Šta je meni Herceg-Bosna?

Nezirović Elvedin
Autor 27.11.2017. u 09:03

Izdvajamo

  • Možda bi na kraju, ipak, suštinu herceg-bosanskog vojno-političkog projekta najlakše bilo opisati zamišljanjem kontra-faktualne historije, odnosno historije onoga što se nije desilo, a moglo je da, kojim slučajem, Bobanove i Tuđmanove jedinice nisu tog 9. maja 1993., ili bilo kada u toku desetomjesečne opsade Mostara, zaustavljene na Bulevaru, u Šantićevoj ulici, i duž cijele linije razdvajanja. U tom slučaju, sumnjam da bih dočekao 29. novembar 1995., kada sam sa sebe posljednji put skinuo vojničku uniformu, a ako i bih, onda bih ovaj tekst pisao u nekoj bjelosvjetskoj nigdini – daleko, daleko, daleko od Mostara.

Povezani članci

Šta je meni Herceg-Bosna?

Ne spadam u onu vrstu ljudi koji bi u ovim vremenskim koincidencijama vidjeli nekakvo veće, sudbinsko značenje, nego ih ovdje spominjem kako bih uramio ono što mi je, u odnosu prema Herceg-Bosni, ali i prema ratu općenito, najbitnije: između ta dva ratna datuma – uz dvadeset dana koji su prethodili mom prelasku s desne na lijevu obalu Neretve (od 9. maja do 29. maja 1993.) – stao je najgori period mog života, onaj u kojem je ubijeno moje djetinjstvo, čiji leš i danas nosim u sebi, i kojeg bih, da je to ikako moguće, najrađe izbrisao iz sjećanja.

Kada je prije četiri i po godine Međunarodni tribunal u Hagu donio prvostepenu presudu u slučaju „Prlić i ostali“, nisam mogao ne primijetiti da se to dogodilo tačno dvadeset godina (29. maj 1993. – 29. maj 2013.) od jednog od najvažnijih dana u mom životu – onoga u kojem sam, u jeku masovnih ubistava, progona, pljački i odvođenja nehrvatskog stanovništva iz dijela Mostara pod kontrolom HVO-a u koncentracione logore, čudesnim spletom okolnosti uspio preći u dio grada koji je kontrolirala Armija RBiH (o tome sam nesvakidašnjem i prilično traumatičnom iskustvu pisao u Boji zemlje). Drugostepena presuda u ovom predmetu, koju uskoro očekujemo, pada na meni još jedan važan lični datum: tog 29. novembra 1995., prije, dakle, ravno dvadeset dvije godine, demobolisan sam iz redova Armije RBiH kako bih mogao nastaviti srednješkolsko obrazovanje, čime je zvanično okončan moj jednoipogodišnji ratni vojnički angažman, započet sa sedamnaest godina i šest mjeseci. Ne spadam u onu vrstu ljudi koji bi u ovim vremenskim koincidencijama vidjeli nekakvo veće, sudbinsko značenje, nego ih ovdje spominjem kako bih uramio ono što mi je, u odnosu prema Herceg-Bosni, ali i prema ratu općenito, najbitnije: između ta dva ratna datuma – uz dvadeset dana koji su prethodili mom prelasku s desne na lijevu obalu Neretve (od 9. maja do 29. maja 1993.) – stao je najgori period mog života, onaj u kojem je ubijeno moje djetinjstvo, čiji leš i danas nosim u sebi, i kojeg bih, da je to ikako moguće, najrađe izbrisao iz sjećanja.

Kada, dakle, govorim o tom vremenu, ja zapravo govorim o Herceg-Bosni na njenom vojnom i političkom vrhuncu, govorim o vlastitom iskustvu života unutar njenih nelegalno uspostavljenih vojnih granica ili u njihovoj neposrednoj blizini. Da cijelu stvar u potpunosti subjektiviziram: ta razorna iskustva, čiju sam inventuru, za ove dvadeset četiri godine, bezbroj puta uradio, a čiji ću tek jedan mali dio iznijeti u ovom kratkom tekstu, nešto su o čemu bih najradije šutio. Jer koliko god vladali jezikom i bili svjesni njegovih ekspresivnih mogućnosti, postoje doživljaji koji nas natjeraju da shvatimo kako nema tih riječi koje u svoja značenja mogu u potpunosti integrirati iskustvo proživljenog užasa: uvijek postoji nešto što ostane izvan fokusa, izvan semantike. Pa ipak, držim da, u ovom ludom, orvelijanskom vremenu, gdje se istina prilagođava trenutku i potrebi plemenskih vođa, gdje se, naprosto, zanemaruje njena važnost i njena društveno-katarzična funkcija, historijske činjenice dobivaju svoju stvarnu mjeru, svoje pravo lice, tek kada ih svedemo na golo, subjektivno iskustvo.

