ENG
Sramotan proustaški maraton na HRT-u
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- RH jednostavno nikad neće biti NDH-2, makar cijela ucrnjena falanga s medijskim trbuhozborcima hodala na trepavicama. Ako im nije pouka javni rejting kao političkih marginalaca, morat će biti nešto znatno uvjerljivije. Pitanje je za milijun eura: što? Proustaškom agitpropu i sentimentima nema mjesta u javnom prostoru, a to pak podrazumijeva učinkovit odgovor.
Povezani članci
RH ima ustav i zakone koji nedvosmisleno stoje na pravoj strani i ne dopuštaju neke zabune ili revizionističke preinake glede i u svezi ustaša, kvislinškog režima ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ante Pavelića, prošlosti te Drugog svjetskog rata na hrvatskom tlu, dobrih i loših momaka, ustaškog konc-logora Jasenovca i četrdesetak manjih stratišta za masovno istrjebljenje Srba, Roma, Židova, komunista, nepoćudnih Hrvata, etc., pa ni proklamativno javnoj medijskoj kući HRT-u, dok ju financiraju svi građani, ne samo ustaški potomci čoporativno pripušteni iz emigracije, nije dopušteno odstupati od istine kakva je bila i bez koje danas ne bi bilo RH. Da ta javna kuća ima upravu i nadzorni odbor kakve nema, nego hrpu kameleona koji ni sami ne znaju što misle i zašto ne misle svojom glavom, red je da se urednici formata „Dobro jutro, Hrvatska“ Ani Milić i voditeljici Ljiljani Vinković „bezodvlačno“ uruče izvanredni otkazi ugovora o radu. Kao što je to prethodno trebalo učiniti – zašto nije? – novinarkama Karolini Vidović-Krišto i Marini Pulić-Medved te njihovim urednicima. Zbog krimena također omalovažavanja povijesne istine radi promocije proustaških krivotvorina
Marijan Vogrinec
Tek što se malo slegla prašina u javnosti zbog proustaških provokacija na HTV-u reklamiranjem u udarnom jutarnjem terminu knjige „Istina o Jasenovcu“ izvjesnog Igora Vukića te posipanja pepelom odgovornih za ispade profesionalno bljedunjavih i ideološki pristranih novinarskih „uzdanica“ Marine Pulić-Medved i, osobito, Karoline Vidović-Krišto, evo nastavka ucrnjene sapunice na programu samoproglašeno javne medijske kuće, novi proustaški skandal u izvedbi urednice HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ Ane Milić, majke novog, mlađahnog vladina glasnogovornika Marka Milića (HDZ), sina iz prvog braka poznatog novinara Gorana Milića, te voditeljice emisije Ljiljane Vinković koja si je, skandalozno, dala oduška grubo izvrijeđati zdrav razum gledatelja, propagirajući povijesni šund na osnovi kvaziistraživanja, krivotvorina i ignoriranja istine o zločinačkoj/genocidnoj ideologiji i praksi podrepaškog Trećem Reichu, ustaškog režima i tzv. NDH. Reklo bi se, ništa novo s ovakvom rukovodnom, pa onda, analogno, trećerazrednom uredničko-novinarskom garniturom. Za vola ubit’.
Ne samo medijski nego je i širi javni prostor eksplodirao već u četvrtak zgražanjem nakon što su ideološki kratkovidna ili ciljano zločesta urednica Ana Milić i njezina isto tako nedobronamjerna – nedopustivo u ozbiljnom javnom mediju – voditeljica „Dobrog jutra, Hrvatska“ Ljiljana Vinković ugostile u studiju dvojicu valjda glavnih „krivaca“ za još jednu „kulturnu“ provokaciju, pretenciozno nazvanu Festival domoljubnog filma Gordan Lederer. Izvjesni Marijan Capek potpisuje se kao autor festivala, a uz njega je u HTV-ovu studiju bio dopredsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Smiljan Tomašević. Jedne od 1350 tzv. braniteljskih i stradalničkih udruga čiji šefovi bez respektabilnijeg broja članova i javnog autoriteta, među inim, rasipaju obilan novac osiromašenih i opljačkanih poreznih obveznika na kojekakve „projekte“ što nemaju blage veze s povijesnom istinom. Ali itekako imaju sa širenjem ideološke i protusrpske mržnje, krivotvorenjem prošlosti (osobito novije) te izravno raspiruju političke, etničke, vjerske, etc. podjele u zemlji koja tone i izumire.
„Prije nego što su organizatori uopće stigli predstaviti program festivala (na koji su uvršteni filmovi „Štafeta smrti“, „Dr. Franjo Tuđman – junak Domovinskog rata“, „Broj 55“, „Krvava berba grožđa“, „Jazovka“, Ovčara, neispričana priča“, „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918.-2018.“ Jakova Sedlara, etc., dijelom amaterski ili uradci izazivačkih/neprihvatljivih poruka, op. a.)“, komentirao je Denis Mahmutović na portalu Indexu.hr, „prekinula ih je voditeljica Ljiljana Vinković. ‘Ne smijemo zaboraviti, to je Jakov Sedlar i film Sto godina srbijanskog terora, kojim će se on predstaviti’, rekla je voditeljica, pokazujući grafičko rješenje filma. Na slici se, u varijanti američkog Mount Rushmorea, iznad hrpe požutjelih lubanja nalaze Aleksandar Karađorđević, Svetozat Pribičević, Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić.“
„Domoljublje“ na gomilama leševa!?
Nakon Capekovog predstavljanja festivalskog programa i Tomaševićeve dopune, „opet se javila voditeljica Vinković, ovaj put s drugim grafičkim rješenjem. ‘Tu je i Mit o Jasenovcu od Romana Leljaka. Drago mi je da ste i njega uključili, on je puno istraživao o ovome, tako da će biti zanimljivo pogledati njegova dva filma’, rekla je Vinković. Na to joj je Tomašević odgovorio kako vjeruje da smo mi zrelo demokratsko društvo koje se može suočiti s prošlošću. ‘Trebamo ići s istinom i krajnje je vrijeme da se ne dijelimo na lijeve i desne i da moramo prihvatiti prošlost nakva kakva je’, rekao je Tomašević dok je kamera zumirala naslov Mit o Jasenovcu. Čelnici gradova Samobora i Čakovca već su se ogradili od prikazivanja ovog filma (na kojem te na knjizi Leljak diže lovu, hodočasteći po župnim dvorovima i braniteljskim prostorijama širom RH, op. a.) te oštro osudili pokušaj povijesnog revizionizma ‘najmračnijeg doba hrvatske povijesti’“, komentirao je Index.hr.
Foto: Screenshot
Na minornog redatelja Sedlara i njegovo ideološki isključivo, protukomunističko, a proustaški apologetsko djelo nije vrijedno trošiti riječi. Još manje na poslovenčenog Hrvata, podrijetlom iz Đurmanca u Hrvatskom zagorju, Romana Leljaka. Sedlarove samoizdat-filmovane „povijesne istine“ već su odavno ismijali znanstvenici od formata i autoriteta, kao krivotvorine i zlonamjerna podmetanja pobjednicima u Drugom svjetskom ratu, partizanima i njihovom genijalnom vođi Josipu Brozu Titu zločine strašnije od ustaških, nacističkih i fašističkih zajedno. Sic transit. Upravo je „znamenita“ Sedlarova podvala u, kao, dokumentarcu „Jasenovac – istina“, gdje je kao krucijalan dokaz „komunističkih preuveličavanja“ ustaških žrtava u Jasenovcu objavio presliku navodne prve stranice dnevnopolitičkog lista Vjesnika iz svibnja 1945. godine, gdje je preko svih stupaca, u šlageru krupnim slovima tiskano da su „leševi ubijenih u Jasenovcu plivali Savom sve do Zagreba“.
A Sava, jelte, teče u suprotnom smjeru, pa… Samo što su komunisti bili toliko glupi da to nisu znali, nego nabijedili ustaše za nešto, što nema blage veze sa zdravim razumom? A Luburićevi mesari jaganjci bijeli, kako je nesretni Thompson telalio u „pravom“ ZDS-društvu pjesmom „Jasenovac i Gradiška Stara“. Portal Lupiga i još neki – opsjednuti zdravom žurnalističkom sumnjom – smjesta su si dali truda provjeriti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici komplete Vjesnika iz tog doba, tražeći nakaradnu strancu s totalno blesavim šlagerom. Kad ono – ništa! Uzalud vam trud svirači. Našli novinari sporan broj Vjesnika, godinu, mjesec i dan iz Sedlarovog „dokumenta“, ali ni traga „preslikanom“ naslovu, leševima do Zagreba, etc. Autor jasenovačke „Istine“ je lagao, podvalio neistinu. Poslije se vadio da nije znao kako je sporna Vjesnikova naslovnica krivotvorina. Sic transit. Navodno je kupio taj zapaljiv „dokument“ – a gdje će drugdje? – u Beogradu (sic transit, na entu), ne zna od koga, nije provjeravao autentičnost i tako te bajke za jasličku djecu, što ih ne bi progutao ni pas s maslom.
