Što čekate, pohapsite Tuđmanove spomenike!

Marinko Čulić
Autor 30.5.2013. u 16:50

Time su širom otvorena vrata idiotizaciji ionako sluđene javnosti, a posao je dovršen time što je kao drugi ključni komentator haške presude korišten i šef obavještajne službe HVO-a Ivo Lučić. Dakle, čovjek koji je izravni sudionik-sukrivac događaja zbog kojih je suđeno šestorici, što ostaje činjenica koliko god se u međuvremenu kamuflirao kukuljicom „znanstvenika“. Ipak, vrhunac ludosti je što je HRT, očito smućen višim patriotskim razlozima, stavio u isto pakovanje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske i nekadašnjeg šefa obavještajne službe HVO-a, jer time je zapravo potvrdio glavnu teza presude šestorici, da su Grude bile marionetska ispostava Zagreba.

Piše: Marinko Čulić

Premda je bilo novinara i odvjetnika koji su prognozirali da će se tako dogoditi, presuda šestorici političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Herceg-Bosne, zatekla je Hrvatsku. Čak bi se moglo govoriti i o zabezeknutosti ako se to pogleda iz kuta nečega što je upravo ušlo u puni cvat. Proteklih dana otkrivena su dva spomenika Franji Tuđmanu (Split, Osijek), čak ima inicijativa (HDZ) da se jedan podigne i u Rijeci, gdje mutirane verzije komunista nisu sišle s vlast još tamo od 1945.

    Ukratko, spomenička plastika s likom prvog hrvatskog predsjednika ide kao halva, a onda je iz Haaga stigla neugodna vijest da su to zapravo spomenici ratnom zločincu. Tako, naime, proizlazi iz presude šestorici, u kojoj je Tuđman označen kao kolovođa agresorskog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini ranih devedesetih godina. A to je, van svakog spora, i najvažniji dio te presude, puno važniji od toga koliko je presuđeno Prliću, Praljku i ostalima. Dva su razloga. Kako je Milošević umro prije završetka suđenja, Tuđman je prvi od warlordova iz jugoslavenskih ratova koji je dobio sudsku kvalifikaciju kakva mu pripada, istina više u sferi simboličke nego efektivne pravde.

     Usto, u Haagu nije osuđen nijedan Hrvat iz Hrvatske, ili preciznije nijedan koji je bio optužen za zločine u Hrvatskoj, što će ostati trajno stanje, pa se ovim barem djelomično popravlja teški, preteški disbalans da su sav danak za ratne zločine devedesetih platili Hrvati iz BiH. Doduše, čovjek ne zna da li bi ih zbog toga žalio, jer oni taj teret nose kao nešto blagoslovljeno i sveto. Nitko od osuđenih bh-Hrvata, uključujući ovu šestoricu, nije htio olakšati sebi tako što bi opteretio Tuđmana (ili službeni Zagreb), iako je onaj jedini koji je tako napravio, Tihomir Blaškić, glatko oslobođen u najspektakularnijem sudskom obratu koji je viđen u Haagu.

      Naprosto je trebalo reći nisam ja nego on, i to je bilo dovoljno da se pređe s one na ovu stranu brave. Sada bi isto to mogla, a želi li svoje odnose s BiH držati u kakvoj-takvoj normali i morala napraviti i Hrvatska, ali, pogađate iz uvodne epizode sa spomenicima, to ne ide. Nekom konceptualnom gestom trebalo bi dati pohapsiti sve te i druge Tuđmanove spomenike posijane diljem Hrvatske, ali jednostavno nema nikoga tko bi potpisao uhidbeni nalog. Tome se suprotstavlja prvenstveno glavni inženjer obnove Tuđmanovog kulta Tomislav Karamarko, koji je smjesta odbacio presudu šestorici, iako s manje emocija nego što bi se moglo očekivati.

     Zna on da u ovakvim situacijama skače na zadnje domoljubne noge i SDP, što se i dogodilo, jer je i Zoran Milanović iznio isti odbijajući stav o haškoj presudi. Ostao je time vjeran odluci svoje stranke iz Račanovog vremena da zajedno sa svim ostalim parlamentarnim strankama (izuzela se jedino Vesna Pusić) izglasa saborsku Deklaraciju kojom se Hrvatska amnestira svake odgovornosti za rat u BiH. Bio je to jedinstven primjer da se povijesne činjenice utvrđuju dizanjem ruku u parlamentu, ali to nije smetalo da se poslije žestoko opandrči Carlu del Ponte nakon što je izjavila da se povijest jugoslavenskih ratova piše u Haagu.

    To doista nije, blago rečeno, spadalo u bolje izjave bivše glavne haške tužiteljice, jer je jasno da nije povijest predmet Haaga, nego je obratno Haag predmet povijesti, ali onda to u istoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku. Sada, međutim, gledamo sasvim suprotno. To je da bi ona ne samo htjela pisati povijest, nego bi je htjela pisati u kakvoj god se varijanti ona događala. Sviđa joj se pristup da „pobjednici pišu povijest“ i zato se Tuđmanovom partizanskom prošlošću od vremena do vremena čilo i zamahuje, ali prigrlila je i da poraženi pišu  povijest, i zato se na Bleiburgu onako bodro maše ustaškim zastavama.

    Ispričavam se Stipi Mesiću, koji generalno ne spada u ovu priču, ali to je ono što je on u kratkotrajnom ludovanju s australskim Hrvatima prije dvadesetak godina izrazio kroz rečenicu da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu „dva puta pobijedili“. E, sada je to samo preneseno u devedesete. Htjelo bi se pisati povijest rata u Hrvatskoj jer se tu pobijedilo, ali htjelo bi se pisati i povijest rata u BiH, iako je, ili baš zbog toga, samoproglašena ND…pardon HR Herceg-Bosna doživjela poraz. Sve je, dakle, napravljeno da se povijest toliko začahuri da ni zraka svjetla sa strane tu ne može ući, kako bi se onda u tom mraku moglo raditi što se hoće.

     I to se u percepciji ove presude Haškog suda zbilja i radi. Tako je u zagrebačkim očima dočekano sa zahvalnošću što je sudac Antonetti izdvojio mišljenje u glavnini presude, ali to smo već vidjeli i u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču, pa tome nije poklonjena pažnja ni koliko bi stalo ispod  nokta. Zatim je Hrvatska televizija napravila i hrabar korak dalje i za komentar presude Franji Tuđmanu tražila mišljenje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske Miroslava Tuđmana, dakle junior je govorio o senioru, i, vidi čuda, našao je da je presuda u kojoj je apostrofiran njegov otac bazirana na izmišljenim i krivotvorenim činjenicama.

     Time su širom otvorena vrata idiotizaciji ionako sluđene javnosti, a posao je dovršen time što je kao drugi ključni komentator haške presude korišten i šef obavještajne službe HVO-a Ivo Lučić. Dakle, čovjek koji je izravni sudionik-sukrivac događaja zbog kojih je suđeno šestorici, što ostaje činjenica koliko god se u međuvremenu kamuflirao kukuljicom „znanstvenika“. Ipak, vrhunac ludosti je što je HRT, očito smućen višim patriotskim razlozima, stavio u isto pakovanje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske i nekadašnjeg šefa obavještajne službe HVO-a, jer time je zapravo potvrdio glavnu teza presude šestorici, da su Grude bile marionetska ispostava Zagreba.

      Sasvim na kraju, u zagrebačkom viđenju ove presude nađe se i jedno zrno soli, to je pitanje zašto je osnivanje Herceg-Bosne došlo pod udar Haaga, a Republike Srpske nije. Na tome će branitelji šestorice sigurno poentirati svoje prigovore u žalbenom postupku, vjerojatno i s izgledima da poluče neki uspjeh, ali štogod bilo neće promijeniti bazičnu činjenicu. To je da je opstanak Republike Srpske, pogotovo pod tim imenom, doista katastrofa, ali da bi opstanak i Herceg-Bosne bilo katastrofa na kvadrat.

Marinko Čulić
Autor 30.5.2013. u 16:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija