreditima u švicarcima ili referendumskom obmanom o boljem životu učlanjenjem zemlje u EU, višim plaćama i mirovinama, itsl. – više nema natrag. Sada je glavni grad Hrvatske Washingtom s predgrađem u Bruxellesu, plaće i mirovine su niže nego ikad, socijala se ukida, liječenje i školovanje nedostupnije/nekvalitetnije, a (ne)ravnopravnost u EU iritantno razočaranje.

O samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH govore još samo državni politikanti, jer od te floskule imaju osobnog materijalnog probitka, i „nacionalno osviješteni“ hlebinci koji ne žele vidjeti da Trnoružica zapravo i dalje sniva isti tisućgodišnji san. Princa ni od korova, a onaj s početka 1990-ih se pokazao lažnim. Pravi princ možda nikad neće ni izaći iz svevremenske bajke braće Jacoba i Wilhelma Grimma, pa je zdvojan puk prigodno prepjevao za upozoravajuće potrebe onu o Banu, zbog koje se nekad tri mjeseca sjedilo u prdekani: „Ustani Maršale, Hrvatska te zove, zove…“

Militantno soliranje

Sudeći po smislu, namjeni i prvim očitovanjima tzv. porezne reforme, premijer Andrej Plenković i državni blagajnik Zdravko Marić, uz čvrstu potporu HDZ-ove uzdanice s Pantovčaka Grabar-Kitarović, nemaju nikakvih socijalnih dvojba: smjerno će udovoljiti zapadnim zahtjevima do zadnjeg slova. Ekonomski analitičar Damir Novotni, donosi internetski portal televizije N1 Hrvatska, komentira Unijine prigovore Banskim dvorima: „Prije svega se mora restrukturirati rashodna strana državnog proračuna, što znači da se dva najvažnija sektora – socijalni i mirovinski – moraju jednostavno analizirati i vidjeti gdje su moguće uštede, jer na dugi rok su neodrživi. Ni socijalni sektor, ni mirovinski niti zdravstveni ne mogu slalno kreirati manjkove. Ti se manjkovi akumuliraju i za dato se stvaraju te velike neravnoteže, i unutarnje i vanjske“.

c52c56e966644d6a97d7a956c002d660

Foto: poslovni dnevnik

U tim okolnostima, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i ministar obrane Damir Krstičević (pre)glasno solidaraju militantnim najavama zbog kojih normalan čovjek ne zna bi li se grohotom smijao ili plakao kao kišna godina. Bijedna Naša – koja navodno nema novca za liječenje građana, mirovine dostojne čovjeka koji je pošteno odradio svojih 40/35 radnih godina ni za socijalne i naknade nezaposlenima da ne moraju prekopavati kontejnere, itsl. – najavljuju dvoje rečenih s vrha vlasti, kupit će od Amera eskadrilu lovaca-bombardera, odmrznuti obavezni vojni rok, slati vojsku u Litvu i gdje god SAD/NATO kaže, držati kontingent u Afganistanu, povisiti za tri dodatne milijarde kuna članarinu u NATO-u (s 1,2 posto BDP-a na traženih najmanje dva posto), graditi Pelješki most i LNG terminal na Krku za ukapljeni prirodni plin, platiti najmanje četiri milijarde kuna za izjednačavanje prava navodno 170.000 pripadnika HVO-a u BiH s pravima veterana HV-a i HOS-a, otkupiti Inu od mađarskog MOL-a za xy svotu…

No, kome će Plenković i braniteljski ministar Tomo Medved uzeti od sirotinje u svojoj zemlji da bi plaćao tuđu vojsku koja se u tuđoj zemlji borila za tuđe megalomanije iz davno propalih ultranacionalističkih „velikodržavnih“ projekata? Zašto bi građani RH imali plaćati HVO u BiH, vojnike i članove njihovih obitelji koji se nisu borili u RH niti su, većina, ikad nogom stupili u Hrvatsku? Bez obzira na to, malo koji od njih nema i hrvatsko državljanstvo, ali to ništa ne mijenja na stvari. Ratnih je godina Tuđmanov režim, otkidajući svojim građanima od usta, dnevno slao u Hercegovinu navodno 30 milijuna tadašnjih DEM, što je u javnosti doživljeno kao prvorazredni skandal. Ljudi su bili bijesni, a još se ni danas javno ne smije reći da je Zagreb ne samo vojno nego i financijski intervenirao u BiH. Da i danas nevjerodostojnom, formalnom potporom državnom jedinstvu BiH zapravo prikriva velikohrvatsku, trećeentitetsku figu u džepu.