Roman Leljak, pak, poseban je slučaj. Radi se o samouku-istraživaču tzv. Udbinih zločina, osobito tzv. partizanskih zločina nad Hrvatima nakon ustaškog debakla na Bleiburgu. Tog lika totalno kontroverzne i prošlosti i sadašnjosti, valjda i budućnosti, ne uzimaju ozbiljno ni slovenske vlasti. Možda tek desničar Janez Janša u nekim svojim političkim kalkulacijama, a u Bijednoj Našoj ekstremna/proustaška desnica kojoj je glavni trubadur osuđeni diler kokaina i maneken crnila sa svastikom Velimir Bujanec. On ga redovito poziva u svoj agitprop talk show „Bujicu“ na lokalnoj Z1 televiziji. I, dakako, neizostavan je gost militantnog klera po župnim dvorovima, politikantske desnice i dijela šefova minornih tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga. S njim su lani službeno (!?) šurovali čak Božo Petrov i Nikola Grmoja iz Mosta nezavisnih lista. Ni manje niti više, nego Roman Leljak u Uredu predsjednika Hrvatskog sabora. Apsurd izvan svake pameti. Roman Leljak?
Foto: Oste Bakal
„Postoji jedan problem s kojim, izgleda, državni dužnosnici Petrov i Grmoja nisu upoznati“, objavio je 8. veljače 2017. Jutarnji list iz pera Roberta Bajrušija. „Roman Leljak, koji je u Zagrebu primljen na visokoj političkoj razini kao ekspert (i to je razina, i to su političari koji primaju „eksperta“, jednog Leljaka, sic transit, op. a.), osuđivani je kriminalac koji je u Sloveniji odležao skoro četiri godine u zatvoru između 2008. i 2012. zbog financijskih malverzacija. Usto, on je bivši obavještajac JNA, u kojoj je također završio u zatvoru kada je 1988. ukrao kasetofon i neke novce. (…) Unatoč takvoj biografiji, Leljak se predstavlja kao vodeći slovenski istražitelj Udbinih arhiva i autor nekoliko knjiga kojima je navodno razotkrio djelatnost bivše Službe državne sigurnosti, poznatije kao Udba. (…) Roman Leljak je klasični desničarski propagandist i zagovornik teorija prema kojima Udba još uvijek vlada u državama ex-Jugoslavije (optužio i slovenskog predsjednika Boruta Pahora kao udbaša, op. a.), a u Hrvatskoj ima veliku potporu nekih medija i javnih osoba poput Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca. Pritom se redovito prešućuje podatak da je Leljak bio oficir i profesionalni špijun u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
U Beogradu je završio školu za vojne kriptografe, a potom službovao u Pančevu, gdje je bilo jedno od sjedišta Kontraobavještajne službe, famoznog KOS-a. Kao što smo naveli, u JNA je zbog krađe osuđen na 14-mjesečni zatvor, što je poslije opisivao kao politički proces. Vratio se u Sloveniju i osnovao ZAT (Založba za alternativne teorije) te 1993. upleo u skandal s uvoznim automobilima na leasing, zbog čega su u Austriji zabranili poslovanje s Leljakovom tvrtkom. Tu nije bio kraj i 2005. je osuđen jer je oštetio 448 osoba i pronevjerio 54.000 eura od Dinersa, među ostalim, na astronomske račune u pariškom striptiz-klubu Crazy Horse. Godine 2008. završio je u zatvoru Dob i ondje napisao nekoliko knjiga s tematikom Udbe. U listopadu 2015. Opet se našao na sudu zbog duga od 580.000 eura banci Sparkasse i osobama koje su mu posuđivale novac, a prošle godine (2016., op. a.) mu je suđeno jer je u parlamentu izvadio kemijsku olovku i tvrdio da je to eksplozivna naprava pa je reagiralo osiguranje.“
Među inim, kazao je lani Jutarnjem listu: „Imam 180 kaznenih prijava. Nisam čovjek bez grijeha, ali korektno radim svoj posao“. To valjda misle i HRT-ovke Ana Milić i Ljiljana Vinković – naime, da „korektno radi svoj posao“, na kojem diže lovu gdje god stigne – kad zlorabe javni medij za propagiranje djela i ljudi kakvi su Jakov Sedlar i Roman Leljak? Koje dio građana ne može smisliti samo zato što se bave rabotom što ne samo ne pridonosi povijesnoj istini, koja je globalno poznata i dokumentirana neposrednim svjedočanstvima aktera, dokazima i znanstvenim provjerama nego ni miru i snošljivosti u političko-ideološki posvađanoj i ekonomski devastiranoj zemlji. Točno se zna tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu, tko je kome i zašto činio zlo, za čije babe zdravlje, tko je i kako platio za počinjeno zlo, etc. I to je to. Točka.
„Prostor slobode“? Sic transit
Kakvi lonci, kakvi bakrači!? Kakvi nekvalificirani „istraživači“ (sic tansit) Sedlari, Vukići, Leljaci, Hasanbegovići, injsl. koji, jelte, znaju što cijeli svijet ne zna, pa su ih oni samopozvani podučiti. Npr. povijesnoj tajni da su ustaški krvoloci pobijedili u Drugom svjetskom ratu, a ne Titovi partizani – među kojima je bilo najviše Hrvata – i, naravno, da nisu ti zločinački ujaci bježali pred rukom pravde, pa ih dio skončao, gdje je skončao, nego su – kako reče vrla predsjednica Bijedne Naše nedavno ustaškim potomcima u Argentini – samo „pred komunističkim terorom tražili prostor slobode na Zapadu“. Sic transit. „Istraživačka“ družina „otkriva Ameriku“ više od pola milenija nakon što je otkrivena, pa – idemo u osvetnički linč. Maloumnima nije pri svijesti da se izgubljene bitke više nikad ne mogu dobiti, a zločinački okrvavljene ruke nikad oprati. To nije jasno ni HVO-„junaku“ Željku Glasnoviću, bivšem vojniku triju vojski u trima državama – na nesreću zdrave pameti trenutnom saborskom zastupniku – koji se diči sramotom što putuje u Njemačku na konvenciju neonacističke stranke NPD-a.
RH ima ustav i zakone koji nedvosmisleno stoje na pravoj strani i ne dopuštaju neke zabune ili revizionističke preinake glede i u svezi ustaša, kvislinškog režima ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ante Pavelića, prošlosti te Drugog svjetskog rata na hrvatskom tlu, dobrih i loših momaka, ustaškog konc-logora Jasenovca i četvrdesetak manjih stratišta za masovno istrjebljenje Srba, Roma, Židova, komunista, nepoćudnih Hrvata, etc., pa ni proklamativno javnoj medijskoj kući HRT-u, dok ju financiraju svi građani, ne samo ustaški potomci čoporativno pripušteni iz emigracije, nije dopušteno odstupati od istine kakva je bila i bez koje danas ne bi bilo RH. Prema tome, da ta javna kuća ima upravu i nadzorni odbor kakve nema, nego hrpu kameleona koji ni sami ne znaju što misle i zašto ne misle svojom glavom, prema onom što su naučili u školi (ako nisu sjedili na ušima?), red je da se urednici formata „Dobro jutro, Hrvatska“ Ani Milić i voditeljici Ljiljani Vinković „bezodvlačno“ uruče izvanredni otkazi ugovora o radu. Kao što je to prethodno trebalo učiniti – zašto nije? – novinarkama Karolini Vidović-Krišto i Marini Pulić-Medved te njihovim urednicima. Zbog krimena također omalovažavanja povijesne istine radi promocije proustaških krivotvorina.
RH jednostavno nikad neće biti NDH-2, makar cijela ucrnjena falanga s medijskim trbuhozborcima hodala na trepavicama. Ako im nije pouka javni rejting kao političkih marginalaca, morat će biti nešto znatno uvjerljivije. Pitanje je za milijun eura: što? Proustaškom agitpropu i sentimentima nema mjesta u javnom prostoru, a to pak podrazumijeva učinkovit odgovor.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
