Stamena trešnja Katarina

Povezani članci

• Migranti iz parka kod Vijećnice sutra će biti premješteni u Salakovac
• Bilježnica Robija K.: Slučaj Tesla
• Izložba „Mir sa ženskim licem“
• Nema zime, hrvatska policija trenira strogoću
• UZBRDICE /NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: Bankari milosrdni kredita, pa da idemo u Brazil!
• Mladen Ivanić: Dodik je politički avanturista i to je najbolje pokazao na primjeru referenduma

Možda baš ovog adventa ponukani dobrim nakanama porastemo taman toliko da od onog smiješnog, malog drveta trske izrastemo u stamene trešnje. Trešnje koje i ako samo jednom procvatu, na ovoj nesretnoj zemlji ostave trag. Ostave novu nadu u bolju i drugačiju budućnost.

Ima jedna stara drevna kineska mudrost o jakim ljudima. Jedan je stari sensei odveo svoje štićenike u prirodu i objasnio im razliku između jakih i slabih ljudi. Pred svoje učenike stavio je trsku koju je vjetar savijao i ona se povijala pod snagom elementa. Trska se nije slomila. Sutradan je vjetar jačao, i uraganski lomio drveće i granje pred njihovim domom. Sensei je doveo svoje učenike pred snažnu trešnju čije je korijenje i deblo bilo duboko zabijeno u zemlju. Vjetar je nakon nekog vremena polomio drvo. Staru i moćnu, jaku trešnju koja je ostala prkositi uraganu, na koncu je dotukao jedan snažan nalet koji ju je doslovno polomio.

O toj drevnoj mudrosti razmišljao sam danas kada sam svojoj dragoj urednici Štefici Galić (jednoj od takvih snažnih žena) odlučio napisati nešto lijepo za ove dane kada se ljudi žele osjećati dobrohotno i kada žele čitati lijepe priče. Priče o jakim ljudima koji su zaštitili one slabe. Priče o jakim ljudima koji su pomogli one slabije, priče o čudima koja se događaju izgleda samo u ovo vrijeme adventa. Prava je istina da ljudska snaga leži u ljudskim djelima. To je neupitno, i neću vas lagati ako kažem da postoje veliki i snažni ljudi koji u ova hladna vremena misle na svoju slabu i nezaštićenu braću. Ljudi koji traže način da urade nešto dobro, nešto plemenito, nešto veliko. Da bi spoznali svoju veličinu. No prava je istina da su upravo takvi ljudi, (a ovaj tekst svim srcem posvećujem njima, ljudima koji nesebično pomažu, rade za druge, humano i plemenito), upravo mnogo više nezaštićeni od onih slabijih. Jer takvi ljudi u pravilu prkose elementima kojima su izloženi. Takvi ljudi jednostavno ne znaju odustati, ne znaju se poviti kao ona savitljiva trska, ne znaju uzmaknuti, ne znaju popustiti. Takva vrsta ljudi nema mehanizam da se obrani od siline kojoj su izloženi. Najčešće siline nepravde. Silini ljudske zlobe.

Naš svijet, naša zemlja, postali su simbolima nepravde. Ljudi koji žive oko mene postali su zatvoreni, savitljivi, postali su kao one trske koje se klanjaju vjetru. Vjetru koji ih može polomiti, uzeti im egzistenciju, smisao, pa i život. No postoje kao i uvijek iznimke. Postoje snažni, čvrsti ljudi koji ne drže da su odgovorni samo za sebe, već drže da su odgovorni za čitav svijet oko sebe.

I ja se tim ljudima iskreno divim.

Ljudima koji nas sve uče da usprkos činjenici kada je vjetar jači, vjetru i nepravdi prkositi treba. Da treba biti jak unatoč spoznaji da nisi niti zdraviji, niti jači od ostalih, ali da imaš u sebi usađen inat, inat koji te tjera da se ne pogneš, inat koji te tjera da se ne predaješ, inat koji te tjera da ne odustaješ. Ti ljudi koje poznajem, ljudi kojima se divim, jako su usamljeni ljudi. Ti ljudi najčešće nemaju prijatelje, nemaju nikoga pored sebe i ti ljudi se u pravilu bore sami. Sami s elementima koji haraju nad onim najslabijim. Ako želite biti barem ove dane slični takvim ljudima i ako istinski želite osjetiti čudo adventa, posjetite one koji se osjećaju staro, one koji se osjećaju bolesno, one koji se osjećaju usamljeno.

Puni su starački domovi i bolnička krila zaboravljenih ljudi. Jer čaroliju adventskih dana nećete naći niti osjetiti šetajući po gradu, sjedeći pod lampicama diveći se ljudima koji čine sve da se vi osjećate posebno. Da imate onaj duh i osjećaj koji ove dane adventa prati. S vama će biti bučni ljudi kojima ćete se okružiti. S vama će biti zabavno, i vi ćete se zabavljati. No kada ostanete sami shvatit ćete da ste samo još jedno drvo trske, drvo koje se povinulo pred elementima. Elementima jeftine ugode, ispraznog konzumerizma, svih šarenih laži kojima nas obasipaju da bi se mi osjećali sretnima.

No gdje leži ona prava i istinska sreća i radost adventskih sedmica?

Kada se već pokrenete i odlučite prošetati potražite u svojoj blizini one stamene i šutljive trešnje. Stabla jakih korijena, ali nedovoljno jakih da ponesu na svojim ramenima sve ljudske slabosti. S takvim ljudima nije uvijek niti prijatno, niti udobno. S takvim ljudima nije uvijek niti lako, niti ugodno. Ti ljudi će u svemu i u svakoj prilici pronaći razlog da prkose. Svjesni duboko da ih upravo taj inat i taj prkos vode u nove nevolje, nove samoće, nove životne probleme koje će im nanijeti vjetar. Jer mu se nisu naučili u životu povinuti. Takvim ljudima poklonite svoje povjerenje. Takvim ljudima poklonite svoj glas. Takve ljude prepoznajte, u gomili onih koji vas obasipaju ispraznim obećanjima.

Pronađite takve ljude. Tihe i samozatajne, ljude bez velikih ambicija i bez velikih očekivanja. Ali ljude spremne da se bore za vas. Ljude, muškarce, najčešće žene. Jedna od takvih žena, stamena trešnja meni je ovog adventa, ovih izbora Katarina Peović. Nenametljiva, skromna, obična. Jedna od nas. Pa ipak u njoj prepoznajem onu stamenu trešnju s početka priče. U njoj prepoznajem snagu i otpor, inat kojem se treba diviti. Inat koji prkosi elementima, inat koji je otpor moćnima, bogatijima, glasnijima, a zaštita slabijima. Katarinu Peović ne morate zaokružiti zbog toga što ja tako mislim, imam osjećaj za nju da je ispravna i moralna osoba, ne morate je zaokružiti niti iz inata niti iz bilo kakvog drugog razloga, svi vi imate svoja mišljenja, svoje stavove i svoje živote koje ja poštujem. Svoje kandidate. Niti vas navodim, niti vam sugeriram.

Samo se divim ženi koja je stala protiv svih. Uzaludno, prkosno, hrabro. I zbog toga je zaslužila moje poštovanje, kao i ovaj tekst. Jer sam sretan što još uvijek ima takvih ljudi, takvih žena. No ona naravno nije jedina.

I ako trebam pisati o sreći ovih dana, ja ću je pronaći u ljudima o kojima valja pisati. U plemenitim, nesebičnim ljudima koji svakodnevno rade, pomažu, svoje vrijeme i svoje resurse troše na one najslabije. Takvi ljudi rade u našim bolnicama, takve žene rade u staračkim domovima, na blagajnama, takvi su ljudi moji uzori, takvi su ljudi vrijedni da se o njima piše. O ljudima koji svakodnevno hrabro stoje pred elementima. I ne savijaju kičmu. Ne savijaju glave, niti savijaju koljena.

Već prkose.

I to neka bude moja adventska priča. I moje adventsko čudo. Moja posveta svim tim hrabrim ljudima, ženama i muškarcima koji su nas štitili kroz cijelu ovu godinu. Koji su bili stamene trešnje naših života i koji su primali sve naše udarce na sebe. Ako postoji veći mir i veći blagdanski spokoj, veća toplina i ljudskost, on postoji gdje žive i rade takvi ljudi. Ljudi koji sebe svakodnevno i nesebično daju.

Daju drugima.

Bez da su ikada mislili na sebe i u kakvoj su opasnosti. Koliku im je životnu nesreću i ljudsku osamljenost donio njihov nesebičan rad, trud, i patnja svih slabih koju su preuzeli na sebe.

Takvim ljudima ne trebaju ovakve priče. Takvim ljudima trebamo svi mi, da im pružimo ruku. Da im damo svoj glas.

Takvim ljudima trebamo mi, mi koji ćemo već jednom prestati da se savijamo na vjetru, kao obične i kukavne trske.

Možda baš ovog adventa ponukani dobrim nakanama porastemo taman toliko da od onog smiješnog, malog drveta trske izrastemo u stamene trešnje. Trešnje koje i ako samo jednom procvatu, na ovoj nesretnoj zemlji ostave trag.

Ostave novu nadu u bolju i drugačiju budućnost.