Čudo jedno što je sve naobećavala HDZ-Mostova vlast, a nema novca niti će imati, ako opet masno ne zaduži praprapraunuke za još jednu tranšu boli glava kredita. Otkud inače 10-12 milijarda dodatnih kuna na proračunskih oko 130 milijarda, na koje EU ima gadne, zlonamjerne i asocijalne prigovore. Netko bi to morao platiti. Tko? Glupo pitanje. Pa građani, zna se. Uvijek i samo građani, porezni obveznici kao neizostavna ovca za striženje. Ustavno proklamirana socijalna država očito je zadnja rupa na svirali i ovoj vlasti. To se naslućuje i po valu poskupljenja koji se zakotrljao od Nove godine. Od nabildanih cijena ugostiteljskih usluga, troškova hrane i artikala široke potrošnje do dramatično ispolitiziranih najava o znatnom poskupljenju energije za kućanstva – struje i plina.

Struja će uskoro poskupjeti. Koliko? Ne zna se. Struja ove godine neće poskupjeti. Zašto? Premijer Plenković farba tunele nevjerodostojnom, zapravo lažnom tvrdnjom da vlada želi zaštititi standard građana od udara poskupljenja najvažnijih životnih troškova. Hoće, neće… pa hoće, neće od 1. travnja poskupjeti struja i plin. Ovisno o tome tko se igra živcima ionako već izluđenih građana, koji zbog nesposobnih i nesavjesnih vladajućih kasta prošlih 26 godina tzv. hrvatske samostalnosti, neovisnosti i suverenosti ionako već nose gaće na štapu. Bit će najbliže istini – jer ona ima svoju grubu ekonomsku logiku, neovisnu o politikantskoj larpurlartistici – da će potrošači uskoro dobiti osjetno više račune za struju. Gotovo sigurno, od travnja i za plin. Nekoordinirane desne i lijeve ruke mlitavog okolišno-energetskog ministra Slavena Dobrovića, on osobno, HDZ-ove uzdanice iz neposrednog kruga premijera Andreja Plenkovića – svjesno se poigravaju javnim strpljenjem. Da se Turci ne dosjete u što su se, štono jučer – s rukom na srcu i očima u stratosferi – zaklinjali dok su urbi et orbi nabrajali gospodarske i ine prednosti/koristi porezne reforme. „Ljudi, svima će nam biti bolje“, govorili su.

Komatizirani bivši SDP-HNS-ovi ministri, padom u oporbu odreda nagrađeni iznimno unosnim (16.000-24.000 kuna mjesečno) saborskim klupama, s bjanko dopusnicama za valjanje drvlja i kamenja na političku poziciju, sada cijede mast Plenkoviću, jer je sasvim izvjesno da će zažmiriti na skorašnji strujno-plinski udar na životni standard. Nijedan od njih, osobito ne bivši energetski ministar Ivan Vrdoljak, aktualni šef HNS-a, ni abera o tome koliko su i sami pripremili/skrivili predstojeći kurzschluss na potrošačkim računima za energiju. Nikom zapravo, bio u oporbi ili na vlasti, nije stalo do tzv. malih ljudi i njihovih siromaških života u ustavno socijalnoj državi. Da jest, ti se ljudi što su „preuzeli odgovornost“, uključujući neprirodno militariziranu predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, ne bi razmetali nepostojećim milijardama koje će bez imalo socijalne osjetljivosti uzeti tim malim ljudima te im siromaštvo učiniti gorčim, još siromašnijim.

Možda bijela kuga zato i ima toliko uspjeha među „Hrvaticama i Hrvatima“, jer im sekundira pri hopa-cupa u krevetu: zašto rađati djecu kad je svaka beba već sada, čim je zakmečala u babičinim rukama, dužna bjelosvjetskim lihvarima gotovo 10.000 eura, bez kamata!? Taj dug neće otplatiti do prirodne smrti, ali će zato potomstvo do u daleku budućnost imati jakog razloga gadnim epitetima spominjati bližu i dalju rodbinu Franji Tuđmanu, Ivici Račanu, Ivi Sanaderu, Jadranki Kosor, Zoranu Milanoviću, Andreju Plenkoviću…

Odani i uslužni ljudi

Nema razumnih razloga za to da uskoro poskupe struja i plin, kao što u socijalno unakaženoj Hrvatskoj sada nije vrijeme za skorašnju, od travnja liberalizaciju tržišta tog kućanstvima i industriji važnog energenta. Plenkovićeva se vlada pravila grbavom i kada su joj od Nove godine, mimo jače ekonomske logike, promicala ispod radara poskupljenja – od tri-četiri do čak 30 posto – živežnih namirnica, povrća i voća čak iz lanjske ili još starije berbe (sic). Gromoviti udar na životni standard nekontrolirano je zahvatio i artikale iz tzv. sindikalne/socijalne košare, iako PDV na osnovne životne namirnice kao kruh i mlijeko ipak nije porastao s pet na 13 posto. Ali jest s 13 na 25 posto na ugostiteljske usluge, a ugostitelji smjesta razliku troška prevalili na građane. Državni blagajnik izravno je zavukao ruku u džepove svojih sugrađana, a vlast se zaklinjala da je porezna reforma isključivo za dobrobit građana i poduzetnika. Sic.

Stvar je prioriteta, odnosno političke volje svake socijalno (ne)osjetljive i upravljački (ne)odgovorne vlade hoće li se opredijeliti za opće dobro i boljitak svojih žitelja, kontrirajući kad treba neprijateljskim pritiscima moćnijeg kapitalističkog okružja. Ili će se opredijeliti za udvorničko-manipulativne vratolomije radi koruptivno-sektaškog pogodovanja političko-ekonomskim interesima stranog korporativnog kapitala. Taj interes izravno determinira i očekivano poskupljenje struje i plina, grubu militarizaciju RH, uvozničku bofl-ovisnost (54 posto uvoza nepokriveno izvozom), teško dužničko ropstvo…

Bijedna Naša ima na dvama državnim brdima dvoje SAD/EU/NATO-u nikad odanijih i uslužnijih ljudi, nikad tako neprijateljski nabrijanih prema susjedima i Rusiji. Premijer Plenković je pobjesnio kad mu je neki dan saborski zastupnik Živog zida Branimir Bunjac skresao u lice da je „bruxelleski projekt“. Kao Grabar-Kitarović američki? I onda od njih dvoje očekivati da će pred zapadnim kapitalom i njegovim invazivnim interesima braniti Bijednu Našu kao ustavno proklamiranu socijalnu državu u kojoj će barem osnovne sastavnice životnog standarda – hrana, odjeća i obuća, režije, energenti… – imati socijalni ključ, prednost pred atakom tržišta i profita na opće dobro? Nema šanse. Struja i plin će ići gore jer, kažu resorni ministri, RH nije pučka kuhinja ni socijalna samoposluga.

Plin poskupljuje netom što završi sezona grijanja (sic). Nesretna sezona u kojoj je vlada lani zagorčala život građanima prijevarom o ugradnji razdjelnika topline na radijatore, jer to navodno zahtijeva EU. Zapriječena je kazna do 50.000 kuna onom tko ih ne ugradi u roku, a  razdjelnike se moglo kupiti (cijena s ugradnjom i do 3000 kuna) isključivo od dvaju zapadnih dobavljača koji su tko zna čijom „dobrom voljom“ bili jedino dostupni na hrvatskom tržištu. Ta je nepromišljenost drastično povećala račune dijelu potrošača, posvađala javnost i energetske stručnjake. Uštede toplinske energije nisu postignute, a građani su se za 20-30 i više posto skuplje grijanje – smrzavali uz radijatore. Mislili su da će uštedjeti ako priguše ventile. A ono, brus. Nitko i dalje ne popravlja energetski kurzschluss u socijalno neosjetljivim resornim mozgovima.

Posegnuti u džep poreznih obveznika jamačno je lakše nego omogućiti im da mogu platiti hranu, režije, odjeću i obuću, kuhati i grijati se na struju i plin, školovati djecu, uzdržavati nezaposlene članove obitelji, liječiti se… Političkoj demagogiji sada nema mjesta. Ako vlast kani bitno pretumbati razvojnu strategiju gospodarski, društveno i moralno posrnule zemlje, O.K. ali – ne smije to činiti na teret građana. Ljudima koji egzodusno već, s gaćama na štapu i kritično nezainteresirani za sladostrasno hopa-cupa u krevetu, četveroredno hrle prema državnim granicama ne smije se haračlijski zavlačiti porezna ruka u džep. Bijedna je Naša zbog više mortalitetne od natalitetne stope te iseljavanja (blizu 300.000 ljudi u najpotentnijoj radnoj dobi, većinom mladih)  spala u zadnjih desetak godina na manje od četiri milijuna stanovnika.

Ne natjeraju li građanski bunt, svijest i savjest državu da prioritetno – prije kupovanja oružja i neumjerenog bildanja braniteljskih prava – mladima osigura krov nad glavom, posao i pristojnu plaću, badava HDZ-Mostovo strateško planiranje razvojnog sutra kad neće biti dovoljno domicilnih ljudi. Piši kući propalo je. U idućih bi dvadesetek godina, tvrde demografi kalibra Anđelka Akrapa i Stjepana Šterca, ne zaustave li se bijela kuga i iseljavanje, moglo ostati u RH manje od 3,5 milijuna žitelja.

Put u obećanu bolju budućnost sve se grublje iskazuje kao put u neobećani pakao. Dobro, ne moraju svi sjediti po kafićima i voditi obitelji na ručkove/večere u restorane kao što su mogli u zrelije doba „totalitarnog komunističkog mraka“ da bi im skuplje ugostiteljske usluge zbog povećanog PDV-a s 13 na 25 posto baš život značile. Ali ne može se bez osnovnih živežnih namirnica, voća i povrća… Bez struje i plina se također ne može, a Mostov ministar Slaven Dobrović najprije demagogizira kako električna energija ipak mora poskupjeti, ali „krivnjom SDP-ove koalicijske vlade“, osobito bivšeg energetskog ministra Ivana Vrdoljaka. Dobrovićev državni tajnik Ante Čikotić ovih dana ne silazi s tv-ekrana, pokušavajući zamazati oči javnosti podatkom da je „plin znatno poskupio na svjetskom tržištu“, pa…

A koliko će od travnja poskupjeti u RH: 15, 20, 25 ili više posto? Čikatić mulja, lisičje se smijulji i izbjegava konkretan odgovor na konkretno pitanje. Poskupjet će, a premijer i njegovi tek spominju da analiziraju „razne modele“ kako bi se „zaštitilo standard građana“. S poskupljenjem električne energije je slično, mulja se i važni podaci kriju od javnosti. Na poskupljenje struje utjecat će znatno povećanje tzv. naknade za obnovljive izvore energije (vjetroelektrane), vjerojatno sa sadašnjih 3,5 lipa po kilovatsatu potrošene struje u kućanstvu na sedam lipa, a ne na 13 kako piše u vladinom ugovoru s ulagačima u te izvore energije. Bude li tako, ulagači će tužiti vladu za kršenje ugovornih obveza.

Karmine za socijalu

Riječ je o tome da je bivši ministar u SDP-ovoj koalicijskoj vladi Ivan Vrdoljak potpisao pet minuta prije ponoći (!?) 2013. godine enormno povećane ugovore s privatnim ulagačima u obnovljive izvore energije i time obvezao potrošače na  drastično skuplje naknade, što su ih dužni plaćati na ime poticanja proizvodnje struje iz obnovljivih izvora. Preuzete obveze za ovu godinu vrijedne su 1,1 milijardu kuna, za sljedeću 1,5 milijarda, odnosno 1,6 milijarda za 2019. Naknada od 13 lipa po kilovatsatu znači oko 300 kuna godišnje više na računu za potrošnju od 3000 i više kilovatsati, registriranu u kućanstvu. Hoće li Plenkovićevi analitičari naći model za premošćenje strujnog udara i otići na sud, gdje će izgubiti spor s ulagačima?

av3

Foto: Hina/ Tomislav Pavlek

Ili će, najvjerojatnije, prevladati Čikotićev floskula-model, koji se dade nazrijeti iz njegova izvrdavanja konkretnog odgovora: strujni kilovati neće biti skuplji od lanjskih u prosincu, možda budu i zericu jeftiniji, ali će viša naknada za obnovljive izvore ipak povećati ukupan račun. Nije šija, nego vrat: struja ne poskupljuje, ali su računi veći. Okreni-obrni, obiteljski proračun siromašniji. Plin, koji je 55 posto iz domaćih izvora (Ina ga crpi i prodaje distributeru HEP-u, a ovaj opskrbljivačima) ne ovisi o kretanju cijena na svjetskom tržištu, ali će ipak poskupjeti.

Time, dakako, nisu zadovoljni ni poduzetnici, jer opravdano drže da će više cijene struje i plina biti izravan udar na konkurentnost poslovanja i cijene proizvoda, što je u krajnjem opet udar na građane, potrošače. „Cijena energenata je vrlo važno pitanje za cjelokupno gospodarstvo i o toj temi bismo s vladom i Ministarstvom zaštite okoliša i energetike trebali voditi socijalni dijalog“, kazao je Hini glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić. „Umjesto toga, s Ministarstvom smo vodili tek nekoliko nestrukturiranih razgovora prošle godine, bez ikakvih zaključaka i konačnih informacija o tome što će se događati s naknadom za obnovljive izvore energije. Upravo je nepredvidljivost uvjeta poslovanja jedan od velikih problema u Hrvatskoj na koji redovito upozoravaju poslodavci i investitori.“

Makroekonomski analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić, pozivajući se na domaće i strane ekonomiste, kazao je komentatoru Jutarnjeg lista Adrianu Milovanu da ove godine očekuje rast potrošačkih cijena za prosječno 1,2 posto i to, zbog poskupljenja struje i energenata. „Nakon tri godine deflacije“, kaže. Sve u svemu, građani Bijedne Naše uskoro će masovno na karmine pokojnoj socijalnoj državi. Doduše, još diše, ali više neće dugo.

Marijan Vogrinec
Autor/ica 24.2.2017. u 13:26