A ono je, u mom slučaju, sve samo ne ugodno. Jer govoreći o Herceg-Bosni, ja, zapravo, govorim – da počnem s tim – o kalašnjikovu uperenom u lice mog očuha Mithata Jugovića, dok mu Ćorićevi i Stojićevi vojni policajci, pred našim očima, u stanu na Aveniji, prijete da će ubiti i njega i čitavu njegovu porodicu ako im do šest sati ne isporuči ključeve njegovog automobila, jednog dobro očuvanog Opel Senatora, kojeg je dan ranije sakrio kod prijatelja, Hrvata, u nadi da će ga tako sačuvati; govorim o svom rođaku, amidžiću, rahmetli Ekremu Neziroviću, kojeg je na Šemovcu ubio snajper dok je iz minskog polja pokušavao spasiti jednu staricu, upravo protjeranu iz dijela grada pod kontrolom HVO-a; govorim o svojim daidžama, Ibri i Esadu Tabakoviću, koji su prošli kroz pakao logora Dretelj i Gabela; govorim o njihovim porodicama, koje su sa hiljadama drugih, opljačkane i, potom, protjerane iz Stoca i Dubravske visoravni u blagajsko ratno grotlo; govorim o zapaljenoj dedinoj kući u kojoj sam odrastao; govorim o svojoj praneni Terkuši, koja je u zimu 1993., u Blagaju, umrla od gladi; govorim o svojoj majci koja je, u junu 1993., u Higijenskom zavodu, na školskoj klupi, usred granatiranja, rodila sina, mog brata, Eldina Jugovića; govorim o svom drugom bratu, Jasminu Jugoviću, koji je, bježeći od mostarskog ratnog pakla, u dobi od pet godina, prepješačio svaki kilometar tzv. mostarskog puta spasa – iz Bijelog Polja, preko prijevoja Glogovo, na Prenju, do Glogošnice, u blizini Jablanice; govorim o očuhu, Mithatu Jugoviću, Eldinovom i Jasminovom ocu, koji je preminuo od posljedica torture nedugo nakon što je izašao iz logora Heliodrom; govorim o svom prvom rođaku, Osmanu Tabakoviću, kojeg je deklarirani švedski nacist i pripadnik specijalne jedinice HVO-a „Ludvig Pavlović“, Jackie Arklöw, seksualno zlostavljao u logoru Gabela; govorim o neni Saji, koja hljeb od stočnog brašna siječe na tanke kriške i potom ih u vlažnom podrumskom mraku dijeli uvijek istim rasporedom – najprije unucima, potom snahama, zatim kćerki (mojoj majci), mužu (dedi) dijabetičaru i na kraju sebi, ako joj uopće ostane; govorim o hiljadama granata – o maljutkama, minobacačkim i tenkovskim projektilima, o VBR-ovima, o snajperskim hicima, o PAM-u koji s Huma tuče po našem naselju, po nikada tanjim zidovima očeve dvosobne pločare u kojoj je, u jednom trenutku, živjelo nas trinaest; govorim o svim svojim za dlaku izbjegnutim smrtima, o dugim, užasno dugim danima i noćima u kojima se iščekuje bilo kakva vijest iz logora – Dretelj, Gabela, Heliodrom – gdje li su naši najmiliji, jesu li živi, da li će se i kada vratiti; govorim o vlastitom iskustvu noći provedene u rovu i straha koji, na svaki šum, prijeti da plane u nekontrolirani požar; govorim o svom izbjegličkom iskustvu, o gladi, o hladnoći, o dugim nesanicama i kratkim snovima koji me bude već dvadeset pet godina…

Teško da bih mogao da preuveličam uticaj koji su na moj život imale ove, kao i mnoge druge, ovdje neizrečene, užasne stvari. Istina, osjećam se nelagodno dok ovo pišem, jer sam svjestan da pomalo zapadam u patetiku koju sa sobom, čini mi se, neizbježno nosi osjećanje ograničenosti jezika, ali sam isto tako uvjeren da bi u potpunom odsustvu ličnog, ovakav tekst ostao na razini efemernog teoretiziranja o jednom historijskom aksiomu, što sam, u svakom slučaju, nastojao izbjeći. Jer svi ti duboko proživljeni doživljaji i događaji, svi ti moji unutarnji potresi i tegobe, svi ti zaliječeni i nezaliječeni ožiljci, stoje u neraskidivoj, empirijskoj vezi s onim za šta se ovih dana presuđuje Prliću i ostalima. Ma kakva drugostepena presuda bila, ta se veza neće prekinuti – naprotiv, ostat ćemo njome vezani do samoga kraja, do posljednje od svih naših smrti.

Možda bi na kraju, ipak, suštinu herceg-bosanskog vojno-političkog projekta najlakše bilo opisati zamišljanjem kontra-faktualne historije, odnosno historije onoga što se nije desilo, a moglo je da, kojim slučajem, Bobanove i Tuđmanove jedinice nisu tog 9. maja 1993., ili bilo kada u toku desetomjesečne opsade Mostara, zaustavljene na Bulevaru, u Šantićevoj ulici, i duž cijele linije razdvajanja. U tom slučaju, sumnjam da bih dočekao 29. novembar 1995., kada sam sa sebe posljednji put skinuo vojničku uniformu, a ako i bih, onda bih ovaj tekst pisao u nekoj bjelosvjetskoj nigdini – daleko, daleko, daleko od Mostara.

Nezirović Elvedin
Autor 27.11.2017. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija